Ne bih htjela biti bezobrazna prema psihijatrima, ali ja sam od njihove pomoći odustala kad me tadašnja mamina doktorica pozvala na razgovor s ciljem valjda da mi pomogne. Uglavnom, žena mi je preporučila da kad mama ima sipad da se ja maknem. Onda sam joj rekla, a gdje? Gdje da ja sa svojih 15 godina odem kad mama viče, a živimo u stanu od 45 kvadrata, sa bratom od 3 godine? Mislim tako glup i nerealan savjet mi ni bolesna mama ne bi dala. Oni zapravo služe samo da pokušaju naći odgovarajuću farmakoterapiju, i to je to. Oni ne znaju pomoći, jer oni ne žive s tim ljudima. Oni ne znaju da je sukobe nemoguće izbjeći jer moja mama pali radio na najglasnije u 2 ujutro, baca se kroz prozor jednom tjedno, ali nikada ne skoči, dolazi ti u školu radit probleme itd. Najbolje što čovjek može napravit je ponašat se kao da imaš dvogodišnjaka s tantrumima, pa ono iako znaš da kad dođete u dućan i ti ne kupiš lizu, on će urlat na podu, ali ti i dalje ideš u dućan. I ne ispričavaš se drugima nego se ponašaš kao da je to potpuno normalno. Sad kad ne živim s njom mi je i teže jer se uvijek brinem kako tata i ona jedu, je li došla kući, šta radi kad je tata na poslu... Često ih posjećujem, operem im kupaonicu, skuham... Meni osobno dom nije opcija dok sam ja zdrava. A kad bi stvari postale takve da vjerujem da postoji stvarna opasnost za nju ili za druge, nazoveš policiju i oni ju odvedu na prisilnu hospitalizaciju. Strašno u svakom slučaju, ali strašnije je da nekog ozlijedi. To je ono što sistem nudi.