Odbijanje ponuđenog djeteta

IZ TEME "NAŠA PRIČA" IZDVOJENA JE NOVA TEMA: Što kad posvojitelji odbiju ponuđeno dijete? Može li se dijete odbiti? Postoje li opravdani razlozi za to? Kako centri reagiraju na odbijanje?
Molim posvojitelje s iskustvom da se jave.


pujica napisa

Citiraj:

---

Osim toga, uvijek se samo pise o losoj birokraciji (naravno da tu ima mjesta za poboljsanja, ali ja mislim da samo zakoni po sebi i nisu toliko losi, koliko se ne provode dovoljno kontrolirano u praksi) a recimo nikad se ne pise da ima jako puno izbirljivih posvojitelja koji cekaju godinama jer bi htjeli savrseno dijete sa savrsenim "pedigreom" (kao da takva djeca id na posvajanje) pa im smeta porijeklo, boja koze ili kose, zaostatak u razvoju (naravno da dijete zaostaje ako je u domu) i slicno. I to je jedan veliki razlog dugog cekanja, samo to rijetko tko zeli priznati (npr. naseg M. je dvadeset parova prije nas odbilo uopce uzeti u obzir, a kamoli upoznati zbog socijalne anamneze majke)

---

potpisujem. Nigdje nikad kad se piše i priča o posvojenju ne spominju se izbirljivi posvojitelji. Mi smo tri puta postali roditelji upravo iz razloga što parovi koji su kontaktirani prije nas nisu htjeli niti čuti, našu kćer je jedan par vidio i ta žena ju je na tako ružan način odbila da su se u centru zgrozili, predala ju je teti i rekla pred svima, "nema šanse, s "tim" treba raditi 24 sata dnevno". Da, ženo, nju a ne "to" treba voliti 24 sata dnevno bezuvjetno i potpuno a osim što idemo na fizikalnu jednom tjedno i malo vježbamo dok se igramo nikakvih posebnih potreba ona nema, baš suprotno naša curica je nakon par mjeseci s nama postala prekrasno, veselo, nezahtjevno dijete s kojom možemo putovati, ići u goste i ostajati i nakon vremena za spavanje a da ona ne pokaže niti najmanji znak nervoze.
Najviše mrzim od svega kad vidim upitnik u nečijim očima, kako ste vi uspjeli posvojiti troje djece u godini dana a neki čekaju godinama. I vidim da misle da imamo neke "debele" veze.

Mislim da bi ovdje trebalo odvojiti raspravu o sadržaju novinskih članaka općenito od onoga zbog čega se ovaj, u startu prekrasan i veseo topic, sada nastavlja kao nešto posve drugo. Pa i da je ova novinarka napisala najsavršeniji tekst o posvajanjima u povijesti hrvatskog novinarstva, ostaje problematičan način na koji je postupila u vezi Pippine priče, a koji baš ničime ne može biti opravdan.

Neke teme koje su se ovdje zadnjim postovima načele zaslužuju posebne teme (posebno ova, o odbijanju djece; mogla bi biti izuzetno korisna budućim roditeljima), i predlažem da ih čokolada, ako ikako to tehnički može izvesti, izdvoji, a da prekrasnu priču naše Pippi ostavimo barem donekle i dalje pričom njezine obitelji. Pa i tome kako je ta priča "ukradena".

Citiraj:

---

Shanti prvotno napisa

Mislim da bi ovdje trebalo odvojiti raspravu o sadržaju novinskih članaka općenito od onoga zbog čega se ovaj, u startu prekrasan i veseo topic, sada nastavlja kao nešto posve drugo. Pa i da je ova novinarka napisala najsavršeniji tekst o posvajanjima u povijesti hrvatskog novinarstva, ostaje problematičan način na koji je postupila u vezi Pippine priče, a koji baš ničime ne može biti opravdan.

Neke teme koje su se ovdje zadnjim postovima načele zaslužuju posebne teme (posebno ova, o odbijanju djece; mogla bi biti izuzetno korisna budućim roditeljima), i predlažem da ih čokolada, ako ikako to tehnički može izvesti, izdvoji, a da prekrasnu priču naše Pippi ostavimo barem donekle i dalje pričom njezine obitelji. Pa i tome kako je ta priča "ukradena".

---

U potpunosti se slažem s tobom!

Kratki osvrt na Mojcin post:

Citiraj:

---

nek' je njen učinak bio ne znam koliko pozitivan ili negativan ili neutralan... posve nebitno, ona je i dalje UKRADENA! I tu nema opravdanja. To novinari s ugledom, face u svom zanatu ne rade... žalosno je da se danas svatko tko napiše (ili ukrade) pola kartice za neki časopis (čak i onaj najtrivijalniji) naziva novinarom.

---

Potpis!

Mi konkretno nismo imali iskustava s odbijanjem djeteta jer je prvo ikad ponuđeno dijete bila naša djevojčica. U priliku za odbijanje došli smo nakon posvojenja jer se u roku par mjeseci zaredalo nekoliko konkretnih poziva, ali to je drugi par rukava.

Mislim da bi se u sklopu ove teme moglo popričati i o još jednoj, za posvojitelje osjetljivoj temi - naime, centri ponekad uopće nisu informirani o pravom psiho-fizičkom i zdravstvenom stanju djeteta. Djeca mogu biti zanemarena, zaostaju u razvoju, možda imaju nekih celebralnih ili govornih smetnji, a posvojiteljima se sve prikaže kao "manjak ljubavi - sve će se to samo posložiti". A onda se ispostavi da posvojitelji, neiskusni naravno, čekaju uz veliku ljubav da se "sve posloži", a vrijeme za uspostavljanje prave dijagnoze i pravovremenu terapiju - curi.
Ovo dovodim u vezu s temom zato što su neki posvojitelji od fizijatra, fizikalne terapije, defektologa ili logopeda udaljeni 100 i više km i bilo bi pošteno prema djetetu da znaju odmah što im je činiti.

Mi smo "odbili" dvoje ili troje djece u našem podužem stanju čekalica.
Braću koja su tada bila stara 12 i 14 god odbili smo jer su za tada mojih 24-25 god bili puno preveliki. Ne sramim se reći da smo željeli malu, zdravu bebu. I dobili smo je.

Drugog odbijanja vrlo vjerojatno nebi bilo da poziv nije došao kada smo već bili odabrani za roditelje naše kćeri, ali je još nismo vidjeli. Otišli smo na razgovor, vidjeli slike djece, i mogli smo ih ići upoznati u Dom kada smo god željeli. I opet se ne sramim reći da smo razmišljali, ozbiljno razmišljali što je bolje za našu obitelj, a i za djecu. Opet je bila riječ o braći, dosta mlađoj od djevojčice koja nam je postala kći. Jedno od djece trebalo je opsežnu logopedsku terapiju, i još nešto čega nema u mom gradu. Trebalo bi 2-3 puta tjedno putovati u Zg, bila bi odsutna 4-5 h, zbog čega bi ostalo dvoje djece patilo: sin školarac, i drugo "friško" posvojeno dijete. Jednostavno sam smatrala da se neću moći svoj djeci kvalitetno posvetiti, pa smo odabrali ono što smo smatrali ispravnije za našu obitelj.

E sad, što su opravdani razlozi, svatko zna za sebe. Ja ZNAM da smo mi ispravno odlučili. Jedino mislim da ne bih mogla odbiti dijete kada bi ga već upoznali.

Mi jesmo bili u situaciji da odbijm dijete i to nam je bila definitivno natježa odluka koju smo u životu donijeli, al sam u duši isti tren znala da je ispravna i za nas a pokazalo se i za djevojčicu koju nismo posvojili. Nakon posvojenja drugog djeteta imali smo isto poziv al smo odbili jer u tom trenu jedino treće dijete koje smo bili spremni posvojiti je bilo ono koje nam je već bilo u srcu i za konja je tinjala u srcu mala sramežljiva nada da će se cijeli svemir presložiti da bi on bio naš.

Ono što mene najviše začuđuje kod nekih potencijalnih posvojitelja što tako lako već preko telefona kažu ne. Mi smo se u startu dogovorili da ćemo otići n svaki razgovor na koji na pozovu, čak i ako unaprijed mislimo da to nije za nas. Mislili smo da svako dijete zaslužuje da se o njemu pomno i s poštovanjem razmisli i porazgovara. Ujedno to je bila prilika d se predstavimo i upoznamo ljude iz centra.

Kad smo rekli ne za djevojčicu za koju smo izabrani u centru su lijepo reagirali, rekli da razumiju, da smo im se jako svidili i da nas imaju u vidu za ubuduće. Stvarno mi je ta socijalna radnica se jako svidjela, kad bi barem više bilo takvih osoba po centrima.

Posvojenje dijeteta je ozbiljna i odgovorna odluka i ne bi nitko trebao osjećati grižnju savjesti i slično ako odbije dijete, treba osjećati u srcu i duši da je odluka ispravna jer je to najveća odgovornost koju čovjek može preuzeti, brigu za drugo malo ljudsko biće.

Mi smo odbili 12-godišnju djevojčicu iz Naše priče na samom početku "čekaličkog" staža. Kao što sam napisala, to nam je bilo jedno vrlo teško iskustvo i u tome nam je puno pomogla psihologija iz czss u Našemgradu. Odbili smo još jednom jer smo u situaciji u kojem smo počeli razgovarati o jednom starijem djetetu dobili poziv iz Jednograda za puno mlađe dijete - dvoipolgodišnjeg dječaka.
U svakom slučaju i razgovoru nismo htjeli znati osobno ime djeteta niti vidjeti slike. Vanjski izgled nije nam uopće bio važan. U prvom slučaju rekli su nam u czss ime djevojčice. Iako sam potpuno uvjerena da smo ispravno odlučili (bilo je još okolnosti, a ne samo dob) danas, kad god čujem to ime, štrecne me, gdje li je, je li uspjela...

Kad su nas pozvali iz Jednograda i rekli nam da smo izabrani, našli smo se u situaciji koja nam je bila vrlo stresna, a to je da odlučimo hoćemo posvojiti li našu mrvu ili dječaka o kojem smo razgovarali. U trenutku kad su nam rekli za mrvu, mi smo se već vidjeli kao roditelji dječaka (MM je planirao čuveni tepih...). Međutim sjeli smo to poslijepodne doma i razgovarali, MM i ja, iskreno i nije nam bilo lako i na kraju odlučili. Kad smo odlučili, znali smo da smo učinili točno ono što trebamo da NAŠE dijete dođe doma.

Tete u czss u Jednom gradu su najbolje tete na svijetu. Ne zato što su nam "dale" mrvu, nego što je njihov pristup kroz razgovor i o dječaku i kasnije o mrvi bio toliko profesionalan, a opet neviđeno pažljiv, ljudski i topao da i danas često o tome razmišljam i zahvaljujem Bogu što se pobrine da ipak na takva mjesta dođu tako divni ljudi.

Slažem se s Ivanoms da svatko o djetetu koje mu je ponuđeno mora jako dobro razmisliti. Mislim da je poštenije odbiti ako postoje i najmanje i naj(ne)opravdanije sumnje, nego prihvatiti dijete kojemu se neće dati cijelo srce i za koje će makar u najmračnijem kutku duše postojati misao, da te barem nismo uzeli. (Osobno sam vidjela jedan takav slučaj. E, to je bilo POTRESNO.)
Pa makar čekali još godinama.

A one koji su uvjereni da će posvojiti dijete briljantne studentice fizike i profesora glazbene akademije koji su posrnuli na studentskom tulumu pa se odrekli ploda svoje ljubavi zbog viših ciljeva, mislim da eliminira sustav provjere podobnosti. Nitko od nas nema pravo uvida u cjelovito mišljenje koje vrlo opširno postoji u czss u kojem su nas "evaluirali". Pa ako se i dobije konačno pozitivno mišljenje, a negdje u nekom retku možebitno piše "nerealna očekivanja" ili "imaju predrasude" ne bih se puno sekirala. Ima nas koji imamo otvorena srca i realne poglede puno više nego dječice. To što oni prvi neće doći "na red" nekako me ne boli.

Ljudi, pazite da u JL ne izađe još jedna "potresna analiza", ovaj puta o "posvojiteljima tvrda srca koji hoće samo male bebe, dok starija djeca u suzama ostaju u domovima".

I mimo JL i sličnih, mislim da je ovo preosjetljiva tema za javnost. Ne bih govorila o "odbijanju djece" nego o razmišljanju posvojitelja o tome što žele, što mogu i što ne mogu. Posvojiti jedno dijete ili ne je odgovorna odluka koja pripada samo posvojiteljima i tako treba i ostati. Tu dolazi do izražaja dimenzija posvojenja koju mnogi često krivo shvaćaju, to jest da ono nije "plemeniti, altruistični čin preuzimanja brige o tuđem djetetu" nego način zasnivanja vlastite obitelji. Rizik može biti manji ili veći, a na posvojiteljima je da odluče mogu li ga i hoće preuzeti.

Znam mnogo posvojitelja kojima dob nije bila presudna u donošenju te odluke i posvojili su i stariju djecu. MM i ja smo prvi put posvojili sina, bebu, kojeg smo dobili jako brzo, odluku smo morali donijeti odmah, a vidjeli smo ga prvi put kad je već bio naš, kad smo ga vodili doma. Kod drugog djeteta baš smo htjeli da bude starije, jer je prošlo dosta vremena i nismo htjeli veliku razliku među djecom niti smo se htjeli vraćati u problematiku malih beba. Uvjet je bio da dijete bude mlađe od našeg prvog sina, jer smo tu uzimali u obzir njegovu potrebu koja je jedan od uvjeta da se drugo dijete osjeća bolje prihvaćenim u obitelji. I jedno i drugo je bila naša odluka, utemeljena u našoj obiteljskoj situaciji i odgovornosti koju smo preuzeli za čitav život. Znam više obitelji koje su posvojile i dosta stariju djecu nego što je bila naša kći, u dobi od desetak i više godina. To su bile dobre odluke i to su sve sjajna djeca.

Mislim da je mnogo teže donijeti odluku o posvojenju kad se radi o teškim bolestima, oštećenjima mozga i drugim zdravstvenim rizicima, ali i to se može. Netko može učiniti više netko manje, a stvar je u tome da to mora biti stvar promišljene i odgovorne odluke para koju drugi nemaju pravo komentirati.

Biološke obitelji naše djece imaju lošu socijalnu anamnezu - u socijalnom smislu te su situacije posljedica bijede, siromaštva, nezaposlenosti, neobrazovanosti, rata, bolesti, PTSP-a, alkoholizma itd. No to ne znači ništa u genetskom smislu. U tom su smislu naša djeca najčešće ravnopravna "djetetu briljantne studentice fizike i profesora glazbene akademije".

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Mislim da je mnogo teže donijeti odluku o posvojenju kad se radi o teškim bolestima, oštećenjima mozga i drugim zdravstvenim rizicima, ali i to se može. Netko može učiniti više netko manje, a stvar je u tome da to mora biti stvar promišljene i odgovorne odluke para koju drugi nemaju pravo komentirati.

.

---

Htjela sam samo pitati (obzirom da ne poznam dobro problematiku) da li se uvjetom u molbi za "zdravim " dijetetom odmah u startu ,eliminiraju ona sa manjim zdravstvenim poteškoćama. Nisu sve zdravstvene poteškoće teške i ne obilježavaju djecu za cijeli život. Mislim, meni je potpuno jasno da se za vrlo teške dijagnoze treba dobro razmisliti, ali za manje da li je to stvarno tolika prepreka da se dijete ne uzme na razmatranje?

Sirius, mislim da se time ne eliminiraju djeca s određenim poteškoćama. MM i ja nismo nikad navodili u molbi da dijete mora biti "zdravo", jer ne znam što to zapravo znači. S djelatnicima Centra razgovaraš o pravom djetetu, malom čovjeku i tu se perspektiva mijenja, bez obzira na to ima li dijete koji zdravstveni problem. Većina djece ima neki problem, barem u početku, jer nemaju adekvatnu njegu i skrb od rođenja.

Postoji još jedna stvar zbog koje je besmisleno navoditi taj uvjet o zdravlju, a to je da djelatnici u Centru najčešće ne znaju koji problem djeca imaju. Dječji zdravstveni kartoni su često posve prazni, postoje neke zdravstvene poteškoće, ali ne i nalazi niti odgovarajuća skrb i terapija. Vrlo često se događa da tek roditelji otkriju problem i onda ga rješavaju.

Nisam ja mislila na odbijanje u smislu odredjenih granica koje posvojitelji postavljaju sami sebi - posvajanje je ispunjenje zelje za roditeljstvom i naravno da je u redu priznati samom sebi da se npr. ne bi mogao nositi s djetetom koje ima down sindrom ili teze fizicko ostecenje, ili je preveliko u odnosu na nase godine.. to je sasvim posteno i u redu, bolje tako biti iskren jer jedino tako dijete koje na kraju posvojimo mozemo i potpuno istinski prihvatiti.

Ja sam htjela reci da postoje i oni drugi razlozi za koje mislim da nisu fer i u redu jer vec spadaju u predrasude pa tako tipa ne zele dijete jer je (polu)rom ili nekog drugog nacionalnog podrijetla, jer je majka mozda bila alkoholicarka ili narkomanka (ali je dijete zdravo), jer se u centrima nekad i olako razbacuju dijagnozama pa ispadne da majka ili dijete imaju kao neki teski problem, a kad ono tamo na kraju samo socijalna depriviranost i tak. U takvim situacijama se slazem s ivanas da mislim da je jedino posteno otici na razgovor, zagrebati malo dublje i dati djetetu sansu, a ne vec na telefon odbiti cijelu pricu. Vec sam spomenula da je zbog slicnih razloga 20 parova odbilo naseg M. koji je apsolutno zdravo i predivno dijete kojem nista ne fali

Pujice, razumijem te, ali razumijem i to da nemaju svi ljudi hrabrosti i snage za svaku situaciju. Ti i TM ste posvojili dijete koje drugi nisu htjeli/mogli prihvatiti i bili ste zato nagrađeni. Meni su mnogi govorili kako smo MM i ja mogli biti tako hrabri (čitaj ludi) da posvojimo dijete koje nikad nismo vidjeli. A ja nisam osjećala neku svoju posebnu hrabrost u tome. Kad sam bila stavljena pred taj zahtjev pomislila sam: Želim li ja dijete? Želim. Dijete je tu, što ja imam čekati. Bili smo sigurni u tu svoju odluku i isto smo bili nagrađeni predivnim sinom. Netko možda u tom trenutku to ne bi mogao i ja to ne osuđujem i mislim da nitko nema pravo na to.

Svakako se slažem s tobom da se treba dobro informirati i onda donijeti odluku. Nije dobro ni odustajati na prvu loptu ni zalijetati se u nešto za što nisi sposoban iznijeti do kraja života.

Ono što nikako ne mogu razumjeti i opravdati je želja za "razgledavanjem i biranjem djece", što Centri uglavnom i ne dozvoljavaju, a za ostale ljudske strahove i nesigurnosti imam razumijevanja.

Baš kao i pujica i mi smo posvojili prvog sina na sličan način, nitko drugi nije htio čuti oim nas i još jednog para koji je trebao nakon nas doći na razgovor a on je bio prekrasno zdravo dijete koje čak usprkos domskom životu(zahvaljujući divnim tetama koje su redovito vježbale s njim) nije niti zaostajao za vršnjacima u ničemu.
Bilo nas je strah, noćima prije susreta nismo spavali al kad smo ga vidjeli to je bilo to, bili smo spremni se nositi sa svim.
Drugo dijete smo dobili na sličan način, samo što ona je dosta zaostajala za djecom svoje dobi, ona nije imala tu sreću da je imala divne tete kao prvi sin koje su vježbale s njom i s godinu dana je bila kao beba od 6 mjeseci. Mi smo to pripisivali i nadali se da je posljedica domskog života ali postoje i objektivni zdravstveni rizici plus domski život. Tu odluku smo donijeli doslovno na kavi nakon prvog susreta s njom kad smo se trebali vratiti opet ako ju želimo da popričamo s fizioterapeutom. Drugi put me je trebalo biti više strah, ali je bio manji. Jednostavno prepuštanje nečem višem o nas, što bude biti će, ako trebamo biti mama i tata djetetu s posebnim potrebama, neka tako bude. Jednostavno smo imali osjećaj da bi dijelić nas ostao u onoj sobici u kojoj smo ju vidjeli prvi put da ju nismo posvojili.
Treće dijete smo poznavali, znali smo da ima nekih teškoća, da je već veći i da će trebati puno raditi s njim da ga pripremimo za školu i život općenito al nas ništa nije više moglo prestrašiti. u Centru kad su nam na potpisivanju čitali neke detalje iz dosjea i rekli joj pa ovo vam neće biti ugodno čuti, mi smo se samo nasmijali i rekli da nas više apsolutno ništa ne može iznenaditi i šokirati i da mi to dijete želimo pa makar mu narasla još jedna glava ili noga.

Mi smo u molbi bili napisali da smo spremni posvojiti dijete koje ima neke blaže zdravstvene teškoće i da smo svjesni da većina djece koja idu na posvojenje zbog životnih okolnosti imaju takvih blažih teškoća. U nekoliko centara iz kojih smo bili pozvani dosad na razgovor su rekli da je to bila jedna od ključnih rečenica zašto su nas izabrali, da im je bila pokazatelj da smo realni i da nemamo neka ružičasta očekivanja od posvojenja.

I baš razmišljam o Zdenkinim riječima, da ne bi o ovim našim raspravama osvanuo "skandalozan tekst" u nekim novinama kao JL i slični.
Ja sam pisala o svojim razmišljanjima i iskustvima zbog budućih potencijalni posvojitelja koji o ovome ne mogu s nikim razgovarati, jer prijatelji i rodbina uz najbolje namjere ne mogu razumjeti kroz što sve prolaze posvojitelji. I nadam se da njima pomažemo da iskristaliziraju svoje stavove i razmišljanja, kao što su meni pomogla iskustva vas ostalih s foruma.
Iskreno ne znam kakav bi moj put do djece bio da nije bilo ovog foruma kao jedinog izvora informacija o posvojenju kod nas.

I inače bi molila novinare koji će možda čitati ove naše postove da pošteno rade svoj posao i kontaktiraju nas ako rade članak o posvajanju a ne da kradu i kopiraju i izvlače rečenice iz konteksta.