Printable View
Nekidan sam na Opri gledala redatelja ovog dokumentarca koji je pričao o snimanju, zaintrigiralo me pa sam ga pronašla. Upravo sam ga odgledala i oduševio me, preporučam ga svima. Zove se "Babies". Radi se o priči o četvero djece, od rođenja do druge godine života. Obitelji iz Afrike, Mongolije, Japana i Amerike. Toliko različitosti i zanimljivosti. Nisam znala gdje da smjestim ovu temu ali budući da se radi o odnosu majki i djece, možda najbolje pripada ovdje.
i ja sam neki dan razmisljala da stavim obavijest o ovom filmu, i mene je odusevio
ja sam ga gledala s klincima u kinu. bas je zanimljiv.
ne mogu se oteti dojmu da je klincima u africi i mongoliji daleko zabavnije (tu prvu godinu) nego ovima u japanu i americi.
a kad ga emsa vidi, sigurno ce pricati kako i neke ludace u civilizaciji brisu djetetovu guzicu o koljeno i onda ciste klipom kukuruza. sve je tu: i bezpelenastvo, i kukuruzi. ales cuzamen :mrgreen:
da l ima negdje cijeli za pogledati,,,ovaj link je samo na trailer.
Najzanimljivije od svega mi je da djeca iz izrazito siromašnih zemalja (dvoje njih) djeluju puno sretnija nego drugih dvoje iz bogatih. Potaklo me na razmišljanje kuda ide ovaj svijet i možda smo zbilja pretjerali sa svime. Ko ima priliku neka ga pogleda, baš me zanima vaše mišljenje.
Ovima u Africi vjerojatno zabava i djetinjstvo vrlo brzo završi :/... Ne znam o kojem se dijelu Afrike radilo, doduše. Mišljenje... a malo me podsjeća na cvrčka i mrava, kad promislim o life expectancyju u Africi...
Radi se o ljudima koji su milijun godina iza nas. Žive u slamnatim kućicama a dane provode sjedeći na prašnjavom podu. Ali nije poanta u njihovoj budućnosti nego je priča o bebama. Na izrazu njihovih malih lica ti kod ovih siromašnih vidiš veselje i zadovoljstvo, njima je zapravo posve nebitno žive li u Tokiju ili u Africi, imaju ono što im se nudi i to je to. Ovim drugima dani su ispunjeni raznim aktivnostima, jogama i vježbama za djecu, hrpom igračaka koje kog njih malih izazivaju frustracije...Jesi gledala?
Nisam, zanimljivo mi je pratit taj opis, ali ja se ne mogu skoncentrirat samo na 1. godine života, jer one uvjetuju ostalo. Mislim.. što slijedi nakon te idile i zašto je idila idila... Da je neko produktivnije društvo ne bi idile bilo, bojim se. Mislim... bismo li išli živjet u Afriku kao životni odabir, trajno? Vjerojatno bi rijetki išli. Ovako... na kratko, išli bismo svi, da imamo sredstava. Ovi u Zapadu imaju frustracije, a ovi u Africi, bojim se, bore se za život. U tim ekstremnim usporedbama, ja biram život, pa i frustriran. Jel' tko čitao knjige one male djece-vojnikaiz Afrike? Isto na kraju završe u megalopolisima tipa New York, ako se izvuku, ili umru u borbama...
i meni je filmić super, a naj mi je mali mongolac. totalna slatkica skulirana. dok je japanka doživljavala 6 nervnih slomova za redom, on je mirno grickao wc papir hehehe
da, i meni su izgledala sretnija djeca iz afrike i mongolije. oni imaju više kontakta sa braćom nego roditeljima.Citiraj:
Trina prvotno napisa
malo su mi afričke mame bile 2 much sa non stop sjedenjem (samo u 2 scene hodaju, non stop sjede, nije mi jasno zašto?) a ameri sa onom laznom povezanosti sa prirodom jadni.
Ono što želim reći je da se ne mogu razniježit na time kako je njima lijepo i kako su sretni... kad znam što ih čeka u tinedžerstvu i mladim danima, muke koje su na zapadu nezamislive - rad, vojska, glad, AIDS, umiranje itd. Njihova idila kratko traje... zato i je idilična.
Hoces rec da kod nas idila puno duze traje ili da je uopce nema?
Ovo što ste napisale me podsjetilo na onaj mit o plemenitom divljaku. Nema kod nas takve "idile", zbog povratka na radno mjesto, užurbanog života itd. Ali, dulje živimo i nema takvih tragedija niti humanitarnih katastrofa zbog siromaštva. Kad se zbroji, mislim da je život ovdje bolji i ipak kvalitetniji. Opet, svako ima svoje vrijednosti, netko bi kao James Dean - neka bude super, nema veze što kratko traje i što zgineš u plamenu. Idealna bi bila sredina, to svi znamo.Citiraj:
marta prvotno napisa
Dokumentarac uopće nisam gledala, ali ono... ne mogu se oduševljavat na idilu afričkih beba kad je njen kraj izgledan, oštar i okrutan.
Evo, da me neko sad pita jel' bi živjela/rodila u robotiziranom Japanu ili negdje u srcu Afrike, u sojenici, s tom perspektivom brze smrti... ja bih rađe žvijela u Japanu... jer bih dulje bila živa.
Ne razumijemo se, imam blagi osjećaj. Hoću reći da bi idila bila kombinacija prirodne i iskonske Afrike i moderne Amerike.Citiraj:
ina33 prvotno napisa
Da, super bi to bilo, slažem se, samo jedno najčešće isključuje drugo, sredina neka koju najčešće apostrofiramo su skandinavske zemlje socijalnog blagostanja.
Uvijek možemo promijeniti sebe i svoj odnos prema vlastitoj djeci. Za to nije potrebna generalna promjena u državi ili opće preuređenje sistema. Ne moramo biti baš robotizirani prema odgoju, nabijati teške rasporede za nešto što je iskonsko. Daleko je njihov sistem od idealnog. Žene provode dane sjedeći na zemljanom podu, djeca trčkaraju okolo a mama nudi cicu kako koje dijete hoće. Ali jednostavnost u svemu tome i izraz lica tog malog dječaka je super. Dok mama amerikanka od rođenja pokušava svoju kćer napraviti genijalkom koja to vjerojatno nikad neće postati, afrikanac i mongolac otkrivaju svijet na skroz dugačiji način. E sad, da je u tu priču ubaciti školu sa 6,7 godina i mogućnost normalnog života, bilo bi savršenoCitiraj:
ina33 prvotno napisa
ina, razumim te. ali meni je i onaj japan previše, na suprotnu stranu od afrikanaca.afrikanci mi nisu uopće idila, ni u kom pogledu, kao što nisu japanci.
nekako mi je mongolija najbolja iako mi živimo najsličnije americi. slažem se da je vjetrojatno idila u skandinaviji.
a je ga i ja sad nadrobi, nadam se da me netko može razumiti. evo me u polusnu pa buncam.
Odnosno, bojim se da to spada pod onu "ne možeš imati i jare i pare". Ako imaš neki komoditet u smislu struja, voda, "tekovine civilizacije", što god pod to spada, onda s istime dolaze i frustracije civilizacije - užurbanost, kompliciranost poslova, produljivanje obrazovanja, moderne boleštine itd.. Ako imaš idilu prirode, onda imaš i njeno naličje - kratki životni vijek, glad, ono što bi se nazivalo "težak život" itd. Najveći izazov je kako i jare i pare, a skandinavci su svijetu trenutno prodali sliku da su oni baš to skužili. Trenutno, jer nikad ne znaš kad će se sustav urušit i jer nema apsoluta.
Ni ja nisam gledala dokumentarac baš ću ga pronaći, u Africi život je surov, ali mislim da ni kod nas nije puno bolji, mi nemamo ratova koliko oni, nemamo toliko siromaštva ali imamo svakodnevno stradavanja, bolesti i sl.
Jeste li čitali Tihi zov Australije o njihovim domorocima i kako se jedna suvremena žena našla u njihovom okruženju i živjela s njima nekoliko mjeseci, knjiga je odlična i preporučam je svima koji je nisu čitali. Ja sam prije mislila kako su ti domoroci jadni gladni, umiru od bolesti vrlo rano ali to uopće nije tako, žive puno duže od nas i puno smirenije i kvalitetnije.
Vjerujem da i u Africi još postoje takva mjesta gdje još nije preveliki utjecaj Zapada.
Ja u skandinaviji ne bih živjela zbog one tame i hladnoće koja traje i traje, to su zemlje gdje ima najviše depresije i samobojstava, hvala lijepa ja bih rađe na sunčanu obalu pa makar i malo siromašniju okolinu
Da, to su te neke naše "sredine" :).
sto je idila?
sto znaci: "jedna djeca su mi izgledala sretnija od druge"
po cemu mi to mozemo zakljuciti?
sto bi bilo kada bi u dokumentarcu bili prikazani "opusteni" roditelji japanco i amerikanci. nije valjda da ih nema?
te nervozni i naporni afrikanci?
sto znaci:mama amerikanka radi ovo i ono? da li je ta mama amerikanka jedinka ili bi trebala predstavljati naciju u cjelini?
ja mislim da je djeci u nasim zapadnim demokracijam jako dobro, bolje nego im je ikada bilo.
a roditelji i svjesno i nesvjesno podrzavaju one sposobnosti kod djece, koja im trebaju da bi se najbolje snasli u drustvu u kojem zive. to nije moja teorija. to proizlazi iz stidija koje se tom problematikom bave.
zasto bi sjedenje zena na zemöjanom ili bilo kojem drugom podu, dok djeca trckaraju i sisaju bio sinonim za srecu?
da to pojedinacnim osobama moze biti sinonim srece, je sasvim ok. i vrlo je ostvarljivo.
odlucis i napravis.
ne moras za to upasti u banalne klasifikacije uzasnog zapada, i prekrasne i neiskvarena afrike.
ja mislim da je djeci u nasim zapadnim demokracijam jako dobro, bolje nego im je ikada bilo.
QUOTE]
Ja mislim da su danas djeca u bogatijem djelu svijeta bolje materijalno osigurana, ali da li to znači i da su sretna?
Ne znam koliko god da mi više toga danas imamo nego npr. naše bake, sve smo udaljeniji od onog duhovnog, od one ljudske povezanosti. Nisam živjela tada da to iskusim ali kad recimo slušam svoju baku nije njima bilo toliko loše živjeti, bili su siromašni, puno su radili, ali su bili toliko veseli, više su razgovarali, plesali, pjevali, a šta mi danas radimo svatko sjedi doma pred Tv-om ili kompjuterom u svoje slobodno vrijeme.
kada kazem da je djeci danas puno bolje nego prije, uopce ne mislim na materijalne aspekte.
ali je interesantno da se vecana ljudi odmah uhvati tih aspekata.
od kojeg smo to duhovnog mi udaljeni, a nase bake nisu bile? ljudi koje ja poznam ukljucujuci i sebe sigurno ne sjede samo pred televizorom i kompjuterom.
a i ti ga seni sada zakomplicira... kad sam spominjala živčane slomove male japanke (ako si gledala film onda znaš o čemu pričaš, a ako nisi pogledaj jer zbog drugih neću ići u veće detalje) nisam generalizirala i mislila da cijela mala japanska nacija doživljava nervne slomove.
isto tako nisu svi amerikanci ufurani kvazi intelektualni hipiji kao ovaj par u filmu.
niti je u namibiji ista situacija ko npr. u sudanu.
mi smo samo komentirali ČETVERO DJECE U FILMU i njihovu situaciju koja je u filmu prikazana , ne cjelokupan ju es of ej, japan,mongoliju i namibiju.
ovo je tipična reakcija na forumu roda. ne možeš brate raspraviti ni sekundu o nečemu, da ne uleti netko sa ovakvom prozivkom kao seni sada. a vjerojatno film uopće nije pogledala... ajde pogledaj ga pa ćemo nastaviti sa razgovorom, molim te. jedina osoba koja generalizira ovdje si ti.
necu komplicirati, ako je poanta da se svi malo zgrazamo nad nasim uzasnim zapadom. :mrgreen: (a za ta zgrazanja nisam talentirana)
ma vjeruj mi, više će se ljudi zgražati nad namibijom (barem u maloj grupici ljudi s kojima sam ja gledala film, većina - posebno muškarci - nisu mogli vjerovati životu u africi).
A vidiš ljudi u mojoj okolini ne kažem cijelo vrijeme, ali većinu vremena sjede doma i gledaju Tv, a sudeći po anketama koje provode TV- kuće to je velika većina Hrvata.Citiraj:
seni prvotno napisa
Molim te objasni po čemu si onda mislila da je djeci danas bolje nego ikada ranije?
a meni bas ona mongolija nije sjela. dijete zavezano za krevet, stariji ga maltretira (jer je sam s bebom dok su starci vani). pa ona voznja sa zamotanom bebom u jastuk na motoru, valjanje u kozjem dreku..pa su djeca prolila neku vodu, a mama prodiku pola sata:roll:.
nekako mi je to najgori spoj modernog zapadnjackog zivota nakalemljenog na zivot primitivnih stocara
Citiraj:
seni prvotno napisa
Stvarno je genijalno kako se od svake teme ovdje može napraviti cirkus, ko da pričamo različitim jezicima. rekla sam da su ti Afrikanci jadni i svakakvi, da žive ko praljudi, ne znam u kojem stoljeću su Hrvati tako živjeli ali aboridgini mi se čine ko super moderna nacija prema njima. tako nešto nebi nikad željela svojoj djeci. Ali ja sam se bazirala na, kao što Pinky kaže, to četvero djece o kojima je sniman film i dojam koji su na mene ostavili. U filmu nema teksta, nikakvog razgovora ni prijevoda, sve skupa su izgovorene tri rečenice od strane tih majki koje nisu ni prevedene, a uz to poanta tog redatelja nije bila da prikaže bolji ili gori način nego ogromnu različitost u prve dvije godine djetetovog života. Tako da je to samo moj osobni dojam. Ti pogledaj film ako ti se da pa vidi kako se tebi čini
ššššššššššššššš nemoj sad sve izdavati, ima ih koji nisu film pogledali ;-)Citiraj:
meda prvotno napisa
Citiraj:
meda prvotno napisa
I mene se od citavog dokumentarca najvise dojmio bas kontrast mongolceta i namibijca.
Namibijci se u toku citavog filma valjaju zdravi i debeli ko dobro najedeni lavici, ne znam jeste li primjetili onu scenu kad ga mama jaaako strpljivo vodi za rucicu...
Malo mongloche je ko Pale sam na svijetu, majka kao da ga samo zbog kamera nije isklepetala po guzi kad je prolilo onu vodu.
Sjecam se jedne prekrasne price s Rode, link ne mogu pronaci, o produzenom dojenju u Mongoliji ("najbolji mongolski hrvaci sisaju najmanje do seste godine") , i valjda sam imala drugacija ocekivanja.
Zapravo mi je malo bolno sto na na momente prepoznajem elemente nase svakidasnjice.
Japanski i americki primjer su mi zapravo jako slicni, tu mi opet fali kontrasta...
Kao sto rekoste, ovo su ipak samo individualni primjeri. Ali tesko mogu povjerovat da ima zivcanog afrikanca u Namibu, btw. za Busmane kazu da su najsretniji narod na svijetu.
evo da i stanem na loptu. :-)Citiraj:
Mali Mimi prvotno napisa
zelim reci da zivimo u doba u kojem je normalno da djeca:
imaju prava i to se smatra normalnim,
nisu vlasnistvo roditelja, niti se tako tretiraju,
ne udaraju ih, pritom smatrajuci da je batina iz raja izasla,
vecina ljudi puno razmislja o odgoju svoje djece,
ne moraju sa 10 godina ici raditi,
svi imaju pravo na skolovanje,
ne udaju ih sa 15 godina,
ne prisiljavaju ih da zive zivot koji su im roditelji namjenili,
itd....
A ima li negdje link da se pogleda cijeli film? Rado bih ga pogledala...
Hvala!
potpis na seni. Ja sam gledala dokumentarac i nisam po NIČEM primjetila tu neizmjernu sreću siromašne zapuštene djece-u odnosu na djecu zapadnih civilizacija.
Uostalom, fizičke potrebe te djece su (donekle) zadovoljene (jer još sisaju). U Africi i emocionalne-donekle. U Mongoliji ni to. U Japanu i SADu zadovoljene su i intelektualne i kojekakve druge potrebe.
Odbijam vjerovati da naša djeca u tolikom postotku gledaju TV. Svejedno, možda je predrasuda, al mislim da smo mi neaktivniji narod od razvijene zapadne civilizacije, što fizički, što intelektualno.
Ni sportske aktivnosti, ni izleti, ni kazališta ni kina, ni radionice, učenja...nisu toliko posjecena kao u susjednoj Sloveniji...da dalje ne idem.
I dalje-moje se dijete igra ispred kuće određeni (ne mali) postotak sl.vremena. Zajedno sa svim prijateljima iz susjedstva-koji onda isto ne gledaju TV(očito).
Seni je dobro naglasila da djeca imaju prava kakva NIKAD nisu imali. I da su u razvijenijim zapadnim društvima još izraženija njihova prava. Pa su kod seni izraženija nego kod nas.
Dodajem i da ne smatram američki pokušaj kontakta s prirodom umjetnim. I moje korištenje platnenih je onda umjetni pokušaj kontakta s prirodom, i kampiranje, i šetnja šumom.
To je-meni, njima, za dane uvjete-sasvim prirodan način kontakta s prirodom-meni, npr. nužan. Nekom apsolutno nebitan.
Treba malo drugačije gledati na stvari. I svi pokušaji duhovnosti u zapadnim (sinonim za razvijene) civilizacijama mogli bi lako ispasti samo "falša" propaganda, kad treba pomiriti više svjetova u sebi.
Ma meni je najveći dojam nako odgledanog filma kako su djeca, bez obzira na uvjete u kojima odrastaju, svugdje jednaka jer da bi došla do istog cilja: stati na vlastite noge i hodati, moraju proći jednake faze. I super je to prikazano. Uvjeti su manje bitni jer njih nosi okolina. A dijete koristi samo ono što mu se nudi i što nosi sa sobom rođenjem.
Mongolac je zakon :)
Ako može samo mali komentar, i moje viđenje odgoja i ponašanja prema djeci u mojoj okolini, uključujući i moju širu, pa i bližu obitelj, pa ću izdvojiti neke navode koji, nažalost, kako sam rekla, u mom okruženju, nisu baš potvrđeni, baš naprotiv.
nisu vlasnistvo roditelja, niti se tako tretiraju
ne udaraju ih, pritom smatrajuci da je batina iz raja izasla
vecina ljudi puno razmislja o odgoju svoje djece (ovo bih rekla da je čak i tačno, ali mislim da su misli usmjerene u suprotnom smijeru od toplog odgoja)
ne prisiljavaju ih da zive zivot koji su im roditelji namjenili