Kada znate da je dosta!?

Ovako, da ne duljim previše jer se ta trakavica sa strane moje obitelji proteže ohoho godina unatrag, ali kulminirala je neki dan.
Naime, moja majka je nazvala moga muža i rekla mu da ne uznemirava njenu obitelj (njeni mama i tata, moji nona i nono...) i da je on za nju nitko i ništa!!!
Izazvalo ju je to što je mene mm htio iznenaditi, kako nigdje ne idem već neko vrijeme zbog mučnina i slabina, sa pečenim jetricama!!! Kupio je oko 1 kg, i odnio mom nonotu da, kada bude bilo zgodno, napravi ručak za svih... Mene je više povrijedio taj dvostruki odnos u kojem se svi svima smješkaju, a onda kada odeš zovu jedni druge i žale se kako mi nikoga ne poštujemo i želimo da nam se još i kuha!!!

Uglavnom, to je bila kap koja je prelila čašu moga strpljenja i tolerancije prema mojoj majci i njenim roditeljima! Nisam ljuta, razočarana sam jer sam oduvijek smatrala da su mi moji roditelji uzor, da ih treba poštivati bez obzira na sve, da su mudriji i iskusniji... A onda ovo... (inače, moji su se rastali prije malo više od 1 godine...)

Ali nisam ni iznenađena njihovim ponašanjem, samo nisam očekivala takav način...da, i prijetila mu je sudskim zabranama prilaženja:-o:-o

Eto, toliko sa moje strane! Pitanje, kako znate da je dosta, usmjereno je na odnos koji mislim da na dobrobit moje djece, treba prekinuti! Nikome ne bih dozvolila da mom mužu kaže da je nitko i ništa...a da se bilo tko drugi tako ponaša prema nama, mislim da bih već davno prekinula sve veze!

Da ne spominjem da me u ovoj trudnoći nije niti jednom nazvala i pitala može li kako pomoći sa Laiom...a drugima priča kako joj je najvažnija na svijetu...

Zaboravila sam reći da se nakon rastave, moj tata ispričao mm za neke stvari kojima je uvrijedio mm-a, a majka se ljuti na mene (nas) jer se viđam sa ocem... A tata od ove trudnoće, svako toliko navrati kod nas samo da se poigra sa Laiom i stalno bi je nekud vodio...nastoji zaista provesti neko kvalitetno vrijeme sa njom...

Ne zna kako je kod vas, ali ja ne želim više Laiu uplitati u takve odnose, ne želim glumiti kada se sretnemo negdje, niti želim da Laia provodi vrijeme sa njom... da ne pričam da smo prešli nekoliko puta preko priča koje bi nam rekla L kada bi se vratila sa druženja: da nono (tata) baca njene crteže jer mu nuje stalo (a bacila ih je ona jer moj otac već duuuugo nije živio u tom stanu), da mora pronaći novog nonota (!!!), stalno nešto protiv...

Želim je zaštititi od svega toga...

Koliko mi se cini, tvoja mama ima problem i to velik. Mozda da joj jasno kazes sto od nje ocekujes, a sto ne, pa neka sama odluci sto ce. Usput joj objasni da ces ti oca i dalje vidjati jer je to tvoja osobna stvar, a i da ce ga tvoj kcer vidjati. Mozda shvati i unormali se, a mozda ne. Ali tad ce i tebi biti lakse donijeti neke odluke veznae uz boravak djeteta s njom.

Ne znam kad je dosta.
Ono sto znam je da je puno "obiteljskih" odnosa (čitaj: onih koje ne možeš samo odkantati kad ti dojade) komplicirano i da masu puta ljudi prešute sitnice i to na kraju kulminira za neku glupost koja se uopće ne čini važna.
Isto tako vjerujem i znam po sebi da trudnoća nije najbolje stanje za raditi velike rezove. Iz razloga što obično hormoni divljaju.
I sama sam imala dosta obiteljskih razmirica (čak i javno-forumskih) :roll: i nekako mislim da sam napokon sve to "prerasla".
Jednostavno u afektu ne treba rješavati nikave odnose, s vremenom sve sjedne na mjesto i masu puta ispadne da ste se krivo shvatili iz xyz razloga.

Kad su odnosi lose postavljeni dugo, dugo, najbolje sto se moze uraditi je ignoritati (koliko se moze). Kad prekipi, pustiti malo da se slegnu emocije (ne predugo, recimo najvise 24 sata, ako se moze biti cool odmah, onda odmah) i osobi polako i detaljno obrazloziti zasto nas je uvrijedila (usput nabrojati zadnjih 10 slucajeva koje smo u datom trenutku kao presutili). Ja ne bih odnose prekidala - ukoliko nije rijec o nekoj vrsti zlostavljanja, posebno ako je u pitanju roditelj, brat ili sestra. Kad dijete naraste, samo ce osobu smjestiti onoliko visoko na ljestvici koliko osoba zasluzuje. Govorim iz iskustva djeteta :)

Makni dijete od nje i takvih odnosa.
Ja sam kao dijete bila izložena takvim ispadima moje bake. Vrijeđala me, kao maloj djevojčici od par godina mi je govorila da sam kurva, stalno mi je govorila protiv roditelja, pljuvala po mojoj mami.
Sve sam prenosila starcima nikada, ali nikada im nije palo na pamet da me više ne puste k njoj.
Sad kad imam svoju djecu, to im zamjeream, jer da mom dijetetu netko samo jednu riječ kaže protiv mene ili muža, nazove moje dijete kurvom...NIKADA, ali stvarno nikada više ne bi vidio moje dijete!

Naravno, da li je uopće bitno reći kako sam ja to kao dijete dižovljavala?
I da tu baku ..ajde ne mrzim baš...ali nemam za nju ni trunke osjećaja. Onak, ignore do Slavonije!

Neznam šta da ti kažem za majku, nemam nikakav pametan savjet.
Čestitke na bebi i čuvajte se :-), to je najbitnije.

Mozes odabrati i srednji put: da djeca vidjaju nonu pod tvojim nadzorom. Ja ne bi slala djecu negdje gdje postoji mogucnost da ce im netko puniti glavu kojekavim pricama, ali ako si i ti prisutna, imas kontolu nad situacijom i mozem stopirati neke price ili otici ako bude nuzno. Obzirom da se radi o noni, mislim da je steta prekidati odnose, a niti bi djeca to razumjela. Mislim da umjereno druzenje im moze samo koristiti a tu bi bila ti da usmjeris druzenje u kvalietno.

Najvažnije je da ti sad imaš mir koji ti je potreban :heart:

Ne razumijem cijelu situaciju, ali pretpostavljam da je jako loša kad je problem ispeći jetrice. Reci svima sve što ti je na duši, najgore je kad te stvari koje ostaju ne izrečene tište, ali isto tako moraš biti svjesna da je jako teško "ispravljat krive Drine"...najčešće se ipak moramo pomiriti sa činjenicom da su nam roditelji takvi kakvi jesu i da će se teško promjeniti.

Moji su isto rastavljani (odavno) i oboje su grozni, samo na drugi način.... Ja sam to riješila tako da sam smanjila kontakte s njima na minimum, a ne ljutim se ni na jednog. Jednostavmo ih ne želim puno u svojoj blizini i tako sam si život i uredila. Un ištili su mi djetinjstvo u velikoj mjeri, ali na moj obiteljski život nemaju nekog utjecaja...

Iz perspektive osobe koja ne viđa svoju 'majku' (odurno mi je uopće upotrijebiti tako svet naziv za tu spodobu), dosta je onda kad ti tako odlučiš!
Ja sam godinama trpjela raznorazna sr..a, za dobrobit ovog i onog, vamo i tamo. A onda sam došla do ruba i shvatila da moram zaštititi SEBE od maltretiranja, a zatim i sve što mi je sveto.
Nisam je vidjela ni čula više od 5 godina i hvala Bogu dragome da je tako.

Potpisala bih i Andiko, slažem se. Što manje, ako nisi za drastično, smanji sve na minimum i isključi ih iz života na način da ostanete pristojni i ljubazni ali ništa više od toga.
I ja mrzim lažne osmijehe, dok te iza leđa gađaju drvljem i kamenjem. Nažalost, moja životna iskustva su da je 90% ljudi sklono takvom ponašanju.

Hvala vam na osobnim iskustvima i stavovima! Puno mi znači čuti i neke druge scenarije...
Nisam spomenula da sam u više navrata pokušavala izgladiti/pojasniti/poboljšati odnose sa majkom, ali sve bez uspjeha, jer ona jednostavno nije sposobna normalno komunicirati - a tu mislim na pristojan, civiliziran razgovor gdje se sačeka kada netko govori, ne podiže glas, ne priča bez argumenata... To ne postoji...
A od samog početka postoji averzija prema mm-u koja je potpuno neutemeljena, jer bi on sutra sve ostavio ako kome treba pomoć... Sada je kulminirala...

Nisam za kontrolirano nalaženje iz razloga što onda ja moram glumiti dobre odnose pred svojim djetetom, a to mi ne pada na pamet - da lažem vlastito dijete, uvijek mi moramo organizirati vrijeme druženja i svaki puta ti se čini kao da tjeraš nekoga da se druži sa tvojim djetetom... A mi, na kraju, kao nemamo vremena za nikoga...
A i mi si već duže vrijeme nemamo što za reći...

Samo kao dodatak, moja sestra - koja se u startu "priklonila" majci, a odbacila tatu, koja živi od nas na 500 m, nije niti jednom došla vidjeti Laiu! A u 6.5 njenih godina, ukupno ju je vidjela manje od 10 puta... Naravno, i ona mrzi mm-a, koristi svaku priliku da o njemu ružno govori u svakakvom društvu... U veljači će biti godina dana da se nismo čule, osim što je jednom u gradu okrenula glavu i pravila se da me ne vidi... Majka i ona su si velike frendice, sestra joj kupuje iste cipele kao i sebi, viđaju se na kavama, rođendanima (na koje mi nismo ni pozvani...)...

Roza, svaki puta kada mi se jedu jetrica - sjetim se tebe:):)
a i sada se šalimo na taj račun...btw, majka je rekla da će mm-u donijeti jetra na posao, jer da mu na pamet ne padne uznemiravati više njenu obitelj!!!

Zaista nas ima svakakvih...

ona jednostavno nije sposobna normalno komunicirati - a tu mislim na pristojan, civiliziran razgovor gdje se sačeka kada netko govori, ne podiže glas, ne priča bez argumenata... To ne postoji...
- ovo prepoznajem kao karakteristiku jedne osobe, meni bliske...koja se u "to" pretvorila tijekom više godina, nepravdi i općenito nekih "otegotnih" okolnosti u životu. Ako znamo da se osoba preobrazila u nekakvu "vrstu aždaje", kakvu ti opisuješ (svoju majku) - onda je vjerojatno riječ o "problemu" koji čuči negdje duboko i koji je uzrok zapravo svim ovim "manjim ili većim" potresima u tvom životu i životu tvoje uže obitelji.
Teško je analizirati pa dati neki savjet na temelju samo nekih sličica iz tvoga života - ali osjećam potrebu pa ću evo reći:
meni se čini da problem imate svi vi zajedno. Ukoliko se smatrate obitelji. Razdvojili su se tvoji roditelji i žalosno je da to naknadno razdvaja tebe i sestru, ili tvoju djecu sa tetkom ili bakom/dedom.
Kad kažem da postoji problem sa kojim se nosite svi ili kojega osjećate svi, onda to kažem zbog nečeg iz vlastitog iskustva - ukoliko smo dio neke zajednice i dulje vrijeme "ignoriramo" il prelazimo preko nečeg, šutmo, trpimo, ne ukazujemo na greške ili ne izgovaramo naglas, možda zapravo podupiremo i hranimo na neki način loša ponašanja, karakteristike i navike. I sami pridonosimo stezanju tih čvorova.
Ono što sam ja naučila, a možda će tebi pomoći u odmotavanju - nema kvalitetnog suživota bez kvalitetne komunikacije. U životu je najzdravije biti iskren. ...i ljubav.
Sa sestrom ne komuniciraš (ne znam što je uzrok tome), a sa majkom spremaš prekid komunikacije. A gdje su tek roditelji tvoje majke? Što je s njima u cijeloj priči, rastavi, tovjoj ženidbi za muža i sl.?
Spomenula sam problem - ako jedna osoba ima problem zbog kojega se ponaša neprihvatljivo, onda se mora pokušati pomoći toj osobi zajedničkim snagama. Svi u obitelji moraju raditi na tome. Ako majka pakosti zato da bi tebi bilo teško i da bi tebe povriedila (trudna si i ranjivija, vrijeđa tvog muža) onda vjerojatno i sama nosi neke "ožiljke" vlastite povrede, kojoj čak niti ti ne moraš biti uzrok. Nazalost čini se kako sve više ljudi koji bivaju povrijeđenima i budu nesretni zbog raznih životnih udaraca često uzimaju taj neki kamen pa gađaju i tuku druge. Povrijede ili ponize nekoga da bi bar na trenutak osjetili neku jačinu, dominaciju, lažno "olakšanje" kad vide tugu u očima drugih, a onda se čak počnu i "hraniti" nekad i preživljavaju od te tuge u očima drugih, manjih... Ne znam znaš li što bi bio eventualni razlog da tvoja majka (ako je to uopće slučaj) tako bešćutno unemirava tvog muža pa i tebe-vlastito dijete?


Uh - napišem nesšto i onda mi još 20 misli nadolazi,a tipkati ne mogu tako brzo.

Poznajem nekoga tko više od 15 godina nije čuo svoju majku iz strašnh razloga, ali - pomirili su se: dijete je zvalo majku. Meni je drago zbog njih.
Poznajem neke "bake" koje ne razgovaraju sa svojim roditeljima, a primorane su u najvažnijim trenucima (vjenčanje, rođenje djeteta, krstitke) zbog onih mlađih ili najmlađih potomaka te ljude uključiti barem na trenutak. Ne znam kako im je. Ne znam kako je tebi kad ti rođena sestra okrene glavu na ulici.
Mene bi danima boljelo srce i trbuh.
Ako voliš svoju sestru, i majku i oca i muža, svima moraš signalizirati ljubav i to nedvosmisleno. Kolko god je to teško ako se osjećaš povrijeđeno, poniženo i sl.
Ja glasam za pomirenje, za ljubav, za praštanje.
Ja bih baš za inat napisala i poslala lijepu Božićnu ili Novogodišnju čestitku, ako to niste radili godinama e pa onda bih - baš za inat. I baš za inat bih napisala neke Novogodišnje želje, nešto kratko i toplo.
Tko tebe kamenom ti njega kruhom. Moramo biti ustrajni u tome, jer će nam se cijeli svijet srušiti ako ćemo jedni drugima okretati leđa. I seki bi poslal također. I bebu"iz trbuha bi potpisala". Možda princeza LAia želi nešto sama baki poručiti.
Znam da ovo možda zvuči patetično -al evo ja sam bila u situaciji kad mi je najlakše bilo "zatvoriti vrata" i postaviti se "tko te šljivi" prema osobi koja je htjela "zamrznuti" odnose sa mnom i mm, ali evo ja sam se ponašala prilično normalno tj. pozitivno (jer ja nisam željela zamrzavati odnose) i sada je to spašeno. Barem mislim...moram još raditi na tome.
U svakom slučaju:
Nisam za takve velike rezove sada kad je dijete na putu i kad trebaš mira da ga dočekaš.
Majka si, slušaj i svoje srce i intuiciju, što se tiče trenutnoga stanja, kao žena moraš čuvati svoje dostojanstvo, a opet ne zaboraviti "da se biseri ne bacaju pred svinje", koliko god se čini da su te "svinje" u ovom slučaju tvoji najbliži srodnici. Također, ljudi zaboravljaju da se dostojanstvo ne čuva tako da se ponaša manje dostojanstveno, da se tako izrazim"

al meni se čini -jednoga dana ćete morati svi za stol i otvoriti karte. Koliko god je teško.

Oprosti "mala Laia", na dugom postu...malo me poneslo, samo neka moja nabacana razmišljanja...pišem u dobroj namjeri

Ma meni je ok reci i napraviti "tko tebe kamenom ti njega kruhom" 5 puta ili 10 ili n puta, al n + prvi put cu upotrijebiti kruh od pretprosle subote. Granice trebaju postojati u medjuljudskim odnosima inace ti odnosi vuku oziljke i slojeve oziljaka koji se godinama gomilaju. I onda kad se nagomilaju, a netko te i dalje gaze, sasvim je OK reci zbogom.

a nekad ne ide, pa ne ide.. i možeš slati sve moguće poruke, i mirnodopske i praštajuće i ovakve i onakve, al đžaba! po meni čovjek treba učiniti baš sve da se stvari isprave i poboljšaju, i izvući svaku, ma i najmanju nit ako postoji ikakva naznaka boljeg! često otvoreni i iz srca razgovor, bez optuživanja, zamjeranja, predbacivanja, dakle razgovor o tome kako se osjećam, kako me to i to boli, kako loše utječe na mene, može čuda napraviti! a ako ništa od toga ne uspije, čovjek može biti miran sam sa sobom u smislu da je učinio sve, i okrenuti stvarno novo poglavlje u svo životu!

Canaj :klap:
Slažem se s napisanim, otprilike to sam i ja mislila, ali nisam stigla/uspjela sročiti.

ja ću potpisati martu.

Canaj je predivno sročila svoje misli, stvarno mi se sviđa. I ja često čujem takve savjete po pitanju žene koja me rodila.
Nažalost, moram priznati da se ne koncu sve više manje svede na ono što su napisale Marta i Flopica, i s čime se također slažem.
Da bismo kvalitetno komunicirali nije dovoljna bezuvjetna i stalna ljubav, iskrenost, naklonjenost i sve ono lijepo samo s jedne strane.
Potrebno je čuti i razumjeti i drugu stranu; i kad cijelog života imaš osjećaj da samo ti slušaš i razumiješ, a onaj drugi sve to koristi i traži još i još i još, onda... e heb'ga.
Potrebna je volja obiju strana, a pitanje je koliko je jedna strana spremna čekati i trpjeti poniženja i napade prije negoli odustane.
Ja sam otišla da bih zaštitila sebe i svoju obitelj. Bilo je nužno. Iako nikada neću lagati svojoj djeci da nemaju baku i sl. Kad odrastu, ako budu željeli, zašto ne...

Canaj, Marta, Flopica, @n@ - sve ste jako lijepo opisale situacije koje su, rekla bih i vama poznate...na žalost ili radost svake od nas...
Kao i vi i ja se bavim svakakvim mislima i prevrćem sve naše razgovore i uvijek krećem od sebe, na način da provjerim i ponovim ako što mogu drugačije, bolje... Ipak, koji puta mi se čini da zaživi ona narodna: "Što se više saginješ, više ti se vide gaće!"
Ja sam zaista vrlo iskrena osoba, i to mi je jedna od najvećih vrijednosti koju tražim i u meni bliskim ljudima. Ovo je sve kulminacija dvoličnih odnosa majke i njene strane obitelji koja jedno govori nama, a drugo kada nas nema. Ovo se sve nije dogodilo naglo, nepredvidljivo, neočekivano. Rezultat je višeslojnih odnosa koji očito nisu imali onako čvrsto uporište kao što sam mislila... Doslovno su se raspali...
Ja sam kraće živjela sa svojima nego sestra, išla sam na fax u zg, a kada sam se vratila nakon 2 mj. sam potražila svoj stan. To je bilo sa 22 godine. Istovremeno sam radila i davala zadnje ispite. Sestra je studirala 10 godina, prvi posao potražila sa 25/26 godina, a do 30. živjela sa roditeljima...nije da nije mogla otići, ali neki roditelji vole taj osjećaj ovisnosti u odnosima koje stvore - moja sestra i danas nosi majci robu za pranje i peglanje... A samnom bi se posvađale ako bih ja rekla njoj da to nije u redu i da ostavi više majku da se odmori (nije u mirovini...) i pomogne na neki način. Ja i danas mislim da to nije u redu... Pogotovo kada imam svoje dijete i znam da bih sve napravila za nju, ali jedno je iskorištavati i biti parazit, a drugo normalan mama-kći odnos.
Mislim da smo se udaljile u trenutku kada je uvidjela da je više ne trebam - da me krivo ne shvatite, ne kao osobu - tj. da sam dovoljno odgovorna i sposobna proći kroz život.

Imala sam u planu i poslati čestitku, svima, potpisati i bebu :)... vidjeti ću ukupno raspoloženje tih dana kada budemo radili i slali čestitke...za sada ne osjećam potrebu...

Vjerujem i da joj svakako treba pomoć, ali ona misli da je dobija preko nekih novih odnosa koje je stvorila nakon razvoda - okružila se ženama koje su napustili muževi, sve joj klimaju kada priča svoje patnje, sve povlađuju... Jednako tako i moja sestra, moji nona i nono (njeni roditelji)... Klimavci:)
Možda samo treba proći malo vremena da neke njene rane zacijele, pa da može i želi o njima govoriti...vidjeti ćemo...

Ipak, hvala vam svima! Kao da ste sažele sve moje misli u svoje postove:)

Draga Mala Laia,

S obitelji je teško, najteže. :)
Ja sam ostala u Zagrebu, iako bih rađe bila tamo gdje ti jesi, ali ovako lakše postavljam granice i puno ih više volim.
Htjela sam ti samo reći da je potrebno napraviti obje stvari, dati im do znanja koliko ih voliš, ali u isto vrijeme ne dozvoliti da gaze po tebi, tvom mužu i tvojoj obitelji.
Gdje i kako postaviti te granice najbolje ćeš znati sama. Dosta je kada ti kažeš da je dosta.

To je odrastanje, netko to obavi tijekom puberteta, neko u dvadesetima, a npr. moja najbolja prijateljica tek kada je prešla 40.

Citiraj:

---

mala laia prvotno napisa

Roza, svaki puta kada mi se jedu jetrica - sjetim se tebe:):)

---

:mrgreen: e da, sjetim se i ja ponekad jetrica haha
Šaljem ti veliki virtualni zagrljaj, cure su ti sve lijepo napisale - žao mi je da moraš prolaziti kroz tako teške situacije - pogotovo jer je jako tužno kad te roditelj tako tretira.
Drži se i pusti mozak na pašu, gledaj to svoje divno dijete, mazi bušicu, a i mm-a ;-) i uživaj. Ja sam u trudnoči rješavanje teških odnosa ostavila za iza kad se Š rodi, a kad se rodio, nije me bilo više ni briga :heart:

ono sto mene vodi u ovakvim razmisljanjima (iako su nasi obiteljski odnosi bili dijelom drugaciji, sveki je fizicki i materijalno ovisila o nama, živjeli smo skupa) je da moje dijete uci od mene kako razrjesavati ovakve situacije, uvijek bi mi to palo na pamet prije nego sto bi krenula razrjesavati tisucu i prvi konflikt. I, opet danas mislim da sam mogla bolje bez obzira koliko je druga osoba to zasluzila.

Nisam sve čitala,napisati ću samo kratko da se moji roditelji nisu slagali sa svojim roditeljima i ja sam rasla bez baka i djedova jer jedni sa drugima nisu razgovarali.Kako bilo ništa mi nije falilo,nemoj se uzrujavati,makni se od napornih ljudi u svom životu i reci im da ti se jave kad se saberu.Obitelj zato što je obitelj ne mora značiti sklad.Ja se nekad bolje slažem sa ljudima koji su samo prijatelji,zašto ne?Kako bilo ti nikoga ne budeš promijenila,a ako se netko promijeni na bolje-dobro i tebi i njima.

Poučena vlastitim iskustvom svoju djecu maksimalno sklanjam iz svih situacijama u kojima se na njih može vršiti bilo kakav pritisak ili negativan utjecaj (čitaj: najčešće od mog tate, što posredno znači i od moje mame, iako ona uglavnom ne sudjeluje u takvim ponašanjima). Dakle, djeca s njim provode minimalno moguće vremena, ne zato što je on loš čovjek, nego zato što ne zna razumjeti djecu i ne zna s njima pronaći zajednički jezik. Sve i u svakom trenutku treba biti po njegovom, jednostavno ne može otpustiti kontrolu. A da ne kažem da uopće nema sposobnost uključivanja u njhov svijet i igru, nego čim pokuša nastane skrika i vika i raspoad sistema (jer je sve presilovito). Uz to bi još trenirao i strogoću. Malo po malo ipak uviđa da mu unuci "nisu dostupni", pa već ima situacija da jednom u dva mjeseca ima i svojih svijetlih trenutaka.
Na žalost, ni kao roditelj nije znao biti mudar, već je u odgoju koristio isključivo autoritet (tada sam i ja to prihvaćala zdravo za gotovo, ali danas kao roditelj mislim da je mudrost u odgoju ipak važnija). Mama se dobrim dijelom priklanjala, jer je njegov karakter jači, a takvima se na žalost naučila sklanjati još od djetinjstva (ona oduvijek od nečega bježi - rano je izgubila oca i nakon toga imala vrlo "teškog" očuha; nije ju nikada fizički povrjeđivao, ali psihičko maltretiranje zna biti i gore).
Potonji čovjek je ujedno i moj "deda" - ja drugog ne poznajem.
U djetinjstvu (sve do 11 godine) sam jako puno vremena provela s njima (5 godina sam bila kod njih, a samo vikendom išla doma, jer moji nisu bili u stanju pronaći/smisliti drugu opciju čuvanja). I dobrano osjetila njegovu psihičku nestabilnost zbog koje smo svi redom često slušali prodike i špotanja i često plakali (naročito baka i ja koje smo svaki dan bile dostupne).
Dansa sam glede njih, potpuno prazna (što me zapravo jako žalosti). Kad im idem u posjetu, a to je tek nekoliko puta godišnje iako smo udaljeni samo 40-ak kilometara, idem više reda-radi nego s nekim veseljem i još uvijek se pribojavam u kakvom ću ih raspoloženju pronaći kad dođem. Uz to prođu tjedni i tjedni da se ni ne sjetim nazvati. Ponekad me malo zbog toga peče savjest. Sad su već u stvarno visokim godinama, uskoro ih vjerojatno neće niti biti (iako red ne postoji), a ja sve manje mislim o njima. Ali to je posljedica odnosa iz djetinjstva.
Primjećujem da se nekad svjesno, a vrlo često nesvjesno odmičem od ljudi koji us me povrjeđivali i stvaram svoj mali sretni krug, jer tako štitim i svoju djecu od tih "teških" karaktera i njihovih razmišljanja i očekivanja od moje djece (tek oni nisu nikome od njih ništa dužni).
I sada sam za to da se kontakti u nekvalitetnim odnosima svedu na minimum kako bismo svi mi sretnije živjeli.