Shizofrenija - iskustva, savjeti, podrška

Malo mi je teško uopće otvoriti ovu temu, premišljam se već danima, i sad sam još dodatno zbunjenja zaključavanjem teme o svekru preljubniku :), pa si mislim je li ovo za forum ili bolje ne, ali evo ipak...

Naime, radi se o shizofreniji u najužoj obitelji. Osoba je starija (70 g.), ne liječi se, ne želi se liječiti, uzimati prepisane lijekove, niti prihvatiti da boluje od bilo čega, a kamoli nečega zbog čega bi trebalo ići psihijatru. Funkcionira u svakodnevnom životu (kuhanje, kupovina...), ali je u socijalnim kontaktima strašno "nesocijalizirana" - vrijeđa, naređuje, optužuje, zabranjuje, napada... u principu je svaki kontakt s njom porcija uvreda i optužbi, koje nitko ne može provariti, koliko god si puta ponavljao da se radi o bolesti. Šira obitelj, prijatelji i poznanici su je napustili, a mi najuži naravno ne možemo, iako je svaki dan pravi izazov da tako kažem, i kako nam je rekao njezin dr. - "Razumijem da vam je kvaliteta života jako narušena".

Razgovarali smo dakle s njezinom dr. opće prakse, nekoliko psihijatara, psihologa, centrom za krizna stanja, telefonom za psihološku pomoć... i svi nam kažu isto. "Ako se ne želi liječiti, vi tu ne možete ništa. Možete ju hospitalizirati prisilno (uz policiju i hitnu), ali samo ako je agresivna, suicidalna i sl. Ako ne možete izdržati, krenite vi na terapije kod psihijatra".

Pa sam htjela pitati:
1. Ima li neko iskustava s ovom bolešću, znate li za neku grupu podrške, udrugu ili nešto slično... (na google-u nisam ništa pronašla). Negdje gdje se može dobiti neki stručni savjet, ili pomoć, podrška zapravo najviše. Naravno, uvijek mogu krenuti ja psihijatru - ali nekako više vidim smisla u nekom drugom obliku podrške.

2. Smijem li se ovdje raspisati o detaljima i jadati :), jer mi je nekad zbilja teško, a zapravo osim nas 5 najužih članova obitelji, nikome ne pričamo o tome (a jedni drugima ne znamo što bismo više rekli na tu temu), ne pričam frendicama... svi znaju da imamo "čudnog" člana obitelji, ali ne komentiraju baš previše. Uh... možda mi i samo ovo bude dosta da dobijem neki virtualni hug. :)

:love2:

razumijem
prošla sam i ja kroz to iskustvo. trajalo je predugo. za sve nas prepredugo.

ne znam što bih ti rekla osim da budete strpljivi i da se držite zajedno i da nikada ne zaboravite (ma koliko teško bilo) da je ta osoba bolesna a ne zločesta, podla itd. TO je najbitnije, jer ako to zaboravite neće biti dobro

dakle, puno ljubavi, strpljenja, čelični živci i nikad stvari ne primat previše k srcu (sve što možete doživjeti od te osobe, ona to ne radi namjerno :-( )

:love2:

BB imam člana uže obitelji sa sličnom dijagnozom, svakih par godina je imala epizode koje bi trajale mjesecima, nije se htjela liječiti, čitava obitelj bi bila na koljenima dok te epizode ne bi završile, a ona na rubu fizičke iznemoglosti;završilo je na način da smo joj potajice ( naravno nakon što smo posjetili njenog psihijatra , dobili ideju za tako nešto i recept za lijek) sipali u piće lijek koji je trebala uzimati, nakon par dana tako omamljenu je hospitalizirali; na psihijatriji je ležala oko mjesec i pol dana i još neko vrijeme nakon toga uzimala terapiju dok s estanje nije stabiliziralo; moram reći da je ta terapija nešto najgore što sam vidjela, ona od čovjeka napravi poslušnu lutku koja funkcionira samo na zapovijed; nakon toga ju je psihijatar prebacio na litij karbonat(antipsihotik koji djeluje na temelju ravnoteže elektrolita u mozgu) i od tada ( a to je skoro 10 godina, a osoba sad ima 61g.) nije bilo nikakvih epizoda, tako da je meni sve pomalo izbljedjelo iz sjećanja;
-znam kako se osjećaš sada, je rsu i mene rodbina, frendice, susjedi, zivkali i pitali što je s njom, zašto ništa ne učinimo, davali dobronamjerne savjete, a samo onaj tko ima psihičkog bolesnika u obitelji zna da se tu malo što može učiniti i koliko je to poražavajuće i iscrpljujuće, a posebno stavovi naše male ograničene sredine prema takvim ljudima
- potpisujem punticu u potpunosti, ti ljudi su bolesni i koliko god to bilo teško u datom trenutku treba imati maksimalno strpljenja i razumijevanja
- probajte se kao obitelj dogovoriti na način da nije sve na jednom članu već da se možete odmoriti i opustiti :love2:

http://www.urios.hr/sto-je-shizofrenija/ Udruga roditelja i obitelji oboljelih shizofreničara


Udruga Lukjernica
Cavtatska 4
20000 Dubrovnik
(099) 3166-633
(099) 2140-145

http://www.zzjzpgz.hr/nzl/7/antistigma.htm

naravno na netu imaš puno foruma i ljudi koji si međusobno pomažu na njima razmjenjuću iskustva

nažalost u familiji imam 1 a recimo dva ali različita tipa šizofrenije jer ih ima na stotine koji se drugačije manifestiraju- a šta da kažem srce mi se slomilo jer se radi o ljudima od 20g života koji su do tada najnormalnije živjeli....teško mi je i to i danas prihvatit....prva osoba je visoko inteligentna, ne samo u školi sve 5.0. kako se kaže nego inače nevjerovatno inteligentna- zamislite kako je teško gotovo nemoguće takvu osobu staviti pod lijekove- koja "nije glupa", zna što joj je ali to ne prihvaća govoreći da to može pobjediti bez lijekova...od zatvora, psiho.bolnica, nasilja, suza, intezivnog izgladnjivanja (samoga sebe u znak protesta), debljanja itd. jako volim tu osobu zajedno smo odrasli i a pogotovo ta druga osoba je dio mene....

Meni je mama oboljela od shizofrenije kad sam imala 11 godina i liječi se otada. Nakon milijun hospitalizacija, što dobrovoljnih što u pratnji policije jer je napala negdje nekog, nakon 4 doktora koja je promijenila i puuuno različitih lijekova, zaključujem da pomoći nema. Ili je nadrogirana do te mjere da ne može ni slinjenje kontrolirati ili viče na nas. Volim ju jer mi je majka i jer se sjećam kakva je žena bila prije, ali zapravo nje više nema. Barem ju ja nisam nijednom u ovih 18 godina od prvog ispada vidjela, nikada ni na tren. Strašno mi je kad mi netko kaže ove gore savjete da treba znati da je osoba bolesna. Mislim to se nikad ne može zaboraviti. Ona je samo bolesna, ona više nije ni osoba u smislu imanja vlastitog svjesnog, nesvjesnog i podsvjesnog. Imat nekog takvog je kušnja humanosti. Znaš da neće biti bolje, i da ne cijeni sve što radiš i znaš da svi uokolo misle da ju trebate kao obitelj nastalno ostaviti u instituciji, ali to ne činiš. Samo razumijem i želim da se nikome više ne ponovi...

I za administratora, nisam ja ovdje javno otrkila neku mračnu tajnu da mi je mama bolesna. Bez imalo srama i u živo i na netu kažem da mi je majka shizofreničarka. Bolest nije nitko kupio.

Hvala puntica, hvala cure, sad osjećam da i ja moram dati vama :love2:

:)
Hvala ivanazg na linkovima, valjda nisam dobro guglala.

Mislim da sam to što mi pišete već i sama znala - teško je i nema pomoći, a opet čovjek stalno nekako kopa i razmišlja, i misli si "pa mora valjda biti nešto što će pomoći da bude bar malo bolje".

Ja sam mislila da će ju kad ja rodim dijete malo veseliti, omekšati... ponekad je bilo i takvih trenutaka, da se smije njemu, da je radosna i da na nikoga ne urla jer je rekao "dobar dan, kako ste?". Ali pored svega, u zadnje vrijeme me zapravo najviše brine trebamo li joj više uopće voditi dijete. Jer se počinje derati na nas s ulaznih vrata, a djetetu se obraća s "Tvoji mama i tata su budale, ja znam da te zanemaruju, ne brini, zvat ću ja njima socijalne radnike". On je sad godinu dana, i mislim da već opako razumije da je "atmosfera malo čudna" i gleda nas zbunjeno "što se sad događa". A kad tek bude počinjao razmijevati sve riječi, ne znam... Ona je djetetu baka, mama mog mm... i nekad si mislim da ima pravo vidjeti unuka, a nekad... nekad ne znam što bi rekla. I mislim si, "gle, no way, zaboravite, nema šanse, ne vodim ga".

Casa, potpuno to kužim... nije moja mama, ali moj mm često zna reći da je baš to ono što bi htio bar na tren vidjeti ispod svega toga - svoju mamu.

Mislim da nam neće zaključati temu ;). Ljudi ovdje pišu o stvarno teškim stvarima kao što je npr. neplodnost ili gubitak djeteta, traže podršku u vezi svega... mislim da je ono sa svekrom bilo nešto drugo (kad sam već uopće to spomenula)...

Imam troje djece koja su u kontaktu s mojom bolesnom majkom. Najtariji ima 9 godina i u potpunosti razumije da je baka bolesna i da kad viče ne treba vikati na nju već ju pokušati smiriti. Ne uzbuđuje se u kontaktu s njom i izuzetno ju pohvali kad napravi štrudlu za njega. To i nju jaako razgali pa je on jaako ponosan da je oraspoložio baku. Srednji ima 20 mjeseci i već zna da je baka bolesna, i često njeno vikanje s njim okrenemo na igru i šalu. Kao baka viče da vidi koliko glasno može, a koliko glasno možeš ti? Najmlađi ima 7 mjeseci i ne ferma ju po posto. Mislim da djecu treba učiti da su oni drugačiji i da ih mi volimo iako su ponekad strašni. Bude scena kad se djeca prestraše, ali na kraju i uče toliko o toleranciji i humanosti koliko ni na kojoj radionici nevladinih udruga ne bi naučili za cijeli život. Vjerujem da su moja djeca tim iskustvom obogaćena jer su tolerantniji, svjesniji psihičkog dijela osobnosti, zahvalniji za dano im zdravlje i socijalno kompetentniji za rješavanje sukoba. Nije svako zlo za zlo. Ali da je teško, je, jaaako.

Casa, ovo je predivno, tako ljudski, tako sam se sva naježila i krenule su mi suze, i tako si mi dala snage da i ja to pokušam. Hvala od srca što si to podijelila. :zaljubljen:

Bubilo Bubich, na temelju svog 20-godišnjeg ikustva života s vrlo bliskom dg. u užoj obitelji, poslala sam ti PP koji je, načelno, manje afirmativan od ovih gore poruka. Naše iskustvo je bolest slične težine. Rekla sam ti i kako su se djeca s time nosila.

Načelno, iz mog iskustva - pazi na sigurnost djece (odvođenje djeteta, posjedanje na balkonsku ogradu itd. - to su bile neke naše epizode), uvijek znaj da to govori bolest, koja koji put "pojede" osobnost, ili u nekim fazama je pojede, a ne ta osoba.

Bitno je da je u liječničkoj kontrolli pogotovo za šizofreniju, ako dobro shvaćam, kod šizofrenije postoji opasnost i za nju i za druge ljude. Također, razmislite o alternativama što ćete ako/kad postane teže, ako sam dobro shvatila psih. bolesti se starenjem pogoršavaju.

Puno sreće, živaca, ali i hladne glave vam, iz svog iskustva, želim :heart:!

I, u stvari, mislim da je jako loše ovo što se sustav "ne želi petljati" u liječenje psih. bolesnika jer je karatkteristika brojnih da pojedinac uopće sebe ne osjeća bolesnim, a da ih trigerira onda neka tragedija na intervenciju.

Ili da obitelj mora pribjegavat trikovima.

E, i neki vanjski događaj u smislu rođenje djeteta ili takav neki triger, mislim da nema veze puno s unutarnjim putevima tih bolesti (ovo, "omekšat će" itd., to nema veze i po meni ne trebaš uopće na taj način razmišljati, to nema veze jedno s drugim, slično bi bilo kao da razmišljaš tipa bit će mu s ne znam... s gušteračom bolje kad se rodi dijete). Jedino, naše je iskustvo da je u situaciji objektivnih kriza bivalo bolje (tijekom rata). I jako je teško vidjet koji put osobu ispod dijagnoze, ovisno o tome kolko je što u kojem trenu izraženo. Kontakt s djecom - nemoguće je potpuno ukinuti, kod nas je to bilo jednostavno za odrediti, ovisno o fazi bolesti, u nekim fazama je bilo divno (par mjeseci godišnje, ali našlo se i takvih mjeseci).

da prekinem niz:mrgreen:

možda je loše što se sustav "ne petlja"
ali opet veće petljanje bi otvorilo put zloupotrebi
to je jako sklizak teren do kada pojedinac može odlučivati o sebi i svom liječenju, a kada je vrijeme da se uključi sustav

Citiraj:

---

aleksandra70vanja prvotno napisa

da prekinem niz:mrgreen:

možda je loše što se sustav "ne petlja"
ali opet veće petljanje bi otvorilo put zloupotrebi
to je jako sklizak teren do kada pojedinac može odlučivati o sebi i svom liječenju, a kada je vrijeme da se uključi sustav

---

Da. Ali, kod svake bolesti, a kod psihičke posebno, imaš direktno ugrožene sve iz okružja... i pojedinac je u tom slučaju baš posebice rijetko pojedinac, dolazi s paketom onih koje ugrožava. Pa je okolina osuđena na snalaženje. Ali, svugdje je to isto, pretpostavljam, riješeno, pa je to više moj neki filozofski vapaj, koji je 20 godina bio i te kako konkretan... ali... niko nam nije mogao pomoći, tj. morali smo sami sebi pomoći (na način trikovi i prijevare). Bio je nedavno članak u nacionalu o šizofreniji, mislim da su bili predstavnici udruge i predstavnici struke, komentiralo se i slučajevi iz Crne kronike (onaj splitski slučaj bebe, ne znam je li bolesnik koji je to počinio bolovao od šizofrenije ili od neke druge teške psih. bolesti), koji su ipak, hvala Bogu, vrlo rijetki.

Mislim ovo.. sustav ne smije liječiti bolesnu osobu, ali, ako ostali (zdravi) ne mogu izdržati, da idu kod psihijatra po terapiju... Ne znam. Po mom osjećaju je tu dubinski nešto krivo. Pretpostavljam da je to najbolje moguće rješenje od svih loših rješenja i pretpostavljam da je svugdje isto regulirano, i kod nas (u našoj obitelji) su zdravi, s godinama, počeli pit psiho-terapiju da se lakše nose s time.

I mene je jako smetalo to - "ne možemo vam pomoći", mislila sam si kako je to uopće moguće - "to je na obitelji da riješi", ako obitelj grca i jedva pliva u tome... I stvarno ti na kraju ne preostane ništa drugo nego tražiti izvore snage negdje drugdje, bilo gdje, što god se sjetiš... od knjiga za koje si cijeli život bio "gluh ko top", molitve, psihologa/psihijatra, pa do foruma... (ali kao da je samo s ovom bolešću to tako).

Ali dobro još za snagu i podršku, snađeš se... meni u svemu kronično fali i nekih informacija - što da radim u kojoj situaciji, i kako da se ponašam, tko mi to može reći? Što trebam reći? Često samo šutim, šutim i čekam da prođe, pa onda govorim samo "Da, da, da... aha...". I kad bolest ima toliko oblika i načina manifestacije, da ti svatko može reći samo "Držite se, znam da je teško". I vidiš ina33 nikada mi uopće nije palo na pamet da rođenje djeteta, ili bilo što drugo i ne može utjecati na ponašanje... a zapravo kad razmišljam, stvarno to nema veze jedno s drugim (kao što ne bi imalo ni s gušteračom :)).

Za djecu... joj... tanka je linija između onog ljudskog što piše Casa i straha da se nešto loše dogodi. Nisam nikada razmišljala da bi dijete bilo samo s njom, čak uvijek planiram da nas je barem još dvoje u kući ako idemo s djetetom ;).

Sad sam ostala bez teksta i već dugo buljim u ekran i ne znam što još da napišem :).

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

I mene je jako smetalo to - "ne možemo vam pomoći", mislila sam si kako je to uopće moguće - "to je na obitelji da riješi", ako obitelj grca i jedva pliva u tome...

---

Znaš što, iskreno - tek kad u obitelji imaš bolesnika na samrti, starca koji ne funkcionira ili teškog psihičkog bolesnika, za koje "sustav" očekuje da je to "problem obitelji" i da se oni u tome slamaju i, po potrebi, oni kljucaju tablete za funkcioniranje, shvatiš koliko je "sustav" podbacio - i upoznaš jedan drugi svijet privatne ponude koja uskače tamo di je od sustava vakuum tj. di ti ponude tablete za bolje funkcioniranje, kao jednu "ironičnu pomoć".

Ako ti trebaju savjeti na tu temu, kao i savjeti oko postupka smještanja u dom za odrasle psihički bolesne osobe, iskustva kakvi su ti domovi, koje izbjegavat i koje preporučit i onako načelno kako izgleda postupak - piši.

Kako se ponašat - opet ti je to, po meni, šifra "gušterača". Kako se god ponašala, sljedovat će nevezana reakcija, ovisno o unutarnjim tokovima bolesti. Naša osoba bliska iz obitelji je bila, na kraju, ovako kako opisuje casa - nema tu više osobe i njene osobnosti, ostaje samo (u nama) sjećanje, i njeno fizičko tijelo i dijagnoza koja ju je sasvim "pojela" u smislu da je od osobnosti ostalo - ništa. A ponašanje tvoje se svodi na "samopreživljavanje" i "psihofizičku samoobranu". I donekle brigu, koliko si u stanju, da se ta osoba baš fizički totalno ne uništi, ne ruinira stan, ne ozlijedi ili ugrozi okolinu.

E, i još nešto što me frapiralo. U zadnjoj epizodi naša osoba je bila dosta u bolnici na psihijatriji, bilo joj je jako loše (kateteri, ne jede, hrani se na sondu, ono... u strašnom tjelesnom stanju). Oni su je, nakon nekih mjesec i pol, otpustili... očekujući da mi organiziramo hendlanje - platimo, pretpostavljam, nekog medicinara za katere, sonde i ostalo. Tj. računali su da neće dugo živjet, valjda. Odnosno, "izašli su nam u susret koliko su mogli", jer pshijatrija nije "stacionar" tj. tamo su oni kojima se kako-tako stanje može poboljšati. Kad smo pitali njenog višegodišnjeg psihijatra što raditi, on, recimo, nije imao pojma da je u sljedećem gradu na pola sata vožnje državni dom za psihičke bolesnike, kad smo ga baš specifično pitali za taj dom - nije znao.

Općenito, taj link fali... Psihijatar često skrene na obitelj i tu je kraj priče. Ovo o postojanju domova sam čula sasvim slučajno, od prijateljice, koja ima nekog u domu za psihički bolesne osobe (mislim baš jednu s dg. šizofrenije i još nekoga, u dva različita doma).

Tj. bili smo prepušteni guglanju i raspitivianju po obiteljima, a na mjestu di smo očekivali takve informacije - ništa. A osoba radi u struci ono... godinama... nije početnik, i dom postoji godinama.

Hvala ti Ina33 na svim informacijama, i ponuđenoj pomoći!
Da, čini se da ti stvarno preostaje samo "preživljavanje i čuvanje sebe". Ja sam potrošila užasno puno energije i živciranja, koje riječi da izgovorim ili ne izgovorim, kako da posložim rečenicu, koju majicu da obučem i s koje strane da uđem u ulicu... samo da ne "izazovem napad"... ne samo zato što je to meni bilo grozno slušati i otrpjeti, nego općenito - htjela sam izbjegavati te sukobe i napade. Pronaći način da ju razveseliš ili odobrovoljiš, pa ti se na kraju kolači i cvijeće zapakiraju da si poneseš to natrag doma. (a to je još i "super primjer"). I čini se da stvarno nema pomoći, osim koliko možeš sam sebi pomoći.

A što se tiče sustava... ja sam svaku od ovih osoba (dr., psihijatri...) pitala postoji li neka udruga, brošura... bilo što gdje se možemo obratiti ili pročitati više o tome, i nitko nije znao, nego su nam rekli da kad baš puknemo odemo na Rebro u centar za krizna stanja. U svakom slučaju, meni je drago da sam otvorila ovaj topic jer se nakon 20-tak postova i svega što ste pisali, osjećam puno bolje i znam više nego što sam do sad znala. :zaljubljen:

A to da psihijatar nije znao za dom... što reći... meni je samo palo napamet (povući ću paralelu) kad je meni pedijatrica rekla da mi je mlijeko slabo i da mu ne smijem davati da sisa više od 20 minuta svaka 3 sata, pa svaki vrabac s rodinog foruma zna bolje od toga!!! Ponekad se čini da oni znaju samo ono što su naučili tisuću devetsto i neke na faksu, a poslije toga, koga briga.:roll:

Ne bih htjela biti bezobrazna prema psihijatrima, ali ja sam od njihove pomoći odustala kad me tadašnja mamina doktorica pozvala na razgovor s ciljem valjda da mi pomogne. Uglavnom, žena mi je preporučila da kad mama ima sipad da se ja maknem. Onda sam joj rekla, a gdje? Gdje da ja sa svojih 15 godina odem kad mama viče, a živimo u stanu od 45 kvadrata, sa bratom od 3 godine? Mislim tako glup i nerealan savjet mi ni bolesna mama ne bi dala. Oni zapravo služe samo da pokušaju naći odgovarajuću farmakoterapiju, i to je to. Oni ne znaju pomoći, jer oni ne žive s tim ljudima. Oni ne znaju da je sukobe nemoguće izbjeći jer moja mama pali radio na najglasnije u 2 ujutro, baca se kroz prozor jednom tjedno, ali nikada ne skoči, dolazi ti u školu radit probleme itd. Najbolje što čovjek može napravit je ponašat se kao da imaš dvogodišnjaka s tantrumima, pa ono iako znaš da kad dođete u dućan i ti ne kupiš lizu, on će urlat na podu, ali ti i dalje ideš u dućan. I ne ispričavaš se drugima nego se ponašaš kao da je to potpuno normalno. Sad kad ne živim s njom mi je i teže jer se uvijek brinem kako tata i ona jedu, je li došla kući, šta radi kad je tata na poslu... Često ih posjećujem, operem im kupaonicu, skuham... Meni osobno dom nije opcija dok sam ja zdrava. A kad bi stvari postale takve da vjerujem da postoji stvarna opasnost za nju ili za druge, nazoveš policiju i oni ju odvedu na prisilnu hospitalizaciju. Strašno u svakom slučaju, ali strašnije je da nekog ozlijedi. To je ono što sistem nudi.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Za djecu... joj... tanka je linija između onog ljudskog što piše Casa i straha da se nešto loše dogodi. Nisam nikada razmišljala da bi dijete bilo samo s njom, čak uvijek planiram da nas je barem još dvoje u kući ako idemo s djetetom ;).

---

nije tanka linija, ili barem ne bi trebala biti. linija mora biti itekako debela

moji nisu znali postaviti takve granice, imali su previše povjerenja da će sve biti ok
ali nije bilo, rijetko kad je bilo. vjerujte mi, prošla sam svakakve epizode, i nikad ne bih dopustila da moje dijete prođe isto što i ja.
sve što sam se naslušala i nagledala...bilo bi milijun puta bolje da nisam

ali ja sam pomirljiv i tolerantan karakter, i uvijek sam sebi (od kad sam bila svjesna) ponavljala da to bolest radi a ne moja baka. nekad je pomagalo, nekad nije
moja sestra nije nikad prihvatila bolest kao ispriku, kao ni moja mama, i one i dan danas misle da je moja bak abila zločesta i svakakva

ali nije, bile je predobra osoba, ali je bila jako bolesna, ali očito to nitko nije smatrao bitnim:(

btw. mi smo saznali da je baka bolesna godinu dana prije nego što je umrla. nikome nije htjela reći. a saznali smo slučajno jer je doktorica dala njen karton mojoj mami, a u njemu je pisalo da već 20 godina nije bil ana kontroli, a da već više od 40 godina boluje od šizofrenije :(

uopće ne kužim kako njenoj doktorici nikad nije palo na pamet da nešto kaže, uostalom bila je i naša doktorica :roll:


jadna, jadna žena :heart:

puntica okreni pilu naopako
zamisli da doktorica zove članove tvoje obitelji i govori im o tvojim bolestima

Citiraj:

---

puntica prvotno napisa

a saznali smo slučajno jer je doktorica dala njen karton mojoj mami, a u njemu je pisalo da već 20 godina nije bil ana kontroli, a da već više od 40 godina boluje od šizofrenije :( uopće ne kužim kako njenoj doktorici nikad nije palo na pamet da nešto kaže, uostalom bila je i naša doktorica

---

Ma slično je i kod nas bilo, da se to sasvim slučajno saznalo nakon jednog posjeta dr. opće prakse. Obitelj moga muža se nekako uvijek držala "Ona je takva"... navikli su se s godinama. Ja sam ih zapravo malo razdrmala, napadala muža - pa kako niste znali prije, pa zovite ovog, zovite onog... i na kraju smo i zvali, i razgovarali i opet ništa.

Znam da su uvjeti u tim domovima i bolnicama užasni, i da nitko ne želi vidjeti nikoga svoga na takvom mjestu. Ali u nekom idealnom svijetu, ja sam si mislila možda bi za nju bilo bolje da je u domu. Znam da su uvjeti katastrofalni, i da tablete naprave biljku od čovjeka (koje ona uopće ne uzima). Ali, kad bi bio neki ok dom (privatni naravno), i kad bi ona tamo imala odgovarajuću "pažnju i terapiju", možda bi joj dani bili bolji, i život ispunjeniji... Možda ne napada ljude i nije nužno da ju institucionaliziramo, ali je stalno bijesna, ljuta, jadna... i po cijele dane sama jer svi rade - obitelj naravno, drugima ni ne pada na pamet da ju nazovu ili posjete. Pa si mislim, pa možda bi dom bio više ljudski, da se cijeli dan netko brine oko nje. Kad bi čovjek uopće mogao naći ljudski dom.
A opet, tko zna... možda bi joj tek to predstavljalo groznu promjenu, jer ju je netko odveo iz njezinog doma. Uh...

Citiraj:

---

aleksandra70vanja prvotno napisa

puntica okreni pilu naopako
zamisli da doktorica zove članove tvoje obitelji i govori im o tvojim bolestima

---

kako god da okrenem pilu ne mogu shvatiti da jedna liječnica koja zna da pacijentica boluje od šizofrenije, i to ne malo, nego 40 godina, da se odbija liječiti, neće ići na preglede, stalno ima problema s halucinacijama itd da liječnica ne reagira nikako?!
ta osoba je opasna i za sebe i za druge (ne liječnica, nego pacijentica). da je itko od obitelji znao da je bolesna, možda bi je uspjeli nagovoriti da se ipak liječi. ovako je 40 godina svoga života živjela u paklu, kao i svi oko nje, samo zato što nitko nije znao za njeno stanje

kad bih ja bolovala od toga voljela bih da netko kaže mm-u ili mojim roditeljima ili nekome. jer znam da bi mi trebala pomoć, a sama sebi, u tom stanju ne mogu pomoći :-(

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Oni zapravo služe samo da pokušaju naći odgovarajuću farmakoterapiju, i to je to. Oni ne znaju pomoći, jer oni ne žive s tim ljudima.

---

Složila bih se s većinom, s time da je moj stav da oni uistinu ne mogu pomoći, nije da ne žele, nego je to beyond medicine, ali da za neke dg. to valjda i njima precrno zvuči (mislim, koja je onda uloga doktora - drogiranje da motorika ne šteka ili da napadaju okolinu i sebe, kao što je casa opisala) pa ne predstave to tako odmah obitelji, plus nadaju se nekom periodu mira ili remisije, a nije ni to malo. Tj. mogu, kako-tako, ako ima sreće, u određenim razdobljima života držat bolest u kakvo-takvoj kontroli, ali nije niti to malo, daj što daš (epizode koje su gore opisane - remisija od 10 godina nije za bacit).

A ovi neprovodivi savjeti... da, to je to i ona to završi da taj psihijatar nema samo izvornog jednog bolesnika, nego i užu obitelj koja je isto tolko potrošena da pojedinci moraju na psihofarmake.

Jednostavno, na žalost, to je realnost teških psihičkih bolesti, koliko se meni čini iz moje perspektive.

A apropos ovog negovorenja obitelji... tko onda zna da je bolesnik bolestan? Sam bolesnik ne zna - on svoju bolest odbija. Obitelj ne zna. Mislim... usporedimo ovo i bolest od raka, kad ono doktor ne kaže pacijentu da je bolestan, nego priopći obitelji. Ne bih htjela bit u koži tih doktora, ali ima tu puno dilema.

Mislim, ako se bolesnik neće ljiečit, koja korist od spoznaje da to zna samo doktor - da zabilježi u karton? Ne razumijem, ali razumijem da je svima teško, i bolesnicima, i obitelji, ali i doktorima.

prijateljica je nedavno imala slučaj sa svojom mamom
da ne ulazim sad u detalje, ali na kraju su uspjeli se dogovoriti s doktoricom (koja ih je obavijestila o njenom stanju, oni nisu imali pojma, mislili su da je kriza srednjih godina ili tako nešto) i prisilino su je hospitalizirali
to je pak scena koju nitko ne bi želio doživjeti...gledati vlastitu mamu kako je odvoze zavezanih ruku u onoj košulji :-(

bila je u bolnici nešto više od mjesec dana
sad je pod terapijom, uglavom pije lijekove (iako ne uvijek sve) i sve je pod kontrolom, više manje. čim primijete da se malo čudnije ponaša odmah reagiraju i uspiju je nagovoriti da ponovo počne piti terapiju (čim prestane kuži se)

i tako, dan po dan život ide dalje

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

A opet, tko zna... možda bi joj tek to predstavljalo groznu promjenu, jer ju je netko odveo iz njezinog doma. Uh...

---

Mislim da dilema, s vremenom, nakon više desetljeća bolesti, postane takva da je bolesna osoba toliko loše da joj je svejedno (jednako loše), gdje god da bila, jer vanjski trigeri s putevima bolesti više nemaju veze, radi se samo o spašavanju uže obitelji od pakla bolesti. Ali, to treba procijeniti (obitelj) kad je ta faza i sami moraju trigerirat neka rješenja, jer institucije čekaju da psihički bolesna osoba, koja sama nema realnu percepciju sebe, sama dođe po pomoć... a načekaju se i po 20-tak godina.

A i ovaj savjet "makni se" mi je "super". Mislim... ono ili da se maknu onda svi bliži ili da se bolesnik negdje izmakne, ali pod kontrolom. Koja je posljedica toga "makni se" - da bolesnik tumara sam pa do prvog incidenta, kad će doći policija ili hitna, pa ko prvi... Ali, bitno je da je dg. utefterena u karton i da je tamo vidljiva (u tajnosti?). Ne znam, nemam rješenja, ali nije niti to rješenje pa onda kad obitelj to više ne može kontrolirati onda epizode kao ona na Marjanu, ma koliko rijetke, ali događaju se.

Prošlo je nekoliko dana, a nekako sam imala potrebu napisati još jedan post. Samo zahvaliti svima vama koji ste podijelili svoja iskustva i osjećaje o ovoj bolesti, vjerujem da je svima to jako teška tema, i za pisati, i prisjećati se ako je (koliko-toliko) iza vas... Već sam napisala, a meni je stvarno pomoglo što sam imala s nekim podijeliti to.

Hvala vam svima :-).

Curee nema vas