Kako prijateljima i roditeljima reći da ne možemo imati djecu?

Drage Rode,
ja već neko vrijeme muku mučim i knedle gutam kad me netko od prijatelja pita kad ćemo imati djete. Živcira me što sam neiskrena i što ne kažem da ne možemo iz tog i tog razloga i završim više tu turturu ispitivanja. Prije sam govorila: hoćemo, hoćemo, radimo na tome, blabla, jednog dana ćemo imati bebu (ma šta jednu- 4 bebe)
Sad kako ne namjeravamo više ići na potpomognutu, dakle nećemo imati bebu, jer je prirodno nećemo napraviti taman dubili na trepavicama, ja više ne govorim da ćemo imati bebu jednog dana, nego kažem da je nećemo imati, ali možda na neki način kroz zafrkanciju, onako usput, pa me prijatelji gledaju u čudu kao da sam pala s Marsa i kao komentiraju: a hoćete, hoćete.
Meni se jednostavno ljudima ne objašnjava zašto nećemo i u čemu je problem medicinski gledano, jer na kraju krajeva imam osjećaj da neće ni shvatit, jer i sami nisu prošli kroz to. Na kraju će nas eventualno sažaljevat ili o tome pričati nekim drugim ljudima kao o nekoj strašnoj vijesti, a meni je to grozno, jer ni sama sebe ne sažaljevam zbog toga i ne mislim da je to najgora stvar koja mi se u životu mogla dogodit. Pomirila sam se sa svojom sudbinom (bar za sada, valjda me neće ulovit neka depra naknadno).
Kako ste vi to objasnili drugima i kako su oni na to reagirali? Ima li uopće smisla reći i objašnjavat? Bojim se da ću reć, pa će mi bit žao što sam uopće išla govorit. Kakva su vaša iskustva?
(Ako ovakva tema već postoji neka ovaj moj post moderatori prebace gdje treba. Hvala!)

Draga Trunčice :love2:
nakon prvog neuspjelog ivf-a (a ne znam više kojeg aiha) na jednom putu u autu sa 2 (hm) prijateljice na zadnjem sjedalu auta pola puta uspješno izbjegavam pitanje. Međutim, naravno, na dugom putu, bilo je pitanje vremena kad ćemo mm i ja izaći kao tema. I onda su počele: pa kako vam opet nije uspjelo? pa jel mislite neku drugu varijantu? pa, znaš, vi već imate dosta godina, još malo pa ni o posvajanju nećete moći razmišljati... i tako njih dvije deru po meni dobrih dvadeset minuta. A ja nemam snage ni glas pustiti samo pokušavam spriječiti suze da jure još više. Na kraju sam samo uspjela izustiti: Ajmo više ne pričati o meni.
Nakon drugog ivf-a (ne moram reći kako je završio) odlučila sam prije bilo kakvog mučenja zauzeti drugu taktiku. Našla sam se s jednom od njih (ne brinem se- ako sam rekla jednoj znat će i druga) i rekla: nije uspjelo. ne želim više pričati o tome. ne zanimaju me savjeti. kad ću biti zainteresirana, javim ti. može? :trep: na sva pitanja moj nasmješeni odgovor je bio: ne želim više o tome.
Je li je to njihova briga? Nije. Treba li ih se to ticati? Ne. Hoće li pričati o meni? Naravno. Hoće li im dosaditi kao glavna tema? Hoću. Da li me žale? Zabole me.
Sorry što sam malo razvezala :oops:

I još nešto: bacila sam im kost i rekla da idem na ljetovanje na Bali. Sad kad pričaju o meni pričaju o tome :-P

trunčice na neki način znam kako ti je, ja sam s veseljem pričala frendicama (prije godinu-dvje) kako radimo na bebi i kako ćemo uskoro ljuljati malene naše, a kako vrijeme prolazi moj trbuh nikako da poraste :( Neke su me pitale da šta je s bebom, pa sam našla milijon izgovora, od toga da sam na novom jobu pa nije fer da odmah odem na porodiljni, pa da moramo auto kupit prije jer je ovaj naš star i nije prikladan za bebače prevozit, do uživanja nakon braka, planova za daljnji studij....you name it, I've used it....
Jedino smo mojim starcima te kumu i kumi s vjenčanja rekli istinu, oni su na sreću pozitivno reagirali, uvjeravajući nas u velike šanse uspjeha MPO-a. Sad čekamo naš prvi IVF i strahujemo od ishoda. Ako ne uspije bar nemam puno brige oko objašnjavanja i nadamo se da će nam ti isti ponovo ulijevati nadu u uspjeh...
U tvom slučaju situacija je puno složenija, već ste donijeli odluku da kroz trnje MPO-a više nećete prolaziti, pa ti stoga još preostaje bol javne objave i reakcije ljudi. Možeš se postavit na način da tebi nije stalo do djece (što je laž i obrambeni mehanizam istovremeno) te da su ti njihova pitanja smiješna i neumjesna (u stilu - jel ja tebi planiram djecu? Ne, stoga nemoj ni ti meni!) a možeš otvorit dušu i ispričat svoju bol (što te čini ranjivom i predmetom žaljenja, ali ti je savjest mirna, nema laži i nema pretvaranja). Po meni trebaš učinit ono što je tebi slično, ono s čime ćeš moć živjeti i osjećat se ugodno s tim. U tvojoj situaciji ja bih svima rekla da ne želim djecu, da mi je karijera bitnija i tjerala bih sve (dobro i zlo namjerne) od sebe kako nebi došli blizu mene i mojih osjećaja. Stvar je u tome da sam ja osoba koja mrzi tuđe sažaljenje i tužne poglede, pa bih radije bila ona bezosjećajna kuja koja je samoj sebi dovoljna i stoga ne želi djecu, nego ona jadna koja ih ne može imati. Naravno da bih po skrivečki isplakala dušu na oči i nikad nebih bila ona ista kao prije, i svaki bi se mjesec nadala trudnoći i vjerojatno zbog vlastite spletke završila kod psihologa, ali suviše sam tvdoglava da se eksponiram. Teško je biti jak ako ti je duša u komadićima :(

Imam jedno dijete, situacija se s mojim zdravljem zakomplicirala a i godine su tu, i nema mi goreg kopanja po mojoj intimi kad se krene s pitanjima, a kad će drugo ???a ne žlim im govoriti o stanju svojih jajnika, općeg zdravlja, cistama, mm-vom problemu .......

sad bi trebala biti curica, ili tipa lako tebi odgajati kad imaš jedno dijete ,jedno kao nijedno itd ....

ljudi su blesavi i guraju nos tamo gdje ne treba.

nadam se da ovaj post nećete shvatiti kao provokaciju, samo sam vam htjela napisati da razumijem dio vaših osjećaja i da ne mogu gledati trudnice oko sebe, niti ići u posjete i sl.

Neplodnost i borba s tim je moj život, i život mnogih oko mene, i iskreno ne razumijem neiskrenost u vezi toga niti što bi moglo biti sramotno u tome kad kažem okolini da liječim neplodnost? Bez uvrede bilo kome, ali moje prijateljice su sa mnom od početka pokušavanja zatrudnjivanja, od prvog nezaštićenog odnosa pa preko IVf-ova. Ljudi to prihvate onako kako im prezentiramo-to je moja (naša) bolest i mi se s njom borimo, i svi znaju da putujemo van zbog novog zakona (a iz ovog pisanja izuzimam roditelje). Reakcije ljudi, i ne samo bliskih prijatelja, nego i daljih i kolega su blagonaklone, ohrabrujuće, pune podrške, a oni koji to nisu-za njih me nije ni briga.
Šta će biti kad odustanemo? Baš ništa, osim što ne znam još kako ću to prihvatiti, a znam da će prijateljima biti žao, a meni još više.
maria, svi imamo takve faze:love2:
trunči:heart:

Mislim da je ovo odgovarajuće mjesto za link s Građana:
http://forum.roda.hr/threads/58135-B...58#post1678258

Slažem se s Marom41. Kad sam svojedobno bila u toj situaciji na prvo pitanje jasno sam svima "zainteresiranima" (onima koji su pitali) rekla da neću moći imati djecu, da sam u preuranjenoj menopauzi i da ću svoj život posložiti ravnajući se prema toj činjenici.
Iskreno, nisam primijetila nikakva sažaljenja :unsure: .
Svoje sam emocije odradila doma, a s jaaako znatiželjnima, predlagačima drugih "metoda" i s onima-koji-sve-znaju otklonila sam ljubazno svaki razgovor i rekla da je to moja odluka s kojom bez problema mogu živjeti.

Citiraj:

---

mare41 prvotno napisa

Neplodnost i borba s tim je moj život, i život mnogih oko mene, i iskreno ne razumijem neiskrenost u vezi toga niti što bi moglo biti sramotno u tome kad kažem okolini da liječim neplodnost? Bez uvrede bilo kome, ali moje prijateljice su sa mnom od početka pokušavanja zatrudnjivanja, od prvog nezaštićenog odnosa pa preko IVf-ova. Ljudi to prihvate onako kako im prezentiramo-to je moja (naša) bolest i mi se s njom borimo, i svi znaju da putujemo van zbog novog zakona (a iz ovog pisanja izuzimam roditelje). Reakcije ljudi, i ne samo bliskih prijatelja, nego i daljih i kolega su blagonaklone, ohrabrujuće, pune podrške, a oni koji to nisu-za njih me nije ni briga.
Šta će biti kad odustanemo? Baš ništa, osim što ne znam još kako ću to prihvatiti, a znam da će prijateljima biti žao, a meni još više.
maria, svi imamo takve faze:love2:
trunči:heart:

---

Potpisujem.
Nije me sram priznati istinu i ne bojim se reakcije okoline jer me, iskreno, uopće ne zanima što će drugi govoriti o meni, bilo direktno ili iza leđa. Do sada sam imala samo pozitivna iskustva. Ako koji put i zaluta koja dobronamjerna duša s glupim savjetima pokušam objaniti kako stvari stoje, a ako ne shvati jednostavno promjenim temu.
Moje je mišljenje (a i iskustvo) da će ljudi manje zabadati nos ako im kažete istinu.

Nisam u MPO vodama, drugi uzrok je bio razlog. No, reakcije drugih ljudi bile su mi teške. Bez obzira na dobronamjernost i sažaljenje (ili baš zbog toga), ja jednostavno nisam htjela govoriti što je opet pošlo po zlu. A živim u malom mjestu i radila sam baš sa strankama, tako da nisam bila pošteđena pitanja.

Ja ne bih nikoga ispitivala o njihovoj intimi, pa radilo se o bolesti ili ne dobivanju djeteta. I zato sam počela skrivati. I od roditelja, jer znam da je mami bilo teško što sam opet u bolnici i bojala se najviše za moje zdravlje. I MM je već bilo teško, jer i on nije shvaćao koliko ja moram imati bebe. Bez obzira na bol ( i fizičku i psihičku) i trajanje.

Ima dosta mojih prijateljica koje nemaju djece, a imaju ispunjen život. Ako mi ne kažu, neću ih pitati kako im je u duši. Voljela bih ih poslušati, ali o tome šute. Mislim da su prihvatile ono što im je donio život i trude se da im bude lijep.

I , čuda su uvijek moguća, i kad im se najmanje nadaš, i kad misliš da su te godine pregazile. I moje čudo je tu.:heart:

Prije su bila pitanja "a kad ćete vi?", sad je pitanje "kad ćete na drugo?". Lakše mi je otkad ljudi znaju da mi je jako teško zatrudniti - oni bliski, s ostalima mijenjam temu. A godine tuge i razočarenja se ne mogu tako lako zaboraviti, neću ih zaboraviti niti ako uspijem roditi još jedno dijete. Kad vidim djecu mojih prijateljica sjetim se da je moje dijete moglo imati već 11 godina.

Ali kad me netko pokuša sažaljevati, ili mi se diviti zbog hrabrosti, kažem da svatko u životu ima nešto s čime se mora boriti. S nečime izborimo svoje bitke, od nečega moramo odustati... to je život.

Ima još jedna pozitivna stvar kad počneš otvoreno pričati o svom problemu. Jave se ljudi sa sličnim problemima, otvore se, a mi koje smo prošle godine MPO-a imamo puno iskustva koje omžemo podijeliti s drugima.

trunčicabalunčica :love2:

Ja sam okolini najprije strpljivo objašnjavala o čemu se radi, no onima od kojih sam i nakon silnih objašnjenja doživjela savjete i komentare tipa: uspjet ćete kad se opustiš, odite na odmor; možda da promijeniš partnera, stariji je; zašto ne posvojite, toliko je djece u domovima (btw, ne možemo posvojiti, zbog bolesti MM-a smo nepodobni), s njima sam prestala pričati o tome. Nije mi jasno kako njima nije jasno da ko što oni imaju npr. slabu kosu, tako ja imam slabe jajne stanice koje ne mogu uroditi zdravim plodom. Dakle, poznanicima koji o tome malo znaju više ne pričam jer ne shvaćaju, onima koji znaju izbjegavam pričati da ih poštedim, jer je i meni dosadilo već godinama vrtit istu priču, a pričam s onima koji su u istoj/sličnoj situaciji.

Roditelji su druga stvar. Oni još nemaju unuke. Ni ja ni moj brat, mada oboje na pragu 40-ih, nećemo imati djecu, a ja im nemam srca reći da ne želim više u postupke, jako bi se ražalostili da to znaju.

Potpuno te razumijem, trunčice, ne znam koliko ima smisla objašnjavati, dosadi čovjeku, lako je dok si na početku priče i imaš nešto entuzijazma. U zadnje vrijeme kad me pitaju za stanje i daljnje planove, uglavnom im kažem da nemam pojma i da me baš briga (osim starcima, njima ne govorim istinu, da ne kažem da lažem). A tako nekako mi i je sada.

moji bliski ljudi,rodbina i prijatelji znaju,ja nemam razloga skrivati,pa pobogu nisam ja kriva što medicinski gledano nisam zdrava ,ne bi da sam to birala,njegovi roditelji i rodbina ne znaju,njemu je valjda lakše tako,a dok u mene ne diraju nije me ni briga,ja sam mu rekla samo da bude svjestan da ako me netko počne masirati sa pitanjima tipa kad ćete.što čekate,ja ću ih lako ušutkati i zasada guramo tako.moram priznati da mi je sa nekima lako razgovarati o tome ali isto tako da mi nekad komentari i savjeti, nekih koji nemaju veze kako se ti osjećaš i ne mogu to ni zamisliti,preteško padaju jer sam ja jako svjesna svoje situacije i ne mogu funkcionirati na način da brijem da će biti sve super i da će se to riješiti ko od šale.sigurna sam i znam da ću i ja i mm napraviti sve što je potrebno i što možemo,krajnja solucija je posvojenje,ko je uz nas svaka čast,ko nije nije me briga ,ja znam da od meni bitnih ljudi imam podršku,za druge me nije briga

i da zaboravila sam najbitnije,koliko god ljudi znalo,jedno dvoje ili više i koliko god mi pasalo u nekim trenucima da znam da se mogu nekome otvoriti i sa nekim razgovarati isto tako mi je nakon našeg nedavnog postupka ,i to prvi put,svaka ta osoba koja zna bila previše jer nakon neuspjeha jednostavno nisam htjela da me itko išta pita i da bilo kome od njih moram objašnjavat,izuzev Mare 41 i NN koja je bila kad i mi na postupku,jer znam da su u tom trenutku jedino one stvarno znale kako mi je

OT, al moram-đurđa, draga, šaljem zagrljaj, nije lako.

Mislim da ako se kaže istina, ljudi su manje znatiželjni i manje ispituju. Takva su bar moja iskustva. Dok svi oko nas nisu znali da se liječimo od neplodnosti morali smo odgovarati na sva ona glupava pitanja u stilu pa što čekate, pa imate sve uvjete, pa nije valjda da ne želite djecu, pa kako ste tako sebični (mislim, što je tu sebično ako ne želiš imati djecu?!? Sebično prema kome/čemu?!?) itd. Sad kada svi znaju i kad je to moj odgovor na sva ta glupa, znatiželjna pitanja mirnija sam. Prvi razlog moje mirnoće je taj što sam sama prihvatila svoju bolest i nije me sram o tome pričati, ne smatram da je to pokazivanje naše intime, jer i srčani bolesnik bi rekao da ne može trčati jogging, jer ima srčanih problema (srry ako ovo netko smatra banaliziranjem). Drugi razlog je taj što u trenutku kada kažem da ne možemo imati djecu i da se liječimo, pogled sažaljenja kod mog sugovornika me uopće ne dira, jer sam prestala sama sebe žaliti zbog toga što nam se događa. I mislim da je to pravi put i prema prihvaćanju mogućnosti da nikada nećemo imati svoju biološku djecu :-).
trunčice:love2:

Hvala vam na odgovorima! :kiss:
Evo, baš sam o tome opet i opet pričala s mm, i ma da smo se nakon zadnjeg pokušaja potpomognute (prije 2-3mj) dogovorili da ćemo početi ljudima koji pitaju govoriti istinu, ali jednostavno ne ide. Imamo čak iste simptome kad bi to trebalo izustiti- blokada (sve riječi stanu u grlu), znojenje i na rubu suza. Pa brže bolje okrenemo glavu i mjenjamo temu.
Dobro, vježbat ćemo da to uspijemo reći barem bliskim ljudima kad slijedeći put bude stiglo pitanje ili rečenica tipa: ''vidjet ćete kad budete imali svoju djecu!'' Je, je, vidjet ćemo baš ništa.
Nego, gledajte sad reakciju moje seste koja je od početka znala s čime se moramo boriti i što prolazimo... sada nakon zadnjeg postupka, dođe ona meni da je pročitala u novinama i našla sve na netu, da ima jedan travar, 300eura za te travčice i to je to.
Ja joj po stoti put govorim: nećemo više na potpomognutu, neću da me više boli, neću inekcije, neću više to prolaziti!
Ona: ali ne boli ništa, samo pijete taj čaj! Nema postupka, sve prirodno dođe!
Oh, moj Bože! Kome sam ja 3 godine tupila u čemu je stvar! Čak smo i za doktore težak slučaj, a ona misli da će ta travurdina učiniti da mm-ovi plivači dođu u ejakulat i to u milijunima kako bi mi prirodno imali djecu!
Meni je muka. Ako svi kojima kažemo budu imali takve ideje, ja ću stvarno otići na Mars, što dalje od svih!
Njegovaoj mami po stoti put nije bilo jasno zašto se zametak nije implantirao kod mene. Pa sigurno nisam dovoljno jela. Jer inače, to je za nju bila gotova stvar, mrvica je kod mene, ona je već baka! Aha, naravno!
I kome da ti sad ideš objašnjavat što te snašlo i u čemu je problem!? Teško da će netko tko nije prošao nekakvo iskustvo potpomognute shvatiti gdje je zapelo.
Ja ću svojim frendicama krenut objašnjavat da su mi jajne stanice malo lošije, da ih nema baš puno, da na stimulaciju reagiram loše... je, sigurno će shvatit šta je stimulacija i zašto mi treba puno jajnih stanica.
:-(

Citiraj:

---

trunčicabalunčica prvotno napisa

Oh, moj Bože! Kome sam ja 3 godine tupila u čemu je stvar! Čak smo i za doktore težak slučaj, a ona misli da će ta travurdina učiniti da mm-ovi plivači dođu u ejakulat i to u milijunima kako bi mi prirodno imali djecu!
Meni je muka.

---

Zbog ovoga više ni s kim ne razgovaram o liječenju neplodnosti (osim s forumašicama), više nemam živaca riskirati da čujem nešto slično, pogotovo od ljudi s kojima sam već sto puta pričala o tome.
Trunčice, još jedan hug :love2:

draga moja zao mi je da si zavrsila sa MPO.Ja neznamsto da kazem,jer ljudi su bezobrazni,i samo ih zanimaju tudji problemi kako bi mozda njihovi izgledali laksi,ili kako bi barem na par minuta zaboravili na njih.ja sam jedna od onih koja skriva svoj problem ko zmija noge,na prosli postupak smo otisli samo je moja mama znala da idemo,i nije uspjelo,nitko ne razumi nase lose dijagnoze,samo mi kazu mlada si (24 god),ma j...se ti i moja mladost,kad imam jajne stanice ko starica od 60 godina,sve bolestine svita na meni,i sto sad.svojima smo rekli otvoreno odmah,kako za MPO tako i za posvajanje.ali ljudi bi me otvoreno zaustavljali na cesti i pitali,sto je do koga je prblem jesi ti jalova ili on? A ja zacudjeno? Koji k..ac... ali odbrusila sam joj da se vise ni ne javi a kamoli gluposti ispitiva...ko zna zna,ko nezna nije me briga,iako svi znaju vjeruj mi ,tako i za tvoj problem znaju,samo svi sute...ne sekiraj se i ne zamaraj reci svojima a za druge ja neznam sto te to toliko brine..a u te trave ni ja ne vjerujem....Zelim ti svu srecu svijeta,i nekako se nadam da je ovo samo faza,i da ces otici u cesku ili negdje i doci nam se pohvaliti sa svojim cudom zbog kojeg si prosla trnovit put.ja volim price sa happy endom,pa eto...Cudni su putevi Gospodnji....Samo neka bude kako ti zelis,i da mi budes sretna....pusa i zagrljaj

A da jednostavno kazete da su vam doktori rekli da vise nema smisla pokusavati?
Jes da je to laz..ali ako bi vas spasila od daljnje torture zasto ne?

Kao da nije dovoljno da vi morate zivjeti s vasom odlukom..nego jos i svi ostali misle da imaju pravo na dio vase tuge..

Ja sam bliskim prijateljima rekla, čak i onima koji me nisu pitali, nemamo što skrivati, nismo gubavi da nas moraju zaobilaziti. Najgore mi je bilo kad nisam znala uzrok pa nisam znala točno što da kažem. Naravno, onda ti svi dijele savjete tipa da se trebaš opustiti i sl., a njaglupljii mi je bio komentar kad mi je jedna frendica rekla pa ne smiješ pasti u depresiju, ne smiješ se samosažaljevati, a ja se stvarno nisam tak osjećala i ne treba meona ni drugi sažaljevati. A meni je zapravo žao nje jer je samohrana majka bez posla, još nije završila fax, dok sam ja sve ostvarila osim naravno djeteta, a i toga bude. Rekla sam mužu da bi radije bila bez djece i imala njega, nego imala dijete bez oca.
Poznanicima ne kažem istinu, jednostavnije mi je reći da sam još studirala, sređivala posao, da sam trenutačno bez posla pa ne mogu i sl.

truncica :love:

teska je to, najteza vijest za priopciti
i po vasoj reakciji vidim da je i vama to svjeza i bolna i jos neprihvacena odluka duboko u srcu (ako vec ne u glavi)
prije nekog vremena jedna je forumasica postala jedno pismo okolini od strane neplodnog para, evo nalazi se ovdje: http://potpomognutaoplodnja.info/ind...lina&Itemid=92
Iako nije bas potpuno primjenjivo na prestanak pokusavanja, ipak su neki osjecaji slicni

Mislim da kako reagirati na pitanja ovisi o tome tko pita. Bliskim osobama ima smisla objasniti u detalje. Onima koji usput pitaju mozda je bolje ukratko reci: "Ne mozemo imati djecu. Dijagnoza nam je takva da nista ne pomaze. Pokusali smo koliko se dalo. Ostaje nam samo to prihvatiti. Nije nam lako. Molim te da me vise od toga ne pitas jer objasnjavanje i dobronamjerni savjeti i komentari i svari razgovor o tome boli. Hvala ti na razumijevanju."

(bez detalja o dijagnozi, lijecenju itd... vazno je samo ipak drugoj osobi konkretno reci da je to bolna tema i da te ostave na miru - barem dok je bolno. Jednog dana boljet ce manje, iako mozda bol nikad nece nestati.)

Htjela sam malo nadopuniti svoj post jer je ispalo kao da sam neka fensi/šmensi koja se srami sebe i svoje situacije, a mislim da nisam.
Dakle ona teorija o šutnji i muljanju drugim razlozima se odnosi na površne poznanike, daljnju rodbinu i ine dušebrižnike. Naravno da se to ne odnosi na najuže prijatelje i roditelje.
Imam iskustvo koje bih radije da nemam, jednoj "frendici" sam ispričala svoje muke, od prvih nezaštićenih odnosa, do tuge kad je stizala vještica i sličnih trenutaka moje intime. U tim razgovorima je i ona iznosila detalje iz svoje intime i mislila sam da smo si dobre i da mogu imat povjerenja u nju. Ona je naravo isplanirala trudnoću u veljači lani, odmah zatrudnila i sve joj je bilo OK. Od kad je zatrudnila nismo se viđale baš često, ali smo svejedno ostale OK, još sam joj magazine Beba donosila i pisala joj lijepe poruke. Moja draga "frendica" mi je uzvratila lijepu gestu na način da je svojoj mami rekla da ne možemo imati djecu (dada...bez da zna da smo išli na pretrage, prije cijele MPO priče) i njezina je mama to ispričala teti MM-a, koja je to naravno prenijela svojoj sestri i sve je to kulminiralo time da me svekrva ničim izazvana pitala "Šta je istina da ti i moj sin ne možete imati djecu?" Grrrrrrrrrrrrr!!! A mi im nismo ništa za MPO pričali da se ne rastuže i zabrinu!!!!!!! Naravno da sam sve porekla i popljuvala "frendicu" kao tračericu (što i jest!) To me toliko iznerviralo da sam prestala ikome govoriti o svom stanju, od onda tvrdim da sam daleko pre mlada za djecu i da nema nikakve žurbe jer je nama sada SUPER!
Zaključujem da ima dobrih ljudi koji će simpatizirati, pružati podršku i biti oslonac, ali ima i toliko gamadi da sam odustala od postupka selekcije i zabranila pristup svima.
BTW - po pitanju glupih reakcija ljudi - moji starci i brat (ponosni otac dvoje krasne djece) su me doslovce zahebavali da šta ja toliko paničarim, da bih imala djecu i bez IVF-a da ne silim i da se strpim, oni me ne doživljavaju ni 5% u odnosu na ono što sam očekivala. Ne zamjeram im, to je njihova tehnika smirivanja (uvjeravaju me da je to "no big deal") ali bila bi im najradije sve po spisku na licu mjesta da dječica nisu bila prisutna....
Jedina oaza razumijevanja i prave podrške je ovaj forum i sve vi koje ste prošle što i mi prolazimo.

hm sta reci na ovu temu a da mi se oci ne natope suzama.....tesko je to....mi nismo nikom rekli osim mojoj mami i svekrvi.....vise nitko ne zna....ja bi i rekla ali mm nije za to da se zna..misle da bi ga gledali kao neplodnog muskarca ( mada ima asthenozoo).
.zivis u malom gradu svi te znaju, ne zelimo da budemo tema po kavama..a to tako nazalost ide,ljudu se bave tuđim stvarima i nesrecama.....ja bi rado popricala s nekim o tome ali cemu kad to ljudi ne kuze, ne znaju sta je stimulacija, sta je gonal a sta menopur, ne znaju sta je beta i kako je tesko da se sve poklopi pa da ostanes trudan...ne razumiju te stvari misle odes na ivf i to je to.......kako bi ja sad mogla nekom na njihovo pitanje jesam li trudna ili kad cu vise? reci : mi imamo problem mi idemo na potpomognutu ....ljudi su tako neupuceni i sve to , gledali bi nas kao da smo bolesni i jadni....a ne zelim da me netko zali...to ne zelim....prije sam govorila da zelimo uzivati prvo pa onda beba....kad je proslo neko vrijeme ni to nije palilo jer sam dobivala odgovore tipa " bioloski sat ti otkucava, jer znas ti da je sto si starija teze ostat trudna " omg a ja u mpo vodama u 16.....kao da ne znam....svi se prave pametni i svi guraju nos u tuđi zivot.....eto sta reci....voljela bi reci kad bi se mm slozio s tim, ali voljela bi onda da se na to gleda nekako normalno a ne sa sokiranjem, kao eto nezaposlena sam tesko mi je naci posao..ali zivi se, bit ce bolje.....a oni da to tako shvate , da cemo se i mi jednog dana zaposliti ...dat ce Bog nekog posla, nece uvijek ovako biti.......

moja jetrva je po 3 put trudna i ona bez ikakvog razmisljanja ide meni, nama, reci da se na njih djeca lijepe ko ....ne sjecam se sta, jer sam se vec izgubila od soka, mislim da mm nije ni skuzio niti sam mu to spomenila kasnije.....prije sam joj znala reci da bi mi mozda jednog dana isli na mpo gledala sam njenu reakciju i nije mi se sviđala jer je bila onako, bez interesa bez nekog savjeta bez suosjecanja totalna hladna rekla sam sebi ona sigurno nece znati kad budem isla na ivf jer mi nije iskrena, iza leđa me sigurno ogovara .....a posto nemam sestru niti mm , voljela bi da mogu sa jetrvom o tome ali eto izgleda da ne mogu....i zivcira me ako se nekoj prijateljici otvorim ( o nekim stvarima ) odmah trci to ispricat sm ......bolje onda sutit !

Haj kod mene vecinom svi znaju da idem u postupak potpomognute i moji roditelji i rodbina su mi velika podrska,al svekriva nije,ona mi je rekla jednom da kaj ja nisam prije braka znala da ne mogu imat djece.To me jako povrijedilo,al mm me obranio pred njom.Ona stalno govori vi sutite necete nista reci,a kaj da joj govorim kad nema pojima kaj su Klomifeni i kaj je beta.Jos mi idu pacijenti na zivce s posla,ja radim s kronicnim pacijentima i pitanja jos nisi otisla na porodiljski jer sve mladje cure od mene vec se s drugog porodiljskog vratile,a ja jos nista.Samo im kazem da gradim karijeru ne zelim da oni znaju jer su mi nitko i nista samo sam im materijal za tracanje. Ja sam se posvetila molitvi i mislim da ce dragi nam Bog to sve cuti i uslisisti nasim molitvama

Hvala vam što sa mnom djelite svoja iskustva i razmišljanja o ovoj temi.
Pino, lijepo je ovo pismo koje se nalazi ispod linka. Kad bi ga bar svi mogli pročitati, sigurno bi imali više razumjevanja za ljude oko sebe.
Ja sam skužila da kad se nađem u društvu sa frendicama, uglavnom na neki način cijelo vrijeme čekam pitanje o tome (koje uvijek dođe, da li direktno ili indirektno), pa zapravo pola vremena s njima provedem u svojim mislima razmišljajući reći li ne reći. To me tako ubija u pojam.
Ja se iskreno možda najviše grozim ovih stvari o kojima pišu crvenkapica, sumskovoce i neke druge cure- sigurna sam da će ako kažem jednoj frendici ona to odmah ispričati barem svojem mužu ili svojoj mami...a ovo gdje ja živim je relativno mala sredina, svi su neki kumovi, susjedi, rođaci i to će se kao lančana reakcija rastrubiti odmah. I samo mi fali da kakva babetina ide to govorit mojim roditeljima. Ja njih što je duže moguće želim držati u neznanju, jer već vidim moju hipersenzibilnu mamu kako plače i tuguje, a to je zadnje što želim vidjeti u životu svome.
Voljela bi našu priču ispričati samo stvarno bliskim ljudima s kojima se češće družim i voljela bi da oni ne pričaju to okolo. Da sve bude kao da se ništa dogodilo nije (i da nas ne gledaju kao što je i crvenkapica rekla: kao da smo bolesni i jadni). A bit će baš tako, jer znam u kakvoj sredini živim, svi svih znaju i vode tuđu brigu.
Lako je bilo prije dok sam bila mlađa, pa smo trubili - samo da kupimo stan, da završimo školovanje, da nađemo dobar posao, još smo mladi i imamo vremena. Ali sad kad sve imamo, ne mogu se baš čupati na to da smo mladi. Pa ja ću skoro imati 33 godine. Blesavo mi je sve to. Ljudi će počet pitat: jeste bili kod doktora pošto još niste uspjeli? Ja ću reći: Nismo, ne vjerujemo u doktore ili šta? Mislim, baš se na kraju osjećaš ko kreten. Pa naravno da sam bila kod doktora, ako sam ti rekla da već 6 godina ne pijem antibebi i još nema bebe, valjda je negdje nešto zapelo, negdje je neki problem. I sigurno nije onaj o kojem svi trube: opustite se! Ili: ne radite na tome dovoljno. Ne! Da je do nas pa imali bi cijeli vrtić djece!
Oprostite mi ako sam dosadna.

Mamina prijateljica koja nije mogla imati djece je kad bi ju pitali kad će odgovarala: Kad odemo u penziju, pa budemo imali više vremena!

Možda malo i donekle razumijem ovo o čemu pričate: imam jedne dijete koje sam kasno dobila (pitanje kad ćete čula sam tisuću puta), na porodu sam ostala bez maternice i ne mogu imati više djece. Nemam sa tim problema, zaista, i većina ljudi oko mene zna za to; i nemam problema to reći - ali, k vragu, kad uporni i dosadni susjed ispituje moje dijete kad će dobiti bracu ili seku a nama namiguje i govori što čekamo, kog vraga da mu kažem? NEMAM MATERNICU!!!??

Možda bi baš tako trebalo reći...meni se pokazalo najefikasnije dovesti slabo poznatog davitelja u neugodnu situaciju.

Citiraj:

---

amaria 23 prvotno napisa

sto je do koga je problem jesi ti jalova ili on?

---

ovo mi je jučer odzvanjalo cijeli dan u glavi, ta zlobna riječ koja u svakom kraju ima svoju inačicu, ta klasifikacija, kao da u tebe upere prstom i kažu da si manjkava, defektna, loše proizvedena...sjećam se kad je moja pok. baka to pričala za neke žene iz sela dok sam ja još bila dijete, sjećam se kako sam joj iz čistog dječjeg inata često puta rekla da ću možda ja bit "štirka" (u mojim se krajevima to tako kaže) i da neka šuti... od tada je prošlo preko 20 godina a zloba i klasifikacija još ostaju... :( žalosno je to....jako žalosno...

Ovi problemi muče neplodne parove svugdje, to nema veze s malom sredinom ili velegradom. Pročitajte ovaj članak koji je pino stavila na "građanima" http://forum.roda.hr/threads/58135-B...k-na-msnbc.com.
Bitno je da mi sami neplodnost prihvatimo kao bolest koja je jednaka bilo kojoj drugoj bolesti i ne sramimo se sami sebe zbog toga. S takvim stavom neće nas dirati zlobni ljudi (kojih će uvijek biti) i njihovi komentari, a dobronamjerni ljudi će nam davati podršku kada budu znali što se s nama događa. To nije jednostavno upravo radi osjećaja nas samih da nismo dovoljno "dobri", da smo defektni (jalovi). Prvo treba prevazići taj osjećaj i onda ćemo se lakše postavljati prema okolini kada budemo prihvaćeni sami od sebe.

Ja osobno sam taj osjećaj nemoći i srama prevazišla (nisma ga dugo niti imala). Ostala je tuga u meni što možda neću nikada imati dijete koje će biti mali miksić mene i mm, ali sam sebe prihvatila kao ženu koje biloško majčinstvo ne definira, već kao ženu koja ima puno ljubavi za dati (pa bilo to nećacima, napuštenoj djeci koja bi jednog dana mogla biti naša, mom suprugu, divnim ljudima koji su mi prijatelji ili ako Bog da i našem biološkom djetetu)

mene fakat fasciniraju ljudi poput moje susjede, koja me nije vidila 10 godina i upita me imam li djece. kažem da nemam, a ona ko iz topa: a moja ivona trudna s drugim. ja lipo čestitam ženi, a ona će: a jel do tebe ili do njega? rekla sam joj (davno je to bilo) da još nismo pošli kod doktora, ali kad pođemo da ćemo mu reći da njoj pošalje našu medicinsku dokumentaciju umjesto nama, jer eto, nju to više zanima nego nas same. zinila je i začepila.
prvih par godina braka sam šizila od pitanja kad će beba, mislila sam isprintati majicu sa natpisom: nemam dijete jer sam još uvijek dijete (btw. imala sam 27 godina kad sam se udala i stvarno me djeca nisu zanimala do 32.)
nakon dijagnoze bila sam u šoku 3-4 godine, išli smo po travarima, dakle gubili vrijeme nadajući se čudu.
sa mojom prvom inseminacijom dogodio se pomak u glavi. svima, ali apsolutno svima sam rekla da ne možemo imati dijete prirodnim putem. ljudi kažu da kad pričam o mpo i postupcima zvučim ponosno, a ne ko da nosim nekakav križ. ne znam, educiram zatupljene, objašnjavam. gubim puno energije objašnjavajući ljudima kako sve to izgleda, ali sam brat bratu barem stotinjak ljudi educirala.
jedino me ljudi koji mi predlažu opuštanje još uvijek izbacuju iz takta. onda ih upitam bi li npr. osobi koja se liječi od karcinoma (brutalna usporedba, ali dignu mi tlak) predlagali takvo što? kažem im da neplodnost nije neki fensi šmensi trend već bolest sa svojom dijagnozom i načinima liječenja. uglavnom je odgovor na sve to: ma znam ja to, ne umanjujem tvoju borbu za bebu, ali čitao sam o parovima koji su dobili bebe kad su odustali, opustili se. na to im odgovorim: ima i spontanih izliječenja raka, pa opet se tim pacijentima ne govori stalno da odu na brač i linčare i da će im bolest nestati...

udaljila sam se malo od pitanja iz početnog topica jer ne znam kako pomoći. ja sam otvoreno i ponosno krenila po svoju bebu jer sam otvorena po prirodi. mislim da vam je teško, ali da ne bi trebali puno detaljizirati u saopćenjima. ako nisu upoznati sa nijednim aspektom vaše medicinske povijesti, po meni je ne trebate ni spominjati. možete samo reći da vodite lijep i ispunjen život i bez bebe, da ste je očekivali ali nije došla, da se ne želite mučiti sa mpoom i da ćete biti vrlo sretni ako bebica jednom ipak dođe, ali da nećete podrediti sve aspekte svog zajedničkog života nastojanju da beba dođe jer vam je vaša ljubav i vaš zajednički život dovoljan.
dokazano je čak da ljudi koji nemaju djece (normalno, ako je to njihova odluka a ne rezultat nemogućnosti ispunjavanja želje za roditeljstvom) vode kvalitetniji i sretniji život.

i ja sam zaboravila spomenit svoju susjedu ( moje godiste a troje djece ,curice:12-9-3 :-o da, da ) posto ja uvijek nosim usku odjecu i trbuha nemam i ako je nekad napuhnut od menge ili me vidi poslije rucka :mrgreen: odmah ce : jesi ti to trudna ? :roll:
ili ja jedva cekam kad ce se moja Petrica ( najmlađa kcer) imat s kim igrat

sta reci toj susjedi ?? ili jednostavno pocet nosit siru odjecu :roll:

Citiraj:

---

Sumskovoce prvotno napisa

ovo mi je jučer odzvanjalo cijeli dan u glavi, ta zlobna riječ koja u svakom kraju ima svoju inačicu, ta klasifikacija, kao da u tebe upere prstom i kažu da si manjkava, defektna, loše proizvedena...sjećam se kad je moja pok. baka to pričala za neke žene iz sela dok sam ja još bila dijete, sjećam se kako sam joj iz čistog dječjeg inata često puta rekla da ću možda ja bit "štirka" (u mojim se krajevima to tako kaže) i da neka šuti... od tada je prošlo preko 20 godina a zloba i klasifikacija još ostaju... :( žalosno je to....jako žalosno...

---

Evo tu nastaje moj problem, jer se i ja sjećam takvih priča. I onda shvaćam da je Marnie skroz u pravu kad kaže:
Bitno je da mi sami neplodnost prihvatimo kao bolest koja je jednaka bilo kojoj drugoj bolesti i ne sramimo se sami sebe zbog toga. S takvim stavom neće nas dirati zlobni ljudi (kojih će uvijek biti) i njihovi komentari, a dobronamjerni ljudi će nam davati podršku kada budu znali što se s nama događa. To nije jednostavno upravo radi osjećaja nas samih da nismo dovoljno "dobri", da smo defektni (jalovi). Prvo treba prevazići taj osjećaj i onda ćemo se lakše postavljati prema okolini kada budemo prihvaćeni sami od sebe.

Sad mi je savršeno jasno da je problem mene i mm taj da se sramimo zbog toga, osjećamo se kao što kaže sumskovoce -manjkavi, defektni i loše proizvedeni. Zato ne možemo ostalima reći istinu o našem problemu i našoj borbi. :-(

Draga trunčica,
ja ti iz iskustva mogu reći da ljudi više ogovaraju kad ne znaju o čemu se radi :( jer onda mogu nagađati svašta - tako da kako vrijeme prolazi a vi nemate djece, ono čega se bojiš se vrlo vjerojatno već događa. Nažalost nema limita kad su u pitanju zli jezici, zato mi se i čini da je donekle otvorenost bolja strategija. Možda i zato što ja osobno ne mogu živjeti u neizvjesnosti i što recimo na mjestu tvojih roditelja ja bih vas već odavno pitala što se događa i bilo bi na duge staze lakše donekle se nositi s lošom vijesti sada umjesto stalno se pitati, nadati, strijepiti... i samo odgađati tu istu i jednako bolnu vijest za neko kasnije vrijeme.
Ali da je lako - nije, nije nimalo lako, ni naći način, ni naći vrijeme, ni naći pravu osobu kojoj se povjeriti, posebno kad je i vama odluka toliko svježa. Na web stranici ima i par tekstova o izlaznoj strategiji - tj. kako odlučiti i što napraviti nakon što liječenje ne uspije... Ima nekoliko pozitivnih primjera i iskustava... i sretnog života nakon te odluke.
Dobitnici i gubitnici u lutriji neplodnosti (iz knjige Martina Spiewaka)
Liječnici potiču daljnje pokušaje (iz knjige Martina Spiewaka)
Zašto ljudi odustaju od IVF-a (britanska kvalitativna studija)

Iskreno Crvenkapice? Ja bih joj rekla da odhebe više ili kako su Đakovčani neki dan rekli JACI da sjaši :lol:

Draga Trunčice i sve ostale...
ja sam svima rekla da ne moramo ići na drugo dijete dok god imamo mene! :))

I ma koliko mi je to zapravo tužno... nikome nismo ništa rekli, osim dvijema prijateljicama; jedna je psiholog, bavi se i ovim temama i jednoj dobroj prijateljici s kojom mogu o svemu.
Roditelji su neko vrijeme tlačili... ali je to srećom bilo u doba dok mi o djeci nismo ni mislili... pa su i odustali, tako da sad ništa ne pitaju... moja se mama jednom rasplaka i pitala da li ja ne mogu ili ne želim imati djecu.. pa sam joj rekla da ni jedno ni drugo ne znam.
I zapravo sam zahvalna na diskretnoj okolini... a na poslu sam izgradila image osobe koja ne želi djecu... i nekako su me svi ostavili na miru. Susjede ionako izbjegavam, više od dobar dan, teško da ću izmjeniti s njima...
Doduše... nisam nikome od familije rekla ni za neke druge stvari na kojima radim... saznati će dok bude gotovo. Mrzim usputna pitanja i primjedbe.

Mislim da svi imamo pravo na svoju intimu i da je jednostavna rečenica "o tome ne želim pričati" dovoljna. Samo treba je moći sa smješkom izreći. :) Ili spretno promijeniti temu! :) Hugs svima.

Citiraj:

---

crvenkapica77 prvotno napisa

...sta reci toj susjedi ?? ili jednostavno pocet nosit siru odjecu :roll:

---

:mrgreen:

da, stvarno se ljudi volje petljati tamo gdje ne treba..Slažem se s Mojcom - svi imamo pravo na svoju intimu.

a na ovu temu sam došla ne zato jer iz iskustva znam kako je nositi se s obitelji i prijateljima, već dolazim kao bliska prijateljica nekima koji su prošle/prolaze te torture.

kako sam jako bliska s tim nekim ljudima, neke poznajem cijeli svoj život, zapravo nisam nikad ništa ni pitala. a znala sam...zapravo osjećala sam.
sinoć me dragi baš pitao jel mislim da je to ok - znati a ne pitati ništa (tako bliske ljude) vezano za to. malo me zbunio. nekako uvijek mislim da nije bitno da ti ljudi iznose generalije, ako ih dovoljno dobro poznaješ onda stvari čitaš iz njihova pogleda. barem je tako kod mene i mojih bliskih ljudi. zato nisam nikad ni postavljala pitanja "a kad će te vi?".
ljudi pričaju kad mogu pričati o tome, kad misle da trebaju... i to što ne iznose generalije nije nikakav znak koliko su bliski s nekim. treba poštovati to pravo na intimu i u ime ljubavi i prijateljstva znati kad šutiti...

meni jako draga i bliska osoba (tu je negdje po ovom forumu:-)) rekla je kad je mogla....kad je mogla prenijeti bol, želje, očekivanja, razočarenja...nikad je ni prije ni poslije nisam pitala ništa oko toga ukoliko sama nije osjetila potrebu pričati....

a za ove padobrance (susjede, prolaznike...pa i kolege)..ne znam što reći nego neljubazno i nametljivo...

Citiraj:

---

.kala. prvotno napisa

:mrgreen:

da, stvarno se ljudi volje petljati tamo gdje ne treba..Slažem se s Mojcom - svi imamo pravo na svoju intimu.

a na ovu temu sam došla ne zato jer iz iskustva znam kako je nositi se s obitelji i prijateljima, već dolazim kao bliska prijateljica nekima koji su prošle/prolaze te torture.

kako sam jako bliska s tim nekim ljudima, neke poznajem cijeli svoj život, zapravo nisam nikad ništa ni pitala. a znala sam...zapravo osjećala sam.
sinoć me dragi baš pitao jel mislim da je to ok - znati a ne pitati ništa (tako bliske ljude) vezano za to. malo me zbunio. nekako uvijek mislim da nije bitno da ti ljudi iznose generalije, ako ih dovoljno dobro poznaješ onda stvari čitaš iz njihova pogleda. barem je tako kod mene i mojih bliskih ljudi. zato nisam nikad ni postavljala pitanja "a kad će te vi?".
ljudi pričaju kad mogu pričati o tome, kad misle da trebaju... i to što ne iznose generalije nije nikakav znak koliko su bliski s nekim. treba poštovati to pravo na intimu i u ime ljubavi i prijateljstva znati kad šutiti...

meni jako draga i bliska osoba (tu je negdje po ovom forumu:-)) rekla je kad je mogla....kad je mogla prenijeti bol, želje, očekivanja, razočarenja...nikad je ni prije ni poslije nisam pitala ništa oko toga ukoliko sama nije osjetila potrebu pričati....

a za ove padobrance (susjede, prolaznike...pa i kolege)..ne znam što reći nego neljubazno i nametljivo...

---

.kala. :klap: za stav...
i ja imam takvih prijatelja (moja je vjenčana kuma takva i hvala joj na tome) i jednostavno osjete i šute, ali imam i onih koji su mi tek prolaznici u životu koji se unose, s njima se mnogo teže nosim. Imam i prijatelja kojima sam rekla nakon mnogo vremena i to u trenutku već kad mi je prekipjelo.... i to nakon pitanja "pa dobro što čekate, imate sve, imate kuću, imate auto, sredili ste se, imate posao, zdravi ste.......... bla, bla... stvarno ne vidim razloga da čekate s bebicom".
Eh onda je čula svoje :mrgreen:

Teško je to općenito, teško ja pričam o tome nekim ljudima "koji nisu iz tih voda", uglavnom uvijek u strahu i pod totalnim naporom da se ne rasplačem i raspadnem,a opet nikako ne podnosim da me netko sažalijeva. Al to sam ja, MM bi to sasvim drugačije handlao i djelomično handla sa svojim krugom prijatelja.

Eh sad, jel to i zbog toga što nisam prihvatila naš handicap, što jednostavno se osjećam da imamo falingu!? Možda ili čak vjerojatno djelomično točno, to je još nešto što moram - kao što je Marnie rekla - prevazići!
Baš sam jučer pričala jednoj forumašici, ima ljudi koji nisu u priči a nemaju niti malčice empatije, respekta od nečije intime, unose se bez obzira u što, pa tako i u takva pitanja "kad ćete vi?", "što čekate?" bla, bla, bla..... u svašta bi se tako unosili, da nije te teme našli bi oni u što bi trpali noseve svoje.

Zato hvala dragom Bogu što ima ljudi poput tebe .Kala. :yes: