MPO trudnoća nakon svega...kako se osjećamo...

Drage naše (i naši…m od trudnica)!

U svijetlu našeg pospremana foruma, primjetili smo da često pišete o svojim trudnoćama na temama samih klinika na kojima ste se liječili.
Shvaćamo da tamo imate puno poznatih - i virtulnih i rl prijateljica, ali takva vaša iskustva pomalo zakrčuju te teme koje bi trebale, prije svega, biti informativni svima nama, a posebno našim suborkama i suborcima koji tek dolaze i traže informacije.

Shvaćamo i da su vaše/naše trudnoće specifične u odnosu na druge i da ovdje možete opuštenije i realnije izmjenjivati iskustva nego na trudničkim pdf-ovima. Trudnoće su specifične s psihološkog aspekta - zbog načina začeće i teškoća prilikom ostvarivanja, kao i zbog 'tehničkih', pitanja i problema - već samom činjenicom da od prvog dana do 12 tjedna koristite utrogestan, neke koriste heparin, neke u trudnoću ulaze s cističnim jajnicima i iz hiperstimulacija, neke su i dalje po liječničkom pashom jer troše lijekove za neka druga stanja i bolesti…

Iako nemamo ništa protiv da otvarate slavljeničke topice, odnosno topice sa svojim sretnim pričama svaka za sebe, a gdje onda možete pisati i o tijeku svoje trudnoće te, iako je naše mišljenje kao osoblja foruma, da na tudničkim pdf-ovima možete naći/dobiti/razmijeniti puno više informacije o samoj trudnoći kad jednom poprimi normalni tijek, shvaćamo vašu potrebu za razmjenom mpo iskustava, otvaramo vam ovaj topic i stikamo ga gore…nadamo se da ćete ga koristiti kako bismo raskrčili topice klinika i kako biste razmjenili baš iskustva o stanjima koje su posljedica MPO-a.
Pozivamo vas da pitanja koja imate baš u vezi trudnoće izvan konteksta MPO-a ne postavljate ovdje, već baš na trudničkim pdf-ovima jer je tamo koncentrirano iskustvo i osoblja i korisnica i korisnika, a ovdje zasigurno nećete moći dobiti adekvatne i kvalitetne odgovore.

Dakle, ovdje možete postavljati pitanja i iznositi iskustva o specifičnostima i drugim aspektima vaših MPO trudnoća te vas molimo da više o tome ne pišete na drugim topicima.

Možete si raditi aktualnu listu MPO trudnica, ako će se netko primiti toga i ako vas to veseli :-)

Kako je red i običaj, iako je moja MPO trudnoća bila davno, a nova ne dolazi niti nakon 6 novih pokušaja… ja ću napisati riječ dvije o onome što je u toj, jednoj jedinoj, bilo specifično.

Osim što dugo nisam htjela priznati ni sebi ni drugima da sam trudna, iako je beta govorila drukčije…Ima negdje napisano moje iskustvo u kojem sam negdje 5. tjedan stavila knjižicu na hrpicu za normalne preglede i čekala dok se sve trudnice izredaju. Kad sam došla na red moj me doktor upitao zašto nisam stavila na hrpicu za trudnice, ja sam odgovorila da eto, nisam ja baš sigurna za tu trudnoću i nisam ja baš prava trudnica. On se dobro nasmijao i rekao mi da sam sada trudnica i da se počnem ponašati tako. No međutim, nakon putovanja na relaciji moj grad/ moj redovni gin. – zagreb/moj mpo gin. Završila sam u bolnici na strogom mirovanju više od mjesec dana jer su mi nakon stimulacije, pojačani βhcg hormonom, ostali jajnici u grozdovima cista. …utrogestan nakon nekoh 8 tjedna više nisam mogla smisliti…imala sam osjećaj da me sve vrijeđa dolje… A o strahu i gnjavljenju mog doktora s pitanjima da li je sve uredu, odlascima po drugo mišljenje u Zagreb…pitanje o milijardi (danas znam nepotrebnih ) testova kako bismo bili sigurni je li sve uredu…da i ne pričam Srećom moji su ginekolozi bili pametniji i realniji od mene, pa me nisu slali na sve što je meni padalo na pamet…većina stvari koje trudnicama koje nisu imale problema sa začećem i ne padaju na pamet. Tih prvih recimo 16 tjedana je bilo baš burno, u strahu, grču…nakon toga nisam imala problema vezanih za posljedice mpo-a (imala sam nekih drugih – redovnih trudničkih), a strah iako je ostao prisutan, ipak se malo smanjio.

A sada pozivam sve stare,a li pogotovo nove trudnice da pišu o sebi.

Dakle - prva trudnoća - nakon FET-a u prirodnom ciklusu i 3x1 utrogestan - jedna sasvim normalna trudnoća bez komplikacija, bez simptoma, osjećala sam se ljepše i bolje nego kad nisam bila trudna, čak moje konstatne glavobolje su nestale i svega me nekoliko puta za tih 9 mj. boljela glava. Rodila na termin prirodno. Sve 5.

Ova trudnoća (nakon polustimulacije) - ajmeeeeeee! Toliko mi je loše da se ne mogu radovati! Cijeli dan mi je muka, imam glavobolje gore nego prije, a ništa mi ne pomaže. Nastojim ne gutati ništa, ali na kraju ipak uzmem neki paracetamol, kad više ne mogu izdržati. Hiperstimulacija - uvećani jajnici, ali ajde bar nemam tekućine, no do 6 tjedana su me boljeli dok hodam i bila sam stalno napuhnuta. Zatvor mučim od utrića (3x2) i voljela bih da se ti utrići mogu smanjiti, jer mi je zlo više i od njih i od folacina. Toliko mi je slabo da ne znam kako skuham ručak, a o drugom da i ne govorim.... A tu je i hematom i strah me i toga, jer sam pročitala dosta tužnih priča. No, sutra idem na novi UZV pa ćemo vidjeti... Naravno da me muče i strahovi nakon blighted ovuma, jer mi sa 5+2 doc nije vidio plod, već samo gestacijsku vrećicu...

super topic!

ja sam u prvoj trudnoći spoznala što je to strah i kako je teško čekati, i to mi je najgori dio mpo, zato bih pisala o tome.
počevši od čekanja folikulometrije (da vidimo kako rastu),
pa čekanje punkcije (u prirodnom ciklusu, strah da ne pukne folikul),
pa čekanje sutra (da vidimo jel se oplodilo), čekanje transfera (da li se pravilno dupla ili da nije prestao razvoj).
e onda čekamo 12 ili 14 dugih dana betu da vidmo da li je došlo do implatacije i toliko čekane trudnoće.
ja sad opet prolazim sve to i ni drugi put mi nije bilo ništa lakše.
trenutno sam u fazi čekanja prvog uzv-a (da vidimo da je zametak na svom mjestu, u maternici).
poslije slijedi čekanje 3 tjedna da vidimo da li je srce prokucalo.

jako zavidim svima koji s prirodno ostali trudni i koji su prvi pregled obavili sa 6 tjedana
i već tada vidjeli malo srce,
i nisu imali sva ova čekanja koja mi odradimo do tada.

šta se tiče mog čekanja u prvoj trudnoći, slijedilo je čekanje 12 tj. i nuhalni nabor, i sve drugo da li je normalno.
a onda 20 tj. i dijagnostika, opet strah da li se sve normalno razvilo (organi).
tu negdje sam se počela otvarat i slijedilo je strogo mirovanje, pa onda dva mjeseca u bolnici.
pa onda dogovoreni carski i strah hoće li sve biti u redu.

ali tren kad doktor veli "pokažite je mami" i suze koje nekontrolirano teku prvi put tijekom cijele trudnoće, tako da nisam dobro ni vidila djete,taj osjećaj mira i sreće, e to nikad neću zaboravit.

svo čekanje, strah i neizvjesnost nestaju taj tren kad beba zaplače i kad znaš da je sve u redu.

eto tako je prošla moja prva trudnoća, nadam se da će druga biti malo lakša , i da će sve biti u redu.

ali strah i čekanje ostaju i dalje ne znam kako uživati u trudnoći.
hoću li ovaj put to iskusiti?
javit ću vam!:love2:

Odlična tema!
Cijelo vrijeme, od kada nam je uspjelo, sam između trudničkog foruma i ovoga. Sada sam trudna 27 tjedana i još uvijek se ne mogu opustiti.
I prije nego sam dočekala betu završila sam u bolnici 10 dana zbog gadne hiperstimulacije, a ono kroz što sam prošla ne bih poželjela nikome. Dalje je sve bilo u savršenom redu i čak sam se malo opustila pa više nisam brojala dane već tjedne. Sada sam ušla u zadnje tromjesečje i strahovi su se vratili jer nosim blizance i znam da bi mogli požuriti. Trenutno brojim tjedne kada mogu preživjeti ranije rođenje. Strašno me pogodilo i nesretno iskustvo forumašice koja je izgubila dečkića u 30. TT, a do tada je sve bilo uredu. Nitko tko nije prošao MPO put to ne može razumijeti. Tako je mojoj svekrvi i muževoj šogorici pretjerano što ne pijem uopće kavu i što ponekad ne popijem alkohol :-|, a ne shvaćaju da je to tako malo žrtve s obzirom na sve.

Svim novim trudnicama želim trudnoću bez problema i sa što manje strahova.

Ja još ne spadam ovdje, ali predivna mi je tema, i jedva čekam da se ispuni sa bezbroj mpo trudnoća!

uh, danas kad sam vidila temu sve mi se vratilo
odmah po dočekanoj beti sam stavljena na mirovenja zbog jakih grčeva u donjem dijelu trbuha, nakon par tjedana (koje sam živila od pregleda do pregleda) dr. mi je dao dozvolu za kretanjem ali nakon dva dana u gradu navečer jaki izljev krvi. jurimo u zajčevu na hitnu, ulazim u prijemnu ambulanti sestra uzima podatke, govorim joj da je IVF trudnoća, pita me ona koliko je jako krvarenje a ja joj samo pokazujem na traperice, ona vrti glavom i govori mi pa to je tek 10tjT pa šta i ako ode...mislim da je svaki komentar suvišan. krvarim konstantno do 20 tjT (razlog je bio hematom), ali nakon toga ipak ostajem u strahu i tako sve do kraja premda je do kraja sve bilo ok. prenjela sam 3 dana to su mi bila najgora 3 dana, jer mi se svašta loše vrtilo po glavi.
nakraju eto cijelu T sam živila od uzv-a do uzv-a, mislila sam kako će mi bit lakše kad počmem osjećat bebu, ali prevarila sam se jer tad su krenuli strahovi tipa miće li se dovoljno često, miće li se previše itd. mislim da je u stvari većina naših T takva, ali čvrsto sam obećala sebi da ću u idućoj T uživat (vidjet ćemo hoće li se to i ostvarit)

Bas super tema!

Cudno mi je kad pomislim da ja zapravo ne spadam ovdje (obje trudnoce ostvarene prirodno), jer sam prosla kroz nekoliko postupaka prije nego sto sam prirodno ostala T s M. :heart: i onda kad je on navrsio 10 mj. opet druga prirodna trudnoca (sad sam u 13. tj.). Ali, ostala sam vezana za MPO podforum i najcesce citam i pisem ovdje...
Mislim da ipak mogu napisati svoje iskustvo u prvoj T, tesko mi je bilo povjerovati da sam uspjela ostati trudna, a onda i da je sve u redu. Uzimala sam utrogestane do 12. tj., inace osim toga nista, trudnoca mi je stvarno bila uredna (osim stalnih mucnina prva 3-4 mj.), vjezbala sam, kupala se u moru tjedan dana prije poroda, ali svejedno dok nisam primila svog M. u narucje, zivjela sam kao u polusnu.
Sad u 2. trudnoci ni ne osjecam da sam trudna, nemam mucnine, ne uzimam nikakve lijekove, a pomaze i to sto imam stalnu zanimaciju - malo zvrka koji juri svud naokolo.
Kod mene je specificna situacija i zato jer sam prvi put ostala T sa 37, a evo prije 40. cu postati mama i drugi put!
OT: pirice L. je tako lijepa djevojcica :zaljubljen:, sve tvoje muke i brige su se isplatile!

Ja sam, usprkos mirovanju i nekoliko krvarenja, bila najsretnija trudnica na svijetu! Taj osjećaj konstantne i apsolutne sreće nisam nikad prije iskusila. Sada, kad se prisjećam, pitam se kako mi lice nije ostalo u trajnom cereku :lol:
Par minuta nakon transfera, dok sam ležala na krevetu ispred sale, kroz glavu mi je prošla jasna misao - Luca je kod svoje mame!
Svi strahovi koji su se javljali (hoće mali žmigavac kucati, hoće li pravilno rasti, hoće li nuhalni biti o.k., hoće li protoci.....) dolazili su kao kapi na vreli kamen; u trenu bi isparili pred tam ogromnom količinom optimizma i čvrstog uvjerenja da će sve, ali apsolutno sve, biti u redu!

Evo da i ja napišem kako se osijećam kao trudnica.
Nakon 5 godina čekanja, nadanja konačno smo nakon postupka u Mb ugledali + i prvu pozitivnu brojku bete. Oduševljenju tog poslijepodneva kada sm ugledali + nije bilo kraja, obadvoje smo plakali od sreće,mislili da će nam srce iskočiti od radosti koja nas je sreća obuzela. U 6 tjednu trudnoće, navečer ja sama u stanu, odjednom bol, jaka bol, odlazim u WC krv odjednom, plačem saam u WC, govorim ne, ne Bože, ne nedam ja svoje djete. Zovem muža, on dolazi kući, plačemo zajedno do bolnice, dr me je pregledo kaže na UZV srce se još ne čuje ali GV je tu ali vidi i jednu prazninu na UZV i misli da je u pitanju drugi plod. Odlazimo kući, strogo ležanje, utrogestani, apaurin, progesteron depo injekcija i kontrola za 5 dana.Na sljedećoj kontroli čujemo malo srce, naljepši zvuk koji sam u životu čula, plačem, ronim krokodilske suze, dr me drži za ruku i hrabri me, plače od sreće i MM.
A onda opet šok 9 tj opet krvarenje, ali ovaj put stravično, potoci krvi, ugrušci, plačem opet i mislim se šta je s mojom bebom. Odlazimo u dr, on hitno šalje za bolnicu, na bolničkom UZV, sve ok, bebica je tu, srce kuca, razlog krvarenju hematon veličine 6,5*2 cm. Ostajemo u bolnici 20 dana i onda idemo kući, idalje ležanje i u 20 tjednu dr kaže da se hematom skoro pa povukao i da će taj ostatak izaći na porodu zajedno sa posteljicom. U 18 tj saznajemo da ćemo dobiti malu curu, radosti nema kraja.
Sada smo u 28 tjednu i stah je još uvijek tu, mada je sada po svim aprametrima trudnoća ok, ali jednostavno se čovjek ne može opustiti, svaki mali žig, mala bol, pitanje šta je sada, jel sve ok. Molim Boga da samo čuva moju malu mrvicu da izguramo još 10 tjedana skupa i da muž i ja ugledamo svoje sunce malo, živo, zdravo, veselo. ŽIVIMO ZA TAJ TRENUTAK!!!!!!!!!

Sva bol, sve što je prije bilo tog trena će nestati, biće samo taj trenutak, trenutak sreće mog muža, mene i naše male Jelene.

Napokon i moj drugi ultrazvuk - 7+1 vidjeli kucanje srca i mjere su OK, a hematom je u regresiji!
Dobili trudničku knjižicu i MM gotovo svima obznanio da sam trudna.
Rekla sam doktoru da se loše osjećam od utrića i pitala mogu li to smanjiti, budući sam u prvoj trudnoći trošila 3x1 i rekao mi da mogu, ali postepeno.
Nova kontrola za 3 tjedna do kad moramo napraviti krvnu sliku.
Napomenuo mi doc za amniocentezu zbog godina (37) i ja odmah rekla da to ne želim...

čitam te vesnare i baš sam jako:-D

I da.... nisam se nikako mogla "naći" na pdf-u za trudnice.... pogotovo me iritiralo moraliziranje mladih, zdravih, samouvjerenih i ne baš odveć senzibilnih žena koje su se znale "upljuvati" od siline "prevedničkog" gnjeva na žene koje čuvaju trudnoću :-x kao, jadna ova država zbog takvih koje se doma izležavaju.....

Ono što me iznenadilo na trudničkom je količina neosjetljivosti na tuđe potrebe - često se znalo dogoditi da neka žena pita za savjet a da je izignoriraju ili, još češće, da joj kao odgovor bude servirana priča kako, eto, ona nema tih problema fala bogu.... pa još kad bi nakon takve spike ubacile kojeg hopsića....ajmeeeeeeeeee dolazilo mi je da si kosu počupam!

Jesmo li mi (cure sa potpomognute) zaista osobe s nešto više etike same po sebi ili smo, pod silinom problema kojie smo prisiljene savladavati, naučile slušati, suosjećati, davati i primati.... i sve to bez fige u džepu?!!???

vesnare, bravo za malog žmigavca! :-D

Potpisujem iva_lucu. Jednostavno nemam volje bilo što pisati ili pitati na trudničkom pdf-u.

Zato svježe trudnice samo pitajte, sada imamo gdje!

Da... slučajno negdje napišeš na pdf-u "normalnih" trudnica nešto o aspirinu ili nekon antibiotiku, pa ide pa zar se to smije u trudnoći, a da ne kažemo heparine, antibiotike itd., još kad krene o štetnosti UZV-a u trudnoći... a prosječna MPO trudnica ih je do kucanja srca već imala par... Ukratko, definitivno mislim da će koristan biti ovaj topic, doduše, bio je već jedan i na trudničkim PDF-ovima koji se zvao "Trudnoća nakon MPO-a" i okupljao sličnu ekipu u sličnim dvojbama.

Evo kako je meni bilo. Bila je ta nevjerica (nisam starcima rekla do 5. mjeseca trudnoće - daleko su pa nisam ni morala), na poslu sam rekla kad sam išla na amnio - taj mi je dio bio paničan jer je double bio loš - a sestri nisam rekla za trudnoću nego je skužila sama jer su joj čestitale neke forumašice na mojoj trudnoći.

Sve u svemu, bilo je to super iskustvo, osjećala sam se uglavnom odlično (osim sitnijih mučnina predvečer u prvom tromjesečju, ali ništa što štapići ne bi mogli smiriti). 2. tromjesečje... ja tako zamišljam Extasy, fantazija, imala sam dojam da mogu šakom srušit zid od silne snage, tad sam s MM-om šalabajzala po otocima u gojzericama i bižala u pustopoljinama Cresa od divljih svinja, potpisala bih da mi je stalno tako...

Treće tormjesečje sitna panikica zbog kao prebrze kalcifikacije posteljice, kasnije uklonjena sumnja na išta značajno. Radila do kraja... Uglavnom - to je prošlo suprotno onome što sam se bojala, a moj glavni strah je bio da će me, ako mi se ikad ta trudnoća i dogodi, odmah poleć... Na kraju sam bila sasvim poletna, udebljala se samo 10 kg (pazila na kilažu) i sve je prošlo stvarno OK.

Ne bih htjela da se ovaj topic pretvori u ventiliranje odnosno,olakšanje što ne morate pisati na trudničkim pdf-ovima. To nam nikako nije bila namjera. Baš suprotno...
Iako znam da se ovdje osjećate zaštićeno jer je ovo jedan od pdf-ova podrške i ovdje vas nitko neće doći napadati za ništa.

No, ovo bi trebao biti samo dodatak za vas, karika koja nedostaje... Ja i dalje vjerujem da se sve mi (ili većina, osim onih koji konstantno uzimaju posebnu terapiju tijekom trudnoće) prije ili kasnije pretvorimo ili bismo se trebale pretvotiti u ‘obične’ trudnice. U tom kontekstu, meni je osobno žao što nije bilo foruma u ovakvom obliku krajem 2002., u 2003. kad sam ja bila trudna...meni bi npr. bilo drago da sam tada imala info da postoje negdje neki ljudi koji razmišljaju/istražuju o štetnosti uzv-a, da sam negdje pročitala da ne moram popiti baš svaki normabel kojeg su mi prepisali (jer netko propituje korist vs. štetu od normabela u trudnoći), da to što imam mpo-o trudnoću nije automatizmom jedna od indikacija za CR, zbog čega je prirodni porod bolji za mene i moje dijete, naravno, ukoliko je moguć i sl....da sam mogla negdje preispitati odluku svog liječnika...upravo kao što često preispitujemo rad naših mpo liječnika na ovom forumu...i mijenjamo ih po potrebi te sami prepoznajemo koji nam protokol više odgovara i sl...u svakom slučaju, sami donosimo neke odluke o svom liječenju. Voljela bih da sam to sve imala prilike saznati – i odlučiti. Da sam sve to znala ne bih sama inzistirala na dodatnim pretragama...naravno iz straha...Ali gore sam napisala... srećom moj je doktor bio prilično racionalan u nekim stvarima pa je neka moja traženja srezao u korijenu...što mi je iz današnje perspektive drago.

Zato su pdf-ovi dolje niže izuzetno korisni i samo na njima možete saznati neke stvari, a nažalost ne od svojih MPO suborki koje su i same često tek u fazi izlaza iz MPO priče i ulaska u trudničku priču. Također, teško se prešaltati iz jedne u drugu priču...iz opće medikalizacije života koji svi živimo često duže vrijeme, prijeći u priču u kojoj je ‘dopušteno’, za one koje tako odluče, uzeti medikalizaciju s dozom rezerve i vratiti se u normalu. No pdf-ovi niže nisu ‘zaštićeni’ pa vam tamo često može netko kontrirati. Ali kontrirat će vam i kada budete pisale o odgoju djeci, filozofskom kutku ili zdravlju. To treba prihvatiti i samo promijeniti kut iz kojeg raspravljate.

A ovo, ovo neka ostane oaza onogo što ne možete podijeliti s drugima. Evo primjer tog utrogestana ili heparina, aspirina...bez kojeg neke od nas ne bi iznijele trudnoću. Naravno da ćete iskustva o tome potražiti ovdje, kao i iskustva o vašim strahovima, specifičnim, oslobađanju od njih i sl...možda gubitku jednog ploda...hematomima, krvarenjima...moda kako savladavate tjedan po tjedan trudnoće i kako vaš strah jenava (ili ne jenjava)...ma svemu onome što znate da se ljudi koji nisu prošli taj put ne mogu identificirati s vama.
I naravno, pogotovo za one naše suborke koje nemaju tu sreću da su nakon trudnoće iz MPO postupka naslijedile samo kronično-panični strah, već su recimo osuđene na strogo, mirovanje cijelu trudnoću, prerani porod...koje zbog nekih od svoji stanja doslovno cijelu trudnoću moraju proživjeti kao bolest što ona nikako ne bi trebala biti...pogotovo na njih mislim...

Ali nadam se i tome da će se ovdje javiti cure koje su nakon MPO načina začeća, uspjele nastaviti trudnoću i porod kao da nije ništa bilo, sukladno njihovim željama i planovima koje su imale prije saznanja o MPO-u. Znam da ih je bilo, pa bi bilo zanimljivo čuti i njihovo iskustvo...kako su se oslobodile opterećenja vlastite psihe.

Nadam se da me kužite.

Evo da nadodam na ovo što je BHany napisala - oko carskog reza. Meni je to ginić predložio, no ja sam to kategorički odbila ako ne postoje indikacije za to. Na moj upit mogu li roditi vaginalno bez komplikacija, on je rekao da mogu i ja sam prekrižila carski rez.
Morala sam se dogovarati u OB Knin da me prime kad dođem roditi, da im samo ne banem, jer sam išla na kontrole privatno giniću i Split, pa su jedva pristali.
Dan prije nego što ću roditi u jednoj trgovini napala me glavna sestra sa rodilišta - nema šta mi nije izgovorila, da nisam za njih, ni za Split čak, već za Zagreb. Kako kad uđem na njihova vrata onda sam u njihovim rukama, a to je nepromišljeno. Svi su se bojali komplikacija, jer šta da izgubim dijete nakon 9 godina borbe.
No, ja sam tvrdoglava i željela sam svim srcem da me se tretira kao normalnu trudnicu i da rodim gdje želim.
Porod mi je i bio na kraju u OB Knin. Prisustvovala dva ginića, pedijatar i med. sestra. Stvarno su mi bili super, a porod težak (radi veličine bebe i krivog položaja - glavica mu je bila okrenuta licem naprijed, pa je teže prolazio). No, zahvaljujući svemu pedijatar mi je odmah kod A. čuo šum na srcu (ne stvara mu probleme, samo to redovno pratimo), odmah smo još dok sam bila na stolu uspostavili dojenje i bili smo skupa u sobi, a tada mislim da to nije bilo moguće u većini bolnica.
I ovaj puta kada me ginić pitao gdje ću roditi, ja odmah rekla u Kninu, naravno ako sve bude teklo u redu.

Svaka čast na temi...

Trudnoća ostvarena IVF-om???

Nakon godina borbe i pitanja - hoću li ikada biti majka????, znači, ne kada već hoću li? - došlo je i to vrijeme kada sam ugledala druugačiju brojku na papiru od 0.

Što mi je dr MPO rekao, na prvom trudničkom uzv, kada se vidjela gest, vraćica i kada sam im zahvalila na trudu oko mene i ljudskosti, jer takvu ljudskost nisam vidjela nigdje - rekao mi je, nemojte zahvaljivati, jer uspješnost je kada rodite to dijete, a ja vam to nemogu garantirati:-o:-o:-o
Nakon perioda sumnje, pa kronično - paničnog straha, ušla sam u 30 tjedan i još ne vjerujem...iako moj trbuh drugačije govori. Ne vjerujem i nekako se ne mogu punim plućima radovati, jer na kraju krajeva neznam što me još čeka. Ne mogu se radovati niti radi toga jer je moja borba sa neplodnošću ubila svaki moj pokušaj pokazivanja osjećaja. Bilo tuge, bilo radosti.

Oko mene svi su bili uplašeni, pa tako i ja sama. Da li uplašeni ili nesmotreni, neznam. Teško se nositi s ljudskim neznanjem što se tiče steriliteta, ali mislila sam da će to prestati, kada ostanem trudna, no to se nije dogodilo. Moja šogi (nakon vijesti) nije pokazivala nikakve osjećaje, samo je rekla, bojim se veseliti, tko zna kako će to završiti.
Jednostavno ne možeš se opustiti i uživati, jer ti nedaju.

Od lijekova nisam pila mnogo toga, Andol, Folnu i Normabel, tako da mi je to bila olakotna okolnost, i ta što sam pokretna cijelo vrijeme.

Ali nisam pisala beveze, mene zanima, da li je IVF indikacija za carski rez???

Da i ja podijelim svoja trenutna iskustva...
Četvrti stimulirani postupak, odnosno 6 ET - je bio dobitan. U trećoj klinici u kojoj sam konačno stekla dojam bezrezervnog vjerovanja doktoru koji je prije svega čovjek, i ne - preispitivanja svega što mi kaže (mijenjali smo klinike zbog razno-raznih razloga..). Možda smo zato i uspjeli.

Transfer dvije super morule - nitko sretniji od nas jer do tad su transferi uvijek bili ranije.
Od punkcije - fragmini, aspirin, dexići (5 dana), utrogestani i prenatal. Valjda nisam ništa izostavila. Kad je doktor vidio izraz moga lica od liste lijekova koje trebam dobivati - rekao je da mogu izbaciti prenatal :)) nisam.. Malo me brinulo čemu fragmini kad sam ja zdrava - ali mislim se- kud sve, tud i to :)

Osmi dan od transfera krvarenje - jedan embrij je odlučio otići (tada sam naravno mislila da sam jednostavno procurila i da opet ništa). Beta deveti dan pozitivna - padamo svi od reda u nesvjest, dobivam injekciju prolutona i strogo mirovanje... Od tada sam u tri navrata krvarila (naravno da sam imala i hematom), svaki put hitno kod doktora, provjera da je s bebačem sve ok, nova injekcija...

Sad smo 13 tjedana. Unazad mjesec dana nisam imala krvarenja - hematom se povukao, ali.... Bebač je nisko i moram mirovati i dalje.

Ništa mi nije teško - naravno da ću mirovati koliko god trebam samo da uspijem iznjeti našeg mališana...
Totalan mix emocija - presretni smo zbog trudnoće, prejadni od brige. Par dana prije UZV ne mogu spavati, kad prodje - dva dana sam presretna, onda opet dolazim u stanje - ok, ajmo dan po dan.

Iz mog dosadašnjeg iskustva trudnoća i nije neko blaženo stanje.. Nije ni bolest - ali definitivno je drugo stanje :)

kekis slično je bilo i meni, jedan plod je odustao.
bili smo na prvom uzv, vidila se jedna gestacijksa i jedna kao svijetlo siva, i kad sam došla doma s pregleda prokrvarila sam.
koji šok, ali mirovanje i nada do drugog uzv i potvrda da je sve u redu, da je to vjerovatno otišao onaj drugi.
a i malenu sam cijelu trudnoću nosila jako nisko, još je stajala na nogicama i kad bi ta udarila ja sam svaki put mislila da je nogica izletila.

odmaraj što više, i bez dugih šetnji i stajanja jer mislim da je to potaklo otvaranje kod mene s obzirom da je bila nisko , pa pritisak na zdjelicu.
već u 24 tj. sam bila 4 prsta otvorena i hospitalizirana do poroda.

ja sam rodila na carski jer je malena cijelo vrijeme bila na nogice a pupčana je bila na ušću materncie pa je postojala opasnost da ako pukne vodenjak ispadne pupčana i ona ju pričepi nogicom, tako da nisu htjeli riskirat.
a na carskom je doktor rekao: ovo je moglo i prirodno. šta reći, da je netko povirio na uzv, možda bih i rodila prirodno djete od 2700 g , a ja već 4 prsta otvorena.

sad ne znam šta će biti, baš me zanima hoće li biti bolji tijek trudnoće.

vinalina koliko sam ja skužila ivf nije nužno indikacija za carski, pitaj doktora i dogovori se s njim.
uzmi u obzir sve!

AnneMary - hvala na savjetima, i držim fige za ovu trudnoću da prodje što je bezbrižnije moguće!

ivf meni nije bila indikacija za CR, dapaće dr ga cijelu T nije ni spominjao

Super za temu i neka se popuni iskustvima nasih trudnica u sto vecem broju :)
Ja sam slicnu otvorila na trudnickom pdf-u, i tu smo raspravljale oko CR http://forum.roda.hr/threads/52405-I...29#post1681529 , mozda da moderatorice tu temu prebace pod ovu ,da se ne ponavljamo...

super tema

nakon 7 god. druga blizanačka trudnoća ( prva - spontani 7 tj.)
nakon 5 tj. trudnoće krvarenje -proradili jajnici, nakon 1 tj. jedan plod se prestao razvijati, nakon 27 tj trudovi uglavnom panika i strah cijelo vrijeme ...prijeti prijevremeni porod.. a da ne prićam o visokom šećeru u trudnoći...još uvijek čuvam i ležim doma ... 34 tj izašao sluzni čep...ja u panici ...bolnica nema mjesta pa me šalje doma ...a ja u suzama ne znam kamo...srećom imam prijateljicu u petrovoj ...primili su me odmah ... mali Nikola rođen je 3 dana poslije s 35 tj. živ i zdrav veliki borac na mamu i veliki tvrdoglavac na tatu a maza na obadvoje.
a većeras čuvam još jednog klinca od susjede ...2 tj stariji od N. i sad znam kako i mi bilo a imam blizance hehehehe

IVF nije indikacija za CR. Apsolutno je nebitan način začeća za sam tijek poroda. Za porod je bitno opće stanje majke i ploda.... kod mene je, primjerice, niz faktora prevagnulo u pravcu CR: moje poodmakle godine, visok tlak, oslabjeli protoci i činjenica da sam već bila u 41 tjednu a nisam se otvorila ni milimetra..... I kod ostalih cura koje su išle na CR razlozi su bili jednaki onima kod opće populacije.
(Ovo s godinam i danas mi je triki - ja sam željela prirodni porod u punom smislu te riječi ali su me uporno i ustrajno upozoravali da ja nisam mlada curica od 25 godina! i da moje zdjelične kosti ne gledaju u ogledalo! Izdvojen, ovaj faktor ne bi značio nužni CR već nešto dulji porod i naravno, one opasnosti koje dulji porod nosi ..)

Evo prvo super za temu,trebala nam je jedna takva.
Da napisem i ja svoje iskustvo.
Ja i MM smo spadali u onu grupu sretnika kojima je prvi icsi upalio, treci dan vracene su mi tri zametka iprva beta veca od 5000,prvi uzv dvije GV,a nakon jos tjedan dana tri srca kucaju. Nisam znala dali da se veselim ili ne jer nakon postupka toliko se covjek nauci ne nadati da i kad se desi nesto tako lijepo, jednostavno emocije izostanu.
N apocetku sam bila u bolnici zbog hiperstimulacije, ali to se pomalo stabiliziralo, imala sam maleno krvarenje u doba kad je trebala biti prva menstruacija, pa opet druga,ali nakon 12 tt i kad sam prestala sa utricima sve je prestalo i nisam imala vise nikakvih problema osim trbuha koji raste rekordnom brzinom.
Buduci je sve bilo ok doktori su mi rekli da smijem malo setati i kretati se, ali ne raditi fizicki i umarati se previse.
Na kontoli sa 22 tt cerviks zatvoren, ali na cervikometriji malo skracen sto nije nista neobicno s obzirom da nosim trojke. Doktorica me salje da pocnemo zajedno sa bolnicom to kontrolirati pa za 2 tj idem na kontrolu u bolnicu. Doktorica mi kaye isto da ne morm strogo lezati, ali nakon cervikometrije i pregleda kadje vidjela da se cerviks jos skratio predlaze mi da ostanem u bolnici. Ja sam prvo htjela otici u petrovu jer sam znala da ostajem do kraja, ali ipak prema savjetu mog gina ostajem u kbo.
Sutra ujutro nakon jutarnje kontrole tlaka, temp i ostalog meni puca vodenjak i doktori me nakonpregleda salju na prirodan porod uz drip uz napomenu da se bebe nece najvjerojatnije roditi zive i da ne mogu bit vise od 450 g. Oko pola dva u kratkim razmacima jedna za drugom zaplakale su moje tri curice, rodene su zive i prebacene istog trena na pedijatriju prije nego sam ih uspjela vidjeti. Ela je bila 600g i 30 cm,Tia 500 g i 29 cm, a Emi 600 g i 30 cm. Tia je prva dva sata samostalno disala, ali je onda i ona stavljena na respirator.
Sutra ujutro Ela je umrla prije nego sam ju uspjela vidjeti,Tia nas je napustila 4 dan, a Emi u koju smo vec poceli polagati nade da ce uspjeti je odustala od borbe 8 dan.
Osjecaj tih 8 dana ne mogu nikome opisati i to je nesto sto je definitivno izmjenilo moj i zivot MM.

6 mj. nakon toga smo u novom postupku i 5. dan vracene su mi 2 blastice, beta pozitivna, prvi uzv,jedna GV, a nakon nekog vremena i otkucaji malenog srca.
Danas brojimo 14+2,utra idemo na uzv i jedva cekamo!
Za sada bez ikakvih problema, a iskreno se nadamo da ce tako i ostati!
Puno vise uzivamo u ovoj trudnoci i pricamo i planiramo i mazimo stomak. Zelimo jednostavno iskoristiti svaki tren!!!

Moj savjet svakome ne treba odustajati, u zivotu se nekad ruzne stvari dogadaju,ali ne smijemo im dopustiti da nam uniste zivot!

prekrasno Osijek!
ti si mi takva snaga!
bez obzira u ishod, stalno si ponavljam ako je ta žena mogla dalje pa valjda ću i ja moći.
mi smo jutros potvrdili jednu lijepu GV i sad srtpljivo s velikom nadom čekamo malo srce da počne kucati.
iskreno vjerujem d aće sve biti u redu ali i dalje sam u grču kao da mi je prvi put.
voljela bih se opustiti i uživati ali ne znam kako!

ma bit ce malo srceko vec na iducem uzv. A sto dalje budeislo i ti ces seopustiti!

Meni je trudnoca unatoc svim strahovima (kojih je na pocetku bilo puno, od toga jel se beta pravilno dupla, hoce li kucati srceko, hoce li beba pravilno rasti...a kako je trudnoca odmicala sve manje, dok se recimo poroda uopce nisam bojala) bila jedno prelijepo razdoblje, mislim da bas kao sto iva luca kaze nisam skidala osmijeh s lica. Imala sam srecu da je trudnoca bila skolska i bila sam aktivna do samog kraja, a druzila sam se i informirala i na trudnickim topicima. U biti jedva cekam ponoviti cijelo iskustvo...jos najmanje jednom :heart:

Iako sam tek na pola trudnoće i strahovi su stalno prisutni (najprije ovi s betom pa onda svi redom, kako Charlie kaže), baš sam jučer zaključila da nikad u životu nisam bila ovako sretna.

ja nisam htjela ponavljat betu, nisam ni prvi put, a pošto je bila dosta velika mislila sam da ni sad ne treba.
da sam znala da će me zvat opet za 10 dana ne bih ni išla danas, strpila bih se pa sve obavila odjednom.
mada me dolje sve bolilo, pa sam malo strepila da nije van maternice, i to mi je do jutros bio najveći strah.

E što se tiče ponavljanja bete, ni ja je nisam ponavljala, ne znam ni sama odakle mi snage i strpljenja, ali na prvi uzv sam otišla točno na mjesec dana od transfera (transfer bio 12.3., a uzv 12.4), i vidjeli smo to malo srčeko kako kuca bilo je taman 7 tt, čak se je i dr.B iznenadio kako to da prije nisam došla, nekako sam bila uvjerena da će biti sve u redu, a iskreno nisam ni imala nekih problema tj. nekih bolova ili krvarenja, ali sam si bar dio živaca uštedila ne išćekujući to malo srčeko, a za dalje kao i svima ostalima iskreno svaki uzv sa strahom iščekujem, onda kad vidim da je sve ok, par dana sam sva u oblacima i ne brinem, ali čim se počne približavat slijedeći pregled opet panika itd. No evo nas u 26 tt, zasada sve školski uredno, nadam se da će tako ostati do kraja!

Kod mene sve malo netipično. da sam mogla vječno bih odgodila vađenje bete. neizvjesnost kao da je bilo lakše otrpit nego negativan rezultat. A kad je došla pozitivna beta, sreći nije bilo kraja.
i onda smjene euforije pa luđačkog straha do amniocenteze koju sam radila samo zbog sugeriranja mojeg MPOvca.
Od tada na dalje sve je bilo školski (dok me nisu zadržali u bolnici 2 tjedna prije poroda zbog preklampsije).
Dani trudnoće su mi bili zapravo jedni od najljepših trenutaka u životu. Vozila sam sama autom na more u već poodmakloj trudnoći, plivala, šetala, uživala jednom riječju, svakim danom osluškivala život svojeg budućeg djeteta.
U bolnici opet epizode straha ali opet s druge strane znala sam da sam u dobrim rukama doktora (hmmm, i ovdje sam se zbog šefa odjela SD-a nepotrebno uzrujavala ali to je već duga i druga priča koja se zaboravila odmah čim je naše čedo ugledalo svijet).

Da se vratimo trenutnoj trudnoći, naime zanima me:
jel pijete folnu?

ja sam do sad pila od natural welth po jednu dnevno od 400(neka mjera), a danas sam dodala po jednu folic plus( kombinacija kalcija, vitamina D i folne (133)
jel to u redu, nije previše folne?

to planiram dok ne potrošim a onda vjerovatno ništa više.
nisam ni s Elenom.
Prenatal od NW mi jednostavno nije sjeo, možda probam nešto drugo.

Ja sam dugo pila Elevit pronatal po preporuci mojeg MPO dr., od Bayera. Mislim da bih opet ponovila isto.
Folnu sam pila malo prije i tijekom postupka.

I ja po preporuci mog primarnog ginekologa kao i andream pijem elevit pronatal, ok naspram prenatala od NW koji je bar kod mene (a čula sam i iz drugih iskustava trudnica) otvarao apetit!!!!
Folic plus sam pila prije i tijekom postupka!

Pa gdje si našla Folic plus, meni su rekli da ga više nema, ne proizvodi se, navodno, ja sam na recept dobila Folacin, uz Prenatal, to mi je rekla dr. T.
Do 12 tj sam to pila, poslije nastavila samo s Prenatalom (povremeno, jer raznoliko jedem, pa mislim da mi ne trebaju dodatni vitamini, a i smrde ko sto vragova, sve mi ide na povraćanje).

Joj za Folic imala sam ti ja stare zalihe ja sam to prije kupovala uvijek po par bočica za ne daj Bože da nestane:-o!!!!

Ja pijem Pregnital, to sam i u prosloj T pila i magnezij sa B kompleksom pa sam isto brinula dali nije previse B vitamina, ali valjda nije i uy to pijem zeljezo zbog kvne slike.