Pubertetska gojaznost

Razmišljala sam da stavim ovo u Izazove roditeljstva, ali pošto se danas gojaznost smatra bolešću modernog doba, mislim da je temi mjesto ovdje.
Ovako, moja 15godišnja kći je zadnje 3 godine dobila 30kg. Ušla je u 6. razred sa 50 i kojom, a sada u 1. srednji sa 70(vjerovatno i kojim ali neće da se vaga). Do 12 godina je bila izuzetno visoka i mršava, odličnog zdravlja. Od prvih pubrtetskih pojava kile se lijepe na nju. Ona je i visoka, čak 173cm, lijepo građena, skladna djevojka, i još uvijek te kile na njoj ne izgledaju pod odjećom tako ružno. Međutim, kada je u pidžami, ili se skine, tek tad vidiš to veliko tijelo. MM i ja smo prilično visoki i krupni ljudi, MM 184cm i nekih 80kg, ja 175cm i 73kg. Niko u porodici nije debeo, većina nas izgleda čak mršavo.
Kada sam jednom primjetila prošle godine da joj strije se pojavljuju na butinama i guzi, reagovala sam zaista burno, ali ona to uopšte nije uzela za ozbiljno.
Jednostavno to dijete voli da jede, sva vrsta hrane joj odgovara, ne voli sport, grickalice i slatkiše više i ne kupujem u zalihe već ponekad, po potrebi. Jedni kažu da kada sama skonta da je previše da će početi da pazi. mene je strah da će biti prekasno. Već sada izgleda veća od mene, a ja nisam neka sitna žena. Ako joj kažem da smanji unos hljeba tokom našeg ručka kaže da joj prigovaram, često se naljuti, veli da je meni žao što ona jede. Ako joj kažem da pripazi na ishranu tokom nekog našeg razgovora, ponekad se zamisli, pa kaže da zna da mora, a ponekad opet se ljuti i veli da ja svaki razgovor okrenem na njenu debljinu.
Više ne znamo šta da radimo, da li je pustiti da sama skonta? Ili jo stalno prigovarati/skretati pažnju? Jel neko od vas proživio nešto slično i kako se završilo? Da li da joj kuham posebno(ona voli meso i pite) a da mi ostali jedemo normalno?
Iako mi kaže da ona misli da super izgleda i da je nije briga koliko ima kila, vidim da ju muči, pazi šta da obuče, neće da se vaga pred nama. Još nekidan kada je moj brat rekao kako me vidio i kako mu seka i sa 36 super izgleda, bolje nego većina 16 godišnjakinja, ona se stužila. znači stalo joj je. Kako je pokrenuti da nešto i promijeni???!!!

Ne znam, mog prijatelja su pustili da sam skonta pa je nakraju završilo anoreksijom...
Kod mene u familiji je pravilo da kada je tako neki problem u rješavanju sudjelujemo svi, odnosno mm je lani imao problema s kolesterolom pa se kuhalo i jelo prilagođeno njemu i njegovom problemu, ok klinci bi maznili koji kolač ili sendvič ali glavna jela su bila prilagođena mm-ovim potrebama.
Da mi dijete ima problema svi bi se morali prilagodit, jednostavno bi mijenjali navike.
I mi smo imali problem s kruhom, moji su imali faze da se dograbe kruha i samo njega jedu pa smo izbacili kruh sa stola, ako nekom eventualno treba donese se šnjitica posebno, al ok moji su još mali pa je drukčiji sistem.
Ja nekako vjerujem da ako se malo pripazi na prehranu u ovoj dobi da su rezultati zajamčeni, nikakve dijete i gladovanja. A i da sam na njezinom mjestu sigurno mi ne bi bilo pravo da ostatak familije jede pite a ja da žvačem kelj na lešo.

Pa, mislim da si joj sasvim dovoljno rekla, možda i previše. Po meni, nisi trebala reagirati burno. To što ti se čini da njoj nije stalo ne može biti istina, cure su jako osjetljive na izgled u toj dobi, tako da pretpostavljam da je to samo gard.
Bilo bi zbilja loše da njoj počneš kuhati odvojeno, tim više što i sama kažeš da nije u pitanju ekstremna gojaznost. Ali sasvim je ok da kuhaš zdravije za cijelu obitelj. Neće vam škoditi. Možete možda i vikendom zajedno na neke izlete koji uključuju planinarenje, šetanje i slično. Ni to neće biti loše za sve vas ostale mršavce :mrgreen:
Meni su moji roditelji također često prigovarali za kile i također se nikad nije radilo o nekoj ekstremnoj debljini, zapravo većinom su zbilja pretjeravali. I nikad mi ti prigovori nisu pomogli da nešto učinim po tom pitanju, jedino da se osjećam nepoželjno i da pred njima skrivam što jedem, a pogotovo kad se važem.

Da, zaboravila sam još dodati, ti savjeti o prehrani i izletima možda će teže pomoći kod djeteta koje je već u pubertetu, ali su i jedini način koji može imati kakvog takvog rezultata.
Radije se posveti tome da se tvoje dijete osjeća prihvaćeno i voljeno pa i da ima sto kila.

Ma pomikaki, u zadnje vrijeme kontam, šta ću, volim je do bola, pa ako joj je sudbina da bude punija, ne mogu glavom kroz zid. Više se plašim onoga poslije, kada prođe faza puberteta: Svijet je samo moj i ja sam najljepša, i kada dođe u adolescenciju. Promijenit će sredinu, novo društvo, dokazivanja i onda eto ti problema, uf, uf.
Evo sad sa svojim curama idem na odbojku, vodit ću i nju, iako ju mrzi svaka pomisao na sport, pokušat ću da ju nagovorim navodeći joj zajedničko druženje, da malo budemo mimo ostalih ukućana samo nas dvije.
Kada je kuhanje u pitanju, prilično zdravo jedemo, osim što ovi bosančerosi sve jedu sa hl****m, pa tako i mi. Ja ga lično jedem puno manje nego ranije. Kolače pravimo od slavlja do slavlja, imamo pravu zdravu hranu na raspolaganju. E da, voli čokolade i coca colu, i to bismo trebali kako reducirati.
s druge strane, MM i mlađi sin su više mršavi no normalni, pogotovo sina tjeramo da jede. Pa onda za stolom scena: njega moliš da jede još malo, a nju da ne jede više:(
Ne želim da se osjeća nepoželjnom, ali ne znam da li nastavljati sa upozoravanjem?!

Po meni, mislim da možeš prestati s upozoravanjem (onako iz iskustva s druge strane). Ona je sigurno svjesna viška kila, i vjerojatnije je da si problem preuveličava nego da ga ignorira, samo što tebi to neće pokazati.
Što se tiče mršavog sina, ja se ni o tome ne bih brinula. Za svih zdravi i uravnoteženi obroci, i onda neka jedu koliko žele. Čokolade i cole bih izbacila iz kuće, ako već niste.
To što će ona to isto pojesti vani, u ovoj dobi teško možeš kontrolirati. Jedino što možeš je učiti je svojim primjerom.

Nemoj je toliko opterećivati s kilima, nije pretila. Smršat će kad se zaljubi, to je sigurno.
Moj sin je godinama bio oko 10 kila deblji nego što treba. Evo u zadnjih godinu dana je smršao 15-ak kila i baš je zgodan.
Ali ja mu stvarno nisam prigovarala, osim kad bi se mašio za petnaestom palačinkom :).
Strije od prenaglog rasta imam i ja, a nikad nisam bila debela (do trudnoće), takva mi je koža.

Nek je dete živo i zdravo i dok je ta težina u nekim granicama tolerancije nemoj je previše tlačiti s tim. Ona je svjesna svoje težine koliko god se tebi činilo da nije.

Visina 170 i težina oko 70 kg nije ništa zabrinjavajuće, ali malo brine naglo dobivanje većeg broja kg. u tako kratko vrijeme. Ono što je kod nje izgleda u pitanju je osjetljivost na ugljikohidrate, izgleda puno više nego ostalih članova obitelji. Znaći da se ona deblja puno više od ostalih i da ima veću potrebu za ugljikohidratima od ostalih, to je zapravo začarani krug jer što ih više jedeš tijelo ih više traži. Sa pubertetlijama nije lako prigovori ne pomažu, njima se treba točno obrazložiti u čemu je problem i ponuditi im da budu dio riješenja. Ono što je nekako objektivno je činjenica da ona više neće ići toliko u visinu, ali bi joj kilaža mogla rasti. Ugooglaj malo"osjetljivost na ugljikohidrate" , a možeš joj kao edukaciju ponuditi http://www.youtube.com/watch?v=3hXOGy5v8Xw


zapravo ti odaberi koju epizodu želiš, ja sam gledala cijelu sezonu (i onu prije ove) vrlo su zabavne i gledljive. I kad ih pogledaš shvatiš kako se mi zapravo odlično hranimo, ali ipak mislim da su određeni ljudi puno osjetljiviji od ostalih i na to malo kruha za ručak , krumpir uz prečenje i sok .

možda će smršaviti kad se zaljubi
a možda će se raditi o nesretnoj ljubavi pa će se od jada još više udebljati
preko 70 kg na 173 cm je previše za 15 godina
trebalo bi je potaknuti na neki sport, fitnes, pilates
i nastojati doma konzumirati što više sirove hrane, kuhane, izbjegavati pohanje, svakodnevne kolače...

mi smo u sličnoj situaciji, samo što je moja 8.5 godina i počela se debljati
pokušavam ne govotiti o tome nego jednostavno ograničiti slatkiše, bazirati prehranu na kuhanom, sirovom, voću, mesu...

Ja sam takva bila... od 15 do 18. godine došla sam na blizu 90 kg i bila sam fakat deeebela (visoka sam 170). Isto sam dobila djevojačke strije još u osnovnoj školi. Kasnije, kile su otišle relativno brzo kad sam se od mamine špajze odselila u Zagreb na studentsku hranu - došla na 60-65 i to sam držala do 30. godine. Dijeta? Kontraproduktivno... ALI informacije o zdravoj hrani i slično i te kako su dobrodošle + društvo koje voli sportske aktivnosti, makar pješačenje i šetnje. Meni je pomoglo da se odlijepim od čokolade i slatkiša (toga je u roditeljskoj kući bilo uvijek) ali i svijest da me ljudi doživljavaju kao simpatičnu debeljucu... ALi za to se trebalo dotandrkati do punoljetnosti i osvijestiti koliko je bitno zdravlje u prvom redu, a onda i izgled. (Offt. moja mama i danas izražava ljubav na taj način da nas sve hrani i ja sam se zapravo spasila kad sam se maknula od svega toga.... S druge strane imam lošu naviku jesti kad sam nervozna i kad imam neki problem, pa kile dođu na brzinu...)

Na tvom mjestu ja bih tu i tamo razgovarala sa svojim djetetom, bez tlačenja, ali uz skretanje pažnje.... Sretno!

Citiraj:

---

aleksandra70vanja prvotno napisa

možda će smršaviti kad se zaljubi
a možda će se raditi o nesretnoj ljubavi pa će se od jada još više udebljati
preko 70 kg na 173 cm je previše za 15 godina
trebalo bi je potaknuti na neki sport, fitnes, pilates
i nastojati doma konzumirati što više sirove hrane, kuhane, izbjegavati pohanje, svakodnevne kolače...

mi smo u sličnoj situaciji, samo što je moja 8.5 godina i počela se debljati
pokušavam ne govotiti o tome nego jednostavno ograničiti slatkiše, bazirati prehranu na kuhanom, sirovom, voću, mesu...

---

Moj sin se u toj istoj dobi počeo debljati. Ne sjećam se točno koliko kila u koliko vrijeme je dobio ali dobio je i baš se zaokružio. Budući da ja nisam taktična, ja sam odma u sridu i objasnila djetetu neke stvari o prehrani. I iz kuće izbacila sok, grickalice i slatkiše. I brzo se vratio u normalu, odnosno izrastao a tijelo se lijepo oblikovalo, salo nestalo.

Ne znam za tako veliku curu eris, i što bi palilo kod nje. Ja ne volim šutiti i ne mislim da si ti išta krivo napravila opominjući je i objašnjavajući posljedice određene prehrane. Ja bi za početak izbacila sve nevaljano iz kuće (sokovi, gazirano, slatkiši) pa bi vidila kako će ići dalje.

Kao prvo: svatko je različit, tako da što kod jednog pali ne mora kod drugog.

Ali iz osobnog iskustva, jer sam i sama u toj dobi bila poveća (oko 70-75 kg, a visoka sam 178, no moji su smatrali da sam puno prevelika i dobronamjerno mi prigovarali na svakodnevnoj bazi) bilo kakvi prigovori samo su pozivali na bunt i stvarali začarani krug, te sam dogurala do nekih 80 kg. Mama je pokušavala sa zdravijom prehranom, ovim-onim, ali u toj dobi, ako si cura koja hoćeš jest, snaći ćeš se, vjeruj mi (imam i trenutno primjer 17-godišnjakinje isto u familiji - isti slučaj, stalno dvojim da li da kažem roditeljima i bakama&djedovima da je puste na miru, jer vidim da isto postižu totalni kontraefekt, ili da se ne miješam). Mislim da će joj kad-tad doći samoj da želi smršaviti (kod mene sa 17 godina), a kad krene mršavljenje u redu je pohvaliti i komplimentirati gubitak kilograma, no niti ne raditi famu oko toga i eventualno isticati loš prijašnji izgled, jer to isto ubija u pojam.

Kažem, to samo opisujem svoje iskustvo, koje može ali i ne mora pomoći nekome...

Joooj di me pogodi s temom, da sam na ovo naišla prije 15 godina rekla bih "Mama, jesi li to ti?" :)
Dakle, još jedan pogled s druge strane: i ja sam bila dimenzija tvoje kćeri, i mrzila sam sport, i meni je mater prigovarala dok bih žvakala...ja bih onda na to poludila, i čekala da se makne pa napravila još 2 sendviča/tanjur pašte /pomfrija da ih sad mogu pojest u miru božjem!

A imala je razloga prigovarat - špica je bila oko 17. godine - pored normalnog ručka bila bih makla i po 11 sendviča dnevno i po 2 bureka usred noći kad bih se vraćala izvana (svaki dan), a šta je najgore, bila sam beskrajno nezadovoljna svojim izgledom...ali ona ništa nije mogla. Ni savjeti, ni dobronamjerno uvjeravanje, ni molbe, ni vrijeđanje, ništa...meni je samo bilo još gore što i rođena majka misli da sam ružna (pa šta tek onda misli Dean/Pero/Zoran).

Mora joj samoj kliknut. Onda joj prži svu podršku - pažljivo, jer nikad to nije samo jedna dijeta s kojom se sve mijenja, nego desetine i stotine pokušaja.

Za utjehu, ona nije drastičan primjer, nisam ni ja bila - unatoč svoj toj žderačini nikad nisam prešla 76 kila i jednom kad sam se ustalila (doduše već u odrasloj dobi) nikad više preko 65.
Možda je ovo njen plafon, ako još nije, za godinu-dvije će itekako bit svjesna svoje pojave i onda će krenut ono drugo...dijete u kojima se ne jede ništa (opet iz iskustva, doslovno: ništa) tjednima. Ali to je već druga tema.
Sretno tebi i maloj, i veliki zagrljaj od bivše "debele" :)

P.S. Koka-kole, keksi i čokolade - van iz kuće!

Eris, čitajući tvoj post imala sam utisak da pričaš našu situaciju.
Isto cura od 15 god., 174 cm i kako ona kaže 70 kg jer također ne želi da se važe pred nama.
Čak sam joj pročitala ovaj tvoj post jer sam htjela da vidi da nisam jedina mama koju brine prehrana i kilaža djeteta.
Jer ovo je postala jedna od najvećih nesuglasica među nama dvjema, s jedne strane moje upozoravanje, a s druge strane njeno inaćenje (kaže da će namjerno jesti kad joj prigovorim) koje se kasnije pretače u nezadovoljstvo.
Srce mi se para kad mi kaže da ja nisam zadovoljna s njom takvom kakva je, da mi nije dovoljno dobra, lijepa...:-(
U zadnje vrijeme je malo bolje jer sam shvatila da moram stati na loptu pa koji put pregrizem jezik i češće joj dajem komplimente i pohvalim njen trud ukoliko odoli nekoj nezdravoj hrani koju se trudimo izbaciti iz kućanstva, ali to nije uvijek moguće.
Npr. brat joj koji je inače prilično mršav ima običaj kod nas sa svojom curom raditi pizze i razne druge ne baš zdrave obroke koje onda jede i ona, ali ponekad u zadnje vrijeme odbije jer primjećujem da joj je stalo da smanji kilažu. Uvijek joj naglašavam da mi nije bitna toliko ta kilaža koliko me brine njezino zdravlje i radi toga inzistiram da ne jede previše takvu hranu.
Interesantno, kad je bila mlađa nije jela puno tih gluposti koje je tek u pubertetu počela konzumirati.
Inače je stvarno zgodna i lijepa djevojka i kao što kažeš to ne izgleda još zabrinjavajuće, ali me je također strah da se ne otme kontroli, a s druge strane premrem od pomisli na anoreksiju ili bulimiju.
Srećom, izrazito je komunikativna djevojka, uvijek sve izverbalizira pa tako i unatoč tim našim povremenim sukobima imamo jedan sasvim dobar i prisan odnos.
Kod nas su isto problem i povremeni komentari bliže okoline u stilu; Ajme L kolika si, mogla bi mater u zubima nositi, a ja imam 172 cm i 67 kg. i nisam baš toliko sitna, ali sam i drukčije građena tako da izgledam mršavije nego što jesam.
Što se tiče strija, moja ih je također imala na bedrama i grudima (inače ima i prilično bujne grudi kojih se ne srami već naprotiv:mrgreen: mene zeza da sam sigurno ljubomorna na njih jer su moje ne baš reprezentativne). Kupili smo joj neko mlijeko u dm-a za koje ne sjećam kako se zvalo, a je koštalo oko 80 kn i pomoglo je da se strije ne prošire, a ove postojeće su prilično izblijedile.
Eto toliko, znam da nisam puno pomogla jer imamo sličnu situaciju, ali vjerujem da će se naći još pametnih savjeta tako da pomno pratim.

Isuse, ja samnetko tko cijeli život ima prekomjernu težinu, u doba adolescencije na 163 cm 60-63 kg, sada i puno više. naravno da sam si bila debela i nisam bila sretna zbog toga ali pokusavam zamisliti kako bih se osjecala da su mi jos i doma prigovarali zbog toga. Katastrofa. Pogotovo sto je u isto vrijeme brat mlađi godinu dana, koji je sigurno jeo puno više od mene, bio (i sada je) mršav kao čačkalica. Ja sam na prvoj dijeti bila već kao debelo odrasla osoba i mislim da je to skroz ok, sjećam se prijateljica koje su se u adolescenciji izgladnjivale toliko da bi im se poremetio menstrualni ciklus.
I koj klinac se u pubertetu počeo debljati - ne prigovaram mu tj. ako prigovaram onda komentiran količinu pojedenih slatkiša a ne debljinu, ograničili smo slatkiše u kući, pokušavamo se što zdravije hraniti. Sada se ponovno počeo ozbiljnije baviti sportom (treninzi tri puta tjedno) i skinuo je tri kile.

a ne znam, ja mislim da u toj dobi te to itekako muči. nisi sretan, mislim da im možete pomoći da smršave i budu sretni. koliko se već može bit sretan, jelte, u tim godinama :mrgreen: al bar daš sve od sebe, za ostatak će se ionako morati sami izboriti.

ja mislim, a isto se vraćam u te godine, da svakako moraš hvaliti njen izgled. u toj dobi ti je bitan - izgled. nit pamet, nit zdravlje. bar je tako u većini slučajeva.
ponavljati ovo:

Citiraj:

---

Ona je i visoka, čak 173cm, lijepo građena, skladna djevojka

---

il ovo

Citiraj:

---

Inače je stvarno zgodna i lijepa djevojka

---

ovo nikako nikako:

Citiraj:

---

Uvijek joj naglašavam da mi nije bitna toliko ta kilaža koliko me brine njezino zdravlje i radi toga inzistiram da ne jede previše takvu hranu

---

to ti je kao da joj kažeš da izgled nema veze, bitna je unutarnja ljepota. jel ima gore rečenice koje možeš izgovoriti adolescentu? :mrgreen: koji su svi više manje uvjereni da su ružni. pokopaš ih do kraja.

i onda nekako neprimjetno, na mala vrata uvedeš promjene. doma nema kole, nema čokolada, opravdaš se recesijom i financijama, nikako dijetom, manje se kuha, nema pita, skupe brate i te pite :mrgreen:. vikend - planinarite. više vremena moramo provesti zajedno, i to je druga odluka koju si donijela, nakon prve o štednji.
i tako, možda upali.

Moja susjeda je svojoj maloj stalno gunđala unazad dvije-tri godine ( s njenih 13) da puno jede, da je debela, pa strije, pa celulit...uglavnom "nije primjetila" da je dijete uskoro prestalo jesti. Zadnjih pola godine ima 33 kile na 1.78, zbog anoreksije je hospitalizirana više puta, ali pomaka na bolje nema, nažalost :(
Mišljenja sam da treba puno razgovarati s djetetom i truditi se da jedalačke navike cijele obitelji budu zdrave.

Dokle god vi kao obitelj imate loše prehrambene navike (tu ne brojim samo "smeće" hranu nego i sve bijelo, tj. neintegralno), teško da će ona sama napraviti pomak.

Počela sam tri puta pisati pa odustala.
Osim mm-a nemamo problema s kilazom. Zasad. NIkad ne znaš kad se to može poremetiti.
Ali u jednom trenutku je Andrija prestao trenirati i počeo se debljati.
Rekli smo mu da je smanjio kretanje, a povećao ležanje i guzicu i da krene igrait nogomet i voziti bicikl jer ce se u suprotnom stvari razvijati u nezeljenom smjeru. Nismo radili nikakvu guzvu oko toga. Nismo mu prigovarali, nego konstatirali. Nekako ne mogu probaviti te savjete "ni slucajno ne govoriti".
Pa i neizreceno visi u zraku. Pogotovo kad je neizreceno tako da pregrizes jezik.

I što da ste konstatirali a on i dalje nastavio ležati? Pa i ove cure su konstatirale, preko nekoliko puta, čini mi se.

Ja (opet iz osobnog iskustva) mislim da prigovaranjem nećete postići ništa osim pokvariti odnos sa kćerima. Osobito loše su usporedbe sa majkama (u stilu kad sam ja bila mlada .., ili još gore sa današnjim izgledom majke). Ono što možete napraviti je kuhati zdravo tj. manje kalorično za cijelu obitelj + svojim primjerom potaknuti cure na fizičku aktivnost - planinarenje je sjajna ideja, to se može prikazati kao obiteljski izlet, ili izleti biciklom itd. itd.

Kome je ikad stalno zvocanje da je debeo pomoglo da smršavi?
Eris, pa kolika snaga volje treba nekome tko voli jesti da jede dijetalno, pored ostatka obitelji koji jede slasno? I to zato što si ti tako odlučila umjesto nje, a ne ona sama za sebe?

Ja mislim da joj možeš pomoći jedino ovako kako je Cvijeta rekla. Budi joj potpora i primjer, jedite zdravo skupa s njom, idite u akciju zajedno. Osim toga, kažeš da ti imaš 175 i 73 kg, a ona 173 i 70 kg (ako nije koje umanjila). Pa to je vrlo slično. Zašto je ona u teškom problemu, a ti mršava? I nije dobila 30, nego 20 kg, ako je kilaža takva kako si napisala.

marta, naravno da se može konstatirati. Ali ako konstatiraš svaki dan, onda je je to presing i zvocanje, a od toga se sigurno ne mršavi.

i ipak nije isto kad je riječ o dečkima i kad je riječ o curama. ako se ne radi, naravno, o nekoj pretjeranoj gojaznosti, onda je isto. al tu se ne radi o tome, nego o eventualno par kila viška. koje su veći problem curama nego dečkima. nemojte me sad pitati zašto, nemam pojma, al je tako. :mrgreen:

Evo ja si Trinu mogu bolje zamisliti da to kaže kako treba. Dakle u glavu i gotovo (s tim da je ipak s dečkima lakše).
Ali ako se to razvlači nije nikako dobro.
Ne mislim ni ja da trebaš šutjeti i ignorirati, pa što bude. Po meni, moraš svima, cijeloj obitelji, davati primjer kako se zdravo jede. Obrati pri tom pažnju na kvalitetu, ne kvantitetu. Ako se jede riba i blitva, može se jesti koliko se hoće, ali da nema u frižideru cola i kolači koje će onaj tko ostane gladan smazati za večeru.
Jednaku pažnju posveti i sinu - to što je mršav ne znači da se neće udebljati kasnije, a ni mršavost ne mora biti garancija za zdravlje.
Dakle ne moraš se fokusirati na kćer i samo nju pritiskati, i to zbog debljine. Uči cijelu obitelj kako se i zašto jede zdravo, i to zbog zdravlja a ne zbog izgleda.
Bitno je da tvoja djeca nauče i ovo - žele li skinuti kile bilo zbog zdravlja bilo zbog ljepote neka ne pokušavaju razne dijete. To je bitna stvar koju treba naglasiti. Jesti treba zdravo i umjereno svaki dan. Ako maloj sada govoriš da mora smršaviti, a pri tom joj ne daješ pametne smjernice, ona će tebi prkositi, jesti će poskrivečki, biti će nezadovoljna sobom, pa će ići na nagle iscrpljujuće dijete nakon kojih će se opet debljati.
Meni su moji popili pamet komentarima o debljini, s tim da se kod mene cijelo vrijeme radilo o nekih 5 kila viška, ali su me s druge stane svojim primjerom zaista naučili kako zdravo i balansirano jesti. Ja se toga držim kako kada :-) ovisno o snazi volje. Ali vidim da većina ljudi o prehrani stvarno malo zna.
Sve što želiš naučiti svoju djecu neka ne bude u formi predavanja a još manje prigovora. Uvijek u obliku neobaveznog razgovora.

Nisam jučer imala pristup internetu, bila sam na terenu:) Hvala vam svima na odgovorima, dugo sam promišljala da li da otvorim temu, desi se počesto, ljudi pogrešno protumače uvodni post, pa onda drvlje i kamenje po otvaračici. Osvrnut ću se na neke od vaših pirjedloga ili opaski:

1. Ja ima više kila od nje, ali ja sam bivša rukometašica, neprestano aktivna, volim hodati, šetnju, rekreaciju uopšte. Imam krupne kosti, tako da se moje 73 kile i ne vide(svi misle da sam mršavija)
2. Slažem se sa onim koje su rekle da joj mora samoj doći klik u glavu
3. Slažem se i sa onima da joj trebam skrenuti pažnju na način na koji jede i koliko jede, možda ne baš za ručkom, ali svakodnevno joj pričati
4. MM ne voli integralno, ja volim, i kupujem pšenicu sa vodenice, gdje mekinja uopšte nije odvojena tako da pravimo hljeb(ili pogaču) koji ne može biti crnji
5. Kole i čipsove ponekad kupim ali krijem od djece, tako da ona u kući popije možda čašu dvije kole u jednoj sedmici
6. ne dajem joj previše novca, kaže mi da unjesto soka pije kiselu, valjda je tako
7. Ona je uvijek"slatko" jela. I kad je bila najmršavija, ja nisam brinula, uvijek bi pojela fino. S njom nikada nije bilo problema što se hrane tiče.
8. Sirius, misli da si pogodila, ona voli UH, i vjerovatno joj se lijepe. ne mogu reći da ona pojede 10 sendviča, ili pet tanjira graha, ona jednostavno često jede, ne voli da je gladna(osim što je nekidan uz tv kod strine smknula 4 tulumbe a ja pola jedna)
9. Ja sama jedem količinski puno, volim osjećaj sitosti u stomaku, ali ja jedem rijetko(2 puta najviše) i stalno sam u pokretu(na poslu puno hodam, kuća nam je na 2 sprata, pekara i trgovine nekih 900m) Ja volim hodat, ona voli spavati!
10. i sad na kraju, rado bih ja sa njom svaku noć išla šetati, trčati, ali ja dođem kući oko 5, i onda ručak(večera kako već), bebicu teku u 6 i 15 uzmem da pomazim i jednostavno mi bude žao da idem od kuće, lijepo mi je da svi provodimo vrijeme skupa

Pitanje: da li pokazati ovu temu i vaše odgovore osobi na koju se tema i odnosi? Ovdje ima i dobrih savjeta i različitih situacija vezano za problematiku.

ne :mrgreen:

Bodulice, lakše mi je kad vidim da ima neko poput nas. Hvala bogu da čovjek ni u čemu nije sam.
Cvijeta, mislim da joj ne big trebala pokazati sve, ali možda isprintati vaše postove, ne reći da sam temu ja otvorila, nešto odvojiti,ispintati i pokazati joj. BItno je da zna da se to dešava i drugima, bitno je da čuje to od cura koje su i same bile u sličnoj situaciji, btino je da vidi da druge matere brinu zbog toga, i da to nije "ništa važno". I najbitnije je da vidi da može promijeniti, da je i čaša kole zlo, da čips nije hrana, da se ne jede pred tv-om.

ajme, niti slučajno joj ne pokazuj temu. Da sam ja tvoja kćer u pubertetu zamjerila bih ti do groba.

Citiraj:

---

1. Slažem se i sa onima da joj trebam skrenuti pažnju na način na koji jede i koliko jede, možda ne baš za ručkom, ali svakodnevno joj pričati

---

I niti slučajno , svaki dan. Ona nije glupa, zna ona u čemu je problem, jednom u dva tjedana bilo bi dovoljno za ozbiljan razgovor, NE uz ručak. Nemoj da hrana postane bojno polje u bilo kojem smislu, tada to prerasata u igre moći, a to je vrlo sklizak teren ako je hrana u pitanju( ja imam dijete koje godinama štrajak sa hranom, ali to je ista stvar samo druga medalja, ali ja ne želim da to bude bojno polje pa ne ulazim u rasprave svakodnevno).

Daj virni malo na ovaj blog , o ovisnosti o ugljikohidratima http://istineilaziohrani.blogspot.co...-za-jelom.html Nije svatko osjetljiv ugljikohidrate, ja jesam (teška sam ovisnica), jedino to nije bilo izraženo u puberetu toliko (pazi još i na emocionalnu stranu, tada je to začarani krug jer osjećaj neuspjeha potiče unošenje još više hrane koja ti stvara ugodu , a to su najčeće ugljikohidrati).

Zaboravila sam reći, jučer je bio jedan razgovor na temu jedenja. Baš onako drugarsko-poučan. Prvi put je priznala da ni sama ne zna zbog čega tako jede, i da joj je jelo totalno bezveze ako nema hljeba(bijelog) za stolom. Međutim, nema želje za poduzimanjem bilo kakve akcije, fizička aktivnost i zdravija i pravilnija ishrana, već se svelo samo na "priznavanje" problema. Valjda je i to napredak:( Puno je nekih izraza kao što su ne znam, pa kako ću, niko drugi to ne radi(na moj prijedlog da se vraća kući iz škole pješke_jedno 3km, ali uz magistralu), vidim ja to, voljela bih ali šta, kako. Rekla sam joj da je ona pametna cura i da će ona skontati jednog dana, ali da je moja obavez da joj ja skrenem pažnju na nešto što bi moglo otići u pretjerivanje.
Sirius, jeste i u osjetljivoj fazi, sinoć gleda kako bebica miluje brata koji je zaspao u dnevnoj sobi, i kaže, da ona ovdje i ne pripada, ali ne ono ljuto, već nekako žalosno, tužno(između nje i male seke razlika je 13 i po, a izmrđu brata i male seke 7 godina). Inače je prilično glasan, jasna , i buntovna, pa sam se sinoć zamislilašta li se sve petlja u glavi jedne 15. godišnjakinje.

Teško je s tim tinejđerima moja Eris.:love2:
Uglavnom, uvijek postoji neki bunt, a sad...razlozi su kod svakog različiti.
Moja ti cura svaki treći dan ima drukčiji razlog zbog kojega se tog dana ponaša ko princeza na zrnu graška.
A inače je stvarno dobro dijete, empatična do bola, jako savjesna u školi i izvanškolskim aktivnostima, ali eto...doma si valjda mora dati oduška pa smo joj za sve što joj taj dan ne paše iz tko zna kakvog razloga krivi mi. A najmlađa je u obitelji (osim psa i mačke:mrgreen:), i dobije valjda tri puta više pažnje nego brat joj jer je naprosto takva...naša mala-velika pijavica.
Valjda to tako mora biti u tim godinama. Nisam ni ja baš bila cvijetak, daleko od toga, ali sam imala prilični respekt prema mami (da ne kažem strah jer nije bilo ni blizu tako drastično), ali tati sam mogla skakati po glavi kad god sam htjela.

E sad, da se vratimo na temu. Moja recimo jako voli kuhanu hranu i skoro je nikad ne odbija. Danas je recimo pojela pijat čičvarde (slanutka) i bilo joj je ukusno. Ali je problem u tome što je u ovim pubertetskim godinama počela tamaniti ono što ni kao mala nije volila poput slatkiša, grickalica, raznih brašnastih proizvoda, a kod nas toga gotovo doma i nema. Kupuje to uglavnom sama kad je vani ili se prikrpa bratu i njegovoj curi koji to također kupuju.

Kolače pravim jaaako rijetko (eventualno 2-3 puta na god.), grickalice, kekse i sl. proizvode kupimo ponekad kad dođu gosti, gazirano doma niti ne konzumiramo osim ja ponekad donat mg zbog jelte probavnih problema:mrgreen:.

E sad, netko je naveo integralne proivode kao rješenje, ali osim int. kruha ja ih stvarno ne volim i ne kuham ih. Nekako se vodim time da su i moje babe cijeli život jele bijelu rižu i paštu pa su eto poživjele jedna preko 90, a druga 80 god.(znam, znam slabo mi je ovo opravdanje, ali morala sam spomenuti babe- odnosno jednu babu i jednu nanu;-)). Činjenica je da su se one dosta kretale i mislim da je u tome kvaka. Morati ćemo poduzeti nešto po tom pitanju jer ni ja ni mm nismo sportski tipovi osim što volimo pratiti razne utakmice na tv-u.:yes:

Znači, treba povećati potrošnju.

Sinoć smo bile u nabvci i ja nisam kupila ništa, ama baš ništa od onoga što ona rado jede:čokolade, čipsove, kikiriki, gazirane sokove. Kupile smo 2 L orandžine i kada samo došle kući rekla sam da se počastimo poslije ručka, i to je to(jest da je ona popila 2 čaše od 2 dcl). Nije večerala(nisam joj ništa rekla).
Kada smo hodale kroz supermarket imala je šansu da kupi sebi od hemije što god poželi: šampon za kovrdžavu kosu, pa regenarator, pa pjene, pa dezodorans, pa kremice,neko skupo mlijeko za tijelo pa je htjela neki šal, pa kapu, i sve smo kupile, da ona apsolutno nije priupitala zašto nisam stavila kikiriki ili kolu.
Bodulica, i meni je zaista buran ovaj pubertet. Ona nije konstantno takva, promjene raspoloženja više nisu na dnevnoj bazi, mijenjaju se svakog sata. Zna biti gruba, odbrusi nešto. A zna bez veze doći i reći kako joj lijepo mirišem, i kako je nama super u kući. Ona ima problem odrastanja očigledan. Voljela bi da bude djevojka(sređuje se, izlazi) a s druge strane joj žao što nije beba. Ona to vuče od djetinjstva, 7 godina je to bilo jedino unuče i jedino dijete i u mojoj i u mm porodici, uživala, štimalo joj se ko hadžinici, a onda za 2 godine došlo još 4 djece kao konkurencija. Valjda bude bolje:)

nikako joj ne govori svaki dan a pogotovo ne za svakim obrokom :mrgreen:
i slažem se s ostalima da joj nikako i nikad ne pokažeš ovu temu. radije, ako joj nešto poželiš isprintati, izguglaj neki dobar članak na tu temu. Ali mislim da to nije potrebno. Guglaj ih radije za sebe.

Obzirom na tvoj posljednji post, mislim da i ti imaš dosta toga za promijeniti - nhf :love: ali svatko kome je novost da nije kupio u trgovini ni čokoladu, ni čips, ni gazirano ima što za mijenjati (bez obzira što to ona traži, ti si ta koja kupuje!). Počni od sebe - to je jedini pravi put, a dalje ovisi o njoj.

Članak o pozitivnom utjecaju prehrane sa nižim udjelom ugljikohidrata u prevenciji debljine u pubetetu , te pozitivan utjecaj i na kasniji život http://www.medindia.net/news/Low-car...sk-94338-1.htm

Ja se sjećam sebe iz te dobi - znala sam da nije dobro, znala sam da nije zdravo, ali svejedno nisam mogla prestati jesti sve dok mi je bilo na dohvat ruke...Ne sjećam se da su mi roditelji ikada rekli da sam debela (figa, češće sam se naslušala onoga "kak si lijepa okrugla") ali i danas moram jaaako paziti na težinu. To je s jedne strane genetika, a s druge ne bih isključila da je to tako i zbog neadekvatne prehrane u mladosti. Teško se okaniti starih navika (i danas mi je to teško, a pogotovo mi je bilo teško dok sam bila mlađa).

Imaju i hormoni veze - imala sam napade prežderavanja baš u pubertetu, pa onda u trudnoći i sad, u klimakteriju, moram silno paziti na prehranu i ne uspijeva mi uvijek.