Depresija i IVF

Drage moje,ja sam ovdje nova,i zelim vam iznjeti svoju pricu,neznam dali je neka imala slicno iskustvo. Bas sam se dvoumila kako dati naslov ovoj temi....
Moja najveca zelja u zivotu je imati djete,postati majka.Moja prica je jako duga,da sada ne duzim...Godinama se borim sa neplodnoscu,prosla sam dva postupka IVF.Nazalost,jos nisam postala majka.
Prije nego sam pocela imati zdravstvenih problema koji su doveli do steriliteta,ostala sam prirodno trudna,prije desetak godina ali sam napravila abortus.
Sada dolazim do dijela zasto sam uopce otvorila ovu temu.... Kada sam prirodno ostala trudna zeljela sam i tada bebicu jako,jako puno ali sam- iz samoj sebi neobjasnjivih razloga u 6 tjednu napravila abortus.Kasnije mi je bilo zao,i danas,toliko godina kasnije to je nesto sto sebi nisam mogla oprostiti.Jednostavno,tako mi je doslo kao da jedan dio mene nije zelio to malo bice.Kasnije sam mislila mozda je to bio strah od neceg novog,bila sam mlada,i td...ali sam tek kasnije shvatila da taj razlog nije bio.
Nakon toga,zeljela sam ponovo zatrudniti,ali nije islo.Cekala sam i cekala,stvari su se malo zakomplicirale sto se tice moga zdravlja,tako da je jedino IVF dolazio u obzir,a i zbog spermograma moga muza. Niko sretniji nije bio od mene kada sam odlucila da idem na IVF. Medjutim kada su pocele pripreme,ja sam opet pocela padati u depresiju,i jako se lose osjecati.Zasto,neznam....Jedini odgovor je da su to hormoni.Drugo mi nista ne pada na pamet. Kada sam pocela sa terapijom,nista mi nije bilo tesko,ni inekcije svaki dan,ali sam patila.Sto je najgore ja nikada nisam imala nikakvih ozbiljnih psih.problema,pa da kazem mozda je od toga.Prosla je punkcija,prosao je et lezala sam doma,cekala sam do vadjenja bete,ali jedan dio mene,kao da opet nije zelio bebu. Moj IVF nije uspio.I tako i drugi pokusaj... Pocela sam razmisljati da odem psihologu da popricam,da vidim sto se to dogadja samnom,zasto toliko zelim djete,a kada do toga skoro dodje,kada sam tako blizu,ja postajem kao druga osoba. Nisam otisla dr.jer mi je neugodno.
Sada se spremam za svoj treci IVF ali ja sam tako tuzna,depresivna....Dali je moguce da je to od hormona??? Placem jer mislim da moja prva dva pokusaja,nisu uspjela jer podsvjesno to nisam niti htjela. A sa druge strane,kada vidim majke sa djecom,placem jer ja nemam djete. Dali je neka imala slicno iskustvo,??ovako mi je gore jer mislim da je moj slucaj jedini. Nadam se da cete imati razumjevanja zbog mog predugog posta,jer sam zaista ocajna. Hvala.

Ciao denisa,
Žao mi je što ti se sve to izdešavalo i što se i dan danas boriš sa tugom. Meni tvoje riječi zvuče iskreno i toplo, a sve su to životne situacije koje je teško podijeliti s drugima. Što se tiče budućih planova, mislim da bi ipak trebala popričati s nekim stručnjakom i opisati mu još detaljnije svoju priču. Ne znam gdje si, ne piše u avataru, ali ako si u mogućnosti, iz osobnog iskustva bih ti preporučila psihologa dr. Antona Krajcara iz Buzeta. Bila sam kod njega za neke svoje probleme i blokade (u drugim okvirima života, ali jednako zbunjujuće kao tvoje u pogledu majčinstva i zatrudnjivanja) i jako mi je pomogao. Postala sam bolja od kad mi je pomogao. Čovjek je napisao nekoliko knjiga o psihologiji: Put i krivi putevi uma, Povezane energije, Život je svjetlost duginih boja i druge dvije čijih se naziva ne mogu sjetiti. Uživo je legendaran, neponovljiv...jako sam zadovoljna našim razgovorima. Progooglaj malo i javi se ako te zanima više detalja....
Drži se i velika :*

denisa 123 nemoj se ljutiti,ali mislim da bi ti prvo trebala riješiti svoj problem depresije,otići kod psihologa/psihijatra,popričati sa njim o tome,ako treba uzeti i neku terapiju,pa tek se onda posvetiti nečemu takvom kao što je potpomognuta oplodnja...
u ovakvom stanju mislim da nisi sposobna za to..
ponavljam nemoj me krivo shvatiti,ne mislim ništa loše o tebi,niti te ne osuđujem,to što si napravila AB je tebi na savjest.
Samo ti želim reći da zbog očuvanja svog mentalnog zdravlja,prvo potraži psihološku pomoć,da bi se u potpunosti kasnije kad ti 3.ivf uspije mogla opustiti i uživati u trudnoći i kasnije kad dođe bebica...
želim ti svu sreću i nadam se da ćeš uspijeti riješiti svoj problem...:heart:

denisa123 ovo što si napisala je nevjerovatno iskreno i hrabro i radi toga ti se divim. Ne želim ulaziti u tvoje postupke i razloge jer si i sama rekla da dan danas žališ, ali želim ti reći da su mpo vode jako teške za plivati u njima. I meni se dogodi da se probudim po noći i da kažem sama sebi "pa nema veze što nemožemo imati djece, možda je tako i bolje", a onda se ujutro zgražam nad tom pomisli.
U svakom slučaju, moj ti je savjet da potražiš stručnu pomoć. Ne zato što ti je neznam šta, nego zato da središ misli, a psiholozi za to služe. Jedino kad izgovorimo svoje strahove, kajanja, nade, razočaranja, tuge i radosti nekom drugom biću na glas, jedino onda možemo se s njima i boriti na ispravan način.
Nekada se neki strahovi ili traume (kao što je uostalom i tvoja) ne prožive do kraja, učahure se duboko u nama i tamo ih držimo dok ne dođe najidealniji momenat za izaći vani, a to je naravno trenutak kad smo mi najranjiviji i najviše pod stresom, dakle kod tebe trenutak novog postupka.
Govorim ti to iz iskustva jer sam svoju traumu (smrt brata) zgurala duboko u najmračnije dubine duše dok se nije dogodila druga nesreća koja je onda povukla vani sve što sam ja 6 godina držala u sebi i dovela do toga da ne vidim jednu svijetlu točku radi koje bi živjela. Kroz 3 razgovora sa fenomenalnom psihologicom, bez ikakvih lijekova, ali uz gomilu suza, proživjela sam sve ono što nisam u trenutku kad mi je stradao brat te sam naučila danas da moram živjeti u trenutku u kojem jesam i da ništa nije sramota. Nije sramota plakati i vrištati od smijeha, nije sramota ni plakati od muke i jada, nije sramota zatražiti pomoć kad ti treba.
Uostalom, psiholog ili psihijatar je samo doktor kao i svaki drugi. Nije nas sram otići kod doktora kad nas boli grlo, ali kad nas boli duša, onda je to teška sramota.
Denisa, potraži pomoć bez srama jer jedino tako možeš nastaviti živjeti normalno te na kraju ostvariti i iznjeti trudnoću jer ovako bi bilo čudo da sve to uspiješ.
Sretno i šta ti treba, tu sam.

mare157 :* za tebe!
potpisujem sve šta je Mare napisala uz napomenu da sam bila na netu pronašla studiju koja je dokazala da je veća šansa za post-porođajnu depresiju kod MPO trudnica, a sve zbog hormonalne terapije...

mare157 bravo!!!:klap:jako lijepo rečeno(napisano).

Nije mi nimalo čudno što se osjećaš depresivno u vodama MPO-a i ja sam takva s vremena na vrijeme, pogotovo nakon neuspjelog IVF-a, ali sve ovisi u kojim dozama se javlja to stanje jeli to nešto prolazno ili stalno. Prolazila sam depresivnost sa bliskim članom familije i mogu ti reći da to bez lijekova i pomoći doktora neće proći samo od sebe, zato isto kao što su ti i ostali preporučili prvo se javi psihologu ili psihijatru pa ćeš vidjeti što će ti oni preporučiti za dalje. Sretno:heart:

I još nešto nemoj se optuživati da tvoj IVF nije uspio jer ti to nisi podsvjesno htjela, rekla bih da se tu ne pita puno nas što bi mi htjela inače bi sve mi ovdje ostale trudne jer to silno želimo, a recimo žrtve silovanja ne bi recimo jer to ne žele...

Pozdrav Denisa123,
iskreno dvoumila sam da li da išta napišem (jer znam da ću dirnuti u ranu koja još nije zacijelila) , ali prevagnulo je to da će ti moje iskustvo možda pomoći,a i tvoj nick... I meni je čitajući druge priče nekada bilo još i teže,ali sam uvidjela da ima ljudi koji su prošli i gore stvari nego ja pa su ipak uspjeli sve prevazići i krenuti dalje. I mi se borimo za našu bebicu više od 5g.I nakon dugog premišljanja i suočavanja sa svime u ožujku 2008.krećemo s AIH-om i nakon toga 7 IVF-ova.Startala sam puna nade i vjere da ćemo uspjeti od prve kako su mnogi govorili jer kao kod mene je sve ok pa to onda ide lagano..Neuspjeh AIH-a sam još dobro podnijela, ali neuspjeh prvog IVF-a me skroz oborio jer nakon svega što sam morala otrpiti (užasni stah od inekcija, a bolone punkcije da ne spominjem) ,stimulacija nije bila pogođena, imala samo 2 js i nijedna se nije oplodila..nisam dočekala ni transfer..I onda me još i taj mladi dr ubio u pojam jer mi je nakon podužeg razgovora i mojih bezbroj pitanja rekao pa možda sam ja u onoj statistici koja nikad neće ni biti trudna...Dugo mi je trebalo da dođem sebi,no mm je bio uporan i promjenili smo dr-a i krenuli opet i opet..Puno puta sam htjela odustati,ali taj dr koji je prije svega i izvrstan psiholog izvlačio me iz crnih misli i stalno mi ulijevao nadu i vjeru i gurao me dalje (neizmjerno sam mu zahvalna na tome).I ja sam od tada u svaki IVF ulazila s dozom sumnje u uspjeh (mm mi je to stalno prigovarao) jer sam se na taj način štitila od poraza ( nožda sam ga tako i privlačila). I onda...prije godinu i pol bio je to naš 6-IVF i još 4-5 dana do punkcije, sve je išlo super.. izgubila sam brata...totalno bezveze,nepravedno..nepošteno..ubijen je ni kriv ,ni dužan u svojoj 36-oj god, tek je godinu i 9 mjeseci stigao uživati sa svojom malom kćerkicom.. Ubio ga je obijesni tinejđer koji je nakon što je pobio svoje prijatelje i nastavnike u školi, slučajno završio u auto salonu di je on radio i bez povoda i riječi ubio njega i njegovu mušteriju.. Prva 2 mjeseca sam prošla kao u bunilu..mama (koja je i inače bila teško bolesna) borila se za život (skoro je i ona umrla pred mojim očima), 2 operacije, bolnice..nezvjesnost.. Tek kada je to prošlo ja sam postala svjesna svega..da brata više nema i da se neće nikada vratiti...tada sam pala u duboku depresiju..nisam jela,spavala, hodala..kao da nisam živjela i nisam ni željela..Sva ljubav mm-a i podrška nije mi mogla pomoći..već psihijatar..dobila sam 2-3 vrste ljekova, psihoterapije, a nakraju i dnevna bolnica jer došla sam na 43 kg i teško bi išta pojela,a onda to nisam mogla probaviti.. Uglavnom trebalo mi je 10 mjeseci da dođem malo k sebi, da počnem funkcionirati, vratim se na posao i počnem ponovo razmišljati o IVF-u . S tim da su mi svi dr-i i ginekolozi i psihijatri i psiholozi govorili da ni ne pomišljam na IVF dok sam u depresiji jer dok je žena u depresiji ne može ostati trudna !! Isprva nisam ni željela ići, nisam imala snage jer zaista treba puno snage (mentalne,pa onda fizičke ) za podnijeti sve to..ali opet mm i moj dobri dr su me motivirali i godinu i 2mj nakon svega ja sam bila opet na punkciji..najgoroj od svih dosad (svaka je bila na živo),krvarila od pol 10 do 6 popodne..ali i ostala trudna..sad već 5 mjeseci. Iako je sve super ja i dalje imam epizode plakanja..straha.. bojim se da će se ovo djetešce roditi tužno.. Na psihoterapiju sam išla sve do početka stimulacije i zaista ti toplo prepručam da kreneš i ti jer samo ćeš izmučiti sebe i svoje tijelo..ako nastaviš dalje s IVF-om, jer uspjeh je i u idealnim uvjetima nizak..a kamoli kada ti nisi dobro. Nije ništa čudno, ni sramotno, ni neugodno..dobro ćeš se isplakati, podjeliti s nekim svoje osjećaje i taj netko će ti reći da je u redu i normalno da se tako osjećaš i kako bi si mogla pomoći..jer na kraju krajeva ipak ti moraš pomoći sama sebi.. a psihijatar/psiholog će ti samo dati smjernice kako da to učiniš jer ipak su se školovali za to,a i lakše je rasuđivati nekome sa stane nego tebi koja si u tvojoj koži. Možeš tražiti uputnicu od dr-a opće prakse ili ako si u ZG na Rebru ti je centar za krizna stanja gdje možeš doći bilo kada (24h) bez uputnice..ili ići privatno. Uglavnom kada si već skupila toliko snage da uvidiš sama da nešto ne štima, napravi još i taj korak. Napravi pauzu s IVF-om i prvo se mentalno oporavi da bi mogla ponovo u bitku za bebu.. Od srca ti želim da što prije uspiješ ! Ako ti treba još koja inform. slobodno se javi.. A u vezi s nickom-moj brat se zvao Denis..

Drage cure, hvala vam što ste svoje iskustvo podjelile na ovom pdfu...:love2:
Puno su mi pomogle vaše priče. Ja sam mislila da sam potonula duboko nakon tek 1. ivfa..
Boriti ću se dalje, a vama želim zdravlje i sve najbolje, da budete mame što prije:heart:

Drage moje,hvala vam od srca na vasim odgovorima.Vidim da ste se zaista potrudile to govore vasi dugacki postovi,bas ste odvojile vremena za mene.Bila sam u dilemi dali da otvaram ovu temu,ali jednostavno sam morala......Nisam mogla to vise drzati u sebi,i nikome nista ne govoriti,ali eto na kraju sam moralaOnda znate da mi je zaista tesko.Svaka od nas ima neku svoju pricu,svaka je vidim imala tezak zivot,smrt clanova porodice,sto je nesto najtuznije.Ali hvala Bogu,vidim da ste uz pomoc strucnjaka,i najvaznije uz dobru volju to prevazisle.Bas ste veliki borci,svaka vam cast.
Iz vasih odgovora skoro ste se napisale da potrazim strucnu pomoc.Ne ljutim se niti na jednu od vas,jer svaki odgovor koji sam dobila svaki je bio na mjestu.Procitale ste da sam ja razmisljala o tome,mislim-razmisljala sam o psihijatru,ali eto nisam mogla otici. Vase poruke su mogu reci,presudile da ipak odem. Ja sam cijelo vrijeme vrtila po glavi i pokusala sama da odgonetnem u cemu je moj problem,ali nista pametno nisam smislila. Kao sto sam pisala,dali su to hormoni,ili je nesto dublje,neki dogadjaj iz djetinjstva,neznam...
Moj problem nije da mi se to desava stalno.Ja nikada nisam razmisljala kao sto ima zena,koje kazu da ne zele dijete, i to je to.One koje to govore,one su na cisto same sa sobom,sigurne su u svoju odluku.Dakle,one nemaju problem.Ok,drugo je mi koje se toliko trudimo da dobijemo bebu,malo nam je neshvatljivo to njihovo razmisljanje,ali opcenito-njihova odluka je konacna,a ne kod mene koja padam u depresiju,koja nema te konacne odluke,koja zeli bebu,a na neki nacin to odbija.Dakle,ja imam problem....
Mislim da cu jos danas stupiti u kontakt sa nekim dr. da vidimo sto i kako.Vjerovatno cu mozda morati ici na psihoterapije,jer moj problem se nemoze rijesiti u jednome danu naravno.
Drage moje,preporucivale ste mi neke psihijatre,hvala vam puno.Samo vam moram napisati da sam ja iz Sarajeva,dakle nisam iz Hrvatske. Ima i kod nas ovdje dosta psihologa i psihijatara,ipak je i ovo glavni grad,pa vjerujem da cu od toliko njih naci nekoga kome cu se obratiti.
E,sada mene nesto drugo muci.Napisala sam vam da se vec spremam za svoj treci postupak. Ja sam vec na 8 inekciji decapeptyla,to je ono hajmo reci-najgore.Neznam sto se moze desiti da prestanem dobivati i dalje inekcije,i da samo tako stanem kada sam vec krenula sa pripremama.Sto bi mi se organizmu desilo,neznam jos neznam nikoga tko je na pola postupka stao.Tako da moram vidjeti i sa ginekologom o svemu.Danas u 10h trebam otici na sljedecu inekciju sto cu i napraviti dok ne vidim sto i kako dalje,nemogu na svoju ruku prekidati.Usput,inekcije dobivam na drugom mjestu a ne tamo gdje bih trebala na postupak. Javit cu vam sto ima novoga.
Nadam se da vas ne mucim previse sa svojim pisanjem.Hvala vam cure puno jos jednom,divne ste......Pusa

Citiraj:

---

Mali Mimi prvotno napisa

I još nešto nemoj se optuživati da tvoj IVF nije uspio jer ti to nisi podsvjesno htjela, rekla bih da se tu ne pita puno nas što bi mi htjela inače bi sve mi ovdje ostale trudne jer to silno želimo, a recimo žrtve silovanja ne bi recimo jer to ne žele...

---

Toliko puta sam razmišljala o ovome! Hvala ti Mali Mimi što si me podsjetila da nije sve u našim rukama i da ponekad bez obzira koliko se mi lomili, nećemo uspijeti. Život je takav, ali treba se boriti.

angel1 ti si HEROJ!!! Ostala sam bez riječi, a suze teku niz lice. Strahota što se to moralo uopće dogoditi! Nemam riječi! Ali život ide dalje i ti i tvoja obitelj (iako to često nije nikakva utjeha) imate najjačeg anđela čuvara! Bar se tako ja tješim kad mi srce i glava počnu pitati "zašto, zašto se to moralo desiti???"

sumskovoce :-*

Denisa svakako razgovaraj otvoreno sa svojim ginekologom i reci mu svoje strahove.... možda sad kad si već krenula sa svime da skupiš snage i nastaviš da ti ne propadne postupak (neznam kakve su procedure i zakoni kod vas). A svakako onda nađi nekog za razgovor (psihoterpiju) - možda tebi zaista treba malo da te netko osvijesti pa da sve prebrodiš ! U svakom slučaju držim fige.
Mare :love2: vidim da si nažalost imala slično iskustvo..pa sve znaš...
I ja se tješim da nam je on sada anđeo čuvar i uvjerena sam da mi je on poslao ovu bebu..jer protokol i sve je bilo kao i prije..samo ovaj put je uspjelo.. Bit ćeš u mojim mislima i molitvama da i tebi uspije ovaj put u Mariboru ! Pusa

angel draga, hvala ti puno puno. Tvoj mi je post ulio strašno puno snage i nade, nisam jedina (nažalost) kojoj se tako nešto dogodilo iako ponekad imam osječaj kako si svi drugi sretni, a samo ja u sebi nosim ogromnu bol koja nikada neće proči. Sad znam da nije tako i da jedino mi sami znamo šta nosimo u sebi.
Poljubi mi bušu i pomazi bebicu u moje ime, a naši anđeli se sigurno negdje gore druže i bore za našu največu želju!
Šaljem ti milion pusa i sretno draga!

Bok curke. Evo ja se jučer čula sa svojim psihijatrom kako bi ga pitala neke stvari oko tableta za smirenje i spavanje, kako i u kojoj mjeri bi mogla ili smjela uzimati zbog skorog postupka, kad me odjednom prerezao i rekao da mu se čini da bi se trebala vratiti na antidepresive koje ne uzimam 9 mjeseci, a počela mi se javljati panika, strah, nesanica i sl. pa jedva idem na posao i funkcioniram. Što sada? Gdje je koja išla kod psihijatra ili psihologa? Željela bi se nekako izboriti bez tableta, naravno da je KRVAVO, pogotovo zato što sam se prvi puta u liječenju totalno opustila i prepustila i izgradila kineski zid da me se nijedan stres ne dotakne, kako mene tako i sve moje.Izgubih se u svemu, a neznam si pomoći. Čitam što ste sve prošle, i divim vam se na vašoj hrabrosti, ja neznam kako bi neke stvari proradila. Zaboravila sam na sebe i sve što volim i u čemu uživam, neznam kako da odvratim misli, a da to ne bude bijeg od ove životne bitke. Hvala na svemu. Pusa i sretno svakoj od vas.

Draga Tona,neznam dali si citala kakav ja imam problem,moj i tvoj razlog depresije je vidim drugaciji,ali svejedno obe imamo simptome depresije.
Sto se mene tice ja sam jucer cijeli dan provela kod doktora,kod psihijatra i ginekologa upravo vezano za IVF.
Sto se tice psihijatra dogovoreno je da jednom tjedno dolazim na psihoterapiju,jucer sam bila na razgovoru sat vremena.Razgovarali smo dosta,ali kao sto sam i predpostavila nemoze se rijesiti sve u jednom danu i otkriti uzrok moga stanja. Sto se tice terapije nije mi nista dao,bar za sada.On mi je savjetovao,dakle savjetovao a ne strogo naredio,da je mozda bolje da pricekam sa postupkom dok sam u ovakvom stanju.
Kasnije sam bila i kod svog ginekologa.Njemu isto tako iznjela svoj problem.I on mi je isto savjetovao.Sto se tice decapeptila ako vec necu ici, da prestanem sa njim,i kaze nece mi se nista po zivot opasno desiti,vec da dolazim na kontrole pa cemo vidjeti sto i kako ako dodje do nekih zdravstvenih problema.
Usput,angel -neznam dali si me ti pitala ono vezano za zakone.U mojoj zemlji se ide privatno,dakle sve se placa.Jedan postupak je oko 3 000eura,sa lijekovima,dakle ja sam do sada potrosila oko 6 000eura, i da sam opet sad isla jos bih morala izdvojiti tih 3 000.Pa sad racunajte koliko je to sve,i sto sam bila spremna izdvojiti za bebu,usput ja i muz smo jedan stan prodali da bih imali novce za to.
Tona,vidis kolika je moja zelja,ali ja kada sam bolje razmislila ipak cu odgoditi postupak dok mi ne bude bolje,jer mislim da nebih uspjela i ovaj put zbog stanja u kojem sam,koliko god mi je tesko. Dali si pitala ginekologa vezano za te antidepresive koje ti psihijatar preporucuje?? Mislim da je to jako,jako bitno. Zena koja je prosli put trebala biti samnom na IVF koristila je bila xanax .Ginekolog joj je rekao da je bolje da to ne pije zbog postupka ,da proba sa apaurinom od 2 ili 5 miligrama.Medjutim njoj je apaurin bio preslab,pa nakraju nije ni isla na postupak. Ja se bas u tu vrstu lijekova nerazumijem,ali ti savjetujem da obavezno obavjestis ginekologa o tome,jer mozda zbog postupka nesmijes to uzimati sto trebas.Neznam.

Prije 2 godine dijagnosticirana mi je depresija uzrokovana traumatskim događajima. Psihijatrica kojoj sam išla (dobrovoljno! ne jer me je netko mudar i dobronamjeran zakonski prisilio na to!) je bila simpatična, ali na kraju svakog razgovora me nutkala pilsevima. Istina, izbjegavam sve vrste pilseva ako ih baš ne moram piti, tako je bilo i sa ovima. Frustriralo me da sam joj u samom početku rekla da su mi tablete krajnja krajnja opcija, da bi trebala ići dalje na IVF, da ne želim happy smiley face dok pijem tabletice, a opet me na kraju svakog razgovora nutkala njima.

Ne znam, možda sam krenula sa potpuno krivim stavom - jasno da ništa ne može izbrisati događaje koji su se desili, ali htjela sam da mi netko pokaže kako da idem dalje jer sam se našla u potpunom mraku i da to na neki način prebolim i idem dalje. Ako idemo logikom da "vrijeme liječi rane" rekla bih da ima smisla da mi daje antidepresive da taj period čekanja da dovoljno vremena (terapije?) prođe jednostavno - preživim, ali sigurna da sam dijagnozu dobila jer nisam prethodne "traume" odbolovala i probavila onako kako treba - tabletice opet nisu bile opcija. Odnosno, ad su mi bili krajnja opcija. Ako baš ništa drugo neće ići. Tada sam odlučila isprobati i alternativu (kome više odgovara, može ju zvati i placebom) koja mi je u konačnici i pomogla. Stvarno nije bilo lako, čak sam u 5 dana gotovo neprekidnog plakanja na jednom svjetioniku uspjela povećat volumen mora.

Ne želim da itko pomisli da ga odgovaram od lijekova, svatko odlučuje za sebe, samo iznosim svoje iskustvo. Da nije išlo bez, naravno da bih i ja pila antidepresive.
Što se tiče štetnosti samih tableta u postupcima - psihijatrica me uvjeravala da je to skroz okej, dok je mpoovac rekao da bi bilo bolje ako mogu bez njih.

Draga Denisa,

u potpunosti razumijem tvoje dileme i strahove. Samim tim sto si skuzila da s tobom nesto ne stima je veliki korak. Iz nacina pisanja sam skontala da nisi iz Hr. Ja sam iz Sarajeva takodjer, mozes li mi poslati na pp kod koga ides na mpo kod kojeg si psihijatra, a ja cu ti reci moje misljenje i iskustva.

Nemoj se sikirati sve ces to prevazici ako Bog da. Cujemo se, ocekujem tvoju pp.

Pusa

Šakjem Denisi:love2:, kao i drugim curama, a fatamorgana-Denisa ne može slati ni primati pp dok ne dođe do 10 postova.
Svima :heart: (aenea veliki :kiss:)

I zaboravih reci, moje licno misljenje, a na osnovu ovoga sto si iznijela na forumu, ja ipak, ne bih rekla da je u tvom slucaju depresija.

Joj Mare cmokaca od mene, :oops:, ja zaboravila da Denisi treba 10 postova pa da moze pp-at. Denisa ako ti nije problem, reci slobodno na ovoj temi kod koga ides?

Samo napominjem da "moja" alternativa nije bila homeopatija nego Bachove kapi.

Citiraj:

---

Sumskovoce prvotno napisa

Ciao denisa,
Žao mi je što ti se sve to izdešavalo i što se i dan danas boriš sa tugom. Meni tvoje riječi zvuče iskreno i toplo, a sve su to životne situacije koje je teško podijeliti s drugima. Što se tiče budućih planova, mislim da bi ipak trebala popričati s nekim stručnjakom i opisati mu još detaljnije svoju priču. Ne znam gdje si, ne piše u avataru, ali ako si u mogućnosti, iz osobnog iskustva bih ti preporučila psihologa dr. Antona Krajcara iz Buzeta. Bila sam kod njega za neke svoje probleme i blokade (u drugim okvirima života, ali jednako zbunjujuće kao tvoje u pogledu majčinstva i zatrudnjivanja) i jako mi je pomogao. Postala sam bolja od kad mi je pomogao. Čovjek je napisao nekoliko knjiga o psihologiji: Put i krivi putevi uma, Povezane energije, Život je svjetlost duginih boja i druge dvije čijih se naziva ne mogu sjetiti. Uživo je legendaran, neponovljiv...jako sam zadovoljna našim razgovorima. Progooglaj malo i javi se ako te zanima više detalja....
Drži se i velika :*

---

Draga Sumskovoce,
da li mozda znas kako se moze doci do dr. Antona Krajcara? Pred dosta vremena sam bila kod njega na tretmanu, pokusala sam ga nedavno dobiti na (stari?) broj, ali bez uspjeha :(... Citam njegove knjige i imam (gorucih) pitanja.. :bouncing: Bila bih ti jako zahvalna na informaciji :)

Citiraj:

---

Sumskovoce prvotno napisa

Ciao denisa,
Žao mi je što ti se sve to izdešavalo i što se i dan danas boriš sa tugom. Meni tvoje riječi zvuče iskreno i toplo, a sve su to životne situacije koje je teško podijeliti s drugima. Što se tiče budućih planova, mislim da bi ipak trebala popričati s nekim stručnjakom i opisati mu još detaljnije svoju priču. Ne znam gdje si, ne piše u avataru, ali ako si u mogućnosti, iz osobnog iskustva bih ti preporučila psihologa dr. Antona Krajcara iz Buzeta. Bila sam kod njega za neke svoje probleme i blokade (u drugim okvirima života, ali jednako zbunjujuće kao tvoje u pogledu majčinstva i zatrudnjivanja) i jako mi je pomogao. Postala sam bolja od kad mi je pomogao. Čovjek je napisao nekoliko knjiga o psihologiji: Put i krivi putevi uma, Povezane energije, Život je svjetlost duginih boja i druge dvije čijih se naziva ne mogu sjetiti. Uživo je legendaran, neponovljiv...jako sam zadovoljna našim razgovorima. Progooglaj malo i javi se ako te zanima više detalja....
Drži se i velika :*

---

Poštovana, ako bi mi se htjeli javiti u privatni inbox za detaljnije informacije o tretmanu koji ste probali, bila bih Vam jako zahvalna. Lp

I ja se spremam za 3 ivf no neznam dali sam jos psihicki spremna za to placem ona nedoumica sta ako opet mi se desi isto da dodze do blighted ili biohemiska trudnoca onaj strah od neuspeh

Ja mislim da je svima teško, nakon što prođu nekoliko neuspješnih postupaka. Ali opet, moramo i pokušavati, nema nam druge. Eto i drugi su uspjeli iz 6., 13. postupka. Treba si dati vremena i pokušati. Ja sam stvorila neki obrambeni mehanizam, kao odrađujem a ne nadam se previše. bojim se ako se budem jako nadala da ću se ona i jako razočarati. Sretno!