Radim kao ispomoc u jednom hotelu,nije posao mojih snova ali otkako sam odradila prvi dan posla osjecala sam se kao kod kuce,moj odnos sa sefovima(ima ih vise) je ovisno o njihovim karakterima,s jednim roditeljski,drugim humoristican a s trecim sa cak imam i odnos prijatelja...u njima sam pronasla ono sto nemam a to je obitelj i imam osjecaj da i oni mene vole.
Problem je nastao jucer kad je jedna kolegica,koja tamo radi vec godina isfrustrirana zivotom( u kojem joj za moj pojam nista nefali samo malo dobre volje) pocela gundjati da ce pljunuti u tanjur jednog gosta,nisam shvacala ozbiljno i nekad bi joj dobacila samo daj sta pricas,smiri se....sve dok ona nije rekla evo ti sad,pljunula je u tanjur i istrcala posluziti gospodu....:-o
nisam bila sama kad je to napravila,bilo nas je cetvero,neki su slegli ramenima,neki se nasmijali....a jedna mi je rekla ja nisam nista vidjela niti cula,ja zivim svoj zivot i necu CINKATI nikoga....:-o
a sta reci ja sam se osjecala kao da je meni pljunula direktno u lice nisam mogla doci sebi kako je mogla takvo nesto napraviti bilo kome.
Poslije mi je rekla da bi trebala zamjeniti posao i ja sam joj rekla da ima zapravo da treba promjeniti posao i to je sve.
Da popricam samo s njom?
Dali da kazem sefovima i kako?
Lomim se sta da napravim?
Sta vi mislite?

