Što kad mi provociraju 5-godišnjaka

U izgradnji karaktera i ponašanja se učimo i čini mi se (prema mom starijem djetetu) da je ovo(oko 5 godine) period kad su jako osjetljivi na nepravdu pa stoga i eksplozivni, a u isto vrijeme naivni i daju se redovito i lako "navući".
Pokušat ću objeasnit konkretnu situaciju, ali bi volila i razmišljati malo šire.
Naime, često se sretnemo s jednom 12-godišnjakinjom koja se lijepo javi mlađem djetetu, a 5-godišnjaka uglavnom provocira. (Jasna mi je i razlika u godinama, spolu...) Jedna, recimo tako, bezazlena verzija događaja je: zove ga u igru, on krene svim srcem, ona se poigra njegovom igračkom i ostavi ga. Tu ga je iskoristila. Pitam se kako komentirati s tužnim djetetom. Raduje me njegovo zapažanje: "ona me je ostavila". Do sad sam reagirala na to na način da komentiram ponašanje i kažem, vidiš, zvala te i igru, a nije se s tobom poigrala...ili igrala se dok je ona imala glavne figure, dok si ti trebao hvatat, kad je došao red na nju, otišla je.
Al da vam pravo kažem, pun mi je kufer te male i njene gnjavaže.
S druge strane, čini mi se idealna prilika da moje dijete, iako možda još malo, nauči kako s ljudima koji ga upilavaju, provociraju, gnjave na bilo koji način. Nekako mi se ne čini dobro savjetovat djetetu da se s njom ne druži, želim da on sam dođe do svog obrasca ponašanja koje bi značilo: ili ćeš sa mnom lijepo ili nikako. Tako JA to nekako rješavam u svom životu.
E, sad, žvo me zanimaju vaša mišljenja i iskustva. Kako vaši 5-godišnjaci plivaju u ovim vodama?
Ponekad se dogodi spletom okolnosti da smo mi odrasli u poslu ili nečim zaokupljeni, a djeca "se dosađuju" i uz to nek je netko nešto neraspoložen, eto ti savršene podloge za ove provokacije. Počne bezazleno, al neki dan je bilo:
-ona je mene udarila
- ali nisam namjerno
- on mene jest namjerno
- pa kad si ti mene prije, i ti si mene pljunila(eeeeee, ja sam ovdje:evil:, morala sam se jako kontrolirat da ne eksplodiram, ovo mi je baš AJMMMMME)
- a ti si mene onda tri puta pljunija

Opet, jasno mi je da će se oni sretat često(te okolnosti, čini se, ne mogu promijeniti), ali se događa u nekom ne-zen periodu da je svaki susret neka svađa.

Što da mu savjetujem?
Razgovor da tim drugim djetetom nije urodio plodom već godinama, tu sam nemoćna(da vam ne duljim, a i to je jedna posve druga i duga priča). Želim da moje dijete sazrije, da vidi karaktere, da nauči...
Zanima me također bi li u njihovoj dobi pomoglo korištenje nekih priča k'o zornih prikaza da sebi on lakše predoči kako se postaviti u tim nekim situacijama. Imate li dakle koju ideju?

Citiraj:

---

makita prvotno napisa

Zanima me također bi li u njihovoj dobi pomoglo korištenje nekih priča k'o zornih prikaza da sebi on lakše predoči kako se postaviti u tim nekim situacijama. Imate li dakle koju ideju?

---

trebalo je pisat njegovoj. Mislila sam na sve 5-godišnjake.

ne znam što da ti kažem, ja se borim s jednom drugom situacijom. filip je imao dva najbolja prijatelja u vrtiću, bili su toliko nerazdvojni i nedodirljivi da ih je teta prozvala "sveta tri kralja", a onda su se počeli grupirati dva protiv jednog i to mi se čini uglavnom njih dva protiv filipa. on dođe doma i kaže da su ga crtali mrtvog kad su trebali crtati drvo, cvijet i što li već, pa se teta ljutila a on je bio tužan. zašto me više ne vole i crtaju me mrtvog?
imam prijateljicu iz osnovne škole koja se dobro sjeća kako smo slične stvari mi radile jedan drugoj i sad čekam da ona dođe i to ispriča filipu a onda ćemo se nas dvije zagrliti i zaključiti da to ipak nije uništilo naše prijateljstvo, ali da sada kad smo velike znamo da je to pogrešno i to više ne radimo.
nisam ti pomogla, samo sam htjela reći da to doba jest osjetljivo, a teško je doprijet do načina na koji oni zaključuju.

Ja imam isti "problem" u dobi od 3 godine. Nećakinja ima 5,5 i ona se redovno igra s mojim djetetom (3) i svojim bratom (3) - u istoj smo kući.
Problem je u tome što je to ipak dosta velika dobna razlika i pomalo imaju različite interese, njoj dečki postanu dosadni, a oni u njoj "Boga vide".
I onda dolazi do toga da nećakinja "koristi situaciju". Kad joj je dosadno onda se želi igrati s mojim djetetom, dođe kod njega, moje dijete je oduševljeno, odmah joj da sve igračke, sa svime se smije igrati, a igra najčešće završi vrlo grubo. Kad njoj dosadi, ona još ne zna/ne želi verbalizirati i reči: ok, sad mi je dosta, idem doma, nego usred igre "poludi" izdere se na moje dijete i odjuri. On stoji ko pokisla kokoš i ništa mu nije jasno, jer su se do tog časa lijepo igrali, jako je tužan jer ne kuži zašto je sad ona ljuta, zašto ga je ostavila, ponekad zna i plakati,...
Meni je to užasno teško isto mu ne znam pomoči, objašnjavam mu,..., a on je jednostavno nesretan.
Isto tako drugi primjer kad on dođe kod nje, ona njemu neda nikakve igračke za igru, odnosno samo one koje ona ni u ludilu ne želi, a ako on pipne nešto njezino, ona opet "poludi".
Inače da napomenim, ima dana kad se prekrasno igraju, milina ih je gledati.

Uh, da mi je doprijet:mrgreen:

Al baš mi je teško vidit ga tako tužnog...
A uz to, ne vidim ih već dugo, mjesecima, ako ne i godinama da se lijepo igraju. Osim kad ima i druge djece, ako imaju drugo društvo, nema te provokacije. Pred nekim odraslima se njoj nikad ne dogodi, pred drugima koji toleriraju da se malo potuku toga ima.
Sad opet, pitanje je što je to "malo potuku".
Ja ako prisustvujem nekoj svađi, smatram da je moja dužnost, ko odraslog, da djeci kažem da riješe stvar bez svađe, pomognem im da nađu zajednički jezik, pomirujem...a ako dođe do tuče, razdvajam, pa opet mirim. Ne mislim da trebam mirno ostat pit kavu dok se djeca malo tuku jer je normalno da se malo tuku. To jest normalno, al ako mirno sjedim potvrđujem da opravdavam zakon jačeg, zakon sile i sve to...zato se ja umiješam. Al što kad nisam tu? Osim toga, 5-godišnjak ide sve veći, treba se učit izborit za sebe, a ja bih želila da se zna izborit bez šaka:yes:

A ovo što kažeš mamitzi, to stoji. Kad ih se provocira, to je ko da ti drugi traže, preispituju njihove granice. I to ne mora biti nužno ...ne mogu nać riječ, zločesto mi je prejaka riječ,,,

Mislim svega toga ima i kod manjeg djeteta, npr. kad mom 2-godišnjaku reču: odvest ću te ja, ići ćeš sa mnom. Ali dijete se opire, očito se buni, svađa...Neki inzistiraju, a on, mali, već je naučio reći, ajde pusti me na miru, nemoj me zafrkavat...jednostavno je naučio navest ih da otkače. A kod ovog starijeg je baš neka druga faza kad i oni sebe dovode, ono nekako naivno da ih se navuče. Sjećam se i ja sebe u tom periodu...mislim da je to doba prvih prijateljstava

I ja sam si razbijala glavu s ovakvim stvarima dugo duuuugo, jer moj (sad) 10-godišnjak je u predškolskoj dobi bio baš takvo dijete - otvoreno, dobronamjerno, nesposobno da prepozna tuđe igre i eventualnu zloću...

Nije bilo šanse. On je SAM morao naučiti prepoznavati takve situacije, i od vlastitog brata i od brojne druge djece. Nije mu se karakter promijenio, ali relativno brzo je naučio maknuti se iz situacija koje mu ne odgovaraju. Jednostavna rečenica "ne želim se s tobom igrati" i povlačenje iz situacije je rješenje koje je on sam smislio.

Za mlađeg sina (koji je češće bio s druge strane plota - provociran, ali nerijetko i provokator, što sa starijim gotovo nikad nije bio slučaj) nisu vrijedila ista pravila. Morao je naučiti svaki svoje. Ovaj mali je čak znao dobiti i batina. Pokušavala sam u dobi dok su bili mali razgovarati s roditeljima druge djece o njihovom ponašanju, ali to je u 90% slučajeva pucanj u prazno. Našla sam se i s druge strane plota - da su mene prozivali za iste stvari zbog kojih sam ja tjedan dana ranije prigovarala TIM ISTIM ljudima. Nema pomoći..... Gluhe uši.

Tako da nema tu neke velike mudrosti - te stvari djeca moraju shvatiti i naučiti sama. Mi im svojim iskustvom tek donekle možemo pomoći, ali oni SAMI moraju naučiti nalaziti rješenja za raznovrsne situacije koje im život donosi.

Lekcija koju sam JA naučila je samo da treba sa strane nadzirati da te "nategnute" situacije ne pređu u pravo zlostavljanje i nasilje. Tek tada treba intervenirati (uglavnom se to svodi na micanje djeteta iz situacije, jer ne možeš drugima naložiti kako se oni trebaju ponašati.... ). Djeca tek formiraju kriterije prihvatljivosti. S jedne strane gledaju nas i uče, a s druge MORAJU neke stvari iskusiti i sami. To je životna škola. Nije uvijek ugodna niti će biti, još im predstoji puno učenja, ali društveni odnosi su nešto što se uči u praksi i tu je mali manevarski prostor roditelja. Treba samo definirati kriterije - naučiti dijete da se izbori za sebe, da jasno kaže NE, mene se ne smije tući ili NE, ne dam igračku, to je MOJE.... Ostalo - kako im se karta okrene. To su ipak njihovi društveni odnosi. Sve što mi možemo učiniti (i to je najbolje) je davati dobar primjer.

makita, ja zapravo ne kužim što bi trebalo promijeniti u pristupu tvog djeteta. Pozovu ga na igru, on pristaje svim srcem, lijepo se želi igrati, a zatim ga ostave na cjedilu bez objašnjenja. On je tužan, ne razumije i uvrijeđen je. Pa to je sasvim normalno!

Pretpostavljam da bi ti sad htjela da on u trenutku napuštanja zna sam sebe utješiti, odmahnuti rukom i reći Ma baš me briga, idem si naći bolje društvo. Mislim da je najbolje da mu onda to pokušaš omogućiti, bolje društvo. Tako bi se situacija najprirodnije i najzdravije riješila. Mala bi skužila da je zamjenjiva i promijenila bi odnos prema tvom mališi, on bi shvatio da ne mora dobiti tugu kao začin igre.

Ako dobro shvaćam, okolnosti su takve da bolje društvo nije uvijek dostupno i da se od djevojčice teško maknuti. Onda bi možda ti mogla pomoći svom dječaku tako da ti kažeš djevojčici ono što bi joj on trebao reći. Malen je još, možda ne zna formulirati i jasno reći što mu smeta. Možda nije imao primjer u okolini iz kojeg bi tako nešto naučio, npr. neko dijete svoje dobi koje bi znalo odgovoriti. Postupi ti kako bi trebao on i daj mu primjer. Probaj tako dva-tri puta pa prepusti njemu da nastavi dalje.

12 godina je već prilično razumna dob. I prilično različita od 5 godina. Čini mi se prezahtjevno očekivati da se 5godišnjak sam nosi s 12godišnjakinjom. Zamisli da se 5 godišnjak mora nositi s odraslim pa podijeli s 2. Ha :-)?

Teško je to zapravo. Ja imam "sreće". Zasad moj šestogodišnjak je izrazito senzibilan i recimo ne radi takve stvari, bar ja ne vidim. Omiljen je u vrtiću, centar svijeta, ali problemi sa starijom škvadrom postoje. Nedavno smo bili na rođendanu 10-godišnjaka i ostala sam u šoku. Njihova igra se svodi tko će koga više izvrijeđati. Dakle što sam vidjela. Curica bjesomučno nabija loptu u dečka jer joj je rekao da mu se sviđa? Ili dolazi na rođendan curica (doista lijepo dijete) i dečki joj počinju vikati kako je debela kr..., ružna i što ti ja znam i da nemože u kućicu na drvetu jer će se od njezine težine i ružnoće kućica srušiti. I samo maltretiranje na sve strane. S mojim sinom koji je 4 godine mlađi od njih nitko se nije htio igrati, doslovno ignoriranje. Neznam, valjda je to faza koju svi moraju proći. Teško je, ali kako je Peterlin rekla nadzirati i što manje se miješati. Moraju se naučiti odnosima u društvu jer inače jao njima. Ja ih nemogu uvijek štititi, nemogu objasniti, nažalost moraju osjetiti na svojoj koži :-(.

Na jednom drugom topicu vidjela sam preporuku za knjigu Scott Cooper: Braniti se riječima
Pa sam je i nabavila pred par dana i baš je čitam... čini mi se jako korisna, a savjeti se mogu primjenjivati na djecu od 5 godina na više.

I kod nas ima svakakvih situacija i uglavnom pokušavam ne petljati se. Vjerujem da ako ću nekome govoriti da se igra sa drugim samo pogoršati stvar...Promatrajući ih vidim da uvijek nekako izglade situaciju, a da nekad netko ostane tužan i uvrijeđen također stoji. No ne možemo ih od svega zaštititi. Takvih će situacija biti i u "odraslom svijetu". Jedino me zabrinjava što su ta djeca čini se puno okrutnija nego nekad.

Meni je s jedne strane drago što se on ustvari od najmanje dobi mora naučiti "boriti" s više djece, ali ipak me užasno boli kad vidim da je tužan, jer mu ništa nije jasno.

Citiraj:

---

makita prvotno napisa

al neki dan je bilo:
-ona je mene udarila
- ali nisam namjerno
- on mene jest namjerno
- pa kad si ti mene prije, i ti si mene pljunila(eeeeee, ja sam ovdje:evil:, morala sam se jako kontrolirat da ne eksplodiram, ovo mi je baš AJMMMMME)
- a ti si mene onda tri puta pljunija

---

meni se čini da se on sasvim solidno brani :mrgreen:

inače, potpisujem peterlin.
i iz svog iskustva,sad kad gledam unazad, sigurna sam da su mene sto put više bolile te neke sitnice kod dječjih odnosa nego njega. odnosno ne da njega nisu bolile, on je bio tužan, ali ja sam im svakakav širi značaj davala. pa da ga ne vole, pa on je jadan i tako. a šireg značaja na kraju se ispostavilo - nije bilo.
dakle, on je bio tužan što se nisu htjeli igrati s njim.
a ne zato što ga ne vole.
dijete je ispravnije postavilo stvari od lude mame.:roll:

Brzo će naučiti. Ja uvijek gledam to s ove strane. U vrtiću su svi vršnjaci, recimo na istom nivou komunikacije. Ali, što kad krene u školu, dakle u istoj školi djeca od 6, 7, pa do 14, 15 godina. Tu treba preživjeti bez mame i tate. Ja pustim, reagiram kad postane nasilno, a nažalost ima i takvih situacija. Tuga, frustracija, kao i sreća, ljubav ....su sastavni dio života i normalni osječaji. Ja bih isto voljela da su uvjek sretni i zadovoljni, ali to nije realno. Mora naučiti izboriti se za sebe. Ja mu svaku situaciju koja ga ražalosti pokušam pojasniti na njemu prihvatljiv način, kad sazri shvatit će. Objašnjavam što je prihvatljivo, a što nije. Tko se lijepo ponaša, a tko ne...Već kod svojih starijih vidim velike razlike. Sin je senzibilan, pažljiv, totalno nenasilan (dobro tu i tamo i on podivlja), a kčer je druga priča. Ona pak sve rješava fizički, još je mala, ali već se pomalo vidi. Imam osjećaj da ću tu imati velikih problema, ona sve rješava šakama.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

meni se čini da se on sasvim solidno brani :mrgreen:

inače, potpisujem peterlin.
i iz svog iskustva,sad kad gledam unazad, sigurna sam da su mene sto put više bolile te neke sitnice kod dječjih odnosa nego njega. odnosno ne da njega nisu bolile, on je bio tužan, ali ja sam im svakakav širi značaj davala. pa da ga ne vole, pa on je jadan i tako. a šireg značaja na kraju se ispostavilo - nije bilo.
dakle, on je bio tužan što se nisu htjeli igrati s njim.
a ne zato što ga ne vole.
dijete je ispravnije postavilo stvari od lude mame.:roll:

---

Ma pusti me...uhhhh
To mu je jednom prilikom, al samo jednom rekao MM, a inače smo 100x rekli da ne vraća udarac udarcem...i sad...ufff
Zove me manji, imam još sto komentara, al ne mogu sad tipkat

Ja imam jedan mali biser nije baš direktno vezan na temu, ali ajde.
Mali se igra kraj nećekinje s plastičnom kruškom i jabukom i ona počne njemu objašnjavati:
- Znaš M. to ti je plastično povrće, to ti se ne smije jesti, ne smiješ to gristi.
On šuti i premeče po rukama krušku i jabuku.
Opet ona: Znaš M. ali to plastično povrće ti se stvarno ne smije jesti.
I onda M. progovori: Znaš J., to ti nije povrće, nego voće. :lol:

Ne mogu opisati kako me je takav bezazlen dijalog razveselio, odmah sam dobila neku potvrdu da ipak ima smisla, ipak je on tako malen sposoban voditi svoju bitku.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

I ja sam si razbijala glavu s ovakvim stvarima dugo duuuugo, jer moj (sad) 10-godišnjak je u predškolskoj dobi bio baš takvo dijete - otvoreno, dobronamjerno, nesposobno da prepozna tuđe igre i eventualnu zloću...

Nije bilo šanse. On je SAM morao naučiti prepoznavati takve situacije, i od vlastitog brata i od brojne druge djece. Nije mu se karakter promijenio, ali relativno brzo je naučio maknuti se iz situacija koje mu ne odgovaraju. Jednostavna rečenica "ne želim se s tobom igrati" i povlačenje iz situacije je rješenje koje je on sam smislio.

Za mlađeg sina (koji je češće bio s druge strane plota - provociran, ali nerijetko i provokator, što sa starijim gotovo nikad nije bio slučaj) nisu vrijedila ista pravila. Morao je naučiti svaki svoje. Ovaj mali je čak znao dobiti i batina. Pokušavala sam u dobi dok su bili mali razgovarati s roditeljima druge djece o njihovom ponašanju, ali to je u 90% slučajeva pucanj u prazno. Našla sam se i s druge strane plota - da su mene prozivali za iste stvari zbog kojih sam ja tjedan dana ranije prigovarala TIM ISTIM ljudima. Nema pomoći..... Gluhe uši.

Tako da nema tu neke velike mudrosti - te stvari djeca moraju shvatiti i naučiti sama. Mi im svojim iskustvom tek donekle možemo pomoći, ali oni SAMI moraju naučiti nalaziti rješenja za raznovrsne situacije koje im život donosi.

Lekcija koju sam JA naučila je samo da treba sa strane nadzirati da te "nategnute" situacije ne pređu u pravo zlostavljanje i nasilje. Tek tada treba intervenirati (uglavnom se to svodi na micanje djeteta iz situacije, jer ne možeš drugima naložiti kako se oni trebaju ponašati.... ). Djeca tek formiraju kriterije prihvatljivosti. S jedne strane gledaju nas i uče, a s druge MORAJU neke stvari iskusiti i sami. To je životna škola. Nije uvijek ugodna niti će biti, još im predstoji puno učenja, ali društveni odnosi su nešto što se uči u praksi i tu je mali manevarski prostor roditelja. Treba samo definirati kriterije - naučiti dijete da se izbori za sebe, da jasno kaže NE, mene se ne smije tući ili NE, ne dam igračku, to je MOJE.... Ostalo - kako im se karta okrene. To su ipak njihovi društveni odnosi. Sve što mi možemo učiniti (i to je najbolje) je davati dobar primjer.

---

Baš mi je drago da si, osim što si i ostalo lijepo napisala, i ovo boldano konkretno stavila.
Volila bi da prođemo zajedno kroz ovaj topic kroz situacije i rješenja, prijedloge što konkretno učiniti.

Kad se desi tako neki nesporazum ili problem, dođe mi da...i sad mi navire 100 raznih stvari za napisat, uglavnom to je onaj prvi poriv ljutnje. Ma šta ga maltretira, još je manji od nje, zar nema pametnijeg posla...i sve tako. Al ko što kažeš, ne moš nekom naložit kako će se ponašat. Mogu samo SVOM djetetu UKAZAT na moguće izlaze iz situacije. Baš se mislim da ga posjednem da malo popričamo, da mi on predloži što može napravit, reć u takvoj nekoj konfliktnoj situaciji ili kad se osjeća odbačen.
Čini mi se kad se verbalizira, da se kasnije lakše može prepoznat ta teška situacija i lakše reagirat na neki prihvatljivi način.

Da mi 12godisnjak provocira mog skoro 5godisnjaka ja bih se umijesala i lijepo se oboma obratila. mislim konkretno ako bi se radilo o npr. zadirkivanju, otimanju isl.ako se to ponasanje ponavlja i ako strarije dijete bojkotira igru, definitivno bih se trudila izbjegavati takve susrete. ne cini mi se to idealna prilika da se 5godisnjak nauci nositi s takvim ponasanjem, ima vremena za to.

Braniti se riječima : Kako poučiti djecu umijeću verbalne samoobrane

Scott Cooper

prijevod: Ilona Posokhova

Ostvarenje
1/2009.

156 str. , meki uvez
ISBN 978-953-6827-89-3

cijena: 100,00 kn

http://www.mvinfo.hr/images/podlinkovi/vise.gifhttp://www.mvinfo.hr/images/spacer.gif http://www.mvinfo.hr/images/spacer.gif Kritiziranje, zadirkivanje, ismijavanje, prisiljavanje i sukobi neizbježan su dio života svakoga djeteta. Ova knjiga pomoći će vam da svoju djecu naoružate verbalnim vještinama suprotstavljanja uvredljivim riječima drugih ljudi - a katkad i da prestanu vrijeđati sami sebe. Također je namijenjena tome da im pomognete da budu ljubazna i razgovorljiva.

Sustav predstavljen u ovoj knjizi temelji se na mnogim općim načelima koja se koriste u treningu asertivnosti kod odraslih: samoizražavanje, razotkrivanje, odvraćanje, verbalno ponavljanje i vještine razrješavanja problema/sukoba. Te korisne tehnike za odrasle u ovom su sustavu toliko jednostavne da ih mogu razumjeti djeca. Knjiga također obuhvaća elemente kognitivne terapije i programe sveobuhvatne svjesnosti, presudne u razvoju unutarnje asertivnosti i dobrobiti.

Knjiga je podijeljena na sedam kategorija, odnosno sedam poglavlja a svako je poglavlje nosi naziv drukčije ptice ovisno o verbalnim vještinama koje ga najbolje predstavljaju.

Svako poglavlje nudi mnogo primjera i prijedloga mogućih razgovora s djecom te maštovite i jednostavne vježbe koje u djece jačaju samopouzdanje pa mogu nastupati asertivnije, ali još uvijek blago i učinkovito.

Pomozite svojem djetetu da nauči:

- kako se suprotstaviti pritisku vršnjaka (Put Plave šojke)
- prihvatiti krivnju (Put Vrane)
- zaustaviti verbalno nasilje (Put Kolibrića)
- rješavati sukobe (Put Golubice)
- prevladati sramežljivost (Put Kosa)
- odgovarati na samoporažavajuće misli (Put Sove)
- živjeti svjesnije (Put Jastreba)

Knjiga pogađa u bit moje teme!!!

Još nisam naučila odgovoriti višestrukim citatom:oops:

ja sam osobno jako alergična na djecu koja drugu djecu tretiraju kao kante za napucavanje,posebno ako su to već "zrela" djeca.u mojoj okolini su to većinom djeca nezainteresiranih roditelja (blago rečeno).ne dopuštam nikada da se iskaljuju na mojem djetetu.nek liječe frustracije na svojim indolentnim roditeljima ili sebi.isto tako, po mojem mišljenju stav "moraju se izboriti sami za sebe" počinje vrijediti tek negdje početkom osnovne škole,možda malo ranije.do tada sebe smatram zaštitnikom i "učiteljem" svojeg djeteta i u pogledu dječjih sukoba.u svakom slučaju,ja bih definitivno razgovarala sa tom djevojčicom i objasnila joj da ako nema poštovanja prema mojem djetetu da neće niti ona dobiti isto niti biti dobrodošla (na dječji način)u mojoj okolini.dijete uči i kroz tvoje ponašanje.možda njemu nije jasno u potpunosti što zapravo mu se dešava,ali će i tvoj stav doprinjeti da to shvati.nisu sva djeca aktivna u obrani sebe.nekima jednostavno moraš "nacrtati".procjena mora biti tvoja,jer najbolje poznaješ svoje dijete.ne mislim da time što obraniš svoje dijete na jedan civilizirani način lišavaš njega sposobnosti istoga u kasnijoj dobi,mislim da mu naprosto daješ uzor.zašto bi on bio nesretan ako ničim to nije zaslužio jer se tako nekoj maloj sprdnulo?

a ja sam osobno alergična na one koji su jako alergični na djecu :-/
i ta vaša okolina je uvijek prepuna tih nezainteresiranih, indolentnih roditelja. i djece koja liječe frustracije.
da li se zapitate jel to stvarno tako? jel su vaša djeca baš uvijek žrtve? jel su sva ta druga djeca uvijek frustrirana i nezadovoljna i puna kompleksa? il su to ipak samo djeca?

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

a ja sam osobno alergična na one koji su jako alergični na djecu :-/
i ta vaša okolina je uvijek prepuna tih nezainteresiranih, indolentnih roditelja. i djece koja liječe frustracije.
da li se zapitate jel to stvarno tako? jel su vaša djeca baš uvijek žrtve? jel su sva ta druga djeca uvijek frustrirana i nezadovoljna i puna kompleksa? il su to ipak samo djeca?

---

X

Ono što me zasmetalo, a nisam prije spomenula, je naslov topica: Što kad MI provociraju petogodišnjaka?

Daklem, pitanje je tko je ovdje vlasnik problema - mama ili dijete??? Dijete mora prije ili kasnije naučiti kako se nositi sa životnim situacijama vrsta raznih. Neće uvijek tu biti mame-advokata, pa je bolje pustiti ih da to nauče na vrijeme, od vršnjaka i druge djece, prije nego se nađu u stvarnim i svakakvim situacijama. Stavljanjem djeteta pod stakleno zvono ne radimo mu ništa dobro. I NE ZNAMO razloge zbog kojih djeca reagiraju na ovaj i onaj način. I NE ZNAMO kako djeca (naša, a i tuđa) doživljavaju situaciju.... ZNAMO samo kako mi doživljavamo situaciju, a to je uvijek subjektivno.

U to ime, ja i dalje mislim da ih treba nadzirati, ali pustiti da što više situacija rješavaju sami.

Imam poslovnog partnera koji je sa sinom osnovao tvrtku. Eh, taj sin nikad nema spreman odgovor (Bože, oprosti mi što ovo pišem, ali ne mogu odoljeti...) Sad je blizu tridesete, a još uvijek viče tataaaa (kad mi to čujemo i ne čujemo) jer je cijeli život proveo pod staklenim zvonom. TO NE ŽELIM svom djetetu. Bila sam ranije često u situaciji da se postavljam kao advokat (naročito starijem sinu koji je imao problema sa sluhom, govorom, vidom, motorikom....) Ni dan danas ne znam odakle mi snaga i pamet da se svjesno oduprem tom porivu, ne uvijek ali dovoljno često, pa da moje dijete nauči samo sebi krčiti put. Prebacih težište na rješavanje zdravstvenih problema, što je bilo uspješno jer danas gotovo ništa od toga nije ostalo, a društvene mreže ostavila sam njemu. Nije on neko izrazito socijalno biće niti će ikad biti, ali ima najboljeg prijatelja, ima i hrpu drugova, dobro se snalazi i u bratovom društvu, a najvažnije je što uspješno izlazi na kraj s nasrtljivcima i zlostavljačima. Da sam ga stalno branila, ne znam kako bi bilo ali vjerujem da bi bilo manje učinkovito.

Slično je i s mlađim sinom, ali budući da taj ima prirodno višu razinu agresivnosti, trebalo ga je usmjeravati na drugačiji način. I opet - NE rješavati njegove probleme. A kad bi prekrdašio, potjerali bi ga da se ispriča djeci koju je povrijedio ili na bilo koji način iznevjerio. To mu je bilo toliko neugodno da ga je po kratkom postupku dovelo pameti. Nismo se miješali kad se u situaciju uvalio, ali nismo mu dopuštali uzmak kad je to isto sr*nje trebalo razriješiti. HOće li tako i ostati, nemam pojma, ali za sada smo zadovoljni kako plivaju u ne uvijek bistroj vodi. A to je pretežnim dijelom NJIHOVA zasluga. Mi smo samo tu i tamo korigirali pravac.

I mene malo to sve bocka u oči. Moja ima tri godine i ne mešam se u njene razmirice sa prijateljima osim ako krenu fizički da se obračunavaju. Bude mi je nekad žao, najmlađa je u društvu i često nadrapa, u nekim stvarima je do bola naivna i vidim kako je veslaju, ali opet razmišljam: u septembru će u vrtić, ko će je tada braniti, a i kasnije u životu.... Nekad se u sebi i ljutim na tu drugu decu (mada znam da su to sve samo deca i ne krivim ih), ali ne mešam se.
Bila je jako bliska sa jednom devojčicom, obožavale su se i N je stalno tražila da se sa njom viđamo i družimo. A ta devojčica ju je često znala toliko provocirati (rečima) da bi se N obavezno rasplakala. Vremenom je shvatila da joj baš i nije tako super, i nije više tražila tu devojčicu. Sad kad je vidimo N se više ne lepi za nju i bira drugu decu za igru.
Naravno, ako mi se požali da je neko dete podbada, provocira, otima igračke.... pričamo o tome i ponudim joj neke načine "samoodbrane", kako bi mogla da razgovara, kako da se postavi.... ali nikad se nisam direktno mešala.

Koliko se miješati u dječje sukobe, to je na roditeljskim forumima već staro pitanje.
Meni se kao najbolja opcija čini pustiti ih da sami rješavaju većinu problema, ali uz lagano moderiranje (prilagođeno uzrastu) kad situacija postane teže podnošljiva.
Volim s malom kasnije pričati o tome što se desilo, bez puno moraliziranja (mislim da je još za to premala), jednostavno popričamo tko je zašto plakao i tko je bio ljut, jer mi se čini da tako bolje obradi sama sa sobom taj sukob i svoje i tuđe osjećaje.

Istina, za sad nemamo nekih ozbiljnih problema s djecom s kojom se igramo, svi ljudi s kojima se družimo se zbilja puno trude, možda čak i previše oko svoje djece i moderiranja sukoba. Kad krene u vrtić (vjerojatno ove jeseni) moglo bi toga biti više, pretpostavljam.

tesko je u ovakvim situacijama znati tko je jaje tko je koka, ali mislim da i nije bitno cija je krivica... ali mislim daaaa kad nastane nelagodna situacija da treba pristupiti kao odrastao, ne da bi se nasao krivac, jer je to nemoguce, ili da bi se vidale rane, nego jednostavno da se izmoderira stanje izmedju to dvoje djece, naglasiti vaznost uzajamnog postovanja, vidjeti kako oni vide situaciju, u tom stilu... ne braniti ili okrivljavati bilo koje od djece, ali pomoci im na neki nacin... i uz sve to uci u to neutralno... nije lako, ali eto, tako bih ja proballlla

govorila sam o nekakvim ajmo reći ekstremima u "zlostavljanju".dakle takvu djecu,pa makar bila djeca,ne toleriram u svojoj okolini i tada ne primjenjujem stav o samostalnom rješavanju sukoba.s tim da opet ponavljam,mislim da bi zaista do škole roditelji trebali po potrebi moderirati sukobe,čak i one ne fizičke.ne bole samo udarci.ponekada i riječi naprave veliku štetu na samopoimanju osobe.
recimo meni se ovi savjeti čine sasvim prihvatljivi:
Treba intervenirati u sljedećim situacijama:
- kada svađa prijeđe u fizičko razračunavanje
- kada verbalni napad počne vrijeđati djetetovu osobu i njegov ego
- kad situacija postane neugodna i nepodnošljiva
- kad ne znate što učiniti i kad počnete gubiti kontrolu nad sobom

ovo što sam boldala sam mislila da mi je apsolutno neprihvatljivo i da vjerujem bi se umiješala u sukob.bez obzira ko prvi počeo.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

a ja sam osobno alergična na one koji su jako alergični na djecu :-/
i ta vaša okolina je uvijek prepuna tih nezainteresiranih, indolentnih roditelja. i djece koja liječe frustracije.
da li se zapitate jel to stvarno tako? jel su vaša djeca baš uvijek žrtve? jel su sva ta druga djeca uvijek frustrirana i nezadovoljna i puna kompleksa? il su to ipak samo djeca?

---

cvijeta napisala sam da me smetaju djeca koja mlate non stop drugu djecu (tretiraju ih kao kante za napucavanje).uglavnom (to mi je struka,iako se tim ne bavim trenutno) to i jesu djeca ovakvih roditelja kakve si opisala i da-uglavnom na taj navedeni način najčešće izlazi njihov osobni nemir i nezadovoljstvo. dakle, govorila sam o ekstremima a ne o nekim svakodnevnim čarkama i dječjim prilagođavanjima na jedni druge.naravno da ta sirota djeca nisu kriva za svoje ponašanje,nego je to plod svega oko njih,no svejedno ne dopuštam da se "liječe" na mojim potomcima.za to postoje stručnjaci.

pišem na rate sorry...ima još jedna stvar u cijeloj toj priči.dakle,nije nužno kada se spomene da se odrasla osoba upetljava u sukob između djece da se odmah misli na branjenje svojeg djeteta i općenito nekritičko ponašanje spram situacije,nekakvu histeriju,deranje na drugo dijete koje je maltretiralo naše i sl..osobno se uplićem i ako moje dijete maltretira drugo.najčešće je uplitanje isključivo verbalna uputa i savjet da se nešto ne radi,dakle razgovor.to mi je i posebno je to važno zbog posrednog formiranja moralnosti kod djece vidi: http://www.duga-vrtic.hr/index.php?o...enje&Itemid=54

ponekad je i korisno da odrastao bude nešto kao time out manager,da jednostavno prekine nekakav gordijski čvor koji x i y unešeni u svoje negative emocije taj tren ne mogu riješiti.npr, i odrasli ljudi imaju bračne savjetnike i sl koji služe upravo za rješavanje sukoba.pa i tete u vrtićima se "petljaju" u sukobe,učitelji isto,pa valjda i vi koje imate dvoje djece ponekada ipak morate intervenirati?...sve je to normalno i ako se dobro i nenametljivo napravi-onda kada je potrebno-ima edukativnu i pomoćnu svrhu pri podizanju zdravog i normalnog djeteta.
dakle,dijete ćemo prvo učiti što je loše imenujući to i ukazivajući vlastitim primjerom na dobro ponašanje,jer kao što smo uvidjeli na linku djeca (predškolci) to nemaju razvijeno kao takvo,a djeca od 8 godine potpuno razumiju emocionalne posljedice dobrog ili lošeg čina, i predviđaju što će većina ljudi osjećati zbog njihova prijestupa ili dobrog dijela.
dakle makita,djevojčica iz priče koja ima 12 godina nikako to ne radi jer je balava i ne razumije posljedice svog ponašanja.

Citiraj:

---

lasica prvotno napisa

ponekad je i korisno da odrastao bude nešto kao time out manager,da jednostavno prekine nekakav gordijski čvor koji x i y unešeni u svoje negative emocije taj tren ne mogu riješiti.npr, i odrasli ljudi imaju bračne savjetnike i sl koji služe upravo za rješavanje sukoba.pa i tete u vrtićima se "petljaju" u sukobe,učitelji isto,pa valjda i vi koje imate dvoje djece ponekada ipak morate intervenirati?...sve je to normalno i ako se dobro i nenametljivo napravi-onda kada je potrebno-ima edukativnu i pomoćnu svrhu pri podizanju zdravog i normalnog djeteta.
dakle,dijete ćemo prvo učiti što je loše imenujući to i ukazivajući vlastitim primjerom na dobro ponašanje,jer kao što smo uvidjeli na linku djeca (predškolci) to nemaju razvijeno kao takvo

---

Ovo si i ja neki put mislim da možda klincima treba ukazati vlastitim primjerom kako se postaviti, jer ako nikog nije vidio, kak će se klinac sam postaviti...

Ne znam, samo razmišljam naglas. I meni ih je neki put žao gledati kak ih je neki (veći) klinac preveslao, pa neki put interveniram, a neki put ih pustim da se sami gombaju.

I ja učim u hodu. ALI definitivno nije dobro da roditelj stalno uskače i brani dijete (to znam jer je MENE mama stalno nešto branila), pa se danas sama ne znam baš snaći u svakoj situaciji :roll:.

Valjda ću nešto i iz vlastitog primjera naučiti.

Kao što smo već zaključili, teško je naći granicu kad se ubaciti, a kad ne... (definitivno mi je bolje da ne znam sve kaj se u vrtiću dešava :roll:).

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

X

Ono što me zasmetalo, a nisam prije spomenula, je naslov topica: Što kad MI provociraju petogodišnjaka?

Daklem, pitanje je tko je ovdje vlasnik problema - mama ili dijete??? Dijete mora prije ili kasnije naučiti kako se nositi sa životnim situacijama vrsta raznih. Neće uvijek tu biti mame-advokata, pa je bolje pustiti ih da to nauče na vrijeme, od vršnjaka i druge djece, prije nego se nađu u stvarnim i svakakvim situacijama. Stavljanjem djeteta pod stakleno zvono ne radimo mu ništa dobro. I NE ZNAMO razloge zbog kojih djeca reagiraju na ovaj i onaj način. I NE ZNAMO kako djeca (naša, a i tuđa) doživljavaju situaciju.... ZNAMO samo kako mi doživljavamo situaciju, a to je uvijek subjektivno.

U to ime, ja i dalje mislim da ih treba nadzirati, ali pustiti da što više situacija rješavaju sami.

.

---

Već danima mislim oovome, ali sam bila jako u poslu i nisam uspjela posvetit se topicu.
Slažem se da djetetu treba dati vremena i prostora da samo rješava situaciju. Zapravo se potpuno slažem s ovim što si napisala, bespotrebno bi bilo da se ponavljam.
Naslov je i meni zazvučao malo ko da me bocka ovo MI... al sam ga ostavila. S vama se rszgovaram ja. Meni se u glavi motaju misli kako se zbiva nešto na što ne mogu ostati ravnodušna. Situacija traži jedno usmjeravanje. Čini mi se dobra stvar da svom djetetu u danoj situaciji skrenem pažnju na moguće reakcije. Ona te povrijedi, možeš je pogledat i reć, to stvarno nije lijepo, navela si me da se radujem da ćemo se družit, baš šteta što ti nije do igre. Osim toga, nije lijepo me tako muljat...
Sad to još triba prilagodit jeziku 5-godišnjaka.
Također, svatko treba sam doći do spoznaja koliko će sebi uskratit vlastitih zamisli da bi bio u nečijem društvu. S vremenom i iskustvom se kristalizira da nas je netko samo imao uz sebe kad smo mu odgovarali, a nije mu stalo do nas. Svi smo kroz to prošli. Bitno je naučit se s tim nositi i birati sebi društvo. To ni mnogi odrasli ne rade uspješno.

Također, hvala lasici na izvrsnim linkovima, paste-ala sam par rečenica koje mi se čine praktične, a korisne:
Ponovite svojim riječima ono što ste čuli. Npr. ‘Ako sam te dobro razumio…’ ili ‘Čini mi se da mi želiš reći…’ Takvo ponavljanje omogućuje djetetu da čuje što je reklo. Bude li dijete imalo ‘jasno ogledalo’, moći će puno toga vidjeti i možda će poželjeti nešto ispraviti. Budući da mu vi sa svojim razgovorom niste prijetnja nego ‘najbolji prijatelj’ koji ga najbolje razumije, velika je vjerojatnost da će nešto naučiti o sebi i samo znati riješiti svoj problem.

Mj 3,5-godišnjak jako se voli igrati sa svojim bratićem 4-godišnjakom. Ne živimo zajedno i druženja smo uvijek inicirali mi roditelji. S vremenom,a čini mi se i sve intenzivnije, bratić je počeo mojega sina zadirkivati, udarati (i to u letu, kao 'usput'), vrijeđati ga, gađati ga predmetima, otimati mu svaku igračku koju bi uzeo u ruke. Sad je već došlo do toga da pokušava predvidjeti što bi to moj sin htio da mu uspije uzeti prije nego on stigne do toga. Omiljena igra mu je da mu ponudi dvije igračke i pita ga koju on želi i onda mu ne da niti jednu ili mu uz pritisak odraslih da onu koju nije izabrao. I ja smatram da djecu treba pustiti da se nauče boriti za sebe, ali ne mogu to više gledati! Svaki put kad se igraju moj sin plače i moli za pomoć.
Uglavnom, budući da nemožemo izbjeći ta druženja, zaključila sam da ja mogu svojim primjerom pokazati kako se postupa (jer taj klinac i mene vrijeđa-govori mi pogrdne riječi) pa kad bratić krene sa svojim glupostima ja velim 'Ne želim se družiti s nekim ko me vrijeđa/tuče/ne zna se lijepo igrati.' Primjećujem da se i moj sin zna bolje postaviti (zapravo, samo se maknuti od zlostavljača) od kad primjenjujem takav pristup. I naravno, čim su neka druga djecau blizini, moj sin se s njima lijepo složi i počnu se igrati i onda moje intervencije uopće nisu potrebne jer tada bratić niti ne može ništa (jednostavno ga svi ignoriraju).