Dijagnoza: Anoreksija intimnosti

A izgleda ovako, vele stručnjaci:

Oko 15 posto populacije ima neki oblik problema s izražavanjem intimnosti, pokazala je američka studija. Strah od intimnosti, nemogućnost pokazivanja osjećaja ili traumatični događaji iz djetinjstva razlog su što se neke ljude može okarakterizirati kao ljubavne anoreksičare, tvrdi psiholog i autor knjige "Intimna anoreksija: Liječenje skrivene ovisnosti", dr. Douglas Weiss. Termin anoreksija koristi kao simbol udaljavanja iz fizičke, emotivne i duhovne povezanosti s partnerom, a češća je kod muškaraca nego žena.
- Kroz svoju praksu susretao sam se s muškarcima čije su žene bile iznimno privlačne, a oni su izbjegavali seks s njima. Kroz razgovor je postalo očito da je riječ o izbjegavanju intimnosti, a ne o samom seksu. To je vrsta ovisnosti koja se ne primjećuje na početku odnosa dok se muškarac trudi osvojiti i zadržati partnericu - tvrdi dr. Weiss.
Smatra kako se danas ljudi služe brojnim izgovorima kako bi uspješno izbjegli intimnost, bilo da je riječ o provođenju vremena na poslu, za kompjuterom ili u garaži.
Stalna zaposlenost
Osnovna karakteristika anoreksičara u ljubavi je stalna zaposlenost, koja im ostavlja malo vremena za kvalitetno druženje s partnerom pa se njihova komunikacija svodi na onu "u prolazu". Bilo da dio posla obavljaju kod kuće, bave se kućanskim poslovima ili djecom, takvi ljudi uvijek imaju opravdanje da se "nešto mora hitno obaviti".
"Ja nisam kriv!"
Ako partner koji je nezadovoljan odnosom i količinom ljubavi koju prima potakne raspravu o tom problemu, onaj "anoreksični" će se poslužiti taktikom prebacivanja krivnje i učiniti sve kako ne bi došlo do preispitivanja njegovog ponašanja.
Bez lijepih riječi ili puse
Emocionalni anoreksičari, prema dr. Weissu, izbjegavaju komplimentiranje svojih boljih polovica, ali i poljupce te naposljetku i vođenje ljubavi. Takve radnje znak su odbijanja intimnosti, bez obzira na to što onaj "anoreksični" i dalje tvrdi kako voli svog partnera, samo smatra nepotrebnim da mu to i dalje pokazuje.
Kritičnost i omalovažavanje
Ljudi koji imaju problema s intimnošću majstori su kritike, a njima se služe kao obrambenim mehanizmom koji im omogućava osjećaj sigurne udaljenosti od partnera.
Kakav je osjećaj imati takvog partnera?
Usamljenost je najčešći osjećaj kroz koji prolazi druga strana, koja za partnera ima "intimnog anoreksičara". Nakon usamljenosti slijedi razočaranje u odnos te osjećaj izdaje jer se partner, iako je i prije pokazivao naznake takvog ponašanja, u potpunosti počeo tako ponašati tek nakon osnivanja obitelji.
Riješite test i otkrijte jeste li vi ili partner "emotivno anoreksični"?
Na pitanja odgovorite s "točno (T)" ili "netočno (N)":
1. Toliko ste zaposleni da s partnerom vrlo rijetko provodite vrijeme u tišini, ništa ne radeći T N
2. Ako se uspješnost vašeg odnosa dovede u pitanje, redovito prebacujete krivnju na partnera T N
3. Partneru vrlo rijetko dajete komplimente ili iskazujete nježnost fizičkim dodirima T N
4. Seksualni život vam se prorijedio, a čak i ako do odnosa dođe u njega niste potpuno uključeni, već ga obavljate mehanički T N
5. S partnerom ne razgovarate iskreno o tom kako se osjećate, što vas je uveselilo, rastužilo ili razljutilo skrivate od njega T N
6. Koristite ljutnju, ignoriranje ili manjak komunikacije kao taktiku kontroliranja partnera T N
7. Partnera često kritizirate, bilo da je riječ o tome kako nešto radi, kako izgleda ili s kime se druži T N
Rezultati: Ako ste na više od tri pitanja odgovorili s "točno", vrlo je vjerojatno da imate problema s intimnošću. Psihološka savjetovanja i iskrena komunikacija s partnerom mogu pomoći u spašavanju odnosa prije no što za to postane prekasno.


Koliko vas je iskusilo ovo stanje na vlastitoj koži? Vjerujem da većina brakova ima ovakvih problema u većoj ili manjoj mjeri, samo ne razumijem što učiniti kada to traje, traje i traje, ti činiš sve što je u tvojoj moći, preokrećeš svijet naopačke, a pomaka na bolje nema?

Vjerovatno na posljetku preostane suočavanje sa stvarnošću i odustajanje od daljnje borbe...

Postoje psiholozi-seksolozi koji uspješno prevladavaju takve probleme. Ima u Zagrebu psihologa, a za svaku-og piše kojim se područjima bavi. E, sad o cijeni toga -nemam pojma.
http://www.gestalt-drustvo.hr/psihoterapeuti

Ja sam ovo iskusila u nekoliko svojih veza prije braka, koje su propale uglavnom zato jer ja jednostavno nisam znala kako veze funkcioniraju. Sve dok nisam shvatila da prvo moram zavoljeti - sebe! Kad sam konačno to uspjela (a nije išlo bez peglanja, tj. pomoći stručnjaka - ne puno, tek usmjeravanje) nekako je sve krenulo. Sad mi se čini kao da je do moje 33. godine živio netko drugi, zapravo nisam živjela nego životarila. Srećom, sve je sjelo na svoje mjesto.

Kad uskraćuješ ljubav i podršku sam(a) sebi, nemaš što ponuditi drugima. Daklem, prvo se moramo pobrinuti za sebe, pa tek onda za druge. I to vrijedi u svim vrstama veza - prijateljskim, poslovnim, obiteljskim, naročito u ulozi roditelja itd.

Istina je da u brakovima toga ima (ufff, i mi smo jednom upali u tu rupu - uglavnom zbog pretjeranog rada, ali srećom brzo smo došli k pameti - ja sam odlučila povući crtu, promijenila posao i otvorila si vrijeme za SEBE, za djecu, za muža... i to je to! Istina, kad se nađeš u takvoj situaciji, izlazi se malim koracima: prvo osvijestiš, pa vidiš gdje si, pa se malo pomalo vraćaš sebi i drugima. Dobro je ako je na vrijeme. Takve priče često nemaju sretan kraj jer svijet ne stoji dok se mi davimo u svojim poslovima, depresijama, obvezama i problemima. Treba to imati na umu, razmisliti o tome što nam je zaista bitno i onda odlučiti što i kako dalje.

Inače, sad kad gledam anketu iz današnjih svojih cipela - definitivno mm i ja danas nismo ni blizu kandidata za emocionalnu anoreksiju. Ali nije oduvijek tako i jednostavno je trebalo posložiti kockice, namjerno naći vremena za drugu osobu, za nježnosti i slično... Imaš onaj topic Orgazam2 gdje smo dosta o tome pisali - ne samo o spolnosti (to je manji dio) nego o funkcioniranju udvoje. Svaka veza normalno ima uspone i padove - naravno da se osjete promjene u potrebama ako par čeka prinovu ili ima malo dijete ili ih čeka preseljenje, ili svakog pojedinačno čekaju stresne situacije tipa nezaposlenost / promjena posla, pretjerani rad i drugo...

Samo ne treba odustati od sebe (i druge osobe). Komunikacija je sve. Prvo sa sobom, a onda sa ostalima. Sretno!

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Kad uskraćuješ ljubav i podršku sam(a) sebi, nemaš što ponuditi drugima. Daklem, prvo se moramo pobrinuti za sebe, pa tek onda za druge. I to vrijedi u svim vrstama veza - prijateljskim, poslovnim, obiteljskim, naročito u ulozi roditelja itd.

---

X
Kad sam ja bila u toj fazi, osjećala sam se kao da gledam kako život ide pokraj mene, a ja stojim na mjestu ili ga, "zavaljena" u fotelji, promatram na ekranu.

Citiraj:

---

Neli prvotno napisa

Vjerovatno na posljetku preostane suočavanje sa stvarnošću i odustajanje od daljnje borbe...

---

Kad kriza u odnosu dosegne svoj vrhunac, ovo je i moja prva pomisao. U našoj vezi ja sam uvijek bila ta koja je rekla; "E sad je dosta, dalje ovako više ne ide, mora se nešto poduzeti, promjeniti...". Uvijek sam bila ja ta koja je potezala konce i spašavala stvar. Da to ne napravim svaki put, mislim da bi se odavno rastali jer mislim da on ne bi bio u stanju išta učiniti. I to je ono najviše što me smeta. Ne znam jel to tipično ponašanje za muškarce, ili samo za mog muža, ali naš odnos odavno tako funkcionira - volimo se, bliski smo, najbolji prijatelji, sve 5, i to traje neko vrijeme, onda se oboje zaboravimo, uzmemo zdravo za gotovo, preuzme nas svakodnevica, kolotečina, problemi, stres...u tome svemu naša bliskost i intimnost se razvodni i počnemo se prepirati, optuživati što nas još više udalji. Onda cijela stvar jednog dana kuluminira, pucaju petarde, žešća svađa iz koje obično izađe smirivanje i pomirenje. Onda ja tražim načine kako da popravimo stvar i sve bude opet super.
Išla sam i psihologu. Dobra je to stvar, nauče se neki obrasci komunikacije, osvješćivanje osjećaja i situacija, ali život je nepredvidiv i uvijek nosi nove izazove.
Btw, i tamo mi je rečeno da se moram pomiriti s tim da sam ja ta koja je pokretač stvari i ljepilo, ali da to radim dokle got mislim da se vrijedi boriti.
Uglavnom, mislim da se vrijedi boriti. Moj muž ima jako puno dobrih osobina koje iznimno cijenim, nadasve, nakon svih ovih godina, moja ljubav prema njemu ne jenjava, nemam potrebu ni želju za ikim drugim. S druge strane, bila sam svjesna da sam se udala za muškarca koji je emocionalno zatvoren, i kojeg je teško otvoriti, zahtjeva jako puno energije i truda. No kada bi barem malo, malo više bilo inicijative, truda i žara s njegove strane o razmišljanju i nastojanju kako naš brak održavati zdravim i sretnim, to bi mi olakšalo dušu i srce za par stotina kila.
No neću se povoditi za tim. Budući sam ja osuđeni deklarirani inicijator našeg odnosa, tražim načine kako na dulje staze održati bliskost, kako potaknuti muškarca da se i sam više uključi u emocionalan odnos, da se postepeno nauči otvarati, da imamo na umu da smo si životni partneri a ne najveći neprijatelji, kako održavati intimne odnose da budu spontani i željeni a ne muka i obaveza i izvor frustracija...eto, za početak... :)

Peterlin, po običaju, odličan post, hvala :)
Voljeti sebe, imati vremena za sebe, realizirati se, čini se da je bitnije no što mislim. Bacam se na čituckanje topica Orgazam, tnx :)

Citiraj:

---

ekoi prvotno napisa

Budući sam ja osuđeni deklarirani inicijator našeg odnosa, tražim načine kako na dulje staze održati bliskost, kako potaknuti muškarca da se i sam više uključi u emocionalan odnos, da se postepeno nauči otvarati, da imamo na umu da smo si životni partneri a ne najveći neprijatelji, kako održavati intimne odnose da budu spontani i željeni a ne muka i obaveza i izvor frustracija...eto, za početak... :)

---

Eh, nisi jedina.... nekako mi se čini da tri četvrtine ženske populacije muči ista stvar. U većini slučajevau vezi je žena taj Sizif koji gura kamen.

Ima tu i kulturnog nasljeđa - naši muževi su od očeva vidjeli da "muški ne plaču, ne pokazuju osjećaje itd" i treba im dugo duuuugo da se to promijeni. Nije pravilo, vidjela sam u svojoj okolini i drugačijih primjera, ali je jako često. I to se ne odnosi samo na međusobni odnos para, nego i na hrpetinu praktičnih stvari...

Gledam kolegicu s posla, ima sinove od 23 i 25 godina - odrasli ljudi! Kad je prošle godine završila u bolnici na dulje, tek tada su njen muž i sinovi shvatili koliko im znači i koliko zapravo tereta nosi. Sad je bolje. Sila ih je natjerala da otvore oči...

Tako nam je svima. Dok nosiš i šutke podmazuješ kotačiće da se sve doma vrti i teče glatko, to se uzima zdravo za gotovo. I to je točka gdje se treba vratiti komunikaciji. Ne smijemo živjeti jedni PORED drugih, nego zajedno. I ja se uhvatim u razmišljanju "opet smo upali u kolotečinu" kad rutinski obavljamo stvari i premalo razgovaramo pa to idem ispravljati, ali zadnjih godina sve češće i mm korigira mene ("Opet ganjaš...") kad ne dam disati nikome, pa ni sebi - obično pred kraj školske godine i pred godišnji, kad krenem s planovima ne pitajući druge članove obitelji imaju li svoje ideje i slažu li se sa mnom... Još se učim opuštati. Djeca su mi dobar korektivni faktor jer oni jasno i glasno govore što misle (barem su tako odgajani) pa se ponekad zaprepastim kako izgledam u očima drugih... :oops:

Puno znači i "ruksak" koji smo svaki svoj i muž i ja donijeli iz svojih obitelji. Trebale su nam godine da to odložimo sa strane i nekako uravnotežimo očekivanja naših primarnih obitelji (a nije neko posebno teško breme, samo je dosadno i naporno) i to ne bi uspjeli da nismo odradili zajedno. Često puno znači i prešutna potpora koju ja uvijek imam od mm-a, ali moram se podsjećati na to. Odavno sam se pomirila da sam ja ta koja ima kraće vrijeme reakcije pa mm često ni ne stigne nešto započeti, a ja već vičem kako to nije napravljeno.... (uff, treba mene podnositi, nije to baš lako...).

Tak da, kad si mislim kako mm "opet nije napravio ovo ili ono" nekako svjesno skrenem sebi misli (kao i ti) na sve ono što je dobro odradio, a toga je puno. To je premicanje točke gledišta i vrlo je korisno. Pa onda ne prigovaram nego predlažem + probam razmisliti jesu li moje ideje u skladu s njegovima prije nego otvorim usta (moj problem je predugačak i prebrz jezik). S mužem sam došla na zelenu granu, a sad to isto odrađujemo sa sinovima (pokušavamo ih naučiti otvorenoj komunikaciji + participaciji u obiteljskim obvezama - ne mislim tu na pranje suđa nego na odnos sa starijim članovima obitelji po principu uvažavanja, ali uz zadržavanje vlastitog stava). Ide, ali to je proces koji nikad nije gotov. Čovjek uči (druge, od drugih, ali i od sebe) dok je živ!

nemam nešto pametno trenutno na umu, ali čitati Peterlin je tako inspirativno da trebam odgovoriti, kako bi topic skočio na vrh

nadam se da je i drugima jednaki gušt čitati ju

Da, slažem se :)

U međuvremenu razmišljam kako se preobraziti iz žene koja stalno kvoca u zadovoljnu ženu... :mrgreen: To kao da je pitanje jel prvo koka ili jaje - jel prvo žena kvocala ili suprug zastranio?
I kome je još pošlo za rukom da pridobije svog muškarca da s guštom sjedne uz nju na kauč i razgovara o svojim osjećajima i potrebama? Nekako mi se čini da svemu ovome treba drugačiji kut gledanja i djelovanja, samo kaj ja nemam pojma koja bi to alternativa mogla biti...

Citiraj:

---

ekoi prvotno napisa

I kome je još pošlo za rukom da pridobije svog muškarca da s guštom sjedne uz nju na kauč i razgovara o svojim osjećajima i potrebama?

---

Ne znam baš je li s guštom, ali moj muž sa mnom vrlo često sjedi na kauču i razgovaramo o osjećajima. I onda imamo vježbu samopouzdanja kad mi mora nabrojati 10 svojih divnih osobina. Onda obično počne varati pa jednu kaže na tri načina, ali to mu ne priznajem. :)

Sjedenje na kauču + razgovor je odlična stvar, ali često neizvediva, pogotovo za obitelji s malom djecom. Jednostavno nemaš vremena.... Mi smo nekako kroz godine ugurali razgovor u kuhinju (uz obroke) i žrtvovali komad televizije (to nam je bila najpametnija stvar) da bi si osigurali vrijeme za komunikaciju. Nikakav formalan razgovor - to u našem slučaju nije palilo. Ako se krene formalno razgovarati, znači da nešto nije u redu. ALi onak bezveze razgovarati - to nam je super. Na razne načine smo si osiguravali vrijeme. Znali smo igrati monopoly u kuhinji dok je naš L. bio star recimo 2 mjeseca. Strpaš ga spat, znaš da će dati 2-3 sata mira i udri igrati društvene igre ili čistiti kestene za kesten pire (ja ne volim, ali mm obožava i to je trigger da se lijepo osjeća i želi pomoći). Zapravo puno smo puta razgovarali o bitnim stvarima zajedno perući prozore i slično. Dok smo imali staru stolariju, ljetna aktivnost je bila farbanje drvenarije, čega smo se falabogu riješili.

Imali smo sreće da smo se u stan uselili dok sam ja bila na pol trudnoće, pa se podrazumijevalo da muž sudjeluje u puno toga, a tak je i ostalo. Može se lijepo razgovarati o godišnjem dok čistite kupaonicu ili perete auto (i brže je gotovo, turbo...) jedino ne treba priprdavati načinu na koji se radi posao. Ima 2000 dobrih načina za pranje suđa. Moja mama još i danas nakon 50 godina braka "uči" svog muža kako treba prati suđe jer je njezin način jedini ispravan. Toga sam se davno okanila u dobroj mjeri (nekad u stresnim situacijama ipak sama brže bolje obavim sve što mislim, ali to radim svjesno i samo ponekad). Peglanje + neki drugi posao daje isto lijep prostor za komunikaciju. Ali ako buljimo u računalo ili TV, to ne ide. To su kradljivci intimnosti. Ozbiljno govorim.... Ne kažem da treba tv u potpunosti ignorirati, ali ne treba u njega buljiti svaku večer. Ipak, svako toliko nam se dogodi da pustimo elektroniku da prevlada, a onda se "curiknemo" (i to ne započinjem uvijek ja) i opet se krenemo družiti. Hoću reći, tko god prvi primijeti da upadamo u komunikacijski bijeli šum, učinit će nešto da se to prekine.

MM i ja godinama imamo tradiciju masaže leđa ili stopala ili... bilo čega. Ili obično češkanje. To je tak dobra prilika za razgovor! Ideš čovjeku rukama uz kičmu, tražiš i razbijaš čvorove i pitaš kak mu je na poslu, kaj ga muči da je tak ukočen, ili ispričaš kako je tebi prošao dan itd itd... Istina, nema čovjek uvijek vremena ni živaca, nekad smo umorni, nekad nam se ne da... ali znamo koliko znači takvo posvećivanje pa si i priuštimo. Ako ja omanem, mm će "prosjačiti" tj. tražiti da mu izmasiram leđa, a sad već češće će ponuditi da on izmasira mene ako vidi da sam premorena ili da se loše osjećam. Ne treba uvijek puno riječi, bitno je biti prisutan i imati drugu osobu u vidu. Deset minuta prije spavanja čini čuda. Ne mora to dovesti do seksa (ako dovede - baš dobro, ako ne - ima dana...ovisi kako nas volja) ali treba ostati u kontaktu.

malo mislim o naslovu teme, baš mi nikako ne sjeda.

Ali, ovo što Peterlin kaže, to svakako da. Da, elektronika nas obuzme cijele i dobro ju je isključiti bar nekad.

I ne ide na silu, ali...polako, to da.
Ovisno o tome koliko smo zamotani u otuđenost, obaveze, prisutnost stalnopotrebitog djeteta (dal zato što je mali il mu nešto treba jer je opet neka faza) - sukladno tome treba i prazan hod (prazan, mislim bez obaveza poslovnih odsustava) i nešto volje. Ovi koraci koje Peterlin spominje su skroz primjenjivi. Moj recimo, voli kupit hranu. Ono, istraživat malo, otić na neki sajam i upoznat vrste meda, vina, delicija nekih, sira, probavat pa to donit kući, onda skakućemo ko mala dica oko toga i serviramo i kušamo

Može i da ja nešto sama nađem, pa zajedno kušamo. Može to bit čaj, bilo šta...
Može i neki dobar album glazbe koju volimo pa upalimo kad djeca zaspu, slušamo i pričamo...

Mi nemamo TV baš iz tog razloga. I ne mislimo ga ni imati. I svi nam se čude. :)

Tema ovog posta je takva jer ovdje nije riječ o prosječnom bračnom odnosu u kojem svi imamo razne al opet jako slične provleme u većoj ili manjoj mjeri. Što sam više čitala o pojmu anoreksija intimnosti, shvatila sam da je to poput bolesti koja u potpunosti opisuje ponašanje mog supruga i uništava našu bliskost, intimnost, povjerenje, brak u cijelosti. U zadnjih godinu i pol nastao je prvi put u povijesti našeg 12 godina dugog odnosa problem zvan - gubitak interesa za seksom koji je u navedenom periodu od godine i pol postepeno ali postojano doveo do toga da smo se jako udaljili, tj. da me on velikim dijelom isključio iz svog života. Na dnevnoj bazi funkcioniramo super, oko podjele obaveza, djeteta itd. ali izbjegavanje intimnosti nikad nije bila u ovom obi,u kao u zadnje vrijeme. Prvo se izvlažio na stres zbog završnih ispita na faksu, sad je u stresu i umoran zbog posla, pa mu smeta moja trudnoća (trbuh)...sve su to ok razlozi zbog kojeg apstiniramo svi mi ponekad ali to nije opravdanje za cijelodnevno izbivanje iz kuće, a ako je i doma onda bulji u tv, komp pa produži u krevet. Mene zaobiđe u velikom luku. Svaki razgovor odmah završi svađom i još većim jazom između nas... Zabrijala sam da me vara, ali se kune da to nije slučaj, već da samo nema volju...Ne pušim više ništa. Zapravo je neiskren prema sebi i prema meni i gubi moje povjerenje i strpljenje.
Al ajmo sada za ozbiljno - koji su pravi razlozi da zdrav i sposoban muškarac koji još nije ušao u 30-tu izgubi volju i interes za svojom ženom?

Ovo pitanje je jako teško.
Ali, nekako mislim da je obično krivnja na obim partnerima.
Kad kažeš: volju i interes, da li tu misliš i na ljubav?
Jer, možemo privremeno izgubiti volju za seksom, ako je prisutan stres ili, a to ne treba zanemariti, možda se radi i o bolesti (koja još može biti skrivena, ali simptomi postoje). No, ljubav se i u tom slučaju pokazuje.

No, nadam se da nije bolestan i da je samo trenutna kriza. Tada trebaš malo zanemariti svoje ja i pokušati biti onakva "ja" kakvu on želi. Možeš li to? Ili ti je posve strano, jer u tom slučaju teško da će djelovati.
Ne mislim na ništa sladunjavo, nego da probaš biti onakva kakva si bila u početku veze. I, posve prekinuti "kvocanje". To je nešto što ne bih trpjela, niti bih radila. Mogu zamisliti kakav je ulazak u stan gdje to stalno očekuješ.

Citiraj:

---

ekoi prvotno napisa

Tema ovog posta je takva jer ovdje nije riječ o prosječnom bračnom odnosu u kojem svi imamo razne al opet jako slične provleme u većoj ili manjoj mjeri. Što sam više čitala o pojmu anoreksija intimnosti, shvatila sam da je to poput bolesti koja u potpunosti opisuje ponašanje mog supruga i uništava našu bliskost, intimnost, povjerenje, brak u cijelosti. U zadnjih godinu i pol nastao je prvi put u povijesti našeg 12 godina dugog odnosa problem zvan - gubitak interesa za seksom koji je u navedenom periodu od godine i pol postepeno ali postojano doveo do toga da smo se jako udaljili, tj. da me on velikim dijelom isključio iz svog života. Na dnevnoj bazi funkcioniramo super, oko podjele obaveza, djeteta itd. ali izbjegavanje intimnosti nikad nije bila u ovom obi,u kao u zadnje vrijeme. Prvo se izvlažio na stres zbog završnih ispita na faksu, sad je u stresu i umoran zbog posla, pa mu smeta moja trudnoća (trbuh)...sve su to ok razlozi zbog kojeg apstiniramo svi mi ponekad ali to nije opravdanje za cijelodnevno izbivanje iz kuće, a ako je i doma onda bulji u tv, komp pa produži u krevet. Mene zaobiđe u velikom luku. Svaki razgovor odmah završi svađom i još većim jazom između nas... Zabrijala sam da me vara, ali se kune da to nije slučaj, već da samo nema volju...Ne pušim više ništa. Zapravo je neiskren prema sebi i prema meni i gubi moje povjerenje i strpljenje.
Al ajmo sada za ozbiljno - koji su pravi razlozi da zdrav i sposoban muškarac koji još nije ušao u 30-tu izgubi volju i interes za svojom ženom?

---

meni pada na pamet depresija, utučenost, nagomilani neriješeni problemi..

nađe se toga - mislim da se pogrešno pretpostavlja da muškarci seksom rješavaju sve probleme, nekako se prečesto pripisuje njima ta površnost u vidu želje za seksom koja će izbrisati sve ostalo
očito čovjeka muči nešto dublje i nema volju nizašto
ekoi ne znam što bih ti sad rekla, neozbiljno mi je dijeliti tu nekakve etikete i dijagnoze, varanje, nevaranje...
znaš i sama da nećete bez otvorenog iznošenja problema na svjetlo dana puno toga riješiti
vjerujem i da si ti trenutno puno intezivnijih reakcija zbog trudnoće, nekih tereta prošlosti, pa ova besparica i šokovi oko krize koji nas većinu drmaju svakodnevno
nije se teško pogubiti :unsure:
svađa može biti i dobra pod uvjetom da se njome nešto riješi
ja najviše mrzim svađanje kojeje onako čangrizavo a zapravo ne rješava ništa...

Citiraj:

---

ekoi prvotno napisa

...Ne pušim više ništa.

---

možda je u ovome problem? :mrgreen:


sori, nisam izdržala, nadam se da se ne ljutiš :love:
a vjerujem da nije tako veliki problem kako ti se čini, dođe takav period :love:

Ne ljutim se, nemam se zašto ljutiti. Ja sam jedna od onih koji, dapače, jako cijene kad dobe drito u bulju nego da im se podilazi i tetoši - iliti neiskrenost.
Malo me čudi da ja jedina ovdje kukam, mislila sam da će nas biti brdo :roll: Ne znam jel ova tema tabu, već odavno prežvakana i neinteresantna ili svima odnosi u braku trenutno cvijetaju zbog blagdana ili kaj ja znam već čega. 8-)

Nadam se i ja da je sve ovo samo nesretna kombinacija moje hipersenzibilnosti zbog drugog stanja i emocionalne prtljage koja je pojačana uoči ovih blagdana, kao što je flopica fino napisala.
Ali nekako mi upada u oko da to što sam kod kuće zbog trudnoće, lišena velike obaveze i stresa jer ne radim, imam više vremena za sebe, dijete i sve stvari koje su do sada bile na stand by (pa tako i redoviti sex), a kod mog muža i dalje teče stresna i opterećujuća kolotečina u kojoj smo inače oboje bili pa sad samo ja kužim kolko nam je odnos u banani...

Ovo što Peterlin kaže da tko prvi primjeti blokadu komunikacije reagira odmah, kod nas sam ta uvijek ja, i na tome joj zavidim. To je nimalo zahvalan zadatak pogotovo kada druga strana pruža veliki otpor, i zato se ne mičemo s mjesta na bolje.

Cvokotanje - svjesna sam da to ohladi i najnapaljenijeg supruga, no on cvokotanjem smatra i najobičnijim razgovorom tipa - kako si, jel te nešto muči? Oduvijek je bio takav, i ako sam ga ikako mogla otvoriti to je bio sex kao prvi korak, odnosno ono što je probijalo led između nas. Sad mi više ni taj način ne pali. čak i kada maknem svoj ego i ponos na stranu, ne mogu reći da nešto nije u redu.

ekoi, ovo kod tm može biti i nagovještaj neke boleštine... Daj ga probaj nagovoriti da ode na neki sistematski, da ne bude goreg zla.

MM je imao nekih smetnji (bezvoljnost, depresija, čudna raspoloženja - ne znam kako da to opišem) i završio na hitnoj s tahikardijom. Ustanovili su da je u pitanju štitnjača i sad je već dugo (2 godine ili čak dulje) na trajnoj terapiji i opet je "onaj stari". Imao je i masnoće povišene i neke druge probleme, ali sve je to rješivo i riješilo se. Neke stvari nisu za zanemariti. Sretno...

Citiraj:

---

flopica prvotno napisa

meni pada na pamet depresija, utučenost, nagomilani neriješeni problemi..

nađe se toga - mislim da se pogrešno pretpostavlja da muškarci seksom rješavaju sve probleme, nekako se prečesto pripisuje njima ta površnost u vidu želje za seksom koja će izbrisati sve ostalo
očito čovjeka muči nešto dublje i nema volju nizašto

---

Slažem se.

Ako nije neka bolest ili depresija (a i to je bolest i zahtijeva liječenje, na ovaj ili onaj način...), postavlja se pitanje jesu li stvari uistinu postale drugačije ili se tebi promijenila percepcija. Kažeš da si oduvijek ti ta koja mora inicirati nekakvu bliskost... Možda je uvijek sve u vašem odnosu bilo ovakvo kakvo je sad, a to nisi primjećivala ili ti nije bilo važno ili si mislila da je kratkog vijeka?

Muž i ja nemamo ovakvih problema o kakvima pišeš, odn. nemamo problema s bliskošću, ali to ne znači da je uvijek sve apsolutno savršeno. On već duže vrijeme prolazi kroz užasnu krizu na poslu, pod stresom je kao nikad do sad, radi kao sumanut, ne spava kako treba, bezvoljan je i živčan... Da nisam trudna, mislim da bismo se već milijun i jedan put poklali. Ovako sam puna hormona pa mu sve toleriram i imam razumijevanja. Srećom, on je toga svjestan i znam da će on meni pružiti podršku ako se situacija obrne (uz iznimku trudnoće, jel :)).
Mislim da odnos u kojem nema međusobne podrške nije dobar temelj za brak. Ako ti ne osjećaš da je dobivaš od svog muža, stvarno bi se nešto trebalo poduzeti. Ako razgovor ne pali (a kod velikog broja muškaraca na pali), pokaži primjerom. Njima (čast iznimkama) sve moraš crtati. Doslovno.

Cvijeto :lol:

Meni se ovo tvoje isto više čini kao neka faza nego kao kriza, tim više što si trudna.
Mnogima je to turn off, ne zato što mu više nisi napeta, nego zato što se postavlja više zaštitnički prema tebi. Ti si s druge strane zbog te trudnoće osjetljiva pa to doživljavaš vrlo emotivno.
Doći će sve na svoje.

Dosjetila se ostaviti jučer ujutro kratku pismenu poruku koju će u miru pročitati i imati cijeli dan vremena razmisliti. U par rečenica objasnila sam svoje viđenje stvari i kako se loše osjećam zbog toga (spretno izbjegavajući bilo kakvo predbacivanje, kritiziranje, optuživanje) i kako bih voljela da poradimo zajedno na tome da nam bude ljepše u životu. Vratio se kući sa malenim poklonom (slatkiši koje ja obožavam), večer smo proveli igrajući se malenom do spavanja (do sad se ona igrala naizmjence malo samnom, malo s tatom jer je uvijek netko imao nešto za obaviti), a kasnije kada smo ju spremili na spavanje, tv, komp i ostalo nismo ni taknuli, posvetili smo se jedno drugome. I sam je priznao da i njemu nedostaju ovakve večeri, i da bi ih volio više ovakve.
Vjerujem da je shvatio poantu i da mu je iskreno stalo i da je spreman sudjelovati. Naravno jedna večer neće ispraviti sve nedostatke i probleme naše veze, ali je znatan korak na bolje. Sada samo treba ustrajati da se ovakve večeri ustale kao česta praksa, a ne iznimka.
Nakon samo jedne ovakve večeri osjećam se psihički, emocionalno i duhovno obnovljeno.
Zahvalna sam na svim postovima ovdje jer smu mi proširili perspektivu i dali dobre ideje. Puno hvala :)

jel bilo seksa? :mrgreen:

pripremila sam se; proučavala sam sve dostupne video klipiće i tekstove na temu "sex during pregnancy" kako bi olakšala stvar za oboje i uvela neku novinu, možda. i šta da kažem, pretočila u praksu :klap: uspješno

Ima jedna stvar vezano za komunikaciju i odnose, TELEVIZIJA. Kad smo MM i ja tek počeli živjeti u tom stanu nije valjala antena za tv pa smo samo mutno mogli vidjeti jedan program, i tv nismo niti palili i uvijek smo imali vremena za popričati uz večeru i poslioje za svašta, kad smo se uselili u svoj stan i kupili lijepu televiziju, komunikacija nam je postala puno lošija, večeramo, upaljen tv, ja nešto pričam, njemu pažnja odlazi prema tv-u ili bude neki glupi sadržaj koji mene živcira (to je meni 98%programa) i katastrofa. Pa smo ga ponekad isključivali za vrijeme večere, pa on poslije opet upali i katastrofa. Srećom, oboje smo se dogovorili kad dobijemo dijete, da se tv neće paliti nikad dok je dijete budno, i tako je i bilo, s tim da je sve navika, i pomalo ga je zaboravljao paliti i navečer, i eto ima godinu dana da nam tv stoji za ukras ili služi samo kao monitor za komp, i jaaaako sam sretna zbog toga.Moj savjet većini parova bi bio da pokušaju isključiti tvi ostalo što odvlači pažnju barem ponekad i onda se mora početi komunicirati i vidjeti drugu osobu, pa ako problemi postoje, moraš se suočiti s njima. A što se tiče komunikacije i emocionalne inteligencije, muškarci su kulturom i odgojem u tome debelo zakinuti, a i spolovi drukčije percipiraju i doživljavaju neke stvari pa lako doće do nerazumijevanja. Pokusam uvijek u razgovoru ostati koliko toliko svjesna i koristiti ja rečenice, i probati sažeti problem ili ono što me muči, zato ti je ekoi super ideja ovo s kratkom pisanom porukom, i zapamtiti ću si to ako mi ikad zatreba. Premda bi ja umrla od čekanja dok on pročita i vrati se nakon pola dana doma.

Meni je kompjuter još gori od Tv-a, ovdje barem pogledamo oboje isti film pa se nasmijemo ili ne znam diskutiramo o tome kasnije a kod kompa nema komunikacije i ozbiljno me počinje živcirati. Mislim uredu mi je kad je netko na kompjuteru dok je sam ali u društvu totalno oduzima pozornost i ne daje nam prostor za komunikaciju međusobno

cvijeta- sexolog.....:lol:

Mene isto muči komp. On sjedne i upali youtube i onda ja kao malo dijete započinjem razgovor sa :" A šta to gledaš??" .

A da probate cure uvesti jedan dan ili večer u tjednu bez kompa, tv-a i sličnih čudesa. Moj ne visi toliko na kompu pa s tim nemam frke. Uništiti će nas ta tehnologija. Viđam da ljudi sjednu na kavu s nekim i onda prčkaju po mobitelu, kazu mi drugi najčešće po fejsu. Da mi to tko od frendova radi ne bi sigurno opet s njim pila kavu.

Ja ću još jednom reći - mi nemamo TV i nimalo nam ne fali.
Dobro, ja sam malo više po forumu otkad sam doma, ali u to vrijeme muž ionako radi nešto za svoj posao (ili je na poslu).
Zajedničko se vrijeme treba pronaći.

Citiraj:

---

mishekica prvotno napisa

Ja ću još jednom reći - mi nemamo TV i nimalo nam ne fali.
Dobro, ja sam malo više po forumu otkad sam doma, ali u to vrijeme muž ionako radi nešto za svoj posao (ili je na poslu).
Zajedničko se vrijeme treba pronaći.

---

Slažem se. Problem valjda nastaje kada jedna strana želi više zajedničkih trenutaka a drugoj je dobro i ovako...

Večer bez tehnologije je nešto što i psihoterapeuti preporučaju, a opet ako je problem ovaj gore naveden, onda je i to teško ostvariti...

Moj muž je predložio da zajedno igramo igrice :nope:, a ja mu velim da ja bi al ne na kompu...:roll:

Ja ne znam kaj je tim muškima zakaj su takva djeca...

nisam skužila a za kolko ti trebaš roditi?

Zašto? Kakve to veze ima sa bilo čime ovdje?

ma naravno da nema, mislila sam da ti jeskoro termin po jednoj drugoj temi