treba selo da odgoji dijete

U zadnje vrijeme na nekoliko topica iskrsnula je ova ideja.

I baš me to ovih dana zaokuplja: pomoć zajednice u odgoju djece. Pritom ne mislim na zajednicu u liku državne socijalne službe i inih pravnih osoba bez lica, nego na žive ljude, bliske i malo manje bliske: rodbinu, prve susjede i cijelu ulicu, prijatelje, tetu u trgovini...

Mislim da bi nam veće sudjelovanje drugih ljudi u odgoju naše djece (naše i samo naše! ah..) uvelike olakšalo teret odgovornosti na mnogim područjima, počevši od prezaposlenosti majke novorođenčeta. Meni je, recimo, to jedna od stvari koju bih promijenila s drugim/trećim djetetom (četvrtim :-)). A to je tek početak početaka...

Čini mi se da su mi drugi ljudi potrebni više nego što želim priznati. Ne razumijem zašto imam taj unutarnji otpor. Je li problem što sam preponosna, što dokazujem sebi da znam bolje od drugih? Jesu li svi ti usputni ljudi redom loše i slabe osobe?

Previše smo opterećeni idejom, barem ja, da smo jedini zaista sposobni odgajati svoju djecu i da 100% neformalnog vremena ona moraju biti pod našim utjecajem. Ostali, počevši od baka i djedova, kao da nisu dovoljno kompetentni odgajati našu djecu da bismo se opustili, nego još moramo ispravljati njihove "pogrešne poduke" kad se djeca vrate u gnijezdo. Podnosimo tuđi utjecaj jedino kad je on zaista neizbježan jer smo, eto, na poslu, jako bolesni ili iznimno umorni.

S druge strane, vrlo ću se teško odlučiti na odgojne upute tuđoj djeci ili na ponudu da pazim neko dijete dulje vrijeme: možda njihovi roditelji ne bi kao ja, možda im ne bi bilo po volji da pametujem njihovom djetetu, njihovo dijete - njihova odgovornost, neka se bolje organiziraju... da ne nabrajam dalje :-(.

Ovako kad čitam, sumnjam da će si mnogi dopustiti priznati da možda tako funkcioniraju. Ja sam valjda došla do neke točke pregrijavanja, pa tražeći razlog, uviđam da ima nešto u tom grmu...

Citirala bih nekoliko postova pa onda puštam temu da se sama razvija. Prvi citat tiče se prebacivanja odgovornosti na oca djeteta. Svejedno ga navodim jer mi se čini da tu problem počinje.

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

drugo - prebacila potpunu odgovornost za njegovo osobno djelovanje, postupke, nacine i ideje mom suprugu. to je greska koju sam dosta tesko (i dosta dugo) ispravljala ali cije je ispravljanje donijelo novu razinu opustenosti u "moje" podrucje djelovanja

---

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Koliko nas ovdje, koji toliko razmišljamo o odgoju svoje i tuđe djece, smo spremni djelovati, brzo i poduzetno prije nego se etiketa nalijepi i fiksira. Pitam sebe, koliko i vas. Možda jednostavno ponuditi da povedeš klince sa sobom u park da ljudi stignu malo doći k sebi, obaviti nešto, ne znam.... Ali čini mi se da se jako često od straha za svoje klince brzo odmičemo od "problematičnih" i time pomažemo nerješavanje problema.

---

Citiraj:

---

SikaPika prvotno napisa

Pikula, potpuno se slažem s tobom. Ljudi tako lako odustaju čak od svoje rodbine, prijatelja kada se ovi nađu u problemu, umjesto da se vode onom, U muci se poznaju junaci. Ne znam, sve više nestaje povezanosti među ljudima, a ako nekada nekome i želiš pružiti ruku, pomoći, taj ustukne jer može on sam riješiti problem.
Općenito je naše društvo postalo takvo, pusti me na miru, sve ću sam. Strašni smo kontrolfrikovi koji moraju sve konce imati u svojim rukama, a tako se lako zapetljamo. I sama sam bila takva. Kada sam rodila, nikome ništa nisam dopustila. I onda se nađeš pred zidom, ludiš, ne stigneš, a svekrva mi pod nosom i sve bi mi napravila. A do prije nekoliko desetaka godina su žene živjele sa svekrvom, bakom i još nekoliko šogorica, hrpom mlađe i starije djece, nekom neudanom tetom i svi su uskakali. Mogle su one onda i na polje pored malog djeteta i skuhati i ovo i ono. Ne kažem da im je bilo lakše, ali mi smo si sami krivi jer puno toga preuzimamo na svoja pleća ne dopustivši drugima da nam pomognu.

---

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Ja si u odgoju pomažem stvaranjem mreže dobrih utjecaja - jako brinem o tome da djecu izlažem utjecaju izvrsnih osoba različite dobi, a isto tako i sadržajima koje smatram važnima za odgoj i stvaranje sustava vrijednosti. Već imam prilično jaku mrežu i baš se oslanjam na to u odgoju. Roditelj je glavni odgajatelj, ali ne može sve sam učiniti.

---

Meni često fali to "selo" kao ispomoć jer smo sami. No, kad ga imam, preko ljeta, imam cijelu jesen za objašnjavanje i ispravljanje odgojnih smjernica tipa - treba se zabarikadirat u WC-u, šta ima veze što se popije Cola malo češće, pa neće ditetu ništa bit od bombona i svih vrsta slatkiša (ama baš svaki dan) itd.itd.

Ali nema veze, ja ih i dalje šaljem i znam da im trebaju bake, susjede, tete, rođaci, svi oni, od svih nešto vide i uče...i različitost je dobra, no, kažem, možda je to u pitanju što ih često uče ono što je meni/nama u međuvremenu postalo budalasto i ne sviđa mi se.

Ono što mi više fali jest odgojna potpora u školi (vrtić je OK, ali škola:roll:. )

Citiraj:

---

Ne razumijem zašto imam taj unutarnji otpor. Je li problem što sam preponosna, što dokazujem sebi da znam bolje od drugih? Jesu li svi ti usputni ljudi redom loše i slabe osobe?

---

Ja razumijem svoje razloge. :)
Jako je malo onih koji imaju iste ili slicne stavove oko odgoja i roditeljstva kao ja. Medju onima koji imaju drugacije stavove, vrlo je malo onih koji su spremni sudjelovati u odrastanju moje djece postujuci neke osnovne vrijednosti odgoja kakav smo MM i ja izabrali nasoj djeci. (i pod time mislim na gole osnove - bez ucjenjivanja djece, bez fizickog kaznjavanja i nasilja bilo koje vrste, bez plasenja policajcima/lijecnicima i sl.)
Ove gore opisane rado primam da sudjeluju u nasim zivotima (iako sam to manje cinila s prvim djetetom, kao da sam si morala dokazati da ja sama mogu sve).

Moju djecu odgajamo MM i ja, ali u odgoju sudjeluje i okolina (bake , djedovi....) u mjeri koja je po meni normalna. Ne puštam da odrastaju pod staklenim zvonom i okriljem samo mene i MM. Smatram da će se na taj način uspjeti formirati u osobe koje će imati i socijalne, emocionalne i sl. komponente koje su preudbjet za kvalitetan život.
Velika smo obitelj (u širem smislu), puno se svi družimo, posjećujemo, i volim razgovarati o odgoju, o pogreškama i postupcima, saslušati ću drugu stranu, prihvatiti savjet, i mislim da mi to daje pozitivne smjernice u odgoju.
Radim u os.školi i sudjelujem u odgojno obrazovnom djelovanju, i vidim koliko ima puno roditelja koji ''ne čuju'', koji ne uviđaju da trebaju saslušati drugoga, ne odmiču ni milimetra od svojih stavova, a tek kada dođe do problema, onda se objeručke hvataju za bilo kakvu sugestiju! Dijete ne živi samo doma, ono je biće koja odrasta i s drugima-vrtić, škola i htjeli mi ili ne, okolina je ta koja isto u određenom postotku daje i pozitivne i negativne obrasce u odgoju.

Citiraj:

---

BusyBee prvotno napisa

Ja razumijem svoje razloge. :)
Jako je malo onih koji imaju iste ili slicne stavove oko odgoja i roditeljstva kao ja. Medju onima koji imaju drugacije stavove, vrlo je malo onih koji su spremni sudjelovati u odrastanju moje djece postujuci neke osnovne vrijednosti odgoja kakav smo MM i ja izabrali nasoj djeci. (i pod time mislim na gole osnove - bez ucjenjivanja djece, bez fizickog kaznjavanja i nasilja bilo koje vrste, bez plasenja policajcima/lijecnicima i sl.)
Ove gore opisane rado primam da sudjeluju u nasim zivotima (iako sam to manje cinila s prvim djetetom, kao da sam si morala dokazati da ja sama mogu sve).

---

slazem se. stvar je u tome sto je danas sve ubrzano, pa nasa generacija ima potpuno drugacije stavove o nekim stvarima od svojih roditelja.
a razvojem socijalnog drustva, institucije su preuzele brigu o ljudima koji je snasla takva sudbina da se nadu u problemima. ima to i svojih pozitivnih strana. al ima i negativnih.

meni je genijalno kako je moja obitelj zivjela u prvoj polovici proslog stoljeca. u prizemlju kuce je bio veliki ducan, a na katu veliki stan. kuca je izgradena na placu na kojem je prapradjed jos uvijek imao svoju staru drvenu kucu. kad mu je umrla zena, nakon nekog vremena mu je dosla zena s djetetom koja je izgubila muza, i medusobno su si pomagali. moja prabaka je s muzem zivjela u novoj kuci, sa sinom i kceri, kucnom pomocnicom i jos je jedna soba bila uvijek iznajmljena nekom oficiru. kad je prabakinom bratu umrla zena, jedno dijete je primila moja prabaka, a drugo obitelj od bratove zene. na kraju su moja baka i ta curica koju je moja prabaka primila zajedno odrastale kao sestre, kad su rodile djecu i dalje su bile jako povezane, a i njihova djeca (moja mama i kci te zene, obje mame su zvale mama). na kraju su za vrijeme rata opet svi zivjeli zajedno, a jos im je dosla sestra od prabake, pa je kucna pomocnica spavala u podrumu. i za blagdane su im jos dolazila djeca iz sirotista na rucak. da ne velim da su svi pomagali i u ducanu, i u vrtu, i po kuci.

mene zabrinjava cinjenica sto ja svaki dan moram sve sama, i skuhat, i vodat dijete okolo, i vodit ga na aktivnosti, i u park i pocistit i tak jos jedno barem 5 godina dok mi dijete ne bude sposobno samo ic okolo po gradu, u skolu, u park...

ma sama ta usmjerenost djeteta iskljucivo na roditelje i institucije me uzasava. institucijama ne vjerujem previse, mama mi je umrla, tata neuracunljiv, sestra ima totalno drugacije pojmove od mene, muzeva obitelj daleko...susjedi, za neke ni ne znam sa sigurnoscu jesu li stanari zgrade ili tek u prolazu. sad vec previse kukam

Kad citam vase postove, shvatam da moje dete "odgaja selo". Mi tako zivimo da smo u svakodnevnom kontaktu sa familijom, prijateljima, komsijama..... I koliko god mi nekad naporno bilo, toliko mi je i drago.
Zivimo sa mojim roditeljima, na 5 minuta hoda od nas zive moja baka i teta, a na jos 5 minuta druga teta sa svojom decom i njihovom decom. Svi oni ponekad pricuvaju moje dete. Moja N je najmladja u familiji i obozavana, stvarno imam veliku pomoc, otimaju se ko ce da je cuva, ko ce da joj kupi poklon. Za rodjendan se sami prijavljuju sa: ja cu jaknu, ja cu patike.... :heart:
Uz to, iako zivimo u centru grada, u zgradi, imamo veliko dvoriste izmedju zgrada i tu jako veliko drustvo. To su mahom moji prijatelji iz detinjstva koji sad imaju svoju decu. Kad je lepo vreme druzimo se u dvoristu svi, i ako neko od roditelja ne moze da izadje, ostali mu cuvaju dete/decu. Ja vrlo cesto pustim N (naravno, vidim sa prozora) dok pristavim rucak ili nesto drugo zavrsim po kuci. Pre podne uglavnom bake sa decom, popodne roditelji, a sve su to ljudi koje poznajem od rodjenja :heart: Prosle zime smo uveli i druzenje po kucama, pa jednom nedeljno ostavljam N kod nekoga od njih na par sati i ona je odusevljena. A i roditelji odusevljeni jer dobijamo vreme za sebe.
Svekiji zive u susednom gradu i otprilike 2 vikenda mesecno provodimo kod njih. I tada smo naravno u istoj kuci pa i oni vrlo aktivno ucestvuju u detetovom zivotu.
Naravno, moji roditelji, sa kojima zivimo su nezamenjivi. Prvih sigurno 4-5 meseci posle porodjaja nisam apsolutno nista radila po kuci. Sve su odradjivali moji i MM, ma cak su mi ujutru i dorucak ostavljali na stolu. Kasnije sam naravno preuzela obaveze oko kuce, jer oni svi rade a ja sam sa malom kod kuce.

I da, naravno da postoje neki postupci, radnje sto mi kod drugih smetaju, ali nisam primetila da imaju neki bitan uticaj na moje dete. One neke meni jako bitne stvari su svi oko mene prihvatili, a sitnice.... pa to su samo sitnice. Pre neki dan sam na brzinu morala do dr i ostavila sam Nadju u trku kod moje tete. I ona mene zove posle 10 minuta da pita da li da joj da cokoladu. Volela bi da je obraduje, ali ako je vec jela, plasi se da joj ne bude previse slatkisa :heart: Naravno ima i stvari koje me iznerviraju jako, jedna od njih su vecernja navracanja (samo da vidimo dete nismo je videli ceo dan), pa dodju oko 20h samo na 15 minuta, ona se razludi i onda se mucimo sa spavanjem.
Ali mislim da je dobitak mnogostruko veci od stete pa cutim.

BusyBee je dobro rekla. U našoj okolini nema pokušaja fizičkog kažnjavanja, ali dosta njih koristi mito, ucjene i plašenje (policija, liječnik, maca papučarica i sl) i to me užasno smeta.

Moja mama nas je odgajala u mnogočemu drugačije nego što sad mm i ja odgajamo našu djecu, ali apsolutno pristaje na naš pristup i često mi prepiriča kako je riješila neki problem s djecom pa volim kad su s njom. Ali ona puno radi i radit će još duuugo pa za neko zajedništvo u svakodnevnom odgoju nema mjesta.

Sestra je isto super s njima, ali studira na zahtjevnom faksu.....

Ljudi s kojima bih htjela da provode dosta vremena su prezauzeti. Drugačija su vremena. Moja baka nije radila do 65 g, moja mama će morati možda i još duže jer od penzije neće moći živjeti....

Tek sad vidim grešku u naslovu. Fali jedan 'se'. Nije "selo" ono koje treba odgajati, nego je neophodna pomoć, usluga, dodatak uz roditelje...

Meni je krasan vissnjin post. I slažem se s time da od različitosti dijete može puno više dobiti no izgubiti. I da je jedna čokolada viška puno manji problem od neviđanja obitelji kojoj bismo eventualno pokušali nametnuti vlastite standarde odgoja, pa ih zbog neuspjeha nadureno otpisali. Ali, nije ni to čudno, kad općenito sve češće prevladava stav po kojem sami sebe, samom činjenicom da smo moderni i informirani i proglašavamo u svemu boljima od ranijih generacija. Generaliziram, znam, ali je to više-manje tako.

Međutim, ipak moram reći da ne patim za tim rodovskim zajednicama iz prošlosti, u kojima svatko na ravnopravan način sudjeluje u svačijem životu...

I moju djecu odgaja selo. Dvije bake, dva djeda, striko i strina, ujo, sestrične, prijatelji, tete iz dućana koje ih sve poznaju, susjedi, naši prijatelji...sve to nam ide pod normalno. ne mislim na "odgoj" pod doslovno ali to je sigurno nešto što obogaćuje moju djecu i iz čega puno uče. Svi oni znaju da smo ja i muž oni čija je zadnja.A najvažnije mi je da su mi djeca voljena s milijun strana. Isto tako super mi je kad uđu u kuću i vidiš im na licu da se osjećaju lijepo, da je to to, da je to njihovo gnijezdo u kojem se najbolje osjećaju a ja i njihov otac oni koji su za njih br 1.

Ja možda nisam "control freak" pa mi je sasvim normalno da drugi mogu (i trebaju) sudjelovati u odgoju. Tu na druge ipak ne mislim ljude na cesti nego rodbinu i prijatelje. Srećom pa ih imam blizu i ne zamaram se da li baš imaju 100 % identične stavove oko odgoja kao ja. Ne dopuštam fizičko kažnjavanje i to je za mene granica - ostalo se sve može tolerirati.

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Treba selo da se odgoji dijete, a mi bismo sve same... koma.
I onda još selo - umjesto da pomaže - gleda ispod oka čije dijete urla.

---

Ja sam se baš zamislila nad ovom izjavom s tog drugog topica (koja je naziv ovog topica, a nije citirana u prvom postu - ne znam jel namjerno, a sada ih je sve više na ovu temu koja se počela sama od sebe secirati :mrgreen:) i došla do zaključka da sam i sama dok nisam počela patiti od kroničnog umora, iscrpljenosti i nedruženja s MMom :mrgreen: bila opterećena time da svoju djecu odgajamo MM i ja, a ostali uleću samo kad se nama svidi.
I shvatila da to nije dobro. Ipak i sva ta rodbina, pa čak i prijatelji svaki za sebe imaju svoj udio u formiranju njihovih mišljenja, pa i odgoja. Nitko od njih nema baš tako poremećene sustave vrijednosti da bih baš samoj sebi rekla da takve utjecaje ne želim blizu svoje djece. Svi su oni ipak što je najvažnije - puni topline, ali ono što je kod nas problem je to da moja djece neće od mene ni milimetra. Odu još s MMom, ali kad treba ići bakama - to je problem pregolem.
I sad se pitam jesam li sama za to kriva svojim stavom i je li to sad manifestacija toga što sam svaki piut kad sam ih ipak morala ostaviti nekome drugome na brigu, osjećala tu tupu grižnju savijesti što trebam pomoć?

Još bih se osvrnula na ostatak gornje izjave - kako selo umjesto da pomaže ispod oka gleda čije to dijete vrišti. To nažalost jako i svakodnevno osjećam - ili brijem :mrgreen: - ali čini mi se da ima previše roditelja, pa i onih koji to nisu, koji imaju savršenu djecu i samo čekaju da nekom drugom posole. Je li previše od nekakvog "iskusnijeg" roditelja očekivati da ako već ne želi pomoći tim svojim silnim iskustvom bar ne komentira ili nedajbože osuđuje moj način odgoja. Najviše živciram samu sebe što se ne mogu obraniti od tih silnih dušebrižnika jer mislim ako ja nekoga ne diram, da će i on mene pustiti na miru.

Citiraj:

---

Stijena prvotno napisa

Ja sam se baš zamislila nad ovom izjavom s tog drugog topica (koja je naziv ovog topica, a nije citirana u prvom postu - ne znam jel namjerno, a sada ih je sve više na ovu temu koja se počela sama od sebe secirati :mrgreen:

---

Nije namjerno :-). Bilo je više postova koje sam htjela citirati, ali nisam tražila baš svaki koji me potaknuo na razmišljanje.
Ovaj je stvarno zanimljiv u toj drugoj rečenici, daje još jedan pogled na djelovanje "sela".

mismo sami u ZG, ali imam dvije prijateljice kojima mogu ostaviti djecu kada god mi to zatreba, kod kojih je stariji spavao kada je mladja bila u bolnici i sl. Spasile su me u puno situacija, pa cak i onda kada zelim u miru obaviti shoping. I ja njih, kad god im je zatrebalo.

Stariji sada ide sam i kod bake na more. ne bojim se negativnog utjecaja, svjesno nisam djete nigdje ortavljala preko noci skoro do njegova petog rodjendana. Mislim da -u toj dobi mogu nega
tivne utjecaje bez veceg problema amortizirati.

Vissnja, post ti je predivan , na zalost retkost je procitati tako nesto

ja sam si stvorila "selo".

Eh, udjeli nam savijet. Treba to znat.
Meda, mnogima je tako, ne kukaš, pa čak i pored svih živih i prisebnih rođaka u blizini. Ponekad netko neće ili kao što kažeš, živi u drugom filmu.
Ja imam malo klimav zaselak i trudim se stvoriti selo. A dječica već velika.

to je meni jedna baš tužna tema: moja djeca ne zanimaju niti moju niti muževu rodbinu.

Malo po malo, kao prvo sprijateljiš se sa susjedima, radnim kolegama tj kolegicama, ponekad se razočaraš , i ideš dalje ...

i imaš ljude na koje se možeš osloniti.

Ja sam jako direktna u komunikaciji, nastupim otvoreno i iskreno:- čuj ja imam dijete ti imaš dijete /djecu sličnih godina itd, sviđa mi se kako ih odgajaš , jel se mogu igrati zajedno :-)

žene mojih godina imaju djecu na faksu XD, pa sam se okrenula mlađima :-)

Da se razumemo, da ja trudna nisam ostala bez posla mi svakako ne bismo ziveli sa mojima. Ali bismo svakako ziveli sto je blize moguce.

Sad nesto razmisljam, moja baka (koja zivi blizu nas) je prilicno stara i bolesna. I nju isto, da tako kazemo, cuva "selo". Moja teta zivi sa njom, ali ona radi, ima svoj zivot. Moja mama (njena cerka), moj tata, teta, tetin sin, njegova zena, ja, MM svi smo tu kad nesto zatreba. Neko sigurno moze da je otprati do lekara ujutru, nekad mama izostane sa posla, nekad neko drugi potegne. Nadja i ja ujutru odemo da joj damo dorucak, kupimo sta treba, da je prosetamo po dvoristu ako moze.... Da nas nije toliko i da nismo svi u tome, ona bi verovatno morala u dom :-( Ovako ima nas, i meni je tako drago sto i moje dete u tome ucestvuje.

I jos jedna stvar, ne samo sto "selo odgaja" nju, nego sa zadovoljstvom gledam kako i svi oni nesto uce od nas, kako se trude i menjaju. Od kad se N rodila svi su strastveni zagovornici dojenja, prihvatili su neke moje smernice o ishrani, pa tako moja teta uvek u kuci ima proso jer to N najvise voli, moj tata ide na sankanje a sa mnom to nikad nije radio, svi spremno montiraju AS u svoje aute kad treba negde da je voze, moja mama cita Juula :heart:

Eh, da kolegice i kolege, mame doma su k'o lički medvjedi, svaka živi na svojem brdu i ima nas pet i pol široj regiji.:) Premalo nas je za selo, al' smo si dobre

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Eh, da kolegice i kolege, mame doma su k'o lički medvjedi, svaka živi na svojem brdu i ima nas pet i pol široj regiji.:) Premalo nas je za selo, al' smo si dobre

---

Mi smo zaselak.

Moji su daleko, na moru, svekiji su veći dio godine na moru. Jedna sestra se udala daleko, muž mi je jedinac.
Iz prvog lica mogu reći da nam nije lako, i da mi nedostaje obitelj. Ma kakvi da jesu.
Prijatelji su rasuti po gradu, i susreti su pomno planirane iznimke u odnosu na svakodnevni život.
Susjedi kod nas su vrlo sumnjičavi, i jako zatvoreni.
Ono malo kontakata koje imam čuvam kao oči u glavi. Radije bih da me netko objesi na jabuku, nego da uvrijedim susjede, tih par koji su otvoreni.
Uglavnom, mene je život naučio da je svaki čovjek dobar čovjek za moje selo (osim baš luđaka koji su devijantni, i kojima treba pomoć), i da je sva mudrost u tome da se znaš postaviti i reć bobu bob, a popu pop, pa onda i djeca znaju koga uvažiti, kome se nasmijati, a koga prečuti, i samo potapšati po ramenu, s tolerancijom.
Al ne mogu birati.
Tako mi je kako mi je, i gledam pozitivno i na ovu svoju situaciju.

Bogu hvala da imam "selo". I nadam se da ću ga još dugo imati. Nije veliko, ali svi se volimo :)

vissnja, tvoja situacija mi je divna, no, ovaj dio drugog posta smatram također važnim.

Citiraj:

---

vissnja prvotno napisa

Sad nesto razmisljam, moja baka (koja zivi blizu nas) je prilicno stara i bolesna. I nju isto, da tako kazemo, cuva "selo". Moja teta zivi sa njom, ali ona radi, ima svoj zivot. Moja mama (njena cerka), moj tata, teta, tetin sin, njegova zena, ja, MM svi smo tu kad nesto zatreba. Neko sigurno moze da je otprati do lekara ujutru, nekad mama izostane sa posla, nekad neko drugi potegne. Nadja i ja ujutru odemo da joj damo dorucak, kupimo sta treba, da je prosetamo po dvoristu ako moze.... Da nas nije toliko i da nismo svi u tome, ona bi verovatno morala u dom :-( Ovako ima nas, i meni je tako drago sto i moje dete u tome ucestvuje.

---

Tvoje dijete gleda svoju staru prabaku kako stari, kako je nemoćna, vi joj pomažete. Osim što se uči empatiji, puno će naučiti i iz toga kada ju izgubite (oprosti što ovo sada možda zvuči morbidno, ali valjda razumiješ što želim reći).
Današnje se društvo tako boji bolesti, starosti, nemoći, smrti, a sve je to u našoj prirodi i svi ćemo to doživjeti. Meni je grozno kada roditelji "štede" djecu pa ih ne vode kod bolesne bake u bolnicu, ili ih štede odlazaka na sahrane, na groblje. Ok, nećeš voditi skroz malo dijete, ali ono koje već može skužiti nešto, povedeš jer je i ta baka, djed, biliska osoba ipak nešto značila djetetu.

Moji starci nisu živi. TEta koja me odgojila dođe kod nas jednom u dva mjeseca (radimo na tome da se preseli u blizinu da mogu mirnije spavati). Kada bi prije dolazila, strašno me znala živcirati, a sada, sjedne s Mašom pa joj čita, crta, glupira se i to mi jako puno znači (sve to sa mnom nikada nije radila).
MM starci su jako blizu, a s njima živi i baka. Često su s M. (večeras smo MM i ja pričali o tome kako bi mogli i više, ali kada vidim neke svoje kolegice, oni su itekako prisutni u našim životima s obzirom da oboje još uvijek rade), vode je kod druge bake gdje je i ostala MM-ova rodbina.
Kada smo MM i ja tražili poslove, čak nam je palo na pamet i odseliti se iz Os, trbuhom za kruhom, no nisam to dopustila jer sam znala da bi to njegove starce i tetu jako ražalostilo. Isto je bilo kada smo kupovali stan, on je htio na drugi kraj grada (imao je neke mušice), a ja opet bliže njima.
Jedino mi je žao što nemamo auto pa da M. stavim u auto i odvezem se kod svog brata, sestre koji su izvan grada, a da ne spominjem drugu sestru i ostalu rodbinu udaljene 50-ak kilometara. No, i to ćemo valjda riješiti jednog dana.

Ifi je spomenula susjede, a ja se odmah sjetila:
Dobar susjed zlata vrijedi, ili: Bolje imati rđavu godinu nego rđavog komšiju.
Živimo u zgradi već dvije godine, a MM još ne poznaje neke ljude. No, ja sam se odmah skompala sa susjedom (ne idemo si na kave i slično jer ipak nismo generacija), i to onom starijom. Žena mi je ustupila svoj komad bašče, kad god ima kakvog povrća viška ili voća, da za Mašu... Bude mi drago i kada ja njoj mogu u nečemo pomoći. MM nije takav, njemu to sve smeta, ali sam ga uspjela smekšati jer mi je stvarno važno imati dobar i prijateljski odnos s nekim s kim dijelim zid svoga doma.

I još nešto. Budući da su mi prijateljice uglavnom daleko, i ja sebi stvaram mrežu novih prijatejlica u kvartu. POsebno mama koje imaju djecu vršnjake moje Maše. Baš sam nedavno opet srela mamu blizanki koje su od Maše starije dva mjeseca. Priča žena kakvih je sve problema imala na samim počecima, kako joj nitko nije imao pomoći, a ja kažem, šteta što se nismo ranije upoznale, ja bih ti pomogla. Ona se nasmijala (ne posprdno, nego onako, sigruno si misleći, ma, šta pričaš), ali ozbiljno bih pomogla i najobičnijoj poznanici u takvoj situaciji jer kada znaš iz iskustva što sve neiskusna majka mora proći, a da nema pomoć drugih, pa samo idiot ne bi pomogao.

super su mi vissnjini postovi!
hm, ja volim da svi vole moju djecu, nisam neki control frik što se toga tiče, volim da su u naš život svi uključeni, ali i volim da su i moja mama i sveki dve autobusne stanice dalje od nas :mrgreen: volim mir našeg doma.

nego, ima nešto drugo kad je riječ o selu.

sad kad je J dosta vani sam sa prijateljima, a biti će još više. a o tomu sam već pisala, ali ću ponovit jer mislim da je važno. cijenim što je neki dan došao u dućan, njih trojica, s 30,00 kn da će kupiti 30 onih ledenih štapića po kunu s okusom kole. svaki po 10. pa ih je prodavačica izbacila van iz dućana, svakog s jednim štapićem. nije im prodala 30 i u sebi mislila majko moja kakvi roditelji, daju djeci da jedu ta s*anja u tolikim količinama.

ili kad se u roku sekunde pročuje da su se pokušali s biciklom spustit po onom širokom toboganu. od dućana preko kioska do kafića do parlafona (mog, jer sam najbliže kafiću). J nije jer to prevazilazi njegovu hrabrost, ali dok sam došla vidjeti što rade, već su bili spriječeni u ludom naumu.

ovo sam isto možda pisala, vozim po cesti, nije neka prometna, ali takve su uostalom najopasnije zastradat, i troje njih, sjedeći na skejtovima se spuštaju posred ceste, iza zavoja. auti prolaze, koče, vjerojatno psuju i njih i roditelje i nastavljaju dalje vozit. pa hebemu sve, stani, izađi van i potjeraj ih na trotoar.

ali za to treba pustiti djecu vani, treba pustiti kafiće da rade u zgradi, treba živjeti sa tim selom. strašno su se bunili stanari protiv tog kafića. meni zlata vrijedi. bez obzira na povremenu buku.

pikula je jednom lijepo pisala o dalmatinskim mjestima i njihovom odnosu prema djeci. i to je ta uzrečica - treba selo da odgoji dijete. naravno da će temeljni odgoj i temeljne vrijednosti dobiti doma. ali da ne prolazimo pored tuđe djece kao pored nečeg što nas se apsolutno ne tiče. :-/

I ja tako shvaćam ovu izreku, da svi brinu, da je svima stalo, da svi reagiraju.

Kad sam imala deset godina prijateljica i ja smo otišle u lokalno kino i greškom upale na projekciju pornografskog filma
(u novinama su bili najavljeni Bud Spencer i Terence Hill :roll:)

Do dana današnjeg mi nije jasan mentalni sklop blagajnice koja nam je za to prodala karte!

Cvijeta, ti si moj alter ego :mrgreen:

Citiraj:

---

maria71 prvotno napisa

ja sam si stvorila "selo".

---

Ja isto tako. To ide pomalo, među rodbinom, prijateljima, znancima, mjestima gdje se krećemo. Promatraš ljude i vidiš da neki dobro utječu na tvoje dijete i da imaju dobru komunikaciju s njim i onda potpomažeš takve susrete, doticaje, druženja. Još davno, dok je M. bio sasvim mali, jedan jako dobar prijatelj koji ima već odraslog sina, savjetovao mi je da dijete/djecu izložim utjecaju ljudi koji mu mogu mnogo toga dobroga prenijeti. To moje "selo!" je raznih dobi, zanimanja, interesa. Neke iz "sela" su si priskrbila i sama djeca.

Našu djecu isto odgaja "selo" i ne bih to mijenjala ni za što. Samo je vrlo važno da budu određene granice tko, što i kako; da djeci ne nastane kaos u glavi ili ne dobiju neke proturječne informacije.

Citiraj:

---

mamitzi prvotno napisa

to je meni jedna baš tužna tema: moja djeca ne zanimaju niti moju niti muževu rodbinu.

---

Nemoj na to gledati kao na tužnu stvar. U svakoj stvari treba tražiti dobru stranu.... Možda to i nije tako loše, jer imaš priliku djeci odabrati "selo" prema svojoj mjeri.

Rodbina je zadana. Baš sam se ovaj vikend na to podsjetila.... a ima ih svakakvih - i onih s kojima se dobro slažemo i onih s kojima nemamo ništa zajedničko, pa ni ne tražimo njihovo društvo. Djeca isto odabiru - puštamo da pomalo sami grade svoje odnose i sami stječu svoje mišljenje o obitelji. Sad je to moguće, a dok su bili mali, "selo" je bilo odabrano po mjeri djece, baš kao što je rekla i maria. Sad naše "selo" raste zajedno s nama.

Cure divni su mi ovi postovi o "selu", baš bih voljela da se raspišete, ne znam kako da formuliram pitanje, ali da li imate nekog bilo obitelj bilo prijatelje, koji će vam skočiti po ljek u apoteku, ako je neka glupa situacija, tipa kiša, nevrjeme, dijete kuri, apoteka se zatvara i da li imate nekog tko može banuti, svratiti bilo kad (ok skoro bilo kad), ali pri tom mislim na nekog kome stvarno ne smeta nered, koji će dići majcu sa stolca da sjedne i neće ni primjetiti, tko će odmah pitat da sjecka, ako vidi da guliš krumpire- ja sam tak odrasla, vidim to na moru kod muževih i moram priznati da mi to jako fali iako ima iznimaka koje potvrđuju pravilo i iznimnih prilika, ali opet svakodnevica je poprilično pusta.
Netko je spomenuo ovo moje otočko selo, koje je stvarno selo i moram nešto podjeliti s vama. Pisala sam o ljudima s posebnim potrebama kako su tamo uključeni na svaki način u sva zbivanja i dobro došli kod svih i danas mi pričaju kako je nedavno umro jedan gospodin u visokim godinama sa downom oko 60 i na sprovodu su mu bili svi i oni koji žive na otoku i oni koji rade izvan, pjevala je klapa, lokalno folklorno društvo je nosilo ljes, govorili su svi uglednici, kulturnjaci- kažu da je sprovod bio za pamćenje, jer su dotičnog gospodina svi voljeli i bio je legenda mjesta. Kaže naš nonić da su svi toliko plakali na oproštajni govor...
A grubi su, viču ma sve kako je u otočkom selu kod nas, ali meni je trebalo puno da upoznam ovu drugu stranu sela i sad bih ponekad radije da sam seljanka ili da barem nešto naučim od njih

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Cure divni su mi ovi postovi o "selu", baš bih voljela da se raspišete, ne znam kako da formuliram pitanje, ali da li imate nekog bilo obitelj bilo prijatelje, koji će vam skočiti po ljek u apoteku, ako je neka glupa situacija, tipa kiša, nevrjeme, dijete kuri, apoteka se zatvara i da li imate nekog tko može banuti, svratiti bilo kad (ok skoro bilo kad), ali pri tom mislim na nekog kome stvarno ne smeta nered, koji će dići majcu sa stolca da sjedne i neće ni primjetiti, tko će odmah pitat da sjecka, ako vidi da guliš krumpire

---

E upravo je MM obitelj upravo takva, a i moja puno ne zaostaje. Samo sumnjam da ne primijete moj nered, jer su žene u njegovoj obitelji jaaaaako pedantne što se tiče urednosti i čistoće i uvijek se pitam kako im to uspijeva jer sve odreda imaju više djece nego ja. Ali u svim ovakvim situacijama mogu se osloniti na njih, kao i oni na nas i nemalo puta se događalo upravo to - da čak odemo s posla (mi ili oni) da odvedemo nečije dijete doktoru, da kupimo lijek, skoknemo kupiti kruh ili neki fast food u neko doba noći... I to zaista mnogo znači.

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Cure divni su mi ovi postovi o "selu", baš bih voljela da se raspišete, ne znam kako da formuliram pitanje, ali da li imate nekog bilo obitelj bilo prijatelje, koji će vam skočiti po ljek u apoteku, ako je neka glupa situacija, tipa kiša, nevrjeme, dijete kuri, apoteka se zatvara i da li imate nekog tko može banuti, svratiti bilo kad (ok skoro bilo kad), ali pri tom mislim na nekog kome stvarno ne smeta nered, koji će dići majcu sa stolca da sjedne i neće ni primjetiti, tko će odmah pitat da sjecka, ako vidi da guliš krumpire

---

Mamina rodjena sestra, moja tetka, njen sin (moj brat od tetke koji mi je kao rodjeni brat, oboje smo jedinci i samo jedno drugo imamo), njegova zena, pa i moje drugarice....
Tatina sestra je, kad sam se ja porodila, jedno jutro (znala je da sam sama kod kuce sa malom) dosla, donela dorucak iz pekare, dodala mi daljinski (ja dojila lezeci, imala sam grozan rez) a onda mi skuvala supu i opeglala sve. To je u stvari sve radila moja mama, ali posto je teta u penziji dosla je da mojoj mami pomogne :heart:
Meni to nije nista neobicno, pa ja sam sad jednoj prijateljici, sa kojom cak nisam ni previse bliska, isla da pomognem. Moje dete je u vrticu, ja ne radim, a ona je kod kuce sa bebom i trogodisnjakinjom, imala CR pre 20 dana.

Mi smo sa tom najblizom familijom (mamina sestra i tatina sestra pa njihova deca) jako bliski, tu svako svakome uskace za sve, pomazemo kad su slavlja, kad se sprema kuca, kreci, kad je neko bolestan.... Meni to dodje pod normalno. I super mi je kako se MM ubacio u tu nasu semu, njemu je najnormalnije da isplanira svoje dnevne obaveze tako da moju baku odveze kod lekara. A ja moram da ga podsecam da se svojoj mami ponudi za isto. MM se sa svojim bratom vidja samo za decije rodjendane i to mi je tuzno, ali njih je mama uvek razdvajala, delila, oni kao da nisu u istoj kuci odrasli. Ja sam jedinica pa opet imam "najrodjenijeg brata od tetke".

Ima to nase selo i gomile mana, ali ne mogu da kazem da neko nekom zabada nos. Postuju se tudje granice i to mi se svidja.

Cure, izvrsna mi je tema!

Sve vaše postove sam pročitala.

A da i mi svoju priču imamo - imamo je, naravno.

Kasna je ura pa mi je mudrije poći spavati...

Al da imam što reći - imam (postoji li itko tko ima dijete/djecu a da nema što reći na ovu temu?).

Pišemo se :)

ja sam jedno svoje selo, sticajem okolnosti, ostavila na drugom kraju svijeta prije skoro dvije i pol godine. uh, kako mi je to tesko palo... bas taj osjecaj, da imas neki "backup" za bilo kakvu frku, strku i situaciju. i za one dobre i one ne dobre...

al eto, sticajem drugih okolnosti - i ovdje sam si, na drugom kraju svijeta - oformila jedno, doduse malo, ali mocno i sposobno selo koje mi zbilja mnogo znaci... nije tu samo stvar "tehnikalija" - ulijetanja u zadnji cas po djecu ili "uvaljivanja" djece u nekoj frkovitoj situaciji... stvar je u tome sto takvo - izabrano selo - znaci da ga cine onakve osobe kakve ti zbilja pasu, s kakvima "kliknes", u koje imas povjerenja, kojima se mozes obratiti i kad ti treba kupit 10kg jabuka na snizenju i za mnogo, mnogo "delikatnije" stvari...

i takve zene/ljudi - oni cine onaj drugi, treci krug oko nase obitelji, one koncentricne krugove koji okruzuju nas i nasu djecu, tu su da pruze sigurnost, oslonac, brigu, olaksanje, zabavu i radost...

onaj osjecaj koji imas kad ulazis kod njih u kucu pa s vrata krenes nesto pricat - gledajuc ih u oci, ne gledajuc naokolo jel razbacano, usisano, opraseno, popeglano... svoj kod svojih...

Moje selo su MM starci, teta, ujak, bake i pripadajuća rodbina koji su u ovih 10 godina od kako sam s MM (prvih 7 godina MD) učinili za mene više od rođenog oca, brata, sestara...
Isto tako, u crkvi sam upoznala nekoliko žena s kojima sam postala jako dobra i na koje uvijek mogu računati. Jedna od njih mi je postala jako dobra prijateljica, a mom djetetu i krštena kuma. Na žalost, preselila se u drugi kraj grada, no znam da na nju i njezinog muža uvijek mogu računati.
Prije par mjeseci sam upoznala jednu ženu u susjedstvu s kojom sam također dobra, no rijetko se viđamo zbog kojekakvih obaveza, a nismo još izgradile potpuno prijateljski odnos, no, ima vremena.
Na žalost, moja obitelj i to oni najbliži ne sudjeluju toliko u mom životu. Imamo strašno različite poglede na svijet i to u puno važnih stvari pa svaki naš susret završi s nekim sukobom.