posvajanje u podstanarstvu? i još toga...

Najprije pozdravljam sve vas buduće i sadašnje mame (i tate) koje su prošle ili još prolaze kroz sve torture iščekivanja i truda da dobiju u krilo svoje male voljene ručice. Ja sam , ne nova, nego još sasvim u ovitku i tek me čeka uspinjanje stepenicu po stepenicu. Bar se nadam da ću imati priliku uspinjati se. Uh! Iščitavam brojne postove na ovom forumu, prečešljavam odgovore, upijam iskustva i hrabrim se malo pomalo za svoju bitkicu!
MM i ja smo već više od 6 godina u braku, puno pokušaja, razočarenja, puno razmišljanja i odvagivanja opcija, i najviše od svega optimizma da ćemo napokon imati samo svoje čedo. Da ćemo ga roditi. Ali evo pokucala i 35-ta, a nikakvo čudo se nije dogodilo. I iako smo već i ranije spominjali posvajanje, odmah pri prvim negativnim dijagnozama i prognozama, nekako je to uvijek bila tema za koju "ima još vremena"...još ćemo pokušavati ovo i ono....Ali sad je misao i želja nadošla, nabujala, nekako smo spontano u razgovorima prešli iz "budućeg" u "sadašnje" vrijeme. Sad odmah! Ni sama ne znam kako je pomirenost sa jednim ishodom neprimijetno prerasla u ludu želju za drugim. Ma, sve znate uostalom kako to ide. :-)
Ali nismo niti započeli , niti zakoračili, a već smo zapeli. Za formalnosti, što drugo? Problem prvi: prije pet godina sa juga smo se doselili u gradić na kontinent, zbog posla. Tu smo se našli i snašli, tu namjeravamo i ostati. Prebivalište je ostalo isto, južno. Boravište uredno prijavljujemo svake godine, na adresu stana u kom živimo. Podstanari smo, već godinama u istom stanu, komfornom i udobnom, u centru gradića. Oboje radimo, dobri poslovi, za današnje prilike relativno dobre plaće, ja kod privatnika, MM u državnom sektoru. Nedavno smo kupili gradilište i namjeravamo raditi kućicu. Puni elana i energije prvo smo se obratili Centru tu u malom gradiću, kao prema mjestu stanovanja. Neformalno, čisto informativno. Neće ići, moramo se obratiti matičnom centru prebivališta. Doviđenja. No kako da nas obrade dolje kad živimo tu na kontinentu i tu namjeravamo ostati? Čak i da odradimo dio obrade i testova i razgovora dolje, kako da tete od dolje dodju u provjeru stana i na razgovor u skroz drugi dio države? :roll: Cijeli dan hodamo po sobi, sudaramo se i promišljamo što napraviti. Dakle, odlučili smo da bi najjednostavnije (?!) bilo promijeniti prebivalište. Spremni smo mijenjati sve dokumente, formalno se prijaviti na adresu kod prijatelja u susjedstvu, i krenuti u proceduru odavde. Međutim ono što nas najviše pecka je to što je gđa u centru među tim okvirnim informacijama vezano za prijave natuknula da će " ....problem biti naše podstanarstvo i da bi trebali imati vlastiti stan, bez obzira na sve ostale eventualne uvjete koje bi ispunili. Ali vidjećemo...." :-(
U svakom slučaju, MM će (tvrdoglavo) otići na još jedan detaljni informativni (opet neslužbeni) razgovor prekosutra u vezi tih par stvari.

Ono što mene zanima je da li je netko u zadnje vrijeme uspio proći procjenu (ili daj Bože posvojiti dijetešce) a da je u podstanar? Prema pričama poznatih nekii jesu, ne znam jesu li u pitanju bile veze i poznanstva, kao što znam i da ljudi imućni i sa velikim udobnim kućicama još čekaju. Ima li smisla uopće prolaziti kroz svu ovu papirnatu torturu i promjene, a da bi teta socijalna radnica sutra došla u posjet i ipak rekla da ne odgovaramo zbog toga? Vrtim po forumu, ali već sam toliko puta prelistala i više ne znam što sam pročitala, što se sjećam iz razgovora, a što je plod mojih ludih nada i očekivanja?

Znam da ćemo konkretne odgovore dobiti na pravom mjestu od pravih osoba, treba čekati još dva dana, ali ono čemu se nadam je da će me netko od vas ohrabiriti pozitivnom pričicom i ishodom? Molim vas? :klap:

Citiraj:

---

pupak prvotno napisa

Najprije pozdravljam sve vas buduće i sadašnje mame (i tate) koje su prošle ili još prolaze kroz sve torture iščekivanja i truda da dobiju u krilo svoje male voljene ručice. Ja sam , ne nova, nego još sasvim u ovitku i tek me čeka uspinjanje stepenicu po stepenicu. Bar se nadam da ću imati priliku uspinjati se. Uh! Iščitavam brojne postove na ovom forumu, prečešljavam odgovore, upijam iskustva i hrabrim se malo pomalo za svoju bitkicu!
MM i ja smo već više od 6 godina u braku, puno pokušaja, razočarenja, puno razmišljanja i odvagivanja opcija, i najviše od svega optimizma da ćemo napokon imati samo svoje čedo. Da ćemo ga roditi. Ali evo pokucala i 35-ta, a nikakvo čudo se nije dogodilo. I iako smo već i ranije spominjali posvajanje, odmah pri prvim negativnim dijagnozama i prognozama, nekako je to uvijek bila tema za koju "ima još vremena"...još ćemo pokušavati ovo i ono....Ali sad je misao i želja nadošla, nabujala, nekako smo spontano u razgovorima prešli iz "budućeg" u "sadašnje" vrijeme. Sad odmah! Ni sama ne znam kako je pomirenost sa jednim ishodom neprimijetno prerasla u ludu želju za drugim. Ma, sve znate uostalom kako to ide. :-)
Ali nismo niti započeli , niti zakoračili, a već smo zapeli. Za formalnosti, što drugo? Problem prvi: prije pet godina sa juga smo se doselili u gradić na kontinent, zbog posla. Tu smo se našli i snašli, tu namjeravamo i ostati. Prebivalište je ostalo isto, južno. Boravište uredno prijavljujemo svake godine, na adresu stana u kom živimo. Podstanari smo, već godinama u istom stanu, komfornom i udobnom, u centru gradića. Oboje radimo, dobri poslovi, za današnje prilike relativno dobre plaće, ja kod privatnika, MM u državnom sektoru. Nedavno smo kupili gradilište i namjeravamo raditi kućicu. Puni elana i energije prvo smo se obratili Centru tu u malom gradiću, kao prema mjestu stanovanja. Neformalno, čisto informativno. Neće ići, moramo se obratiti matičnom centru prebivališta. Doviđenja. No kako da nas obrade dolje kad živimo tu na kontinentu i tu namjeravamo ostati? Čak i da odradimo dio obrade i testova i razgovora dolje, kako da tete od dolje dodju u provjeru stana i na razgovor u skroz drugi dio države? :roll: Cijeli dan hodamo po sobi, sudaramo se i promišljamo što napraviti. Dakle, odlučili smo da bi najjednostavnije (?!) bilo promijeniti prebivalište. Spremni smo mijenjati sve dokumente, formalno se prijaviti na adresu kod prijatelja u susjedstvu, i krenuti u proceduru odavde. Međutim ono što nas najviše pecka je to što je gđa u centru među tim okvirnim informacijama vezano za prijave natuknula da će " ....problem biti naše podstanarstvo i da bi trebali imati vlastiti stan, bez obzira na sve ostale eventualne uvjete koje bi ispunili. Ali vidjećemo...." :-(
U svakom slučaju, MM će (tvrdoglavo) otići na još jedan detaljni informativni (opet neslužbeni) razgovor prekosutra u vezi tih par stvari.

Ono što mene zanima je da li je netko u zadnje vrijeme uspio proći procjenu (ili daj Bože posvojiti dijetešce) a da je u podstanar? Prema pričama poznatih nekii jesu, ne znam jesu li u pitanju bile veze i poznanstva, kao što znam i da ljudi imućni i sa velikim udobnim kućicama još čekaju. Ima li smisla uopće prolaziti kroz svu ovu papirnatu torturu i promjene, a da bi teta socijalna radnica sutra došla u posjet i ipak rekla da ne odgovaramo zbog toga? Vrtim po forumu, ali već sam toliko puta prelistala i više ne znam što sam pročitala, što se sjećam iz razgovora, a što je plod mojih ludih nada i očekivanja?

Znam da ćemo konkretne odgovore dobiti na pravom mjestu od pravih osoba, treba čekati još dva dana, ali ono čemu se nadam je da će me netko od vas ohrabiriti pozitivnom pričicom i ishodom? Molim vas? :klap:

---

Treba pročitati obiteljski zakon u vezi posvajanja, mislim, samo mislim da nigdje ne piše da morate biti vlasnici stana u kom živite. Da li imate bilo kakve nekretnine u nekom drugom dijelu hrvatske, to vam se isto vodi pod imovinskim stanjem i može vam biti plus.
Znam da se čini komplicirano ali ako istinski želite postati roditelji posvajanjem naći ćete način kako preći sve zapreke, nije to tako sve strašno kad se čovjek ufura u to. Meni je svaki skupljeni dokument, svaki obavljeni razgovor, svaki poziv i papir značili da sam napravila jedan korak bliže svom djetetu i tako je i bilo. Desilo nam se doslovno da su nam pri sređivanju nekih zamršenih stvari službenici sami nudili pomoć, molili kolege da se požure a nismo ih nikad prije vidjeli u životu.

Citiraj:

---

ivanas prvotno napisa

Treba pročitati obiteljski zakon u vezi posvajanja, mislim, samo mislim da nigdje ne piše da morate biti vlasnici stana u kom živite. Da li imate bilo kakve nekretnine u nekom drugom dijelu hrvatske, to vam se isto vodi pod imovinskim stanjem i može vam biti plus.
Znam da se čini komplicirano ali ako istinski želite postati roditelji posvajanjem naći ćete način kako preći sve zapreke, nije to tako sve strašno kad se čovjek ufura u to. Meni je svaki skupljeni dokument, svaki obavljeni razgovor, svaki poziv i papir značili da sam napravila jedan korak bliže svom djetetu i tako je i bilo. Desilo nam se doslovno da su nam pri sređivanju nekih zamršenih stvari službenici sami nudili pomoć, molili kolege da se požure a nismo ih nikad prije vidjeli u životu.

---

Hvala! :-)
U zakonu nigdje nisam našla taj dio o vlasništvu, nisam se ni opterećivala time do sada, ali s obzirom da je centar svaki za sebe i da je to odmah u startu spomenuto, pa me uhvatila muka!
Imamo nekih nekretnina na moru (stan u gradu, apartman uz more) ali to još nije prevedeno na nas, tj na MM-a, još se vodi na njegovog oca, ali sve to će biti naše. U svakom slučaju ćemo pripomenuti.... Nemam namjeru niti malo se obeshrabriti, zasukali smo rukave i krećemo. Zapravo sam i sve ovo napisala da čujem par pozitivnih rečenica, da me poguraju...

Pupak, sretno!!!! Moj savjet vam je da ako stvarno želite posvojiti, nemojte odustati, sve su to samo male prepreke koje se mogu nadići :love2:

Draga Pupak, želim ti svu sreću ovoga svijeta da to izgurate, bitan je konačan cilj :D
Netko povraća 9 mjeseci, netko ih preleži u bolnici, a netko nažalost ima problema s administracijom i državnim službenicima, ali shvatite to kao oblik "trudničkih" muka, a sve u cilju ostvarivanja roditeljstva, na ovaj ili onaj naćin.
Sretno draga!

Sretno pupak! Mislim da to nije ključno pitanje posvojenja zato što ste podstanari. Mi živimo u kući u kojoj su muževi starci vlasnici. Nigdje ne piše da smo mi vlasnici te kuće. Kod nas je bilo bitno ono što su tražili da imamo kamo smjestiti dijete tj. soba za dijete.:heart:

Drage moje hvala na podršci! :fige:

Sinoć sam već napisala jedan postić ali nestao je , garant sam nešto pogrešno stisla, još sam nova u tipkanju po forumu. Uglavnom, ovaj put ukratko, MM je jučer ponovo kontaktirao Centar, te smo smo HVALA BOGU dobili termin za prvi razgovor, trebamo oboje doći u srijedu u 11 h. :-D Dok mi je to pričao za ručkom nestalo mi je apetita i vratila se ona euforija i osjećaj da će sve biti dobro dobro dobro!!! Gospođa s kojom je razgovarao je bila jako jako ljubazna i uslužna, izlaze nam ususret, a papirčiće ćemo rješavati usput..... Imam tremu već unaprijed ali i jedva čekam; ove dane ću raditi prekovremeno, tako da mogu izaći taj dan s posla. A to također i znače da me za vikend opet čeka prelistavanje foruma da se podsjetim kako taj prvi razgovor izgleda........ Po prirodi sam skoro-pa-patološki-stidljivac :škartoc: ali daću sve od sebe da kažem sve što želim reći i da pitam sve što je potrebno znati......

Draga, samo hrabro! Ja i MM smo baš zadnjih nekoliko tjedana prolazili sve te razgovore i psiho-testove u Centru. Ljudi su jako dobronamjerni i blagonakloni, svi misle da želimo učiniti dobru stvar i zato svi pomažu. Mi isto nismo vlasnici stana u kojem živimo (cijela kuća je na svekra) i rekli su nam da to nije važno, već uvjeti u kojima bi dijete živjelo. Mislim da će njima biti važnije da imate siguran i relativno dobro plaćen posao, a od svega je najvažnije kakvi ste ljudi i koliko ste motivirani za usvajanje. Sretno!

Drage moje , evo mene opet, i napokon. Fatalni prvi razgovor je iza nas. Ali moram priznati da sam izašla s glavom većom tri puta nego što sam ušla. Gospođe iz centra su bile super, nemam što reći, ljubazne i nasmijane, pristupačne.....al bome su nas zastrašile tj pokušale zastrašiti, da ne kažem odgovoriti od postupka posvajanja. Razumijem da je to njihov posao, da nam približe i loše i dobre strane , i da nas donekle pripreme na poteškoće s kojima ćemo se susretati , a i nije da nismo svjesni toga, gutam gladno sve što mogu čuti/vidjeti/pročitati o tome, međutim ipak nisam očekivala takav start. Uglavnom, mi smo malo ispričali o sebi, našim životima, željama i očekivanjima, a oni su nam dali nimalo uljepšanu sliku svega što se se od nas očekuje i što bi nas moglo čekati...u odnosu sa centrima, sa djecom, sa okolinom; njihov zaključak je da djece nema, da se čeka jako dugo uprkos svim idealnim uvjetima koje netko ima, da je potrebno imati preporuke i poznate u centrima - ne u smislu "poziva odozgor" nego u smislu jamčenja njima bliskih osoba da su budući roditelji kvalitetne i drage osobe, koji će biti najpovoljnija opcija za dijete...(što razumijem, ali mi je teško jer osobno ne poznajem nikog takvog tko radi vezano za socijalnu skrb i koji bi mogao bilo gdje u Hrvatskoj garanitrati baš za mene :neznam: ) i tako dalje.....da ne dužim. Zaključak je da su nas pokušali uvjeriti da bi za nas, s obzirom da smo tek na početku ( i da će se uvođenjem registra posvajatelja uvesti i neki red u čekanje, te ćemo samim tim mi biti na dnu popisa) najbolji put bio udomljenje s mogućnošću posvojenja.... Malo sam ostala zatečena, jer nisam baš tako zamišljala naše roditeljstvo... Kažu da je to najbrži , da ne kažem i jedini mogući put do djeteta u sadašnjim uvjetima. :unsure: Vele da takve djece s neriješenim papirima ima, da ih možemo relativno brzo dobiti, a da za posvajanje uvijek ima vremena.... A eto, meni se nekako čini da i nema! Curi mi pod prstima!!!!! :o
Jesu li u vašem centru to i vama govorili? Priznajem da sam nakon razgovora o tom dala malo sebi misliti, ali strava me hvata na posmisao da ću se vezati za neko djetešce, i da će netko nepoznat za godinu, dvije ili sedam pokucati na vrata i reći : hvala na svemu, mi sada vodimo naše dijete sa sobom (bilo da se radi o biološkim ili posvojiteljskim roditeljima). Da ne spominjem silne probleme koji mogu nastati u odnosu s tim ljudima koji su ga prvo ostavili ili im je oduzeto a sad ga žele (ili moraju) posjetiti, kontaktirati...itd. Jasno mi je da oni u centru žele riješiti probleme djece kojima su trenutno potrebni udomitelji, mogu to i razumjeti, te da nas pokušavaju navesti da je to pravi put za nas, ali nekako sam se sva izbezumila, jer je zapravo cijeli razgovor sveden na njihovo uvjeravanje u to. Na koncu su rekli da ipak dobro razmislimo o obje opcije (pri čemu su otvoreno rekli da više podržavaju ovu drugu) , i da kad riješimo te papire sa stanovanjem dođemo ponovno.
S jedne strane se osjećam sebično ako ne želim prihvatiti ovaj način, a s druge strane, je li doista tako grozno željeti baš samo svoje dijete, samo svoju obitelj, nas troje-četvoro zauvijek, bez straha kada će i ako netko pozvoniti....
Eto na koncu, sva ta priča o podstanarstvu nije imala ni najmanji odjek, a nešto sasvim drugo je na tapetu....
Ne neće me ovo ništa poljuljati u mom putu i našim namjerama i željama, ali eto , htjela sam to podijeliti s vama....
Kao i uvijek idemo dalje!

Centrima fali udomitelja i pokušavaju ih često dobiti na razne moguće načine. Ne dajte se smesti. Vi želite svoje dijete/djecu, udomiteljstvo je nešto posve različito i nije svatko spreman niti mož biti udomitelj i ružno mi je gurati ljude u to na ovakav način.

Ponekad bude slučajeva da netko udomi pa posvoji ali puno je tu toga rizično. Kad smo mi posvajali, MM i ja smo pričali da bi nam ovako nešto, udomljenje i moguće posvajanje bili prihvatljivi isključivo za drugo, treće dijete kad bi već imali svoje, hvala Bogu nije trebalo.

Na takvu opciju i rizik bi danas pristala jedino u slučaju da se rodi biološki brat ili sestra kojeg od moje djece.

Draga Pupak, nas nisu nagovarali, ali su nas pitali bismo li pristali na udomiteljstvo. MM je rekao da o tome nismo niti razgovarali i da to uopće nije opcija, a ja sam rekla da bih pristala na tako nešto samo kad bi nam netko garantirao da je postupak u tijeku i da će se dijete moći posvojiti u roku od godinu-dvije. Tada su mi rekli da nam to nitko ne može garantirati, na što sam odgovorila da ja emotivno ne bih podnijela odvajanje od djeteta koje sam zavoljela i posvetila mu godine života. Potpuno jasno sam im dala do znanja da mi želimo biti obitelj sa svojim djetetom i samo ti želim reći da niste sebični ako želite samo svoje dijete. Već sama činjenica da ste spremni svoju ljubav, dom, pažnju i brigu posvetiti djetetu koje nije vaše biološko, govori o tome koliko ste dobri i velikodušni ljudi.