Svijet u kojem stvarno živimo

... razmišljate li kad uopće u tome, što osjećate u vezi toga i kakvi su vaši stavovi oko toga treba li djecu upoznavati s tim u pravom trenutku na njima shvatljiv način ili jednostavno ignorirati sve skupa jer tu ionako ništa ne možemo i praviti se da to ne postoji živeći samo svoj život?

Da pobliže objasnim, jedno je moj svakodnevni život i život moje obitelji, posao, djeca, obaveze, sretni trenuci, druženja, problemi veći i manji. A drugo je ono što se dešava svuda oko nas u svijetu; siromaštvo, glad, bolesti, ratovi, nasilje, žrtve, milijuni ljudi koji pate i žive na rubu života a ne bi trebali.

Neki dan me moje 5.-godišnje djete pitalo o Romima koji prose na cesti. Ostala sam zatečena shvativši da je već došlo vrijeme kada moje dijete primjećuje i sve će više primjećivati da nešto u našem svijetu nije u redu. Bila je jako uznemirena vidjevši ženu kako ležeći na cesti moli za komad kruha za sebe i dijete.
Porazgovarale smo o tome, i ostala sam iznenađena njenom zrelošću i shvaćanjem ali vidjela sam na njenom licu nezadovoljstvo onim što je vidjela i što je spoznala da netko živi i takvim životom. To me natjeralo da intezivno razmišljam o svijetu u kojem stvarno živimo i u kojem trebam provesti svoj život i odgojiti svoje dijete...

Citiraj:

---

ekoi prvotno napisa

... To me natjeralo da intezivno razmišljam o svijetu u kojem stvarno živimo i u kojem trebam provesti svoj život i odgojiti svoje dijete...

---

koncentriram se na predivne i prelijepe stvari koje isto tako čine ovaj svijet u kojem živimo.
a ove ružne, objasnim djeci, kako stvari stoje - najnormalnije, ništa previše ne skrivajući.
ali nikakao na način da steknu dojam da je svijet samo od tih loših stvari sastavljen.

Što se tiče nekih činjenica o surovosti i okrutnosti življenja nastojim ih zaštititi, ali ako se dogodi situacija kao što se tebi dogodila s tvojom djevojčicom, nastojim objasniti na njima primjeren način.
I ugodno me iznenadi, zapravo baš onako dirne u srce i dušu kada u njihovom pogledu prepoznam duboko suosjećanje i empatiju za bol tih ljudi, i nije mi čak žao što ih bol drugih opterećuje, baš suprotno, smatram da kad bi nas sve boljelo koliko bi trebalo, svijet bi bio potpuno drugačiji...

Sve objašnjavam, sigurno ne krijem da postoji siromaštvo, rat itd. Osim toga, samo "superseparatisti" ili super-super-super privilegirani mogu dijete odgajat tako da ne moraju to objašnjavati jer to dijete nema di vidjet - i negativne stvari su dio života, upoznavanje s njima dio odrastanja.

i lijepe i ruzne stvari su dio svakodnevnog zivotu i objasnjavamo razne situacije nasem djetetu na nacinu koji je njoj prilagodjen i prihvacen.
pojam "privilegiana djeca" je meni abstraktan - svaki odgovoran roditelj bez obzira na financijsko okruzenje bi svojem djetetu trebao objasniti i usaditi odredjene vrijednosti kako bi mogao postivati i razumjeti sirije okruzenje u kojemu zivi. osim toga roditelji danas danas mogu biti financijski osigurani, svijet je takav da sutra bogatstvo vec moze propasti - sto dijete ima od toga da zivi u "pink buble"?

Citiraj:

---

Maxime prvotno napisa

svaki odgovoran roditelj bez obzira na financijsko okruzenje bi svojem djetetu trebao objasniti i usaditi odredjene vrijednosti kako bi mogao postivati i razumjeti sirije okruzenje u kojemu zivi. osim toga roditelji danas danas mogu biti financijski osigurani, svijet je takav da sutra bogatstvo vec moze propasti - sto dijete ima od toga da zivi u "pink buble"?

---

Ama baš ništa, to jest - može, po meni, imati konkretnu štetu.

"Privilegirana djeca" meni znači prezaštićena djeca, nemaju TV, nisu izložena drugačijima (od odgoja pa nadalje), tj. druže se u uskim krugovima u kojima se ružne stvari ne spominju, ne moraju to uopće bit neki "lovaši".

Meni je baš važno da mi dijete, prilagođeno njegovoj dobi, zna za razne nepravde u svijetu, naravno ne s previše ružnih detalja, više s naglaskom da svijet treba biti bolje mjesto. Želim ga odgojiti u empatičnu osobu koja je svjesna, uostalom,i svoje privilegiranosti. To onako teoretski, još je premali

Citiraj:

---

tangerina prvotno napisa

Meni je baš važno da mi dijete, prilagođeno njegovoj dobi, zna za razne nepravde u svijetu, naravno ne s previše ružnih detalja, više s naglaskom da svijet treba biti bolje mjesto. Želim ga odgojiti u empatičnu osobu koja je svjesna, uostalom,i svoje privilegiranosti. To onako teoretski, još je premali

---

X

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

koncentriram se na predivne i prelijepe stvari koje isto tako čine ovaj svijet u kojem živimo.
a ove ružne, objasnim djeci, kako stvari stoje - najnormalnije, ništa previše ne skrivajući.
ali nikakao na način da steknu dojam da je svijet samo od tih loših stvari sastavljen.

---

X

i ne pakiram u celofan, kod nje i onako jedilo logicna objasnjenja prolaze, ali joj objasnjavam primjereno njenoj dobi.

Citiraj:

---

tangerina prvotno napisa

Meni je baš važno da mi dijete, prilagođeno njegovoj dobi, zna za razne nepravde u svijetu, naravno ne s previše ružnih detalja, više s naglaskom da svijet treba biti bolje mjesto. Želim ga odgojiti u empatičnu osobu koja je svjesna, uostalom,i svoje privilegiranosti.

---

x

i polako vidim plodove svog odgoja. vidim tu empatičnost u pričama koje mi ispriča kad se vrati iz škole. u njenim razmišljanjima. početkom ove godine smo počele financijski podupirati siroče iz ugande, pa gledamo videofilmove kako i gdje ona ide u školu i kako uči.




btw, tangerina, jesi gledala "once upon a time"? :mrgreen: mi to gledamo na njem. tv.

kaj da i nju uvedem u gledanje once upon a time? :lol:
uz merlina :D

moja je jako empaticna do te mjere da ide na stetu sebe, pa sad radimo na tome.
isto tako joj pokusavam objasniti (na primjerima mora, igracaka, pa i odjece koju tako mrzi kupovati jer to nisu igracke, hrane) koliko je privilegirana i koliko treba biti zahvalna. radimo i na toj skromnosti.

moram priznati da moja nije toliko empatična kao leonisina. bila. hoću reći, kao dijete nije nešto bila empatična, nego onako.. čak bih rekla dječje... egocentrično. popustila bi ona drugom djetetu, ali nije se ubijala od razmišljanja kako se drugo dijete osjeća. sad tek vidim kako je empatična kad mi govori kako su se svi u razredu smijali nekom dječaku koji nije znao čitati, a ona nije htjela. ili kako se rasplakala kad su neki rekli da su gay ljudi bolesnici. itd.



p.s. mi pratimo prvu sezonu "once upon a time". nije loše. merlin je za sada na odmoru. robin hood se šunja po šervudskoj šumi.

Citiraj:

---

mama courage prvotno napisa

x
btw, tangerina, jesi gledala "once upon a time"? :mrgreen: mi to gledamo na njem. tv.

---

Ne propuštam :D

a na temu privilegiranosti, The Wire mi je bio ključan da osvijestim KOLIKO je moje dijete u trenutku rođenja privilegirano, ne samo u odnosu na djecu u Africi, koju obično prvu spominjemo.

Super mi je ovo s Ugandom. Meni su odlične one Unicefove knjige "Život kao moj" i "Škola kao moja", baš su prilagođene djeci, u smislu da nisu zastrašujuće katastrofične, ali pokazuju kako djeca diljem svijeta žive.

i relativno povezano s temom, moram ispričat jednu anegdotu.
Kupila moja mama Bubamaronji crnu lutkicu kad je bio mali. Nakon nekoliko mjeseci, dijete moje ima godinu ipo dana, mama izvadi tu lutkicu iz kutije, a Bubamaro je gleda i veli "bljak".
Mama se sva šokirala i uskliknula "nije bljak!"
Ja pogledam i skužim da dijete pokazuje da se lutkici zaprljala odjeća :lol: a mama ga odmah doživjela ko rasista :lol:

:lol:

:lol:

moja pazi na osjecaje, al ni malo nije svjesna (ili to svako malo zaboravi) koliko ima i koliko nije skromna. iako mislim da je to tipicno za svako dijete.

isto tako, razgovarali smo o igrackama koje se nose u vrtic. rekla sam joj da su neke igracke "preskupe" za nositi (ne iz razloga da se uniste) jer nemaju svi novaca da kupe sve i da ima djece koja jako zele igracke, bas kao i ona, ali im roditelji ne mogu priustiti i da ce se mozda djeca osjecati lose.
mozda grijesim, mozda ju trebam uciti da pokaze sta ima, da se pravi vazna, jer ruku na srce, pravi svijet je zapravo takav.
iako ona svaku igracku koju odnese dijeli s drugima, nosi po narudzbi neku igracku da bi se drugi igrali ili posudjuje preko vikenda.

ne znam, tu jos tapkam, ucim, razmisljam.

a once upon a tim ide vec druga sezona :mrgreen:

znam da ide druga sezona, mi srijedom imamo na njem. tv, pa pratimo. :P

ja ju učim da bude (jako) ponosna na ono što su njeni roditelji, njeni pretci, pa i na ono što je ona postigla, a ne što ima od materijalnih sredstava. znači, neka bude svjesna sebe i što vrijedi, zahvaljujući svom radu. a materijalna bogatstva, neki imaju više, neki manje. ona ide u školu gdje ih može se reći većina ima više nego ona, mada nismo sirotinja. ali i to treba naučiti i znati s time se nositi. i znati da to nije najbitnije. i da ih ima jako puno (posebice u hr) koji imaju manje.

ništa ne uljepšavam, izostavim poneki brutalni detalj, tj. s godinama korigiram objašnjenja
međutim moje dijete ruku na srce nije nešto preempatično, što meni nije drago u jednu ruku a u drugu i je
pojasnit ću
ja sam pak pretjerano empatična i jako se opteretim tuđim pričama, ne smijem gledati na tv - ništa te tematike
u stanju sam biti pod dojmom još danima, uzrujana i svakakva jer ne znam to pogledati i za sat vremena zaboraviti
takva sam oduvijek i ponekad mi stvarno smeta ta moja osobina jer me iscrpljuje

moje dijete pak za sve ima racionalno objašnjenje, rješenje
kad je bila mala ja čitam bambija, dolazi tužni dio, očekujem neku reakciju
ona ništa, ni da trepne...
ja ne vjerujem, zagledam joj se u oči, tražim bilo kakav trag tuge, suosjećanja, ma ičega :nope:
kad sam je pitala da li joj je žao malog bambija koji je ostao sam bez svoje mame, ona veli da nije -
jer on će narasti i oženiti se i imati svoju djecu, neće zauvijek biti sam...


smatram da je važno da dobije širu sliku od ove koju ona svakodnevno viđa
jer ta slika nije realna, kod nje u školi maltene da nema siromašne djece, nema prosjaka na ulici, nema vidljive bijede
pričamo o ljudima koji žive skroz drugačije, rado pogledamo dokumentarce na tu temu i skupa iskomentiramo

uh flopice, kuzim te. i ja sam takva i to je teret samo takav....

jelda :love2:?
meni to nije donijelo ništa dobroga baš
a jako sam puno mira i živaca izgubila
i na nekoj racionalnoj osnovi znam da je nesreće i tuge oko nas puno
i da moje suze ama baš ništa ne rješavaju
čak me nekada i sram bude (npr. kad netko izgubi člana obitelji i dolaziž izraziti sućut, ajme majko. ja odmah počnem plakati ako vidim da ta osoba plače. i ne mogu stati često, mrzim se u takvim situacijama. ono, uopće to ne znam dostojanstveno odraditi :škartoc:)
i tako hrpa primjera, pa mi je malo kao i drago da mi dijete nije takvo...
iako mi nije drago da izraste u totalno neempatičnu i nesuosjećajnu osobu, takve ne volim

Meni je empatija jedna od tri kljucne osobine koje nastojim svom djeteu kroz odgoj usaditi i presretna sam sto je suosjecajna.tako cu i s malim . jezim se nesuosjecajnih ljudi.
Drugo mi je samopozdanje i tako dalje.

Pritom mislim na normalnu empatiju ne pretjeranu da pojasnim ha ha iako i ja lako zaplacem kad vidim nekog tuznog jadnog ....