Najprije pozdravljam sve vas buduće i sadašnje mame (i tate) koje su prošle ili još prolaze kroz sve torture iščekivanja i truda da dobiju u krilo svoje male voljene ručice. Ja sam , ne nova, nego još sasvim u ovitku i tek me čeka uspinjanje stepenicu po stepenicu. Bar se nadam da ću imati priliku uspinjati se. Uh! Iščitavam brojne postove na ovom forumu, prečešljavam odgovore, upijam iskustva i hrabrim se malo pomalo za svoju bitkicu!
MM i ja smo već više od 6 godina u braku, puno pokušaja, razočarenja, puno razmišljanja i odvagivanja opcija, i najviše od svega optimizma da ćemo napokon imati samo svoje čedo. Da ćemo ga roditi. Ali evo pokucala i 35-ta, a nikakvo čudo se nije dogodilo. I iako smo već i ranije spominjali posvajanje, odmah pri prvim negativnim dijagnozama i prognozama, nekako je to uvijek bila tema za koju "ima još vremena"...još ćemo pokušavati ovo i ono....Ali sad je misao i želja nadošla, nabujala, nekako smo spontano u razgovorima prešli iz "budućeg" u "sadašnje" vrijeme. Sad odmah! Ni sama ne znam kako je pomirenost sa jednim ishodom neprimijetno prerasla u ludu želju za drugim. Ma, sve znate uostalom kako to ide.

Ali nismo niti započeli , niti zakoračili, a već smo zapeli. Za formalnosti, što drugo? Problem prvi: prije pet godina sa juga smo se doselili u gradić na kontinent, zbog posla. Tu smo se našli i snašli, tu namjeravamo i ostati. Prebivalište je ostalo isto, južno. Boravište uredno prijavljujemo svake godine, na adresu stana u kom živimo. Podstanari smo, već godinama u istom stanu, komfornom i udobnom, u centru gradića. Oboje radimo, dobri poslovi, za današnje prilike relativno dobre plaće, ja kod privatnika, MM u državnom sektoru. Nedavno smo kupili gradilište i namjeravamo raditi kućicu. Puni elana i energije prvo smo se obratili Centru tu u malom gradiću, kao prema mjestu stanovanja. Neformalno, čisto informativno. Neće ići, moramo se obratiti matičnom centru prebivališta. Doviđenja. No kako da nas obrade dolje kad živimo tu na kontinentu i tu namjeravamo ostati? Čak i da odradimo dio obrade i testova i razgovora dolje, kako da tete od dolje dodju u provjeru stana i na razgovor u skroz drugi dio države?

Cijeli dan hodamo po sobi, sudaramo se i promišljamo što napraviti. Dakle, odlučili smo da bi najjednostavnije (?!) bilo promijeniti prebivalište. Spremni smo mijenjati sve dokumente, formalno se prijaviti na adresu kod prijatelja u susjedstvu, i krenuti u proceduru odavde. Međutim ono što nas najviše pecka je to što je gđa u centru među tim okvirnim informacijama vezano za prijave natuknula da će " ....problem biti naše podstanarstvo i da bi trebali imati vlastiti stan, bez obzira na sve ostale eventualne uvjete koje bi ispunili. Ali vidjećemo...."

U svakom slučaju, MM će (tvrdoglavo) otići na još jedan detaljni informativni (opet neslužbeni) razgovor prekosutra u vezi tih par stvari.
Ono što mene zanima je da li je netko u zadnje vrijeme uspio proći procjenu (ili daj Bože posvojiti dijetešce) a da je u podstanar? Prema pričama poznatih nekii jesu, ne znam jesu li u pitanju bile veze i poznanstva, kao što znam i da ljudi imućni i sa velikim udobnim kućicama još čekaju. Ima li smisla uopće prolaziti kroz svu ovu papirnatu torturu i promjene, a da bi teta socijalna radnica sutra došla u posjet i ipak rekla da ne odgovaramo zbog toga? Vrtim po forumu, ali već sam toliko puta prelistala i više ne znam što sam pročitala, što se sjećam iz razgovora, a što je plod mojih ludih nada i očekivanja?
Znam da ćemo konkretne odgovore dobiti na pravom mjestu od pravih osoba, treba čekati još dva dana, ali ono čemu se nadam je da će me netko od vas ohrabiriti pozitivnom pričicom i ishodom? Molim vas?
