Nema baš prijatelja

Moj sin ide u treći razred osnovne škole. Muči me totalno bizarni i neočekivani problem da budem točnija srce mi se stišće. Nikako da stekne nekakve prijatelje. Miran je, razdragan, nikad se ne tuče, ne trga stvari, podosta je nezreo (malo se bebasto ponaša). Primijetila sam već prije da ima dosta rođendana, međutim nije baš da ga pozivaju :( Osjećam se ko da smo ''cigani'' (ne znam bolju usporedbu). Prva učiteljica je bila dosta neugodna, kakvu god bedastoću napravio (tijekom igre u prirodi se popiškio u grmlje pa je galamila na mene zašto ne idena wc...) napravila bi dramu i na kraju mu je dala dvije 3 i sve ostalo 4. Prebacila sam ga u drugi razred. Tamo je učiteljica dosta profesionalna i uljudna. Ocjene su bolje. Ispada da vjerojatno ima blažu disleksiju-to je sve što opipljivo vidim da 'nije u redu'. Ova djeca su iz susjednog kvarta preko avenije, tako da se nikad ni ne uspiju igrati. U zgradi nema uopće djece. Igralište nije baš blizu...Ni sa kime iz razreda se nije 'skompao' pa da razmjene brojeve i dogovore se za igru. Snalazim se tako da se igra u nekom mom aranžmanu, znači s nekom djecom mojih prijatelja. I na njegov rođendan je došlo svega dvoje klinaca iz škole, a svi ostali su bili djeca mojih prijatelja. Ne vidim što radi krivo da ne može steći prijatelje :((:cry:

Joj, i meni se srce stislo dok sam čitala... Jesi li ga ikad ispitivala o tome, kako se on osjeća? Ako on nije nesretan, možda i nije neki problem u pitanju, možda jednostavno ni sa kim još nije kliknuo, što ne znači da neće.

draga valeria, žao mi je.

probajte sina upisati na neku školsku slobodnu aktivnost da se poveže sa djecom iz škole.

Jeste li probali doma organizirati neko druženje s prijateljima iz razreda? Zašto ne bi preko učiteljice (ili on sam) nabavila brojeve telefona par dječaka (za početak jednog ili dva) pa ih pozvala na igru i palačinke? Pa onda ova dvojica "dojave" ostalima kako su se dobro kod njega proveli...vidi i s učiteljicom kako ga djeca iz razreda percipiraju, možda i ona može pomoći?

Meni se čini da je problem u tome što nema djece u blizini. Uzimam tu u obzir iskustvo sa svojim sinom. On ima dosta društva i često je vani, ali sve s djecom iz zgrade. Nađu se tako da pozvone jedan drugom na parlafon. Ako je kiša ili nije zgodno vrijeme za zvonjenje, on isto ostaje sam jer nije ni s kim izmijenio brojeve, a skoro nikad se ne nalazi s prijateljima iz razreda - uvijek su to djeca s ulice. Također se nikako ne dogovaraju, npr. da pitaju koliko tko ima domaćeg i kad bi se mogli naći. Sve je to prepušteno slučaju i - parlafonu. Zato mislim da to što se tvoj sin ne dogovara ni s kim ne znači da nije omiljen, već da se samo još nisu naučili dogovarati.
Možda bi ga mogla ti prepratiti preko avenije da se priduži ekipi iz razreda, mada ne znam bi li ga bilo strah toga.
Također se slažem s Marijinim prijedlogom - na aktivnostima budu djeca sličnih sklonosti pa se slažu.

I ja mislim da bi upis na neku aktivnost puno pomogao, osim toga, to uvijek budu nekako "posebna" prijateljstva.

a draga Valeriiiav, znam točno kako ti je jer sam ja o toj temi pisala još prije godinu . Identičan problem i kod mene. Isto tako i moj T se bebasto ponaša za svoj uzrast i to odbija djecu. Još uvijek je nezreo na neki svoj način i to to ti djeca baš i ne vole. Ponekad promatram neprimjetno, mogu ti čak reći da ih ponekad i iritira nekim svojim nastupima. Ali on je inače super, voli školu, krenuo u prvi razred, ne ometa nastavu, čuva stvari, voli djecu, sudjeluje aktivno svugdje, ide na sport, opisne ocjene su mu stvarno dobre ali to bebasto ponašanje...iritira, znam. Ja puno pričam sa njim, objašnjavam, navodim primjere kroz razne priče , sve on to kuži, čak ima i velikih pomaka od prošle godine od vrtića gdje je bila blaga katastrofa koliko su ga šekanirali, ali on je jednostavno takav tip, valjda će sazrijeti jednog lijepog dana :-)

Citiraj:

---

hipernova prvotno napisa

a draga Valeriiiav, znam točno kako ti je jer sam ja o toj temi pisala još prije godinu . Identičan problem i kod mene. Isto tako i moj T se bebasto ponaša za svoj uzrast i to odbija djecu. Još uvijek je nezreo na neki svoj način i to to ti djeca baš i ne vole. Ponekad promatram neprimjetno, mogu ti čak reći da ih ponekad i iritira nekim svojim nastupima. Ali on je inače super, voli školu, krenuo u prvi razred, ne ometa nastavu, čuva stvari, voli djecu, sudjeluje aktivno svugdje, ide na sport, opisne ocjene su mu stvarno dobre ali to bebasto ponašanje...iritira, znam. Ja puno pričam sa njim, objašnjavam, navodim primjere kroz razne priče , sve on to kuži, čak ima i velikih pomaka od prošle godine od vrtića gdje je bila blaga katastrofa koliko su ga šekanirali, ali on je jednostavno takav tip, valjda će sazrijeti jednog lijepog dana :-)

---

Hvala svima na odgovorima :)
Mislim da ima istine u svemu navedenom. Problem je definitivno što nema djece u blizini. To je sto posto. Ja sam mnogo na poslu, a on se baš ne usudi otići sam na igralište naročito sad po mraku, a i nije se naučio dogovarati. Njegovi iz razreda su u drugom kvartu. Ali bojim se više od svega to što ima te bebaste fore...mislim da to klince smeta :( ne znam kako s tim na kraj. Jako se vrtićasto ponaša. Malo me nervira to što školska doktorica (dispanzer) tu zakašnjelu maturaciju nije skužila upisala bih ga kasnije u školu.:roll: Mislim da kaska točno godinu dana...

Ide na karate, to mu je ok, tamo ima djece različite dobi. Ide i na engleski tamo su klinci drugi i treći razred to je također prilično ok. Više od toga ne stignemo!

Pitanje je samo kako se on osjeća i pati li zbog toga. Ima i djece koja jednostavno nisu po prirodi društvena i ugodnije se osjećaju sami nego u društvu. To je posebno teško shvatiti turbo društvenim roditeljima :-).
Moj I. će tek najesen krenuti u školu ali imamo sličan problem. Naselje u kojemu živimo nam je u biti spavaonica. MM i ja radimo oko 50 km dalje, klince čuva baka koja nam je usput, na nekih 20 km udaljenosti, tamo klinci "obave" čisti zrak, igru... (na selu su) tako da kad dođemo kući budemo umorni i zadnje što mi se da je ići van u park.
Ljeti kada ne radimo idemo u park u naselju i vidim da smo kao padobranci.
Niti ja znam te roditelje, niti oni tu djecu, to su sve klike iz istih ulaza, vrtića, škole...
I meni se stezalo srce jer se nitko s njima nije igrao. Onda sam skužila da L. spontano prilazi djeci i igra se, dok I. stoji sa strane i nema teorije nekome prići i upoznati se. Onda sam ga ja počela "sprijateljivati" s djecom jer mi je bilo žao, pitam djecu jednostavno smije li se ovaj dječak igrati s njima i sve bude ok ali nakon nekog vremena se okrenem i skužim da je on opet sam. :roll:

Tada sam shvatila da je on jednostavno takav i da ustvari ne pati zbog toga. Vrlo je izbirljiv po pitanju društva i ne želi se družiti s nekim tek toliko da se druži (a i ja sam takva, poznanika imam jaako puno ali prijatelja svega nekoliko). Možda smo i MM i ja pridonijeli tome, mi smo nekako začahureni zajedno, uvijek više volimo provoditi vrijeme zajedno (prije samo nas dvoje, a sada s klincima) nego ići kod nekoga ili da nam netko dolazi.

Možda je ta (rana) dječja socijalizacija malo prenapuhana stvar, tj. mi roditelji možda silom guramo djecu u društvo jer nam je žao da se ne osjećaju odbačeno, željeli bismo da su omiljeni, popularni... no možda je to dijete baš takvo da uopće niti ne želi imati stotinu prijatelja.

Možeš mu pomoći i "organizirati" druženja no mislim da prvenstveno treba razgovarati s njim koliko mu to predstavlja problem. I svakako naglasiti da ako nije JOŠ UVIJEK pronašao prijatelje ne znači da neće susresti nekog (tko voli iste bebaste fore :-) i kliknuti). Poanta prijateljstva je da te netko voli i prihvaća takvog kakav jesi. Ako moraš glumiti da bi ti netko bio prijatelj kakvo je to prijateljstvo? (Ja u tom smjeru odgajam djecu, da budu svoji pa tko k njima tko od njih - bojim se onoga u pubertetu kada neki pristaju na svašta samo da bi se svidjeli prijateljima i imali "status" u društvu.)

Baš sam ja htjela napisati nešto slično... Moj stariji se dobro slaže s drugom djecom, ali nema neku veliku potrebu da bude okružen gomilom. Ima jednog dobrog prijatelja koji je isto takav, a ostali klinci ih zanimaju, ali ne pretjerano... Ako ima nekoga za igranje - pa dobro, a ako nema - još bolje... možeš čitati ili visiti na računalu... Sam sebi najbolje društvo!

Mlađi sin mi je sušta suprotnost starijem bratu - taj bi uvenuo da barem pol sata dnevno ne provede s prijateljima i njemu bi to bio ozbiljan problem, ali srećom, u kvartu ima društvo i to funkcionira (čak i predobro, skitnica mala...) Ponekad mi se čini da je lakše sa starijim koji je samodovoljan, do te mjere da ga moram tjerati iz kuće van. Tja, vidjet ćemo kako će to ići dalje...

Slažem se s Limom i Peterlin. I ja bi pustila dijete da ima bebaste fore i da nadje nekog prijatelja s istim takvim forama. Ja kad se sjetim nas u skoli, svi smo bili ovakvi ili onakvi u razredu, ali svako je na kraju nasao nekoga s kim je postao dobar prijatelj, cak i oni najpovuceniji.

i ja mislim da ih netreba forsirati, snac ce se oni prije ili kasnije. moji su jos mali, u susjedstvu donedavno nije bilo djece, dobili susjeda u dobi starijeg, taj bi se stalno igro, a moj i nije toliko zainteresiran... sad zimi se voli igrati sa svojim igrackama i dovoljan mu je brat. vise me cude necaki, sesti razred i prvi srednje, samo u skoli, inace non stop doma, starija se samo druzi preko face-a :nope:

Citiraj:

---

LIMA prvotno napisa

Pitanje je samo kako se on osjeća i pati li zbog toga. Ima i djece koja jednostavno nisu po prirodi društvena i ugodnije se osjećaju sami nego u društvu. To je posebno teško shvatiti turbo društvenim roditeljima :-).
Moj I. će tek najesen krenuti u školu ali imamo sličan problem. Naselje u kojemu živimo nam je u biti spavaonica. MM i ja radimo oko 50 km dalje, klince čuva baka koja nam je usput, na nekih 20 km udaljenosti, tamo klinci "obave" čisti zrak, igru... (na selu su) tako da kad dođemo kući budemo umorni i zadnje što mi se da je ići van u park.
Ljeti kada ne radimo idemo u park u naselju i vidim da smo kao padobranci.
Niti ja znam te roditelje, niti oni tu djecu, to su sve klike iz istih ulaza, vrtića, škole...
I meni se stezalo srce jer se nitko s njima nije igrao. Onda sam skužila da L. spontano prilazi djeci i igra se, dok I. stoji sa strane i nema teorije nekome prići i upoznati se. Onda sam ga ja počela "sprijateljivati" s djecom jer mi je bilo žao, pitam djecu jednostavno smije li se ovaj dječak igrati s njima i sve bude ok ali nakon nekog vremena se okrenem i skužim da je on opet sam. :roll:

Tada sam shvatila da je on jednostavno takav i da ustvari ne pati zbog toga. Vrlo je izbirljiv po pitanju društva i ne želi se družiti s nekim tek toliko da se druži (a i ja sam takva, poznanika imam jaako puno ali prijatelja svega nekoliko). Možda smo i MM i ja pridonijeli tome, mi smo nekako začahureni zajedno, uvijek više volimo provoditi vrijeme zajedno (prije samo nas dvoje, a sada s klincima) nego ići kod nekoga ili da nam netko dolazi.

Možda je ta (rana) dječja socijalizacija malo prenapuhana stvar, tj. mi roditelji možda silom guramo djecu u društvo jer nam je žao da se ne osjećaju odbačeno, željeli bismo da su omiljeni, popularni... no možda je to dijete baš takvo da uopće niti ne želi imati stotinu prijatelja.

Možeš mu pomoći i "organizirati" druženja no mislim da prvenstveno treba razgovarati s njim koliko mu to predstavlja problem. I svakako naglasiti da ako nije JOŠ UVIJEK pronašao prijatelje ne znači da neće susresti nekog (tko voli iste bebaste fore :-) i kliknuti). Poanta prijateljstva je da te netko voli i prihvaća takvog kakav jesi. Ako moraš glumiti da bi ti netko bio prijatelj kakvo je to prijateljstvo? (Ja u tom smjeru odgajam djecu, da budu svoji pa tko k njima tko od njih - bojim se onoga u pubertetu kada neki pristaju na svašta samo da bi se svidjeli prijateljima i imali "status" u društvu.)

---

super! :) jako mi se sviđa ovaj odgovor...bogami i tu ima istine! moj sin nekako najviše voli solirati...mislim da je i u vrtiću i u školi uvijek volio otići u neki svoj kut i istraživati...uostalom takav je kakav je, istina je, prijatelj je onaj koji te prihvaća kakav jesti, ako se njemu ne da naguravati i lomiti što se nekim dečkićima sviđa, zašto bi to radio...

Meni su u vrtiću znali reći da Ela voli biti sama, i bila je puno puta. To mi se nije nikako uklapalo s njom izvan vrtića. Ima super prijateljicu ali s njom se viđa jednom tjedno (dijete od naših prijatelja i ima 8 godina). Kad je s tom djevojćicom ( i danas) moje dijete izgleda kao i sva ostala djeca - one glume, kikoću se, pjevaju nam, osmišljavaju štoseve... sve ono što svakodnevno gledam na drugoj djeci. Tako imamo i jednu ''ljetnu'' prijateljicu na Krku. Potiho se nadam da će jednom i u kvartu s nekim tako ''kliknuti''. Sad je prvašićka, u međuvremenu smo dobili ''dijagnozu'' darovitosti i problem pažnje za koju, srećom, učiteljice kažu da zasad ne primjećuju. Moja curka je vrlo maštovita, vesela, nježna, draga je i voli sve koji su takvi - često poklanja svoje stvari ne zato da se nekom svidi već njoj to nije tako važno kao nekome drugome pa je pomalo iskorištavaju. Ona je nekako polu-prihvaćena u društvu jer izbjegava napetosti, grubosti kojih ima svako malo i makne se iz grupe. Jučer je plakala jer su igrali ''ledene princeze'' i ona je bila zamrznuta a nitko je nije došao odmrznuti i onda je stajala i stajala dok su drugi trčali... a onda su se igrali ''čija je cipelica najljepša'' što je njoj jako glupa igra jer samo stojiš, pružiš nogu i curke komentiraju tko ima kakvu cipelu, a da je to njoj glupo... A, opet htjela bi se družiti i traži me stalno pomoć oko toga. Ja sam u vrtićko vrijeme pozivala majke da mi pomognu i neke su se i odazvale, ali nakon nekoliko susreta se i to rasplinulo. Malo je starija pa joj sad otvoreno govorim da ako hoće biti u društvu, mora se nekad igrati i ono što joj ne paše uvijek jer će inače izgubit te prijatelje - što naravno ne vrijedi za sve ostale radnje u grupi, ali s tim nemamo problema - tu jasno kaže ne. Ova tvoje ''nema prijatelja'' me probolo u srce odmah čim sam vidjela jer se sjećam jednog roditeljskog u vrtiću kad je jedna mama rekla kako joj njeno dijete kaže da se s mojom E nitko ne igra, a ja mislila da je sve u redu jer mi dijete voli ić u vrtić. Poslije je ispalo da voli ići ''jer nikad ne znaš - možda bude nešto zanimljivo''. Ne znam, ja bih radije sve njene pametne rečenice mijenjala za glupu igru princezinih cipelica. Još uvijek mislim da su tete u vrtiću mogle učiniti nešto...

Joj Zvrk, vidim da tvoja curica ima dosta sličnosti s mojim sinom. On isto ne voli nasilne (muške) igre, a i dosta dječjih igara mu je jednostavno glupo. Upisali smo ga na nogomet, to obožava (treneri su fenomenalni, baš se dosta radi na odgojnom planu) no on kada igra stalno pazi da nekoga ne bi gurnuo. Toliko je miroljubiv u igri da to naprosto više ni nije sportsko ponašanje :lol:.Jednom smo mu kao u šali rekli da je to takav sport i da se može malo i "gurati" a on nam je ozbiljnim tonom rekao: To. Da mi niste više nikada rekli. To nije lijepo i ja se neću tako ponašati. (Mi posramljeno objesili vilice. :-))

Vidim po njemu da je definitivno darovito dijete i malo mi je i žao što ne dijeli iste interese s vršnjacima, a za starije je "još mali" i tu je u nekom praznom prostoru.
Bilo mi je presmiješno kada se igrao s jednom prijateljicom (inače više voli društvo djevojčica) i čujem ja njega kako ju pita: Hajde pogodi, je li Maroko republika ili ustavna monarhija? :mrgreen: