Da li se ikad ikom od vas ucinilo da komunicirate s malim andjelom kog ste izgubili?

Drage moje muci me ovo pitanje danima,izgubila sam svog malog andjela 25.2 i nikom nisam imala hrabrosti postavit ga da me ne proglase ludom,ali eto skupila sam hrabrosti da vas pitam.Imala sam urednu trudnocu 20tj,treca bebica i nikad ni slutila nisam da bi se nesto moglo dogoditi.Spletom okolnosti poceli su bolovi,hitna,bolnica,box,cijeli dan i noc u trudovima,trpila samo da zadrzim zdravu bebicu i tek tad postala svijesna da bi ju mogla izgubiti.Molila sam Boga svih tih 15h lezeci u boxu da joj podari zivot i ostavi da zivi,ali...izgleda me nije cuo.Glasa nisam pustila,samo su suze tekle i tekle,srce pucalo,a onda je dosla Dr.sa nalazom CRP-a koji se popeo na 90 i rekla:busimo vodenjak,spasavamo tebe.Cak i tad sam molila doktore da mi ne rade to,ali njima se cinilo suludo,nisu se obazirali jer sam bila tik do smrti,a onda...u jednom trenutku dok sam radjala kao da me netko taknuo po desnom ramenu,cak sam se i okrenula na tu stranu i sa sigurnoscu mogu tvrditi da je to bila moja curica.Nekako sam osijecala da se oprostila s menom i znala sam da je kraj.Od tog dana neutjesno placem,malo se primirim,odvuku me obaveze prema ova dva moja sincica,a onda kad ostanem sama opet tuga i suze.Neki dan sam vozila auto,kad sam sama uvijek placem i tocno znam da me je sigurno dosla utjesiti i dirnula opet po istom ramenu,pamtim svaki centimetar tog zavoja na cesti.Ponekad cujem plac malog djeteta,a onda...utihne.Placem jer zelim da zna da ju volim,a otisla je i nisam joj uspjela to reci,muci me zna li ona to?Cure moje jel imao tko ovakvih iskustava ili ja polako ludim?Samo zelim svom andjelu reci VOLI TE TVOJA MAMA!!!!:cry::cry::cry:

:love2::love2::love2::cry:
Naravno da tvoj anđeo zna da je voliš najviše na svijetu. Ako ti je lakše pričaj s njom, kad osjetiš da je kraj tebe. :love2:

Voljela bi da zna,sagradila sam svijet samo za sebe i nju,ali cini mi se kao da to ne moze nitko razumjeti,zato se ni ne trudim objasnjavati nikome da me ne proglase cudakinjom.Zanima me da li je taj moj osjecaj uobicajen kod zena koje su prozivjele ovakvu traumu ili ja spadam u krajnje slucajeve.

Sigurno zna.
Barem iz mog iskustava "komuniciranja".
Ljubav je beskonačna, bezgranična i bezuvjetna.

Kad sam izgubila prvog sina, par tjedana kasnije, u jos jednoj neprospavanoj i uplakanoj noci dosao mi je moj maleni, doslovno sam ga mogla osjetit i kao da mi je sapnuo "dobro sam mama, ne brini". Odjednom sam osjetila veeeliko olaksanje i srecu. Nevjerovatan osjecaj. I nakon toga sam ponovno pocela i spavat i jesti i bas mi je zivot napokon krenuo naprijed. Dal sam sve to umislila ili ne, ne znam, u svakom slucaju meni je pomoglo.

Inace, ja redovno pricam s mojim andjelima, govorim im koliko oh volim i koliko mi nedostaju. Pricam im o njihovoj braci, sta rade, kako rastu...Meni to olaksava bol.

Jedva sam skupila hrabrosti da postavim to pitanje i sad mi je drago da nisam jedina,ja cak znam kako moja djevojcica izgleda,mogla bi se zakleti da ima smedje kovrce i velike smedje oci i da je uvijek nasmijana.To vam je cure moj andjeo,kad zazmirim i kad suze teku pojavi mi se tu negdje u blizini i onda ne znam jel mi draze sto je vidim ili teze sto je otisla i ne mogu je dodirnuti.Samo zelim da je sretnem jednog dana i prigrlim u narucje da nadoknadimo sve ovo vrijeme sto nam je promaklo na ovom svijetu.Boze hoce li ikad prestati boljeti,imam osjecaj da ce mi srce puknuti od tuge.

ja stalno pričam s mojom M , govorim joj da je jako volim , da mi nedostaje i da me gore čeka.
Također je molim da čuva svoju seku K, tatu i ovu bebicu. Imam takav osijećaj da je uvijek sa mnom.:heart:

Dani prolaze,a meni mjesto da je bolje,sve mi je gore i gore...jednostavno se ne znam nositi s tim i nikako da se pomirim da je nema.Boze daj mi snage da izdrzim!

renchy, mislim da trebas potraziti strucnu pomoc
prevelika je to bol i čini mi se da se gubiš u njoj

imas dva sinčića, i oni trebaju mamu draga, ne daj se!

Hvala ti Snjeska,potpuno si u pravu,postoje dani kad ne znam sto cu,kao ovaj danas.Toliko sam suza isplakala da danas ni ne placem,ali nekakva ogromna tuga mi se nadvila nad mene da nemam snage ni za ovaj zrak sto disem.

renchy, prošlo je dva mjeseca otkad nema moga anđela i već sam bila sva očajna što stvarno neću doživjeti da ju barem osjetim negdje pored sebe, da osjetim da je tu i da me čuva iako ju ne vidim. I eto noćas sam usnula lijepi san. Nisam ju vidjela, ali sam se igrala s nekim igračkama i igračke su se odjednom počele same pomicati...Nas dvije smo se igrale :)
Nadam se da si bolje. Šaljem ti veeelike zagrljaje i tu sam ako si za razgovor, bilo bi mi drago da se bolje upoznamo (skupljam postiće pa kad ih skupim dovoljno za inbox, ako želiš javi se!) :love2:

ja sa svojim anđelima pričam svaku veče... kad legnem u krevet, uzmem sliku od moje male princeze (jedino njenu imam), onda se pomolim i pričam i njoj i seki i bracekima... nekako lakše zaspem poslije toga, mirnija sam...

memoriz žao mi je što si i ti ovdje sa nama...
ali ovdje možeš skupit snagu i podršku za dalje...

Hvala malaana. Moram priznati da mi je lakse jer nisam sama. Mislim, imam puno dobrih prijatelja, muza i obitelj koji su tu uz nas, ali nije to to, ako me kuzite.
Citajuci postove mama andela o njihovoj svakodnevnoj borbi, mogu se u potpunosti poistovjetiti s vama, mogu tugovati s vama jer vas razumijem, mogu podijeliti pokoji savjet ohrabrenja ili se potruditi da olaksam taj teret boli i budem potpora, mogu se iskreno radovati lijepim vijestima i od srca vjerovati da cemo uspjeti. A na kraju krajeva, tako lijecim i sebe.
<3

razumijem te... teško je imati potporu od nekog tko te ne može razumjet... kad jednostavno nemožeš objasnit kako se osjećaš... a ovdje to ne moraš niti objašnjavat, svi te savršeno razumiju... i možeš reći apsolutno sve što ti je na srcu, jer te nitko neće poprijeko pogledati i pomosliti: "gle ova nije noramlna" ili sl.

Drage moje,evo me tu sam...izbjegavam Rode jer nekako me zivo vrate u sve ono sto sam prosle god.prozivjela,a ponovo sam trudna u 19.tj i nekako kad god procitam vase nove price ko tvoju memoriz suze same krenu...klonim se stresova jer i tako sam ih prepuna.Prvi strah je sto prolaze dani trudnoce u kom sam izgubila svoju curicu,drugi strah je sto cekam rezultate amnio jer rezultati kombiniranog su bili kriticni,a treci najnoviji je doznala sam jucer da nosim sprijeda vrlo nisko u DUS-u i dijagnoza je Z-35 visokorizicna trudnoca.Sad samo gledam u nebo i trazim snage da izguram do kraja...a osjecam svog andjela da je uz mene i da mi ulijeva snagu...uz nju sam jaca...

Drage mame malih anđela,neizmjerna je bol koju nosite u sebi,ja sam izgubila malog anđela ali još u vrlo ranoj trudnoći,boljelo je jako jako,i dugo.Onda jednog dana,to neću nikada zaboraviti,bila sam na krevetu i počela razgovarati s Isusom,rekla sma koliko jako boli,i da volim to malo biće,vrištala sam,plakala(a bilo je prošlo 5 mjeseci odkada sam izgubila bebicu),i onda jedan mir,i smiraj,pustila sam ga,ili nju.Rekla sma da ga volim,ali da znam da je u najsigurnijem krilu kojem može biti kod Boga,kasnije nikad nisam osjetila potrebu spominjati u molitvama,posebno mu/joj pričati,ma ništa,jednostavno sam pustila.Zna koliko sam patila,ali kod Boga je sigurno,i trenutno čitam knjigu u kojoj piše da se moraju pustiti,nemogu otići ako patimo i stalno zazivamo,rastrgani su između ostanka i odlaska.Koliko god teško,otvorite svoje srce,i pustite ih,u najsigurnije krilo,i nebojte se.

I ja sam prošli petak u crkvi razgovarala sa svojim anđelima. Osjetila sam hladan vjetar preko lijevog ramena, od ulaza u crkvu prema oltaru i pomislila na njih. Osjetila sam ih. Znala sam da su to oni. Gledala sam u plamen uskrsne svijeće kod oltara, koji je do tada jednolično gorio, bez ikakvog treperenja... i onda sam ih pozvala po imenu, jednog pa drugog... i pitala: jeste li tu? Plamen svijeće je započeo svoj ludi ples... Nije to bila misa, bilo je malo ljudi u crkvi, nije bilo kretanja ili strujanja zraka.... Jednostavno, to su bili oni! I nekoliko puta sam ih dozvala po imenu, svaki put je plamen zaplesao... rekla sam ih koliko ih volim, a suze su same curile niz lice... i nije me bilo briga jel' me tko gleda, jel' me smatraju ludom... moji anđeli su bili uz mene i ja sam bila sretna i tužna istovremeno... Znam da su tu, znam da znaju kako ih neizmjerno volim i kako mi fale... Rekla sam im da da ih puštam, neka idu dragom Bogu... To mi daje snage da idem dalje i slavim život!

Da pričam... Pjevam joj, tepam, ne mogu jednostavno tek tako ju izolirat... Ćak se i zaboravim da nije više sa mnom pa mi se dogodi da kad idem nekam (jest, van, pljevi cvijeće, kaj god) da pomazim trbuh i velim:"Ajmo mi sunce na gablec ili kam već idem" Molim ju za oprost što moje tijelo nije ukazivalo na takav ishod trudnoće, što nisam osijetila da nešto nije u redu da je pokušamo spasit i tak... Lakše prolazim kroz ovaj period pričajući s njom.

Citiraj:

---

krescenija prvotno napisa

Da pričam... Pjevam joj, tepam, ne mogu jednostavno tek tako ju izolirat... Ćak se i zaboravim da nije više sa mnom pa mi se dogodi da kad idem nekam (jest, van, pljevi cvijeće, kaj god) da pomazim trbuh i velim:"Ajmo mi sunce na gablec ili kam već idem" Molim ju za oprost što moje tijelo nije ukazivalo na takav ishod trudnoće, što nisam osijetila da nešto nije u redu da je pokušamo spasit i tak... Lakše prolazim kroz ovaj period pričajući s njom.

---

:love2:

Ja svojima pišem. Nejde drugačije.

Slažem se da naši anđeli mogu komunicirati s nama, mama sam anđela koji me je napustio prije 6 mjeseci nakon kratke ali teške borbe s rakom, sa samo 7 mjeseci starosti. I zaista imam predivnih iskustava u kontaktu s mojom malenom, koja svoju mamu bodri da nastavi dalje. Osjećam svoju malenu svugdje oko sebe i to mi pruža mir..i kao da zna kada mi je najteže onda se javi mami bilo u snu ili na druge načine mi da znak i ohrabrenje. Nije me uopće briga kako će tko gledati na moje doživljaje s njom, netko će misliti da sam luda netko će shvatiti...ali u konačnici to nije bitno. Bitno je ono što mi, mame anđela osjećamo i da nama naši anđeli pomažu.

ja sam izgubila ovu 3. bebu skroz rano, ali sam se dosta bila vezala za nju, iako nije uopće bila planirana. ja vjerujem da nas ona čuva, da čuva svoje bracu i seku (mom malom je strašno teško pao taj gubitak, a bila sam svega 12 tt, i često se molimo zajedno za bebu gore (ja sama svaku večer) i pričamo o njoj, a on o njoj priča i drugim ljudima) i ponekad se pitam je li moguće da nam se ti isti anđeleki opet vrate na ovom svjetu, samo u nekom drugom tijelu, u tijelu neke slijedeće bebice? ili je to skorz nemoguće? ja sam već definitvno prastara za neko novo rađanje, ali ponekad se uhvatim u mislima kako si želim da mi se ta bebica vrati kroz iduću trudnoću. onda skužim koliko imam godina, spljuskam se i odustanem od tog sna, ali me svejdno zanima je li moguće to? da se ista duša ponovno vrati u nekom drugom dječjem tijelu?

Kad se Iris rodila, ugledala sam Leoninu dušu u njenim očima.

Ja sam ključić sigurna da će meni moja laura biti također dio tog novog malog bića, sigurna sam kako ću kroz novo dijete, opet proživjeti i svoju lauru.
ne tražim kroz novi život zamjenu za nju, jer ona je jedna jedina i neponovljiva kao što će biti i novo djete..

Sinoc sam prvi puta imala osjecaj da me moj andeo gleda i promatra...cak sam i razgovarala s njim,tj.ja sam govorila u nadi da me cuje.... Ne znam da li je to zato sto sam sve ovo procitala ili je to nesto stvarno...

Ja svoju malenu osjećam, ima određene trenutke kad mi dođe, to osjećam kao svijetlost, energiju i lakoću oko ramenima, kao zagrljaj. Šalje mi poruke i na druge načine, koje su obično popraćene tim osjećajem.

I to je velik poklon, i ogromna radost :heart:

Mislim da to kazem mm da bi rekao da sam prolupala do kraja! Ili ne? Uglavnom , zadrzat cu to za sebe,i vas tu naravno:-) nezz kaj bi mislila

Da, kroz snove.. nekako su ti snovi s njime drugaciji, svjesna sam u snovima stvarne situacije..

Možda ti bude mrvu lakše...meni je bilo...Iz knjige "Anđeoska poruka nade"-" Ali duša te male bebe voli svoje roditelje toliko duboko da ostaje uz njih i nakon svoje smrti kako bi ih utješila i olakšala im bol gubitka. Ta mala duša toliko voli svoje roditelje da je tu za njih kada je trebaju. Naravno, ta je beba otišla na nebo i sretna je, ali, koliko god to možda bilo teško shvatiti, može istovremeno biti i uz svoje roditelje i na nebu." :saint:

Ja nikako nemogu skupit snage i pocet citat te knjige...
Nikako...ne znam zasto je to tako..m

Nives uzmi ju u ruke i počni čitati, mene su već prve stranice dirnule pogotovo sto se tamo isto radilo o bebi koja je umrla sa 10 tj života, bas kao i moja beba.. Također u toj prvoj knjizi ima nekoliko djelova koji dobro dođu tvojoj duši.. Mojoj i mislim svačijoj..

Citiraj:

---

AdrianovaMamica prvotno napisa

Nives uzmi ju u ruke i počni čitati, mene su već prve stranice dirnule pogotovo sto se tamo isto radilo o bebi koja je umrla sa 10 tj života, bas kao i moja beba.. Također u toj prvoj knjizi ima nekoliko djelova koji dobro dođu tvojoj duši.. Mojoj i mislim svačijoj..

---

Na koju knjigu tocno mislis?

Na Andele u mojoj kosi

Citiraj:

---

AdrianovaMamica prvotno napisa

Na Andele u mojoj kosi

---

Pocela sam ja ...i rasplakala se i odustala

Citiraj:

---

Laura19 prvotno napisa

Ja sam ključić sigurna da će meni moja laura biti također dio tog novog malog bića, sigurna sam kako ću kroz novo dijete, opet proživjeti i svoju lauru.
ne tražim kroz novi život zamjenu za nju, jer ona je jedna jedina i neponovljiva kao što će biti i novo djete..

---

Evo moj andjeo laura mi salje sekicu lorenu i toliko jedva cekam da rodim i znam da ce mi biti trajna poveznica i podsjetnik na njenu seku lauru:-)

Ja kad sam na grobu osjećam da mi je blizu. Najviše volim ići sama da mogu i mojoj ljubavi reći sve što mi je na srcu i nije me briga ko će što reći. To je moj mali čovjek i vjerujem da me čuje i zna da ga volim. I tisuću puta u danu ga se sjetim. Ali ipak sebe krivim kako nisam osjetila da s njim nešto nije u redu.. A taman u te dane kad je sve krenulo po zlu (oko 3 tj prije poroda) ja sam sanjala da smo muž, ja i naši dečki u opasnosti. Ja sam spasila mlađeg a starijeg ostavila i nisam ga spasila.. Sad kad se toga sjetim grizem se jer mi je Bog kroz taj san poslao poruku.. Nisam uopće mislila da je moj nerođeni sin u opasnosti. Doduše sam zadnje vrijeme bila nemirna ali ni na kraj pameti mi nije bilo da je sve naopako :-(

Ovako,ja sam svoje drugo dijete pobacila,znam bit ce osuda sa svih strana al gotovo je.U pocetku sam bjezala od tog kao sta je tu je,zaboravi.Medjutim to se ne zaboravlja ostao je taj datum u meni dok sam ziva.Al mali andjeo poceo davati znakove da je tu.Stariji sin otisao spavati,muz i ja sjedimo u dnevnoj,odjednom neko vice mama mama.Muz vice hajd otidji vidi sta hoce ja otisla moj sin u dubokom snu.

Nekad mi se cini da ga grlim. Na trenutak osjecam kao da je sa mnom i kako ga stitim svojm zagrljajem