drugi ljudi

Dakle, MM i ja smo bili u dugoj i sretnoj vezi, potpuno ravnopravnoj i punoj razumijevanja. Nakon faksa oboje smo se zaposlili na izazovnim poslovima, tako da smo većinu dana radili, jeli smo vanka, dosta putovali i družili se. 10 godina smo sve prolazili zajedno i uvijek bili jedno uz drugo. Kad se rodio I sve smo naravno podredili njemu. Kad sam se ja nakon godine porodilnog vratila na svoj posao nastao je totalni kaos, i shvatili smo da ne možemo oboje izbivati po 9-10 h, a moj posao je obuhvaćao i česta putovanja. Tako sam ja počela raditi na pola radog vremena, za pola plače i bez putovanja i prevelikih izazova. MM je shodno tome morao početi raditi dosta više nego prije. Sada smo u situaciji da on zaista puno radi, a ja radim 4 h dnevno, kuham, obavljam sve kućanske poslove sama, i uživam s našim živahnim dvogodišnjakom. On jako voli svoj posao, a ja jako volim biti majka. Naravno i on voli biti otac,a ja posao, ali za to oboje nemamo vremena koliko bi htjeli. Naš problem je taj što sad imamo drugačije probleme, ritam dana nam se potpuno razlikuje i sve teže se usklađujemo. Naše priče što nam se događalo preko dana postaju beznačajne onom drugome. Jeste li vi bile u sličnoj situaciji, i imate li kakav savjet?

...Naše priče što nam se događalo preko dana postaju beznačajne onom drugome...

To jednostavno morate promijeniti u situaciju u kojoj su vam te priče bitne, pa čak i najbitnije, jer u životu, poslu, vezi, roditeljstvu prva je komunikacija, komunikacija i komunikacija.
U sličnoj smo situaciji, sa zamijenjenim ulogama, već dosta godina (preko 12) i moje iskustvo je da svaka veza zahtijeva rad, trud i razmjenu mišljenja, osjećaja...postavljeno vrlo pojednostavljeno, naravno u životu nije tako, ali neki princip koji mislim da se u zdravoj vezi sa iskrenim osjećajima i predanosti drugoj osobi može i mora primijeniti -koliko uložiš, toliko se i vrati!
Pa uvijek gledam da uložim još vremena, truda, interesa, zejdničkog vremena, pa koliko god kratko i ograničeno bilo, i da dijelimo iskustva, mišljenja, priče...
za sad funkcionira, dijete nam ima 3 godine, naravno da je bilo faza kao kod vas, kad sam se ja vratila na posao, ali trudom i posvećenosti vezi i obitelji sve te probleme uspjeli smo savladati...bolji smo nego prije jer smo uzajamno naučili nebitno staviti sa strane...

Mene zanima naslov teme - "drugi ljudi" - i ne znam kako da ga shvatim, a o tome bi ovisio i komentar:

a) vi ste postali drugi ljudi zbog različitih životnih interesa, ili
b) drugi ljudi iz okruženja su vam postali važniji ili zanimljiviji nego vas dvoje jedno drugom?

Ja ne shvaćam ni to, a ni kako je to rad na pola radnog vremena postao kao da nije rad. Meni to itekako izgleda kao rad, samo sa savršenom satnicom.
Voljela bih da ti mogu pomoći nekim savjetom, ali ne mogu jer nisam doživjela tu vrstu udaljavanja.

Uh, ne znam - kod nas je obrnuto. Možda pomogen suprotni primjer :) Kad ja malo radim ili ne radim, imam vremena i energije posvetiti se tome da se približm temama i ritmu MM i da ga uključim sitnice koje čine obiteljsku svakodnevicu u kojoj ja ipak više uživam, pa mi se nekako čini da je na meni da mu olakšam tu tranziciju jer on stvaro radi jako puno i jako odgovoran posao, a kad ja radim punom parom i kad hrpa drugih ljudi ovisi o meni izvan kuće, uz klince ja često za njega nemam energije, ni živaca i prvo nastane pukotina, pa se procjep širi. Jedino pametno što sam ja smislila je da treniram stpljenje, brojimo dane do odmora i da hitno sve nadoknađujemo - znam što mi je navažnije. Tako je kod nas.
Doduše tvoj post je dosta kratak pa mi je teško zapravo skužiti na što točno misliš.

Porodični sklad je nešto što svi svakodnevno težimo a veliki dio nas ga ne može ostvariti ili bar ne svakodnevno. Ja se trudim, iskreno se zanimam za hobije MM, šetam po brdima sa njim, popijem koju rakijicu kada mu je ćejf, obrezujemo voćke, ili zajedno kupujemo gume.Tako onda i on sluša mene, pomogne mi oko ručka, pospremi i opere suđe. E sad da li smo se promijenili i u šta su naša interesovanja otišla nakon 16 zajedničkih godina je druga priča. Potpuno smo različiti, ali totalno. Opet težimo da dopustimo da svako od nas bude zadovoljna individua, a opet da nas veže i nešto više od djece, dobrog ručka, i sexa. Ne uspijeva uvijek(npr. kada ja imam menstruaciju pa poludim) ili kada on ima glavobolje, ali se trudimo.

Ne znam ima li ti to veze s poslovima kao takvima i načinom života ili je to samo logičan slijed događaja u braku/vezi u kojoj je došlo dijete a možda se nije dovoljno poradilo na odnosu. Partnerskom, bez djeteta. Moje mišljenje je da su rijetki brakovi u kojima je dijete (prvo dijete, prvi šok) obogatilo odnos, produhovnilo ili štojaznam kako već. Mislim da dijete poremeti sklad, koliko god ovo sad ružno zvučalo. I samo se trebate prilagoditi situaciji, prihvatiti činjenicu da su vam se životi bespovratno promijenili. Kažem "samo" a nije samo nego je to velik posao. Mislim da je muškarcima puno teže odrasti i prihvatiti ulogu oca nego što je ženama majke i žene. to je moje mišljenje a možda nisam u pravu

jesi :)

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Moje mišljenje je da su rijetki brakovi u kojima je dijete (prvo dijete, prvi šok) obogatilo odnos, produhovnilo ili štojaznam kako već. Mislim da dijete poremeti sklad, koliko god ovo sad ružno zvučalo. I samo se trebate prilagoditi situaciji

---

Potpis, s tim da poremeti odnos i ako se ne može imati dijete.

Sve ovo što ti se događa je logično. Po meni, skladan brak traži da partneri više-manje dijele svakodnevicu. Na jednaki način su opterećeni brakovi di žena ne radi, muž radi, žena kućanica-muž pomorac itd. Zajedništvo nastaje iz dijeljenja stvari, a život čini dijeljenje svakodnevice... na više od 1 h dnevno.

I to je definitivno izazov dašanjeg života, današnjih poslova koji su nerijetko 9-17 pa kad onda još ubacit i bilo što drugo.

Znači - to ti je sve normalno. Znači - morate se, osim uživanja u poslu/djetetu, kako ko, na nekoj ravni ipak nekako sresti.

Pretpostavljam da ćete vas dvoje bolje funkcionirati kad ili ti digneš gas, a on ga malo smanji, a dijete izađe iz dobi 3 godine kad je baš upućeno na jednu osobu.

Ili kad ti prihvatiš da je OK da se ti teško možeš uživit u poslovne priče TM-a, a prihvatiš da je njemu teško se uživit u tvoju svakodnevicu s djetetom. Osoba se teško uživljava u ono što ne proživljava, to je tako normalno.

Ako te išta tješi - tako je mnogima. Rješenje - strpljenje... i malo više zajedničkog vremena, ako je izvedivo - vas dvoje, evo, samo negdje.

Na dugi rok, tipa 5+ godina, ja ne znam kako odvojeni životi funkcioniraju, ali to nekako ne bi preporučila.

Bitno je bit tu i sada.

Huh, i nama se dogodilo udaljavanje, ali tek nakon trećeg djeteta i još ponekih realiziranih projekata koji su nas možda pomalo i ispraznili.
I čini mi se da je svakim danom sve veće i što je veće sve me više brine.
Stvorili smo troje djece, izgradili kuću i pritom se poprilično financijski opetretili. I to je, čini mi se glavni problem koji nas tišti. Još uvijek nekako guramo, ali iz dana u dan sve teže i teže. Nije da smo baš u bezizlaznoj situaciji, ali na izlaze gledamo prilično različito. Ja bi to rješavala u kratkom roku, on u dužem. Ne slažemo se baš po toj temi, pa ju nekako guramo pod tepih, a nezadovoljstvo raste (barem s moje strane).
S druge strane jako smo posvećeni djeci i u njima stvarno uživamo i onda to oboje guramo još više u prvi plan da se ne bi doticali nekih bolnih tema. A kad se slučajno dotaknemo to je u poprilično nezgodnom trenutku, obično kad je netko na rubu živaca zbog nečeg drugog (obično zbog radne okoline koja ni jednom ni drugom trenutačno nije bajna), pa počnu frcati iskre i onda brzo zašutimo da ne dođe do požara i tako se vrtimo u tom vatrogasnom krugu.
A ja bi van, vjerojatno i on, ali ne znamo kako - iako smo svjesni da je komunikacija ključ svega. U zadnje vrijeme nam to baš i ne ide.

hm, vjeruj, ovi tmurni dani uopšte nisu dobro doba za razmjenu stavova ljudi različitih mišljenja. Neka ga još malo pod tepihom, do sunca i proljeća.

Djeca ne trebaju biti centar nego dio obitelji.
Najcesce se ipak stave u centar, ne zato sto oni to traze nego zato sto mi smatramo da to tako treba i onda odnos partnera ode u zapećak. Al taj odnos ne ode samo tako odjednom i naglo u zapećak, nego najcesce polako i neprimjetno. I skloni smo razne stvari za to okriviti, a zapravo je stvar jednostavna. Roditeljstvo je jedan aspekt odnosa i ne treba ga potencirati tako da ostali aspekti dodju u podredjeni polozaj.
Treba stvari postaviti an svoje mjesto pa ce se stanje poboljsati.

koliko sam ja skuzila on nije usporio sa karijerom da bi se vise posvetio djetetu tako da si se u biti samo ti morala prilagodjavati i odustati od zivota kakav si imala prije djeteta

ako ti se partner intenzivno ne bavi djetetom mogli bi vam se interesi i prioriteti poceti razlikovati

uzmi si placenu pomoc u kuci da ne pregoris

Ja mislim da kvalitetan odnos između roditelja mora postojati prvo prije djece, a onda kad su bebe male moraju biti u centru, ali do odrasle dobi se to mora postupno smanjivati kako djeca rastu i osamostaljuju- isto tak omislim da je svatko bolestan ili jako star centar obitelji po prirodi stvari, po vremenu koje treba utroštit, njegu i pažnju koju treba. Zato odnosi između muža i žene i moraju biti čvrsti i utemeljni da bi izdržali sva ta rastezanja i udaljavanja, pa i transformacije uloga koje život zahtijeva. Naravno da bi se brak koji se temelji samo na sličnostima i zajedničkim interesima učvrstio u ovako intenzivnim periodima treba itekako uložiti truda i vremena i volje. I za razliku do 50/50 pristupa, ja mislim da uvijek onaj koji kuži u čemu je caka treba pomoći onom drugom da skuži, a ne samo lupati nogama u pod i zahtjevati svoj tretman. Ali definitivno se može i nadoknaditi propušteno i zbližiti nakon udaljavanja ništa od toga nije neriješivo, ako se ne zakopamo u svoje želje i ne odbijamo pogledati svari iz tuđih cipela. Empatija ključ kao i u svakom odnosu.

Citiraj:

---

stray_cat prvotno napisa

uzmi si placenu pomoc u kuci da ne pregoris

---

Stvarno se vidi da si miljama daleko odavde:mrgreen:

pa zena je u startu opisala prilicno ozbiljne karijere? to u pravilu sa sobom donosi i novac

ne nužno,zavisi da li imaš gdje živjeti ili moraš plaćati opaki kredit itd. Znam ljude s dvije velike plaće koji žive ispodprosječno jer su svaku sitnicu od bešteka do stana skupo platili

Hvala vam na savjetima. Što se naslova tiče, da malo je nezgrapan, htjela sam reći da mi postajemo drugačiji, ne razvijamo se usporedno već svak na svom polju. Drago mi je da sam osvjestila problem, tek sad mogu krenuti u reorganizaciju i sebe kao individue i našeg odnosa. Jer navikli smo nekako gledati naš odnos kao čvrst, sam po sebi razumljiv. Baš mi je osvježavajući princip ajmo se ponovo upoznati. Izgraditi novu dimenziju odnosa, sad kad sam ja žena koja voli biti s djetetom, saditi u vrtu i kuhati pola dana. Toliko bi bila sretna da se on u taj dio mene zaljubi, a ne da ga samo prihvača.

Možda priče ne doživljavate toliko beznačajnima koliko one možda i jesu beznačajne. MIslim, ok, ti si napravila posao na poslu, došla kući, skuhala, pospremila, bila vani s djetetom... on na svom poslu isto tako... i tako redom. MIslim, glupo je to reći, ali je manje više beznačajno. Tako mora biti, tako ide i to je to. MM meni nekada ni ne ispriča što je bilo na poslu, nekada budem ljuta na njega što mi prešuti, a on kaže - ne zanima te. Nije da me ne zanima, nego ne stignem nekada pitati. Mislim, ni on mene nekada ne pita što sam radila, kako sam uspjela ovo ili ono. Sve se to podrazumijeva, i tako je. Naravno, kada imamo vremena, onda seciramo događaje, ali opet, mislim da su ti razgovori manje važni od onih razgovora u kojima treba govoriti o osjećajima, stavovima....

Super je to što volite svoj posao, volite biti s djetetom, volite, pretpostavljam, bit zajedno. Živite te trentuke u tom trenutku. Dakle, uživaj dok radiš, uživaj dok si s djetetom, uživaj kad si s njim. Naravno, ne može uvijek biti tako i znam da se nema puno vremena. Ali, treba odrediti prioritete. Nekada nešto.
Evo, MM i ja uvijek čekamo vikend za zajedničke trenutke. Onda se često dogodi da bude stvarno preumoran pa zaspe u petak, onda u subotu ili zajedno provedemo večer uz film, razgovor, seks... ili on, kao sad, lemi gitaru, a ja gubim noć na kompu, ili oboje čitamo... dogovorimo se. Nekada stvarno bude preumoran pa ispadne da pola vikenda (mislim na te večeri) prespava na što ja poludim što nije ok jer kad radi prijepodne stvarno se premori i to nije fer od mene.

Ne znam, mislim da je važno raditi male stvari zajedno, kad se može.
I da, dok je dijete tako malo ne može se više tako puno posvetiti jedno drugom. M. isto ima dvije godine, ja sam s njom kod kuće, ali je i MM dosta (radi u školi) s njom preko dana. No, onda je jako teško razgovarati jer ona ne da, vrišti, skreće pažnju na sebe, ali joj mi (odnosno ja), ne damo. Objansim da i mama i tata moraju razgovarati i da ona mora normalno sudjelovati u razgovoru, a ne ga tako ometati. Naravno, pazimo da se ni nju nikada ne prekida ako nešto radimo s njom.

Ma, jednostavno se dogovorite da ćete određene sate imati samo za sebe. Pa makar on spavao na kauču, a ti ga dragala po glavi. Ili obrnuto, naravno ;-)

Mi smo nakon 20 godina veze (što kao dečko i cura što u braku), dobili dijete. Kao osobe i kao partneri smo bili formirani na određeni način i moram priznati da nam se nakon rođenja djeteta, događa slično kao i kod Jane. Kao da smo previše fokusirani na dijete i kao da uopće nemamo vremena ni snage jedno za drugo.

Mi smo dobili četvrto pa ga trenutno ne mogu podnijeti. Ide mi na živce, živcira me njegova pojava..Nema nekog posebnog razloga ta to. A ni nezamaram se previše time:mrgreen: