Moja devojčica je tužna

Veliki pozdrav svima. Odavno vas čitam, nisam do sad imala potrebe da se registrujem jer sam odgovor na svaku dilemu i pitanje pronalazila na vašim stranicama. Ali sada se pojavio problem koji ne znam da rešim a nisam uspela pronaći sličnu temu.
Naime, moja devojčica (2,7 god) se u poslednje vreme ponaša čudno.

- Ne želi da ide u vrtić (krenula je sa 23 meseca, imali smo normalnu adaptaciju i od tad je skoro uvek išla veselo u vrtić). Ovome je prethodilo 2 sedmice pauze zbog bolesti (imali smo pauze i ranije pa nije bilo problema). Na kraju ipak uđe u vrtić ali jako tužno i uz puno pokušaja da to izbegne. Juče mi je rekla da je jedna devojčica udarila, ali ne mogu da verujem da taj jedan incident može da uzrokuje da više ne voli da ide. Vaspitačice uvek kažu bila je dobra, jela je i spavala, po njima je sve ok

- Nikad nije volela da deli svoje omiljene igračke, ali to je sad preraslo u to da nikom ne da ništa. Čak i u snu stiska rukica i govori ne diraj, to je moje.

- Stalno hoće da je sa mnom, hvata mi se za noge ako ja ne mogu odmah da odreagujem na njen poziv (a zove me stalno), uvek ja moram da se igram s njom, na igralištu uvek moram da sam uz nju... Tata jako puno radi, kući je samo naveče i tad hoće s njim (ali to je sat vremena, retko duže). Svaku noć dolazi kod nas u krevet, mada je sa 1,5 god dobrovoljno počela da spava u svom krevetu

- Ima brata od 5,5 meseci, obožava ga, stalno ga mazi i ljubi i njemu da svoje igračke. U vrtiću je do 2, tad ja idem po nju. Imamo devojku koja nam pomaže, tako da se ja njoj maksimalno posvećujem u tom peridu kad je kod kuće. Čak i kad bata sisa ona sedi s nama i pričamo. Ipak, ona je očito zbog nečeg nezadovoljna a ja ne mogu da shvatim sta je u pitanju. Jako često plače, razlozi su po meni banalni (npr. sklonila sam njenu cipelu). Ja s njom jako puno razgovaram, trudim se da dokučim šta je u pitanju ali nema pomaka. Bilo je naravno i pre loših faza, pa naiđe dobar period, ali ovo sad me zabrinjava jer ona meni deluje tužno.

Eto, teško je u jednom postu opisati problem, ali puno bi mi značilo vaše mišljenje. Da li preterujem, može li sve ovo biti normalno, da li da i dalje pokušavam da nađem uzrok ili da čekam da prođe?

draga, moja djevojčica ima godinu dana, ali se ponekad identično ponaša kao tvoja, a nema mlađeg bracu ili seku :)
mislim da ne trebaš brinuti, sad je takva faza, moguće da joj je malo i teško dijeliti tvoju pažnju...proći će...držim fige čim prije jer vjerujem da je tebi najteže. pozdrav!

I ja mislim da nemas razloga za brigu, skoro svako dijete u mojoj okolini ukljucujuci i moje je u toj dobi imalo fazu da ne zeli u vrtic. Evo od frendice maleni, star ko tvoja kcerkica, vec 2 tjedna svaki dan place na vratima, ma vec u autu krene plakat. Mog je teta doslovno cupala s mene iako je u vrtic krenuo s godinu dana i adaptacija je prosla super.
Nedjeljenje igracaka je isto normalno, i mi smo to prosli, duugo nam nitko od klinaca nije dolazio na igru jer nije imalo smisla, on nikom nista nije dao. A sad, s 3 i pol, da sve, bez problema, cak sam nudi drugoj djeci. Ali jasno, nakon puno razgovora.
O privrzenosti majci da ne pricam, moje je ko priljepak bio, ma ustvari jos uvijek je al ne u toj kolicini. Uvijek i za sve sam bila ja. Tata nam je na terenu i jako malo vremena je s nama, mozda 6 dana mjesecno, tako da sam ja malcu i otac i majka pa nisam smatrala problemom tu njegovu konstantnu potrebu da bude kraj mene i ja kraj njega.
Sto se tice plakanja...ja sam bila i kod djecjeg psihologa zbog toga jer je Sven isto imao bas jako tezak period, plakao je tako tuzno zbog svega, apsolutno nista mu nisam smjela rec da napravi drugacije a kamoli zabranit. Ali i to je proslo, psiholog mi je i sam rekao da mu vjerovatno fali tata ali da ce to proci. I stvarno je tako.
On je u zadnjih par mjeseci postao drugo dijete. Strasno se otvorio prema drugoj djeci, prije je bio individualac, sazrio je na toliko nivoa da mi je vec postalo tesko pratit te njegove promjene.
Djeca rastu i imaju faze odrastanja, mislim da ce i tvoja kcerkica vrlo brzo nauciti nositi se s nekim osjecajima (mozda i njoj fali tata) i da ce sve biti ok. Do neke nove faze...

Citiraj:

---

koksy prvotno napisa

Sto se tice plakanja...ja sam bila i kod djecjeg psihologa zbog toga jer je Sven isto imao bas jako tezak period, plakao je tako tuzno zbog svega, apsolutno nista mu nisam smjela rec da napravi drugacije a kamoli zabranit. Ali i to je proslo, psiholog mi je i sam rekao da mu vjerovatno fali tata ali da ce to proci. I stvarno je tako.

---

Uh, ovo s plakanjem mi je tako poznato, identično je kod nas.

Hvala vam puno na podeljenim iskustvima. Sad znam da ima nade da će ovo proći.

podižem ovu temu i brišem suze....
naime, imam stariju kćerkicu od 2 god. i 5 mjeseci. Zadnjih mjesec dana počela je biti nekako tiša i mirnija (do tada pravi torpedo), počela je pomalo mucati i nisam tome pridavala veliku pažnju slijedeći savjete koje sam kod vas pročitala. Prije 6 mjeseci rodila sam i drugu kćer. Nakon početne zbunjenosti starije (nije znala kako bi se ponašala kraj mene i bebe, htjela je ponovo dojiti (što sam joj dopustila, ali nakon 2-3 dana više nije htjela) ) stvari su se normalizirale....nije bilo neke očigledne ljubomore, tu i tamo poneki kapric ali zaista zanemariv, nastavili smo živjeti normalno, kako smo najbolje znali i umjeli. Neću vam lagati, u ovih 6 mjeseci od dolaska bebe bilo je i nervoze prouzročene umorom (mlađa je zaista zahtjevna, doji svaki sat već 6 mj, plačkava je itd.), bilo je situacija kad sam i vikala na stariju jer je baš u nekom trenutku nešto htjela što nisam mogla odmah ispuniti, vjerojatno se osjetila zapostavljenom, iako sam se trudila odvojiti vrijeme samo za nju, ići sama s njom u šetnju, kupovinu i sl., bilo je situacija kad sam plakala pred njima jer više nisam znala što ću od umora (fizičkog i psihičkog), bilo je....ne želim vam kriti.......ali opet sve to skupa nikad nije prešlo neku granicu......kako bih rekla.....prihvatljivog ili normalnog. Uvijek sam se trudila pružiti joj dovoljno zagrljaja i poljubaca, i slušati je, iako ona naizgled nije za to marila jer nije "imala vremena"-uvijek je bila veselo i zaigrano dijete koje jednostavno od silnog igranja nije imalo vremena za maženje!
e sad, zašto plačem......starija je od prije dva dana postala totalno tužna, tužna, tužna, tužna......izbjegava razgovor sa tatom i samnom, odgovara na pitanja samo s da i ne, jednostavno ne želi pričati.....a i ono što priča, muca, a oči su joj tako tužne....... tražila je da ide kod bake (u drugi grad) i kaže da neće bit doma s mamom, tatom i sekom......cijelo vrijeme mislim da je to zbog rođenja sestre jer nikakav drugi pametan razlog ili povod ovakvom ponašanju ne mogu dokučiti.....
srce mi puca, ne znam što da radim, imam osjećaj da je gubim, da mi klizi niz prste a ja to ne mogu zaustaviti, a volim je više od sebe! cure moje, što da radim, kako da je animiram da nam se otvori, da se ponovo mazi, da bude sigurna da je volimo, da zna da je naša i da nas nikad neće izgubiti! pomozite cure drage, ne mogu je gledati ovako tužnu, pa ona nema niti dvije i po godine!!!!!!

utte i dulence, djeca te dobi su jako željna pažnje, puno premali da shvate da odjednom nisu jedini centar svijeta svojih roditelja, jer se pojavio netko još sitniji i slabiji od njih, sa kojima moraju dijeliti svoje roditelje. Mislim da se radi uglavnom o tome: pokazujte im ljubav na sve načine, i nemojte očekivati od njih da prestanu biti bebe samo zato jer imate još manje bebe od njih.

I mi smo to prošli, strašno je teško jer svi trebaju shvatiti da više ništa nije kao prije, a to je nama velikima teško
kako je tek maloj dječici.

Puuuuuno strpljenja, dobro dođe pomoć da pričuva malu bebu, da mama može malo u šetnju sa većim djetetom...

Stop vikanju koliko god teško bilo, njima je još teže..., a ako dijete do sada nije imalo određene granice sada će biti još
teže postavljati ih, a dijetetu poštivati ih...

Kod nas je bila ista stvar, starija turbo zahtjevna, bez nekih jasno određenih granica, pa mucanje...
Samo se treba smiriti i polaka iz dana u dan, iz sata u sat, duboko disati i ne biti tužni dok su oni tužni,
pokušati biti što više pozitivan i nasmijani da stariji što češće zaborave tu situaciju i naravno puuno hvaliti,
hrabriti, poticati i pričati sa njima, nije sad to neko brzinsko rješenje, ali dugoročno pomaže.
Mislim da ne postoji odmah neko rješenje, samo vrijeme i strpljenje.
Mislim da je nama svima u tim teškim trenucima teško prihvatiti da ta starija djeca nisu više
ono što su bila i to je istina.
Dolaskom drugog djeteta zauvjek se mijenja sve tako i njima, ali doći će na svoje.
Evo moji su malo porasli i tek nakon par godina je sve lakše, bar oko tih stvari jer na red
je došlo sto drugih :) . Uvjek je nešto...
I starija se prilagodila, vole se, igraju se, ona ne muca već dugo, sve pravilno priča, čak je i R
sama progovorila...uglavnom sve je u redu.
Glavno je da ju ne ispravljate kod mucanja, već duboko udahnete da se ona pokuša smiriti, oči u oči, pa
joj date vremena da izgovori pravilno i na kraju ako ne uspije kažete, htjela si reći to i to? Nikako ne završavajte riječi umjesto nje,
koliko god vam to teško padalo.
A tuga, teško ju je gledati, ali pokušajte ju razbiti sa puuno osmjeha, s vremenom će i to nestati...
Najvažnije je da znate da nas ima više koje smo bile u tom stanju i da vas razumijemo :heart:

utte, ti moraš biti svjesna da ste vi poremetili čitav njezin svijet, svu onu sigurnost i stabilnost koju je imala ste joj odnijeli rođenjem sestre. Ona samo na taj način može vidjeti sadašnju situaciju. Koliko god tebi sad bilo teško i koliko god ti plakala, morat ćeš se potruditi da ti dijete dođe k sebi. Niste se možda dobro postavili, ona se osjeća zapostavljenom zato što je pala u drugi plan. Može li ti muž uzeti par dana slobodnoga? Možeš li dovesti mamu, prijateljicu, bilo koga par dana da ti čuva bebu dok si ti sa starijom? Ja bi za nju odvojila maksimalno vremena da joj se skroz posvetim i to vrijeme bi iskoristila za razgovore, šetnje, igre...bilo što. Ako ne vidiš pomake nakon što napraviš sve za nju, odvedi je psihologu ili negdje jer sve to skupa, mucanje i ne pričanje je ozbiljna stvar.

cure, hvala na savjetima, upravo se spremamo otići na mjesec dana kod moje mame u drugi grad i onda se zaista nadam da ću uspjeti kupiti malo više vremena za stariju-stvar je u tome što mlađa doji tako da je moja sloboda ograničena na nekih sat-sat i pol. jedan od problema je i taj što smo muž i ja oboje iz drugih gradova, a živimo u trećem, tako da su bake dalekoooooo....a i slučajno se dogodilo da su naše dvije-tri najbolje prijateljice također nedavno rodile, sve smo u malim bebama, tako da je od njih teško očekivati pomoć jer i same imaju posla preko glave! a opet nisam sklona ostavljati dijete (starije ili mlađe, nebitno) nekim, za njih polupoznatim ljudima.
uglavnom, ako sam dobro shvatila, puno ljubavi i strpljenja, strpljenja, strpljenja.....evo, jutros je već malčice bolje, pitala me što ima za ručak i odrecitirala mi eci-peci-pec.....ali jučer je bilo prestrašno.
možda bi i ja sama trebala malo preispitati one granice koje sam joj postavila tipa-ne ulaziti u kadu i ne puštati vodu (to joj je strašno zabavno) tako da poplavi cijelu kupaonicu s tušem, ili ne raznositi ispeglanu robu po stanu, ili složiti stare igračke prije nego se počne igrati s novima.....ne znam,.....ali opet, nekakve granice moraju postojati, zar ne?
sve savjete o mucanju sam pročitala, tako da smo na to spremni, ali u ovom trenutku me to manje brine od te njene tuge i nedostatka želje za komunikacijom, iako je to vjerojatno samo vanjska manifestacija onog što se mota po njenoj maloj glavi....
moja jedina želja je da korak po korak uspijem razbiti taj njen oklop u kojeg se zadnje dane začahurila i postala sasvim drugo dijete....

Citiraj:

---

složiti stare igračke prije nego se počne igrati s novima

---

za dijete od dvije godine i to još u ovoj situaciji mislim da je prerano

Dozvoli joj gušte, neka bude u kadi, neka se igra, odredi vrijeme za to, obećaj joj,
a ti si donesi stolac u kupaonu i kolica gdje možeš odložiti bebu u trenutku dok te ona zatreba...

Sad dok joj je najteže dozvoli joj te gušte koji joj puno znače, to je i njoj psihički oporavak i zaborav na tebe i bebu,
nek se fokusira na te stvari koje voli, ovako je fokusirana na tebe i bebu i stvari kojej joj braniš ili tjeraš na pospremanje.
Polako i dosljedno...više je važno da si dolsjedna u nekim malim stvarima za početak, a kasnije će
ta dosljednost biti korisna za neke veće stvari...
Zabrani samo ono što je opasno za nju i bebu...

upravo sada o tome i razmišljam-kako joj treba zapravo zabraniti samo ono što je po život opasno kao primicanje stolca ogradi balkona jer živimo na 5. katu...... ali oka, znaš što me najviše zbunjuje? to što ona ne pokazuje nikakve negativne osjećaje prema sestri, dapače, ljubi je, grli, igra se s njom, pomaže oko pelene, pri kupanju i sl.!!!!!možda je u ovih 6 mjeseci samo 2-3 puta je udarila, i samo jednom ugrizla-nekako mi se čini da je to i više nego ok?!
i što me najviše zbunjuje, kako se tek sada pojavila reakcija, mlađa ima već 6 mj!
a inače sam primjetila da je njeno ponašanje najbolje kad smo nas tri same, čim je tu tata, bake i djedovi u posjeti ili prijatelji, tek onda počinju problemi...

a htjedoh još i napomenuti da od jeseni počinje ići u vrtić (do sada nije išla) i da me čisto strah što će onda biti ako se do tada ne sanira situacija......a upravo sam je htjela početi odvikavati od pelene, a sada uopće ne znam je li mi to pametno....ne želim joj prirediti šok na šok jer usmeno izričito odbija tutu i wc školjku... a stalno mi u glavi slika nje do prije par dana-vesela, druželjubiva, živa, živa, živa.....a sad.....ajme!

Meni se čini da je to zato jer je ona empatična:
pomaže dok ste same jer kuži da je beba potrebitija, ali kad se pojave i drugi odrasli (koji bi mogli brinuti o bebi) ipak poželi da ti ona bude prva briga.

Pokušaj dojenje spojiti s nekom prema njoj usmjerenoj aktivnosti (čitanje slikovnice, pjevanje pjesmica...). A ovo s kadom je bilo i kod nas; toliko puta sam dojenje obavljala sjedeći na poklopljenoj školjci...

je Dalma, spajam aktivnosti-ja s bebom na školjci, starija u kadi, i od silnog veselja okrene tuš prema nama i okupa nas cijele! ili, beba na jednoj ruci, na cici a s drugom bojam bojanke sa starijom.....
a glede empatije, imaš pravo, izrazito je empatična prema drugoj djeci i starima....

Citiraj:

---

utte prvotno napisa

upravo sada o tome i razmišljam-kako joj treba zapravo zabraniti samo ono što je po život opasno kao primicanje stolca ogradi balkona jer živimo na 5. katu...... ali oka, znaš što me najviše zbunjuje? to što ona ne pokazuje nikakve negativne osjećaje prema sestri, dapače, ljubi je, grli, igra se s njom, pomaže oko pelene, pri kupanju i sl.!!!!!možda je u ovih 6 mjeseci samo 2-3 puta je udarila, i samo jednom ugrizla-nekako mi se čini da je to i više nego ok?!
i što me najviše zbunjuje, kako se tek sada pojavila reakcija, mlađa ima već 6 mj!
a inače sam primjetila da je njeno ponašanje najbolje kad smo nas tri same, čim je tu tata, bake i djedovi u posjeti ili prijatelji, tek onda počinju problemi...

---

Kod nas je razlika između starijeg i mlađeg veća, preko 4 godine, ali vjerujem da su neke stvari zajedničke. Također je do neke najžešće reakcije došlo tek nakon 6-7 mjeseci. Pretpostavljam da im toliko treba da shvate što su zapravo sve izgubili s dolaskom bebe i kako je ta beba nešto za stalno, a ne na par dana. Tin je isto super prihvatio bebu, mazi ga, igra se s njim, baš je nježan, ali reakcija ide prema svima drugima. Isto kao i vi najbolje funkcioniramo sami, a katastrofa je kad dođe netko sa strane pa se raspameti oko bebe, a njega jedva pozdravi, začas je na plafonu. Nemam baš neki savjet jer se ovih dana i sama osjećam uglavnom promašeno, ali, evo, da znaš da nije neuobičajeno.

Neka dijeca reagiraju prije, a neka tek kasnije. Tvoje je nakon 6 mjeseci :), moja je odmah.

To što je ona pozitivna prema bratu je odlično, to je znak da radite ispravno i to ti nek bude poticaj da tako bude i dalje.
I moja je uvijek voljela malenog, pozitivni osjećaji i pozitivne riječi, a dok je tako onda je ok.
Jer ona ga voli, ali joj se ne dopada i tužna je zbog vas velikih, sve što je do sada imala mora dijeliti: pažnja, ljubav,
čekati na red...a to nije baš lako, već im je to jaaako frustrirajuće pa se ljute na nas i na cijeli svijet oko sebe jer im se teško nostiti sa
novim osjećajima i obavezama. Dok to prebrodite i naučite treba vremena.
Njoj se život preko noći promjenio i nema više povratka, to je tako, dok beba ne propuže i ne prohoda nema
ona baš puno koristi od nje :), tek dok će se početi zajedno igrati i naučiti zajedno igrati onda ćeš vidjeti tu ljubav i rezultate
svoje strpljivosti i borbe. Tako je kod mene, jest da se pokefaju i zapnu oko igračke, ali u globalu gledano se jako vole i lijepo
funkcioniraju zajedno.

A što se tiče očeva i baki :), i dan danas mi je duplo teže funkcionirati dok nas ima više.
Puuuno mi je lakše dok smo sami, onda slušaju, imaju red, raspored i ne bune se, dok nas ima više pokušavaju na sto načina doći do nečega.

ps. pokušaj reći prijateljima i bakama da se fokusiraju na veće dijete do daljnjega...

Meni je mama pomagala u početku, koliko je meni bilo lakše toliko mislim da je malenoj bilo teže,
možda bi brže prošli kroz sve to da smo bile same...eh, ne znam, znam samo da mi je bilo katastrofa i da
se nikako ne bih htjela vratiti u taj period života...zato ti šaljem puno snage, živaca i i volje da progurate to razdoblje.

ljudi, hvala vam na savjetima i dobrim željama! lakše je kad znaš da se i drugima događalo! zapravo, usudim se reći da sam, nakon jučerašnjeg očaja, danas čak i sretna!....cura se danas ponaša po starom-skače, pjeva, trči i smije se! malo zamuckuje, ali to je sad manje bitno! znam da mogu očekivat da se ovo sve opet ponovi, ali prvi put je najteže! sad ću biti spremna, zapravo nastavit ću više ulagat u nju. Hvala svima!