Što kada roditelj pukne

Evo, moj D.ima 4 godine i jutros prije vrtića me pogodio sa nekom igračkom u oko, što me dosta zasmetalo, uopće počeo me gađati sa igračkama kada sam krenula dojiti mlađe od 2 god.Rekla sam da prestane, nije htio poslušati i dobio je po guzici. NAkon toga me pogodio sa lancem za začepljivat kadu u trbuh, pa mi je ostao trag, e onda sam poludila i flisnula ga na golu kožu otraga, poslije sam vidjela da je ostao trag.Jako je plakao , mora da ga je jako boljelo.
Ne bi ja tako nikad reagirala ,ali se nisam naspavala i bila sam nešto ljuta na muža, ali nisam htjela ništa govoriti MM ujutro pred djecom.
Uglavnom ,bilo mi je toliko žao da sam se rasplakala pred njim i pokazala mu svoju ogrebotinu što je on napravio , rekla da me boli i da mi je jako žao što sam ga lupila ,oprosti, i da se to ne smije raditi, ni on mene ni ja njega( ne znam koliko ovo ima smisla govoriti u toj situaciji) Sada mi je toliko krivo i još plačem, jako mi je teško radi toga svega. Ne znam kakvu sam mu poruku ostavila time da sam plakala pred njim i poslije ga ljubila i govorila oprosti, da nisam to smjela napraviti, to nije lijepo, ali da ni on mene ne smije gađati jer me to boli.
Što dijete može "naučiti" iz toga svega? Koliko je ili nije dobro poslije tako pristupiti dijetetu?
Šta napraviti u takvoj situaciji kada znaš da si kao roditelj pretjerao, i u biti si bio ljut na nekog drugog?Kako najbolje sve to ublažiti, da dijete ipak zna da ga voliš? Jesam li poslije dobro napravila? Neki kažu da nije dobro plakati pred djetetom, ja ne znam.
Znam da se to mnogima desilo, što poslije?:-(:cry:

Frogice bit će vjerujem dosta savjeta na ovoj temi, dosta osuda, pokuda i slično ....ali ja ću ti pokušati reći ovako i nadam se da neće biti prodika. Majka sam 4 djece i često na rubu iscrpljenosti i umora ali kad se doista jako uzrujaš, podigni ruke i pljesni. Ne pljusnuti. Svoju frustraciju izrazi na osamljenom mjestu bilo rezanjem, lupanjem nogama o pod a ne batinama . Kažnjavanje batinama je slijepa ulica koja vjerujem šalje ogromnu pogrešnu poruku: da veliki ljudi smiju tući male ljude. I ne vjerujem unatoč svojoj religiji da je batina iz raja izašla. Granice moraju znati, reda, rada i discipline mora biti ali nisam za takvo kažnjavanje djeteta. kao što vidiš i ti se poslije osjećaš jako jako loše.
Mnogi kažu kako su njih kažnjavali batinama pa su ispali dobri. No mnogi odrasli osjećaju poniženost, srdžbu i bijes zbog batina koje su primili u djetinjstvu.
Pokušaj naći MIR sa svojim djetetom u takvim trenucima. Zastani...razmisli...pokušaj milovanjima, time-outom za dijete, obrnutom psihologijom jer i tebe zaboli kada te udari igračkom. Vjerujem da postoji bolji način, način koji te neće ostaviti tužnom i zamišljenom zbog jednog trenutka slabosti.
i ..Puno sreće!!! :-D

Što poslije?

NIšta, ideš dalje... Ako ti se dogodi da ruka poleti, ODMAH poslije možeš reći djetetu "oprosti", ali ako je od nemilog događaja prošlo neko vrijeme, sve što treba je lekcija tebi da to ne ponoviš. I gotovo... Nemoj se gristi, jako je malo ljudi kojima se ovo nikada nije dogodilo. Najveći broj njih nauči SVOJU lekciju, pa ne vidim razloga zašto ne bi i ti... Dijete će te još puno puta dovesti do ludila. Ja i danas ponekad gađam šlapama dječje krevete i ulazna vrata. Ljutnja nekud mora izaći.... Ufffff... Ja sam znala pokupiti igračke i odnijeti ih u podrum. Palilo je. Nikakva milovanja u tom trenutku za moje nisu dolazila u obzir. Time out (izmicanje iz situacije) i brojanje do tri dalo je puno bolje rezultate u kratkom vremenu. Neprihvatljivo ponašanje ne zaslužuje milovanje. Nikako. Dijete koje mlati traži pažnju na neprimjeren način. Moji nisu dobivali pažnju u takvim trenucima. Znala sam ih uhvatiti za ramena i poslati na mirno mjesto.

Nije to moja pamet - imaš Phelanove knjige "1-2-3 uspjeh" pa vidi kako možeš učinkovito disciplinirati dijete na miran i staložen način.

Frogice, žao mi je što ti je tako teško. Vjerujem ti da te jako pogodilo što se dogodilo, jer su mene užasno pogađale i puno benignije stvari.

Ja sam skužila i UVIJEK imam na umu da djeca traže emocionalnu reakciju. Kadgod mi je L 'zločesta', kad ne sluša, kad mi se unese u facu i agresivno kaže :"BAŠ neću!!!" ili čak kad me 'udari', znala sam osjetiti takav nalet bijesa da bih je najradije zatukla u zemlju. Srećom, godine rada s psima su me naučile da je najbolja stvar ignoriranje. Izostanak emocionalne reakcije. To je prilično teško i treba vježbati, i sigurno je nezahvalno kad ti netko bijesnoj veli: "ignoriraj", pa čak i ti sama sebi. Ali ja zaista mislim da je tako najbolje.

Da ti opišem situaciju od nedjelje (L je u mini pubertetu, taman pred 4. ročkas):
Bili na misi, na kavi poslije mise. Idemo doma, ona neće ući u auto. Sreli prijateljicu, ja pričam s njom, L cijelo vrijeme pokušava dobiti pažnju. Odlazimo prema autu, ona skida jaknu na minus 200 i urla po cesti da neće u auto. Dolazimo doma 2 minute kasnije, tata je pita želi li s njim kod drugih prijatelja na cugu dok ja radim ručak. Hoće ići. Odjednom iskače iz auta, skida jaknu i urla plačući da se ona ne želi lijepo ponašati. Ja u čudu gledam s balkona i ne kužim što se dogodilo. Mantram si 'ignore'.
I tako ona urla, muž više ne zna što bi i velim mu neka je dovede gore. Dolaze gore i šalje L u njenu sobu.
Ja sam u kuhinji, nisam se ni približila. Mm nešto pokušava pričati s njom, ali ne ide. Velim mu nek' on ide sam. Odlazi.

L se u sobi dere, urla, vrišti, pokušava se na silu ispovraćati... koma.
Ja u kuhinji ignoriram.
Nakon nekog vremena sam skužila da bi bilo dobro prekinuti takvo ponašanje jer će zaspati od iscrpljenosti i poslije će biti još gore.
Diskretno, bez riječi, odlazim u dnevnu sobu, palim tv i stavljam crtić Doru snimljen jutros. Odlazim u kuhinju i pravim se da me nema.

Reakcija: stišavanje, osluškivanje, prilazak vratima dječje sobe. Gleda Doru, ali još uvijek plačljivo. Počinje sudjelovati u crtiću, odgovara Dori na pitanja... Kad je crtić završio, ona se nastavila igrati u dječjoj sobi kao da nikada ničega nije bilo.
Tek kasno, kasno popodne, nakon ručka i spavanja smo malo porazgovarale u miru o njenoj šizi.

Mogla sam je nalupati po dupetu da zapamti zauvijek. Nisam, ne samo zbog nje, nego i zato da zaštitim sebe (najmanje mi sad treba ljutnja i frustracija u 6. mjesecu trudnoće).
Još jedna stvar koju sam naučila iz svijeta pasa: agresija nikad neće kvalitetno riješiti agresiju.

Ja bih na tvome mjestu prvo oprostila sebi. Čovjek si od krvi i mesa, majka kojoj sigurno nije lako, a još si imala kako i sama kažeš u sebi nagomilane ljutnje na tm. Logično je da moraš to sve negdje izbaciti.
Oprosti i njemu. Ja vjerujem da te nije gađao da te boli, nego je htio pažnju. NIKADA nisam povjerovala kad su mi govorili da su djeca zločesta! To je laž! Djeca trebaju NAS, PAŽNJU, EMOCIJE... i dolaze do toga na razne, često i neprihvatljive načine. Mi smo tu da ih naučimo što jest, a što nije poželjno i prihvatljivo i da im pokažemo svojim primjerom što je najbolje. :love2:

Ja svoje nikada nisam udarila, do sada, a nadam se i da neću.

Ali sam plakala pred njima, i znala sam im reći : "Mama je jako nervozna i umorna danas, loše sam noćas spavala", ili "Danas mi se nešto loše dogodilo pa sam jako tužna" ili "Užasno sam se uzrujala zbog toga i toga, treba mi malo vremena da se smirim".
I to sam pričala starijoj curici dok je imala nešto preko godinu dana (mlađe tada nije još bilo). Hoću reći, nisam razmišljala koliko ona te riječi same po sebi razumije, ali sam bila sigurna da razumije moju emociju i da sudjeluje u našem "razgovoru".

To nisu svakodnevne situacije, ali su normalne, životne.
Često im znam reći i "oprosti" kada ih ne stignem saslušati do kraja jer nešto drugo hitno radim, ili nervoznije reagiram na njihova traženja bilo čega. Mislim da je to također normalno.
Nismo roboti.
A djeca se od tebe (nas) uče primjerom kako se postavljati prema drugim ljudima kada ih nešto muči.

Bilo je, prošlo je, mislim da je važno da si mu rekla koliko ti je žao i kako je i tebe boljelo i .... želim vam da se više ne ponovi.

I to je super! Ja ne vidim ništa loše u pokazivanju vlastite slabosti pred djetetom.
Meni je bilo najgore, ma nisam imala ni tri pune godine, starci bi se posvađali, mama bi hodala po kući cijele dane uplakana, ja sam je pitala što joj je: "ništa, zlato, mamu boli glava... ništa, zlato, ne brini, sve je u redu..."
Još i dan danas se sjećam toga, i tada sam znala da mi je lagala, da to nije istina. Što je najgore, sjećam se tog svog osjećaja da mi laže, osjećaja nesigurnosti i napuštenosti, nepovjerenja.
Nisu djeca bedasta... ponekad su mudrija i od nas.

Teško ti je i stvarno JE teško ostati normalan i pametan ako nemaš jaku dobru kontrolu i plan i...

Meni puno pomaže da se pomirim sa nekom situacijom i spustim kriterije, nekad su viši dok mogu biti, a nekad su ispod bilo kakve moje tolerancije :)
Ali moram ako hoću ostati normalnih živaca i biti normalna i pametna sa svojom djecom.
Dok velim kriteriji mislim na sve što treba napraviti, kako treba napraviti i kako bi ja htjela da buide, a ako je to nemoguće , jednostavno se Moram
pomiriti sa tim i čuvati živce za djecu...
A ti četverogodišnjaci, a i ovi manji to je toliko mudro i pametno... moram ih staalno nadmudrivati ako hoću da je po mome, misliti tri koraka unaprijed za neki dobar ishod...

Teeeško je uf, nekad i boli, ali kaj sad, mora se, i pokušaj nači najbezbolniji način za sebe i svoju djecu, negdje kompenziraj i tak... budi mudrija od njih...snažnija...
Šaljem ti puno snage :heart: i volje da ojačaš i pomogneš sebi i dječici, jer sa 4 godine oni su pravi mali ljudi i sve vide i shvačaju nekad i bolje od nas...:roll:

frogica, divim ti se što si se usudila na rodinom forumu napisati da si dijete udarila.
Pa opet udarila.
Čekaj da dođu permisivne odgajateljice k sebi od šoka, pa ćeš "ti dobiti svoje". O tome kako si nemajka i čudovište.

Jer dijete se nikada ni u kom slučaju ne smije udariti. I djetetu se nikada ni u kom slučaju ne smije reći "ne".

Drugim riječima, kad ti dijete odluči gurati špange u električnu utičnicu, ni slučajno mu ne smiješ viknuti "NE! Ne smiješ to raditi", već mu trebaš milim glasom reći "Da, dijete drago, guraj špangu u utičnicu, a ako te ne ubije struje, polomit ću ti obje ruke tako da ti to više nikada ne padne na pamet"

Naravno, možeš i postupiti prema savjetu koji je @n@ dala. Jer ona je to izvjeežbala na psima. Jer su valjda četverogodišnja djeca i psi na istoj razini.
Moj pas ima šest godina, ali još nije dosegao razinu na kojoj su mi djeca bila sa dvije godine.
Ali @n@ ima iskustva sa psima.

Pa djecu treba ignorirati. ? :zbunj:
Ignoriranje je jedna od najvećih emotivnih uvreda koju možeš djetetu priušiti. Puno veća od udarca po guzici. Mislim da niti jedan roditelj ne smije nikada svoje dijete ignorirati, bez obzira koliko trenirao na psima, mačkama, zamorcima..... Je li cilj dijete povrijediti emotivno ili ga nećemu naučiti?

Moje je skromno mišljenje da dijete treba nakon što je dobilo po guzici, pa se rasplakao, toplo zagrliti i gotovo.

Ajde mujice ne pretjeruj. Ti baš voliš zakuhavati, ha?

Frogice, takve stvari se dešavaju. Svi mi griješimo. Nužno je odmah nakon takve scene se ispričati i reći da bez obzira što je napravio xy, udaranje nije riješenje i da ćeš sljedeći put bolje reagirati. Ne očekuj razumijevanje i ne očekuj od njega pravi oprost, ono da se on sad sažali nad tobom - to je prevelika odgovornost za njih i njihova pleća. Pogriješila si, ni prvi ni zadnji put, ispričaš se čim uvidiš do čega je došlo i stvarno se u budućnosti potrudiš da do toga ne dođe sljedeći put i idemo dalje.

Ja te apsolutno razumijem. Puno toga mogu tolerirati, al ako me netko udari (pa bilo to i 2godišnje dijete), ja se pretvaram u neman. I taj dio roditeljstva mi je uvijek bio najteži, ostati cool u takvoj situaciji. Ja si ruku moram izgristi da ne vratim natrag.

frogice, ako se ne varam, nedavno si otvorila sličnu temu, a i prije si ih otvarala.
kalup je uvijek isti, imaš problema s djetetom, s mužem, s umorom... ja ću ti još jednom reći, iako sam već rekla i na prošloj temi, tebi je potrebna pomoć, jer je očito da se ne znaš nositi s tim što ti se događa u životu.

udariti dijete je nešto što se svakome može dogoditi, ali svaki puta kada ga udariš ili kazniš otvoriti novu temu na rodi je bez veze, jer riskiraš da te se svaki puta iznova kritizira i da se osjećaš još gore.
moj savjet još jednom, ako ne znaš i ne možeš sama potraži pomoć jer nije sramota, a ovako ćeš se zakukuljiti još dublje i samo će biti gore.

aha... tek sad vidim...
ti si Frogica, ona koja se naduri na dijete i muža pa i do dva dana s njima ne razgovaraš.....

to su te valjda naučili stručnjaci sa foruma.

Smatram da se to ne smije dogoditi da se na dijete duriš dva dana. Kao što nije dobro niti plakanje.

No, s obzirom da si već došla do obje faze... mislim da je najbolji savjet koji ti je Tashunica dala - da potražiš stručnu pomoć koja se temelji na iskustvu rada s djecom i roditeljima, a ne sa kućnim ljubimcima.

Ne pratim frogicine teme na forumu.. greške se svima događaju.. svi mi pucamo, ljudi smo. No ako se to stvarno dešava relativno često, onda bih i ja sugerirala da Frogica potraži pomoć nekog stručnijeg. Nekog tko će joj pomoći da izađe iz tog obrasca, i u takvoj situaciji reagira drugačije - bolje.

Reći "oprosti" je više nego poželjno, no ako nakon toga "oprosti" ne dolaze stvarne promjene, nego opet ista situacija, onda to nije dobro. Onda to ipak ne šalje dobru poruku djetetu. Ako si ti pod stresom i teško ti je, onda i dijete reagira zbog toga svega i to je onda jedan začarani krug. Ti kao roditelj moraš pronaći načina da se isčupate iz tog začaranog kruga, jer dijete to ne može napraviti. Ono svojim ponašanjem ukazuje da postoji problem, ali riješiti ga ne može.

ja sam u par navrata imala prilike pričati s ekipom iz Modusa ili Famlaba. Svi su odreda super. Probaj nazvati i vidjeti da s nekim porazgovaraš tko će ti pomoći nositi se bolje s cjelokupnom situacijom.

sretno :love:

Mujice upozoravam te da budeš konstruktivan i ne podbadaš. Ako ne možeš, pls onda nemoj sudjelovati na ovakvim temama. Postovi kao tvoji na ovoj temi nikome ne koriste.

Htjela bih se samo referirati na par stvari iz prvog posta..

Citiraj:

---

frogica prvotno napisa

Šta napraviti u takvoj situaciji kada znaš da si kao roditelj pretjerao, i u biti si bio ljut na nekog drugog?

---

To su situacije koje moraš svoditi na apsolutni minimum. Najlakše se iskaliti na onome koji je slabiji od nas.. i tu redovno djeca nadrapaju. To se ne smije dešavati, i moraš pronaći načina da svoje problem riješiš s osobom koja ih je uzrokovala, da se ta ljutnja ne transferira na djecu ubuduće. To nije lako, ali moraš to napraviti zbog djece. Oni ne zaslužuju nadrapati zato što te je netko drugi naljutio.

Citiraj:

---

Neki kažu da nije dobro plakati pred djetetom, ja ne znam.

---

Po meni je sasvim u redu pokazivati svoje emocije pred djecom, pa tako i plakati. Plač je sastavni dio života i djeca to trebaju znati. No ako je plakanje nešto što se dešava često, onda to po meni nije baš ok.. jer se lako može dogoditi da djeca tvoj plač tumače kao da su oni odgovorni, također kroz gledanje tebe kako plačeš često mogu se oni osjećati nesigurno itd. To lako može biti prevelik teret za njih.

Konstruktivno ukazujem na to da se ne smije roditelj na dijete duriti niti sat vremena, a kamo li dva dana.

Roditelj mora na najmanji znak djetetove želje za zatopljavanjem odnosa izraziti dobrodošlicu i dočekati dijete raširenih ruku.

Jedino na taj način će dijete znati da je voljeno i da će uvijek moći uteći roditelju u zaštitu i biti prihvaćeno.

Iz toig razloga, ignoriranje djeteta je nedopustivo.

Također konstruktivno ukazujem na to da nekontrolirani izljevi emocija u stilu plakanja jer nam je žao što smo pogrešno postupili nimalo ne pomažu djetetu i daju djetetu do znanja da su mu roditelji emocionalno nestabilni. A djetetu su potrebni roditelji koji su stabilniji od njega samoga, a ne da dijete tješi roditelje.

Konstruktivno ukazujem da roditelj koji je svjestan kako treba postupati s djetetom, ali osjeća da ne može jer djetetovo ponašanje iz njega izvlači ono ponašanje kakvo ne želi (deračina po kući, gađanje sa stvarima, "tiha misa", plakanje i druge manifestacije emocionalne bure), trebao bi se posavjetovati sa psihologom.

Anchie, starno sam ograničen, pa ne vidim po ćemu su tvoj postovi konstruktivniji i korisniji od mojih.

ovo je uz ukaz Tashunice izgleda ponavljajuće ponašanje Frogice zar ne? Ovo je onda problem..isčitavajući druge takve teme istog autora to traje jako jako dugo vremena i zaista ne razumijem kako se 2 dana ne razgovara s djetetom? :-(
Ukazali su mnogi a mozda će autor osjetiti i poriv da zaista potrazi stručnu pomoć jer u tom okružju obitelji veze ne štimaju. Ili se iz postova tako čini...Majko, oče potrudite se!

Mujice, molim te da se ne javljaš s komentarima na moje napise dok ne naučiš čitati. Pokušaj još jednom pročitati ono što sam napisala. Pa onda još jednom i još jednom.
Ne kužim zbog čega liječiš vlastite frustracije ovdje... :-o

Mujice, s prvim dijelom tvojeg zadnjeg posta se slazem. Sto se ignoriranja tice - ja sam tumacila @n@ino tumacenje na nacin - ne ignorira se dijete nego se ignorira njegovo neprihvatljivo ponašanje. Naprosto se ne potkrepljuju loša ponašanja (jer obraćanje pažnje, na neki pozitivan ili negativan način i dalje je obraćanje pažnje i potkrepljivanje). Ignororanje, naravno, ne treba koristiti kao iskljucivu metodu odgajanja, alii povremeno, za neka izdvojena ponasanja, mislim da moze koristiti, ja sam primjenjivala.

Riskiram nepotrebno siriti temu ali ja stvarno ne razumijem ove recenice:

Citiraj:

---

Jer dijete se nikada ni u kom slučaju ne smije udariti. I djetetu se nikada ni u kom slučaju ne smije reći "ne".

---

Kakve veze ovo ima jedno s drugim? Zar je tako tesko prihvatiti, uz cinjenicu da smo velika većina nas prihvatila cinjeniu da nije ok, nikada, tući supruga, prijateljicu ili majku, zar je tako tesko prihvatiti cinjenicu da je jednako tako neprihvatljivo udariti dijete. Ne kuzim, nikako, u cemu je razlika?

Frogica, ja sam išla na redovitu kontrolu kad mi je dijete imalo 3god k psihologu jer smo bili vježbaći pa je to bilo potrebno obaviti.
No uglavnom, kako sam doma imala i malog dečka i situaciju jaako zategnutu, mogu ti reći da mi je taj posjet k psihologu jaako puno pomogao.
Jer sam ga još jednom posjetila zbog razgovora o maloj iako je sa njom sve u aposlutnom redu, pitao me je da li želim još malo popričati
o situaciji doma i rješavanju problema i što sve to nosi..., i nije da mi je neznam kak pomoglo jer sam samo jednm išla,
ali psihički mi je u onom trenutku to baš trebalo i baš mi se je svidjelo.
Kao prvo makneš se malo od djece i pričaš sa nekim o svojim problemima i taj netko te stvarno sluša i savjetuje...
Stvarno dođe ko melem na ranu.
Stoga ako misliš da je traženje pomoći loše ili nešto strašno, nije, to je tek dokaz odgovornosti roditelja i roditeljske brige za dijete i na kraju samoga sebe.
To nije sramota, sramota je tuči i dati djeci da trpe zbog grešaka i tvrdoglavosti i neznanja roditelja.

Moji su živci pucali kad je Di prohodala, a Do bio isto mali i nije još djelio stvari, pa su se čupali i gurali kao male mace,ništa strašno ali tisuću puta na dan. Nerazdvojivi, ali samo iskrica i već netko vrišti, plače... pisala sam o tome, možda se netko sjeća. Meni je jako pomoglo to da kad mi je počeo pištat ekspres lonac u glavi da nazovem frendicu s kojom sam se to dogovorila. I onda ih idem razdvajati sa slušalicom na uhu. Nije ona ništa genijalno pričala ili savjetovala, samo je bila tu. A i kod nje doma su bile dvije male curke jedna drugoj do uha pa je i ona mene zvala povremeno :) Znam nije neka slika da ureduješ kriznu situaciju sa slušalicom na uhu, ali u tisuću puta na dan moraš ponekad biti jako kreativan. Ta faza je trajala par mjeseci - bilo je još raznih faza, ali nikad tako intenzivnih, hvala Bogu. Uvijek mi je pomoglo da pričam s frendicom u sličnoj situaciji i to točno kad mi je najteže. Real time. To mi je spas. I hvalim Bogu na tim prijateljstvima koja su s godinama postala od kolegica mama, prava čvrsta prijateljstva. Mislim da je normalno da se osloniš na neko ljudsko biće, da podjeliš, danas su roditelji tako izolirani, usamljeni u svojim problemima, to je jako velika otegotna okolnost.

frogice, ja sam sigurna da je 99% mama na ovom forumu udarilo dijete, više puta ali rijetko tko ima hrabrosti to napisati. Ja jesam, imala sam problema sa strpljenjem i za većinu puta smatram da sam pogriješila. Za neke pute mislim da sam trebala opaliti po guzici ali su me rode spi.zdile pa sam se preispitivala i više nego što sam trebala.

Ali isto tako mislim da se ti teško nosiš sa roditeljstvom. Ne znam što da ti savjetujem. Ja, koja imam troje djece i kojoj su takve stvari o kojima ti pišeš (mislim na takvo ponašanje djeteta) ništa posebno, mislim da griješiš i da moraš nešto promijeniti kod sebe. Ne kažem da mene moja djeca udaraju i gađaju jer to ne rade ali pokušali su i vrlo brzo shvatili da je to nešto što neće ići. Bez dernjave i vike. Ja sam u svom roditeljskom stažu shvatila da su moja staloženost i sigurnost najbitniji.

@n@, ovo o čemu ti pišeš je meni milijun puta gore od ovog što frogica radi. Ignorirati dijete koje je u takvom stanju je grozno. Nemam više što reći osim toga. To je najlakši način da djetetu pokažeš kako te jednostavno nije briga. Djeca nisu psi.

Trina, vidim da ni ti ne razumiješ. Ja nisam ignorirala dijete. Dijete me nije ni zvalo ni tražilo. Ona ni u jednom trenutku od kad ju je mm ostavio u dječjoj sobi (koja je, usput budi rečeno, njeno izabrano utočište), pa sve dok ja nisam došla po nju za ručak (kad se već lijepo igrala), nije čak niti pogledom potražila ikoga od nas.

DIJETE SE NE SMIJE IGNORIRATI!!! Da, s time ćemo se svi složiti i uopće mi je suludo da moram to stavljati kao disclaimer. :(

Ja ignoriram nepoželjno ponašanje. Djeca nisu psi, dakako. Nisam nikad ni rekla ni pomislila da jest. No, to što sam ja spomenula pse nema nikakve veze s 'metodom' mog odgoja. Mnogi ljudi koriste iste, ajmo tako ružno nazvati: metode, a da nemaju pse i ne znaju ništa o istima.

Da je L tražila moju prisutnost, vjeruj mi da bih bila tamo kraj nje. Ali mi moje iskustvo govori da bi moja prisutnost u njenoj sobi u gore navedenom slučaju samo pogoršala stvar. Ja ne bih mogla ništa učiniti da je smirim: ni glasom, ni zagrljajem, a bome ni udarcem (što mi ionako ne pada napamet). Smirila sam je na toliko suptilan i diskretan način da ona nikad nije ni skužila da sam to ekšli bila ja (koja sam upalila crtić).

Nadam se da smo se sad razumjeli.

Ne znam ja kakve su tvoje reakcije niti je na meni da radim nečiji psihološki profil, a nemam ni pravo na to (jer i sama stalno griješim ,kao i svi uostalom) ali mogu iskomentirati ono što si ti napisala:

Citiraj:

---

@n@ prvotno napisa

L se u sobi dere, urla, vrišti, pokušava se na silu ispovraćati... koma.
Ja u kuhinji ignoriram.
Nakon nekog vremena sam skužila da bi bilo dobro prekinuti takvo ponašanje jer će zaspati od iscrpljenosti i poslije će biti još gore.
Diskretno, bez riječi, odlazim u dnevnu sobu, palim tv i stavljam crtić Doru snimljen jutros. Odlazim u kuhinju i pravim se da me nema.
:

---

Ona je tražila tebe i tvoju pažnju na način gore opisan. Neću dalje jer ovakvi postovi stvarno nisu moj stil. Samo sam rekla da mi se to ne sviđa.

Osim te nespretno povučene paralele sa treniranjem pasa,
ne vidim uopće što je to @na loše rekla.
To što ona ignorira privlačenje pažnje nepoželjnim ponašanjem djeteta po meni uopće nije krivo,
dapače, to je upravo ono što je meni sugerirala jedna psihologinja,
jer kada dijete na taj način uspije pridobiti pažnju roditelja, taman i negativnu (npr. ljutnja)
ono je u svojem naumu uspjelo i taj obrazac ponašanja i dalje ponavlja.

Frogici mogu samo poručiti da posluša savjet koji joj je dala tashunica.
Sretno!

Piplica je odgovorila, Trina.
Nemam ja ništa protiv konstruktivne kritike, dapače. Meni je super što si napisala da ti se ne sviđa moj stil i rado bih znala kako bi ti to riješila.
Kod mene se dosad to pokazalo izuzetno dobrim rješenjem, mnogo boljim od pokušaja razgovora, fizičke blizine ili nečeg trećeg. Zato sam i napisala da iskustveno znam da bi moje direktno djelovanje na nju pogoršalo situaciju. Ovako je dijete izvučeno iz /nepoželjnog/ ponašanja bezbolno.

Sjetila sam se sada nekih slučajeva dječje agresije, kad su klinci tukli sve oko sebe iz fore. Počinje tako da je roditeljima smiješno, pa je i klincu. Pa onda udri jače, pa nađe predmet kojim će udarati, pa to eskalira tako da roditelj to više reagira čim dijete jače udara. Na koncu roditelj pokazuje nadmoć nad djetetom fizički, dakle udaranjem. (To su primjeri koje osobno poznajem iz bliske sredine.)
Ne smiješ to raditi! Ne smije se druge tući!!! Hm... neusklađena poruka: pričaš jedno, radiš drugo.

To je, po meni, vrlo slično gore opisanom slučaju:
L je pokušavala privući pažnju nepoželjnim ponašanjem. Nije ju dobila. Isto kao što ne bi dobila ledeni čaj bacanjem po dućanu, karikiram.
Što sam dobila time što stojim pored djeteta koje urla i vrišti iz petnih žila, time što je možda pokušavam smiriti razgovorom, zagrljajem... poruku da je takvo ponašanje okej. Ne znam više koja je od knjiga o roditeljstvu, mislim ona Najsretnije dijete u ulici ili tak nekak, govorila o tome kako su klinci ustvari mali neandertalci i mi se moramo spustiti na njihovu razinu ponašanja... bla, bla... e, pa, ne volim takve usporedbe, kao ni one sa psima koje mi se pokušavaju pripisati, jer previše poštujem klince, ali je u neku ruku ta usporedba i točna. Djeca su konkretna u svom ponašanju i direktna i iskrena u iskazivanju emocija. I u tom svjetlu jesu nalik na 'primitivnije oblike života' od nas odraslih koji imamo 241 ulogu i stalno glumatamo i kalkuliramo.

Citiraj:

---

mujica prvotno napisa

Konstruktivno ukazujem na to da se ne smije roditelj na dijete duriti niti sat vremena, a kamo li dva dana.

Roditelj mora na najmanji znak djetetove želje za zatopljavanjem odnosa izraziti dobrodošlicu i dočekati dijete raširenih ruku.

Jedino na taj način će dijete znati da je voljeno i da će uvijek moći uteći roditelju u zaštitu i biti prihvaćeno.

---

Ukrast ću malo temu frogici.

Ja sam se jučer durila na dijete, isto četverogodišnjaka. Ne da mi se opisivati situacija, ali napravio je nešto što je bilo jednostavno bezobrazno i uvredljivo prema meni i skroz sam se naljutila te mu rekla da ne želim večeras više imati posla s njim, da sam strašno ljuta i povrijeđena i da ga volim najviše na svijetu, ali da se sad jednostavno previše ljutim. I onda sam ostatak večeri plakala jer sam nikakva majka. A dodatni šamar mi je bio kad me jutros prvo pitao ako se još uvijek ljutim. Zar se roditelj stvarno nema pravo ljutiti? Ja se u tom trenutku stvarno nisam mogla/željela prisiliti na dočekivanje otvorenih ruku, bila sam previše povrijeđena i moje ponašanje ne bi bilo iskreno. Mora li roditelj uistinu toliko sakriti sebe da ne bi dijete slučajno pomislilo da je nevoljeno? Zar nije to durenje zapravo jedna zdrava i logična posljedica njegovog uvredljivog ponašanja, "ako si takav prema meni, ne želim se družiti s tobom"?

Citiraj:

---

Balarosa prvotno napisa

Ukrast ću malo temu frogici.

Ja sam se jučer durila na dijete, isto četverogodišnjaka. Ne da mi se opisivati situacija, ali napravio je nešto što je bilo jednostavno bezobrazno i uvredljivo prema meni i skroz sam se naljutila te mu rekla da ne želim večeras više imati posla s njim, da sam strašno ljuta i povrijeđena i da ga volim najviše na svijetu, ali da se sad jednostavno previše ljutim. I onda sam ostatak večeri plakala jer sam nikakva majka. A dodatni šamar mi je bio kad me jutros prvo pitao ako se još uvijek ljutim. Zar se roditelj stvarno nema pravo ljutiti? Ja se u tom trenutku stvarno nisam mogla/željela prisiliti na dočekivanje otvorenih ruku, bila sam previše povrijeđena i moje ponašanje ne bi bilo iskreno. Mora li roditelj uistinu toliko sakriti sebe da ne bi dijete slučajno pomislilo da je nevoljeno? Zar nije to durenje zapravo jedna zdrava i logična posljedica njegovog uvredljivog ponašanja, "ako si takav prema meni, ne želim se družiti s tobom"?

---

Roditelj se ima pravo ljutiti i pokazati osjećaje djetetu. Gluma i prisilno suzdržavanje od ljutnje ne vode k osjećaju sigurnosti u djeteta a pomažu razvoju osjećaje NEkompetentnosti kod roditelja.

ne treba glumiti i prisilno se suzdržavati od ljutnje, već treba djetetu isti čas oprostiti i nadići vlastiti osjećaj povrijeđenosti
(koji je usput rečeno, besmislen ako se radi o malom djetetu. kako može malo dijete uvrijediti odraslu osobu?)

Uostalo, kaj me briga.
samo se vi durite na svoju djecu, nemojte im se obraćati, palite im TV da ih smirite, šizite po kući, zatim plačite.....

ja ću se i dalje svaki put nakon svađe ili rasprave pomiriti sa svojim djetetom čim dijete pokaže prvi znak da mu je mir potreban i neću nikada tražiti od djeteta da se ispričava ili da obeća da se to više nikada neće ponoviti itd......

(ne pada mi na pamet duriti se na dijete - ili na ženu - i ne razgovarati danima. sve mi se nekako čini da one koje to rade s djecom rade jednako i s muževima. to je valjda nekakav obrazac ponašanja koji ljudi nauče u svojim obiteljima kad su bili mali, pa poslije prenesu u vlastitu novu obitelj, a onda ga još pokušavaju opravdati kakti odgojnom taktikom)

Citiraj:

---

mujica prvotno napisa

ja ću se i dalje svaki put nakon svađe ili rasprave pomiriti sa svojim djetetom čim dijete pokaže prvi znak da mu je mir potreban i neću nikada tražiti od djeteta da se ispričava ili da obeća da se to više nikada neće ponoviti itd......

---

Cijeli tvoj post je kao da sam sama pisala, ali ovo je ono kako treba. Pokazuje zrelu osobu koja zna kako treba. Svaka čast, mujice.

@n@ meni se ta tvoja metoda iskreno jako sviđa. Moj brat ju je koristio sa prvim sinom i maleni je nakon nekog vremena kad bi se uvrijedio sam počeo ići u sobu i tamo se požaliti svojim igračkama kojima bi sve ispričao, da bi se nakon desetak minuta sam vratio s osmjehom kao da ništa nije bilo. :)
Nadam se iskreno da ću i ja imati snage tako postupiti prema svojoj jednog dana ako bude potrebno!

a ovo glede tjeranja djeteta da obeća da neće više nikad mi je besmisleno pošto je kristalno jasno da je to jednom djetetu neizvedivo.

kad je durenje u pitanju ja bi se skroz složila s mujicom....mislim da je to od osobe do osobe...ali, ja ne vidim smisla u durenju. nikakvog. nisam taj tip. kažem što mi je na pameti i idemo dalje. pogotovo sa osobama sa kojima živim. nezamislivo mi je ne komunicirati...i apsolutno ničeg pozitivnog u tome ne vidim.

čitala sam i ja svakakve odgojne priručnike...pa kao neiskusna mama isprobavala svakakve odgojne metode...
pa i taj ignore...međutim, kako sama imam zaista odbojan stav prema toj metodi, a to valjda na kraju krajeva i moje dijete osjeća...nama ništa korisnoga nije takva metoda donijela...
i ja sam primjetila da se samo još jadnije dijete osjeća...ne znam..to je moje iskustvo...a nije veliko..
nekad mi je draže dreknuti...pokazati ljutnju...i za sada primjećujem da se moje dijete nekako puno bolje nosi s tim nekim..je li, primitivnim načinom komunikacije..
koji po meni podrazumijeva pokazivanje svih emocija, pa tako i ljutnje.
to ne znači da je ja konstantno derem, ali dreknuti znam...
zna me dovesti i do ludila....i tad mi nije strana rieč oprosti...koja ne smije ostati samo riječ...čovjek se iz situacije u situaciju mora mijenjati...
tada je i grižnja savjesti manja...ili je ne treba ni biti...
nitko nije savršen...i svi mi imamo svoe granice...i to moje dijete mora znati...

a svi mi pucamo...jer smo preopterećeni svim i svačim...samo što je na nama odraslima odgovornost kanalizirati tu ljutnju tamo gdje treba...
nikada ne bih mogla planski istući dijete. to mi je nezamislivo. baš iz tog razloga što nemam tu sposobnost durenja.
ali, te neke reakcije u efektu mogu shvatiti. mogu mi se i dogoditi. i to zasigurno ne znači da ih opravdavam. svaki roditelj, koji ima problema s efektima, morao bi pronaći način kako se s istima nositi.
i kako ih riešiti.
problem je po meni kad se situacije ponavljaju...uvijek iste...kad se ništa ne riješava, nit pomiče naprijed...tad je potrebna stručna pomoć..po meni...

potpis na mujicu

selili smo se s trogodišnjakom.nekoliko dana sam punila kutije svako popodne a on bi izbacivao. onda sm ih punila po noći. rekla sam mu: nemoj, nemoj, molim te nemoj, nemoj, odi u kaznu i broji do 10,..... i onda je on iz dosade i rekla bih objesti povukao najprije madrac bračnog kreveta na sebe i naravno plakao jer jako boli kad padne veliki madrac na malo dijete. i opet : nemoj, nemoj i na kraju jer se nitko nije mogao s njim igrati, otrčao je do rastavljenog ormara i povukao najveće stranice na sebe.
onda sam ja u jednom koraku preskočila sobu , uhvatila te daske,pričepila si jednu šaku a drugom mu opalila šamar.

prvi tren sam bila presretna što nije stradao a onda sam se par godina optuživala što mi je ruka poletila.

Moram priznat da je moja dobila po guzici... uhvatila sam je milisekundu prije nego se objema rukicama uhvatila za vrelu peć :( Napravila sam to van sebe, i užasno mi je žao jer sam totalno protiv bilo kakvog oblika nasilja. :(

Citiraj:

---

BebaBeba prvotno napisa

Moram priznat da je moja dobila po guzici... uhvatila sam je milisekundu prije nego se objema rukicama uhvatila za vrelu peć :( Napravila sam to van sebe, i užasno mi je žao jer sam totalno protiv bilo kakvog oblika nasilja. :(

---

Nisam se htjela mjesati u ovu diskusiju, ali tu ipak ne mogu vise sutiti...vidim u potpisu da ti dijete ima tek godinu dana...pa sto od nje ocekujes? Pa zar nije tvoje kao roditelj da pazis da nema pristup vreloj peci?

Pa upravo u tome i je stvar. Zato mi i je toliko odvratno žao i krivo. Reagirala sam u totalnoj panici a par minuta kasnije kad sam došla k sebi bila sam svijesna toga da sam jedina kriva ja. Ako kažem da se osjećam ko zadnje govno zbog toga nebi bilo ni blizu osjećaju koji imam!
Tim više što imam divnu bebu koja je jako jako mirna i s kojom je zbilja lako!

mislim da je tash sve rekla
ne pratim detaljno forum u zadnje vrijeme, ali sam zapamtila frogicu po otvaranju stalno sličnih tema
i to obično otvori i više se ne javi

anchie76, ti baš ne voliš mujicu?:roll:

Potpis na cijeli post zadnji mujicin post (osim onog da me bas briga sto drugi rade.. ako mogu pomoci svojim iskustvom :-P).

Najdalje sto sam isla u iskljucivanju djeteta jest da se maknem jer mi je opako digla zivac, ali se onda ne durim, nego kazem da mi je zivac jako dignut i da mi treba 1-3-10 min da se iskuliram i da molim da me se ne dira. I maknem se. Nakon toga sve 5, ne vadimo iz naftalina nista sto se dogadjalo, ne zahtijevam isprike i sl. (iako se sad vec dogodi da moja 9+ kcer dodje i isprica se sama od sebe).

Kad ja zeznem, ispricam se i trudim se ne ponavljati greske.
Zderem se, o da, ali se trudim ne pokazati. Ne skrivam emocije pred djecom i pokusam najkrace i najjednostavnije moguce objasniti sto mi je, ali se isto, sve vise, trudim postici i odrzati kakvu-takvu emotivnu stabilnost.