Citiraj cvijeta73 prvotno napisa Vidi poruku
a ja sam osobno alergična na one koji su jako alergični na djecu
i ta vaša okolina je uvijek prepuna tih nezainteresiranih, indolentnih roditelja. i djece koja liječe frustracije.
da li se zapitate jel to stvarno tako? jel su vaša djeca baš uvijek žrtve? jel su sva ta druga djeca uvijek frustrirana i nezadovoljna i puna kompleksa? il su to ipak samo djeca?
X

Ono što me zasmetalo, a nisam prije spomenula, je naslov topica: Što kad MI provociraju petogodišnjaka?

Daklem, pitanje je tko je ovdje vlasnik problema - mama ili dijete??? Dijete mora prije ili kasnije naučiti kako se nositi sa životnim situacijama vrsta raznih. Neće uvijek tu biti mame-advokata, pa je bolje pustiti ih da to nauče na vrijeme, od vršnjaka i druge djece, prije nego se nađu u stvarnim i svakakvim situacijama. Stavljanjem djeteta pod stakleno zvono ne radimo mu ništa dobro. I NE ZNAMO razloge zbog kojih djeca reagiraju na ovaj i onaj način. I NE ZNAMO kako djeca (naša, a i tuđa) doživljavaju situaciju.... ZNAMO samo kako mi doživljavamo situaciju, a to je uvijek subjektivno.

U to ime, ja i dalje mislim da ih treba nadzirati, ali pustiti da što više situacija rješavaju sami.

Imam poslovnog partnera koji je sa sinom osnovao tvrtku. Eh, taj sin nikad nema spreman odgovor (Bože, oprosti mi što ovo pišem, ali ne mogu odoljeti...) Sad je blizu tridesete, a još uvijek viče tataaaa (kad mi to čujemo i ne čujemo) jer je cijeli život proveo pod staklenim zvonom. TO NE ŽELIM svom djetetu. Bila sam ranije često u situaciji da se postavljam kao advokat (naročito starijem sinu koji je imao problema sa sluhom, govorom, vidom, motorikom....) Ni dan danas ne znam odakle mi snaga i pamet da se svjesno oduprem tom porivu, ne uvijek ali dovoljno često, pa da moje dijete nauči samo sebi krčiti put. Prebacih težište na rješavanje zdravstvenih problema, što je bilo uspješno jer danas gotovo ništa od toga nije ostalo, a društvene mreže ostavila sam njemu. Nije on neko izrazito socijalno biće niti će ikad biti, ali ima najboljeg prijatelja, ima i hrpu drugova, dobro se snalazi i u bratovom društvu, a najvažnije je što uspješno izlazi na kraj s nasrtljivcima i zlostavljačima. Da sam ga stalno branila, ne znam kako bi bilo ali vjerujem da bi bilo manje učinkovito.

Slično je i s mlađim sinom, ali budući da taj ima prirodno višu razinu agresivnosti, trebalo ga je usmjeravati na drugačiji način. I opet - NE rješavati njegove probleme. A kad bi prekrdašio, potjerali bi ga da se ispriča djeci koju je povrijedio ili na bilo koji način iznevjerio. To mu je bilo toliko neugodno da ga je po kratkom postupku dovelo pameti. Nismo se miješali kad se u situaciju uvalio, ali nismo mu dopuštali uzmak kad je to isto sr*nje trebalo razriješiti. HOće li tako i ostati, nemam pojma, ali za sada smo zadovoljni kako plivaju u ne uvijek bistroj vodi. A to je pretežnim dijelom NJIHOVA zasluga. Mi smo samo tu i tamo korigirali pravac.