Nakon kise uvijek dolazi Sunce.
Nakon iscitavanja svega sto se moglo naci o prirodnom porodjajima, odlucili smo se za Postojnu, kao najbolju opciju poroda u vodi i tretmana prema rodiljama. Nakon njihovoga pismenog odgovora, entuzijazam je brzo pao, jer smo suprug i ja shvatili da cijena poroda je vrlo visoka i nikako si je ne mozemo priustiti. Nedugo zatim saznala sam za Rijeku i na forumu nasla toliko pohvala-od njihovih doktora do primalja. Jako sam se veselila. Pao mi je kamen sa srca sto ne moram roditi u Zagrebu i sto idem u rodiliste koje propagira prirodni porod, bez kemikalija!!!!!
Stigao je i taj 37tj trudnoce kada sam sa svim nalazima otisla na kontrolni pregled. Tu sam upoznala doc. N.S. i primalju Silvanu. Bili su divni i vrlo su se lijepo odnosili prema meni. Iz razgovora vidjelo se da doc jako voli rode, jer ga je i interesiralo od kuda sam saznala za vodeni porod. Tada o mom planu poroda nismo razgovarali, jer sam si ja mislila bolje da pricamo o tome kada dodjem na porod, jer tko zna da li ce u opce oni biti dezurni kada cu radjati. Koja greska!!!!
Prenjela sam 10 dana ( 41+4), taj cetvrtak su me i hospitalizirali, do tada sam vec imala cetri amnioskopije i svi nalazi su bili super, otvorena 4cm. Uz pitanje zasto moram cekati trudove u bolnici, rekli su da me tu mogu bolje nadgledati. Odbila sam potpisati papir punomoci i tad je pocela frka.....da sam znala da ce biti tako, potpisala bih odmah. Sestra koja je trazila potpis pitala me zasto odbijam potpisati i nakon moga objasnjenja upitno prokomentirala- da zasto sam ja u biti iz Zagreba dosla u njihovo rodiliste, da tak i tak ovdje je sve prepuno rodilja iz cijele Hrvatske i mogla sam ostati u Zagrebu, a ne sad tu njih zezati sa nepotpisivanjem „bianco“ papira. Otpremila me u sobu i rekla da cemo taj papir naknadno jos rijesiti.
Navecer sam hodala dva sata po hodniku gore-dolje da konacno dodju ti trudovi jer nikako nisam htjela ostati par dana u bolnici i hvala Bogu da je oko ponoci pocelo! Otisla plodna voda i ja sva sretna izvjestim sestre o tome i ne mogu vjerovati da je dosao taj trenutak. Niti malo me nije bilo strah ( ocito nisam kao prvorotka znala sta me ceka ). Pozvali su dezurnu doktoricu da me pregleda, a prije toga me opet sestra pita za bianco i ja opet istu pricu ponavljam kako ne zelim potpisati....itd, a ona kaze da mora izvjestiti doktora o tome i bla bla. Nakon pregleda, otvorena 4cm, vodenjaka nema, vidi se kosica. Nakon klistiranja, nije bilo strasno, odveli me na ctg i na tom stolu sam se smrzla kolika je ledara bila.Trudovi su vec poceli, sestra mi je donosila vode, i tako dosla doktorica K. koja je stala pored mene i prva recenica je bila-pa zasto vi ne zelite potpisati papir punomoci.A meni mrak padne i vec me trudovi jako bole. Bila je sva nekako zivcana i druga recenica je bila-pa jel' znate vi da ne mozete u kadu ako ne potpisete. Tad sam se slomila i nije mi bilo do nicega. Nista joj nisam rekla i sutila sam, napominjem da me vec bolilo i toliko sam se tresla od hladnoce da je deka skoro pala sa mene, i sada me vec pocelo biti strah. Donijeli su mi novi papir kojeg sam potpisala rekavsi-ak je to uvjet da idem u kadu onda cu potpisati. Ah. Nakon nekog vremena odveli su me u sobu sa kadom i tamo mi je sestra rekla da sjednem na loptu i u trudu skakucem i razgibavam zdjelicu.To je bilo super, samo da nisam morala imati onu kompresu ispod sebe jer me toliko zuljala a nisam je smjela maknuti, valjda zbog krvi i plodne vode. Onda su poceli puniti kadu i rekli da ce pozvati muza kad udjem u kadu ( muz je doma spavao 10min autom od bolnice). Dosla je doticna doktorica K. koja me na moje iznenadjenje vrlo njezno pregledala i na lopti sam se za sat-dva otvorila svega 1cm, sada sam na 5cm. Lezim na stolu i na izlasku me upita zelim li drip.Jako me bolilo i ne znam zasto ali klimnula sam glavom na nacin-ma napravite kaj god hocete!!! Nisam je htjela vise vidjeti, muka mi je bilo od nje i njenog nastupa kad sam bila na ctg-u. Poceli su sa 5kapi i stavili me u kadu. Sestra mi je stavila ctg i rekla kako da disem, i tada sam ostala sama, nikoga nije bilo u sobi, odmah je pocelo jos jace boljeti i nakon nekog vremena dosao je moj dragi i bili smo sami. Prvo kad je usao cuo je-ja ne mogu vise. To sam ponavlja i do kraja poroda. Sjeo je pored kade i gledao me dok sam mu ja izmedju trudova pokusavala objasniti koliko mi je strasno i koliko boli. U trudu bi stavila svoju glavu na njegovo rame i on bi gurao prema meni a ja prema njemu, kad vise ni to nije pomoglo onda bi stiskala njegovu ruku. Na kraju vise nisam mogla podnjeti bilo kakav dodir pa sam u trudu lupala sakom o rub kade. Sve je to bilo popraceno dozivanjem svih svetaca i andjela iz svih religija koje sam se mogla sjetiti. Rekla sam i njemu nek se moli, i kad bi trud prosao pitala ga ljutito dal se moli. S vremena na vrijeme bi upala sestra i pogledala na ctg jacinu trudova i izisla. Nema ni primalje ni nikoga. Davali su mi vode, to je super. Bila sam umorna i nisam mogla gledati, oci su mi se izvrtavale ko da cu past u nesvjest. Onda vise nisam mogla i rekla sam muzu da kaze nekom da mi daju epiduralnu, mislila sam da cu se raspasti koliko je bolilo. Kad se proculo na hodniku da ova iz Zagreba, koja nije htjela potpisala papir sad u kadi trazi epiduralnu ( sto znam da nema nikakvoga smisla, ali u tom trenutku samo zelis da bol prestane ) opet je neko komesanje nastalo.Cekali su da prodje dva sata da izadjem iz kade i da dodje doktor i da me pregleda. U 7.00 sam izisla iz kade i trazila doktora, ali naravno doktor bio u vizitama i ja tako cekala do 8.00 ili cak i duze, ne sjecam se, i stalno su govorili-evo ide, ide, a on nikako da dodje, a o pregledu mi ovisi ta epiduralna, i znala sam sto duze cekam to imam i manje sanse da je dobijem. Lezeci na stolu dosla je doktorica S. i sa vrata komentirala mi, samo sto se nije derala na mene-da kako ja sad to zelim epiduralnu i da se u opce nisam pripremila za porod. Zasto nisam bila na niti jednom tecaju???? I najgore sto me i uvjerila svojom energijom i takvim nastupom da u opce nisam pripremljena i da kaj sam u biti dosla njih tu zezati tako nepripremljena..........ja prolazim kroz veliki bolni trud a ona meni sa vrata dovikuje kako sam nepripremljena-----e koji grozan feeling. Htjela sam samo plakati i plakati. Bez obzira sto je mm bio tamo bas sam bila ko Pale sam na svijetu- i jos mi je mm dok sam bila u kadi govorio tuzno ( jer nije znao kak da mi pomogne)-drugacije je kad procitas na rodi a drugacije kad ti to stvarno dozivis. Kao da je bio ljut-zazelila si prirodni porod, a vidis da nismo u stanju izborit se za njega--- jos sam i mislila da se u Rijeci ne treba toliko boriti. AH!
Dosao je i glavni doktor N.S. ( i ja sva puna nade, mozda ipak se doktor smiluje i da mi epiduralnu), digli su me sa stola, a ja u hodniku dobila trud, pa se cucnula na pod jer nisam mogla stajati, i sjednem za pregled, a on me pregleda u trudu tako grozno k'o da sam gumena lutka. Ja mu kazem jel' moze to malo pazljivije i zamolim za epiduralnu, a on ljutito- ma koja epiduralna, potpuno ste otvoreni. Mrak mi je pao na oci, mislila sam da se necu nikad porodit. I sad dolazi ono lijepo kad je stigla primalja Silvana i pocela pricati samnom i ohrabrivati me tj malo da me dovede k sebi, jer sam bila totalno izgubljena i uplasena i sva jadna i nikakva. I tako je rekla da me sad vodi na stolcic i malo na strunjacu sa loptom, pa cemo vidjeti kako ce nam ici. Pozvali natrag mm, i neko vrijeme sam lezala na boku jer su trudovi bili tad najjaci. Tiskala sam vec ja i svih dva sata dok sam bila u kadi, tako da sam vec na stolu tiskala jace jer su mi govorili i kako da disem i kako da tiskam. Bila je tu i sestra ili primalja Zeljka, koja je isto divna kao i Silvana, ona je cak i cijelo vrijeme bila samnom. Drzala sam ih obje za ruke, pa bi Zeljku podragala po kosi ( jer je tako divna ), pa bi ih molila da mi pomognu.Nisu mi dozvolile da zaplacem ,da ne gubim energiju jer sam cijelo vrijeme tiskala. Nisam nikako mogla istisnuti bebicu, bolilo me toliko da sam htjela umrijeti. U jednom trenutku sam rekla Silvani da me bas briga i za dijete i za sve, i da jednostavno ne mogu vise. Na svaku moju emociju jadanja i zapomaganja ona bi mi uzvratila sa puno ljubavi i razumijevanja govoreci mi kako je sasvim normalno da se tako osijecam. Probali smo stolcic, nije mi islo, onda sam bila na podu ( strunjaci sa loptom ) i zauzela koji god polozaj sam htjela, ali trudovi su bili slabi, a ja jos slabija. Bebi je skoro kosica virila vani, i kaze mm poslije poroda da se taj dio vec osusio na glavi koliko je sve to dugo trajalo, i nakon skoro tri sata takvoga nemogucega tiskanja, konacno je bebica izisla. Napravili su epi, Silvana je stavljala tople komprese da mi omeksa i rukom rastezala da sam imala osjecaj da mi je do koljena rastegnula kozu koliko je peklo, ali koza mi je bila toliko nerastezljiva i beba nikako nije mogla proci, tako da sam zaradila i to rezanje koje sam 100% htjela izbjeci, ali na kraju bilo je to 6 savova koje me kasnije samo malo zatezalo i peklo, mogla sam i sjediti nakon 5-6sati, naravno kratko, ali nije bolilo koliko sam mislila da boli. Ispricavala sam se i Silvani i Zeljki sto sam bila tako sva bespomocna i jadna i sto sam ih toliko moljakala za pomoc. Imala sam osijecaj da sam najgora i da su sve druge koje radjaju discipliniranije i smirenije.
Prerezali su pupak odmah ( muz prerezao ), sto mi je isto bilo koma, i izvagali je i izmjerili-4040g i 51cm, i nakon par min ju je Silvana stavila golu na mene i pokrila nas dekicom.Mislila sam, ajde bar nesto-koza na kozu dodir. Pocela je i sisati odmah kolostrum pa se tako i napapala i zaspala. Tako smo jos bili skupa par sati, dok su me sivali ( dali mi tri inekcije pa niti je rezanje bolilo niti sivanje ), oprali ( Zeljka je bila stvarno diiiiivna ) i odveli gore u sobu, kao i bebu odnijeli na par sati. Grozno mi je bilo tih par sati bez nje, samo mi je bilo u glavi gdje je sada i da li place a nitko je ne tjesi i mazi, jedva sam cekala da dodje iako sam bila jos u soku od poroda i nisam satima prestajala plakati.
Najveca zamjerka na 24h roomingu je ta sto ti sam ne smijes promijeniti pelene ( jer prate pokakanost ), a oni ih mijenjaju tri puta u 24h. Ponekad mi je beba bila mokra i pokakana i po 10h jer su valjda imali guzvu. Kad bi promijenili pelenu ona bi se istog trena pokakala u cistu pelenu, i onda sam vrlo iscekivala sljedece prematanje. Pa kad bi plakala dugo dugo, nisam znala jel to zbog pelena, ili jel gladna...ah. Sestre su drage i ako ih pitas sve ce ti reci i pokazati, inace te nitko nis ne pita. Ako im dijete das da ga pricuvaju preko noci, onda ih hrane (kršitelj koda)om i cajem. Koma. Mojim cimericama nije to bilo koma, dapace, sam nek oni njih nahrane, bezobzira sto su dojile tj izdajale se.
Najvise se sad osijecam izdanom od same sebe sto nisam uspjela roditi kako sam zeljela, vec sam zavrsila na najgori moguci nacin, u polozaju kukca, na onim uzasnim nogarama i dvije zeljezne rucke za bolje tiskanje.Uf!!!! U jednom trenutku sam cula-ajde, sad cemo vas poroditi, digli oni nogare, digli glavu, i cijelo vrijeme sam osijecala da se ja nisam sama u stanju poroditi, vec nek ja lijepo njima to prepustim da ucine. Prije poroda sam toliko vjerovala u sebe i svoje tijelo da moze proci bez ikakvih pomagala kroz sva porodjajna doba, al eto.....
I sad nakon mjesec dana od poroda jos uvijek ne mogu taj neuspjeh ( tako ja to vidim u svojoj glavi bez obzira sto kraj mene spava savrseno bice, jer sam joj priustila da me nakljukaju dripom, tako da je to uslo i u nju, a htjela sam bez ikakvih kemikalija, u zivotu nisam ni andol popila, ali sta sad.... ) otpustiti i reci si tako je moralo biti.
Rekla sam muzu da drugo dijete ne zelim, i ispricala sam mu se na tome, ali da ja stvarno nisam u stanju vise ovako radjati. Posto je bio tamo cijelo vrijeme, rekao je da nema veze, da mozemo uvijek posvojiti dijete. Nije mogao vjerovati koliko sam se namucila, i svih tih 10h i 30min patnje nije ni suzu pustio ( a vidla sam da mu je stravicno gledati me onakvu), ali je zato na hodniku poslije zaplakao mojoj sestri na telefon govoreci da je bilo uzasno.
Vise ne razmisljam toliko o tome i o boli, jer mi je curica tu kraj mene i uveseljava nas svakim danom sve vise i vise. Ali sigurno jos dugo necu zaboraviti koliko mi je, a i mm, tesko bilo. Mm je rekao nakon par dana, da sad svaki put kad vidi trudnicu na cesti, gleda je sa velikim, velikim postovanjem, jer suosjeca sa njom i zna sto ce proci.
:heart:
