Pustite dijete da skače do mile volje
MOram podijeliti sa vama da sam potpuno odusevljena savijetima dr. Ranka Rajovica, pa prilazem ovaj tekst:
Pustite dijete da se vrti do mile volje, da skače po krevetu dok mu ne dosadi... Čak i ako padne, veća šteta od toga bit će da mu zabranjujete spomenute igre jer mu na taj način usporavate razvoj mozga! To su, među ostalima, glavne poruke dr. Ranka Rajovića, člana Upravnog odbora Mense International i predsjednika Mensina svjetskog Odbora za darovitu djecu. Predavanje ovog liječnika specijalista iz Novog Sada, inače oca četvero djece, u samo dva tjedna pogledalo je na YouTubeu više od 100.000 ljudi. Glavna poruka jest da roditelji pravim pristupom mogu pridonijeti razvoju kvocijenta inteligencije, te stvaralačkog i produktivnog mišljenja kod svoje djece, i to u razdoblju koje je najdinamičnije u razvoju mozga, a to je ono do sedme godine života. Rajovića smo pitali na čemu temelji svoje teze.
- Znanstveno je dokazano da je genetski potencijal IQ-a u broju nervnih stanica u mozgu i u količini veza (sinapsi) među neuronima. Istraživanja dokazuju da intelektualne sposobnosti ovise upravo o broju sinapsi u mozgu koje se formiraju ovisno o raznim stimulacijama. Po nekim autorima, do pete godine formira se 50 posto, do sedme 75 posto i do dvanaeste godine do 95 sinapsi.
Govoreći na temu “Koje igre usporavaju ili oštećuju razvoj djece, a da toga nismo svjesni”, iznijeli ste jedan prilično zastrašujuć podatak, a to je da danas svako drugo dijete ima nekakav razvojni poremećaj, odnosno kognitivne smetnje.
- Testiranjem na uzorku od preko 2000 djece vidjeli smo doista da gotovo svako drugo dijete ima neku razvojnu smetnju, odnosno da ne može izvesti jednostavne testove koji pokazuju da postoji manje sinapsi u nekim regijama njihova mozga. Naime, mozak traži stimulaciju za razvoj, a u sadašnjem načinu života djece, koji uključuje dugotrajno sjedenje pred kompjutorom ili televizorom, ne može je dobiti. Naša su istraživanja pokazala da više od 50 posto djece ima slabije razvijenu finu motoriku, da oko 40 posto njih ima usporenu akomodaciju oka... Smanjene sposobnosti upozoravaju i na smanjen broj sinapsi u nekim regijama mozga.
Kako roditelji “sudjeluju” u tom oštećivanju ili, bolje rečeno, nedovoljnom razvoju mozga kod svoje djece?
- Prije svega, dopuštanjem aktivnosti koje nisu u skladu s evolucijom i biologijom, posebno u prvim godinama života, što može dovesti do razvojnih poremećaja. Ono što je zabrinjavajuće jest to što nova istraživanja pokazuju da djeca sa smanjenim aerobnim aktivnostima (hodanjem, trčanjem, plivanjem... op.a.) imaju promjene i na dubokim strukturama mozga. Gdje će nas to dovesti, nitko ne zna; hoće li se djeca prilagoditi novim uvjetima života ili ćemo se, pak, za 10 do 20 godina čuditi i pitati zašto nismo reagirali na vrijeme... Zato smo u Mensi i nazvali čitav program “IQ djeteta, briga roditelja”.
Kakve su opasnosti sadašnjeg stila života na razvoj mozga djece?
- Ako mozak ne dobiva impulse za razvoj, koji je trajao milijunima godina, pitanje je hoće li onda bez tih pravih impulsa znati “uraditi svoj posao” onako kako je predviđeno genetski. Ili će možda napraviti neke propuste... Danas znamo da je genetika važna, ali ako mozak nema dobro stimulativno okruženje, nastaje oštećenje koje se poslije ne može popraviti. Treba znati da je ključna stvar, uz genetiku, stimulacija, odnosno rad s djetetom, odnosno izbjegavanje štetnih aktivnosti. Jedna od tih štetnih aktivnosti svakako je mirovanje, posebno u razdoblju do pete godine života, a znamo da i tako mala djeca provode previše sati igrajući videoigrice ili gledajući televiziju. Čovjek je fiziološki stvoren da hoda, tako da je vrlo važno da dijete što više bude u pokretu jer tada će i razvoj mozga biti u skladu s fiziologijom.
Što još možemo učiniti u razdoblju od treće do šeste godine djetetova života? Radi pomoći roditeljima, ali i odgojiteljima, razvili ste i takozvani NTC sustav učenja...
- Postoje tri faze tog programa: razvoj mozga, učenje i razvoj funkcionalnog razmišljanja. Evo nekoliko sugestija kako roditelji mogu pozitivno utjecati na razvoj mozga – dijete koje se želi vrtjeti, treba i pustiti da se vrti tako da ono samo odabere koliko vremena želi provesti u spomenutoj aktivnosti. Isto tako, ako želi skakati s fotelje na kauč, treba ga pustiti da i to radi, omogućivši mu, naravno, sigurno okruženje. NTC program primjenjuje se trenutačno u 12 država, pa i u Hrvatskoj, u nekoliko vrtića. Reakcije na program, odnosno povratne informacije, odlične su – djeca brzo napreduju, što se vidi kad krenu u školu. Školski psiholozi nam kažu kako se djeca koja su radila po NTC programu izdvajaju po sposobnostima, zaključivanju, razmišljanju...
Ima li izgleda da će se NTC sustav učenja uvesti u redovno obrazovanje u Hrvatskoj?
- Program se uvodi preko seminara koji se, pak, provodi posredstvom Mense Hrvatske, pa se nadamo da će ga u idućih pet godina većina učitelja i odgojitelja u Hrvatskoj primjenjivati. U ovom se trenutku NTC sustav primjenjuje u nekoliko vrtića u Dubrovniku i Zagrebu (točnije Hrvatskom Leskovcu) uz svesrdni angažman volontera hrvatske Mense.
Je li točno da su djeca koja se školuju u Hrvatskoj ispred svojih vršnjaka u zapadnim zemljama kad je u pitanju usvojeno znanje? Kakvo je stvarno stanje?
- PISA test, odnosno Međunarodni program procjene učeničkih postignuća iz 2003., 2006. i 2009. godine to, na žalost, nije pokazao. Zanimljivo je da djeca, ne samo s područja bivše Jugoslavije, nego i iz čitave Europe, znatno zaostaju za svojim vršnjacima iz istočne Azije. Jedna od pretpostavki jest da je razlog tomu rana stimulacija koja je uobičajena za djecu iz istočne Azije. Naime, dok europska djeca počinju učiti slova tek u petoj ili šestoj godini, u Japanu već u trećoj godini znaju više od 100 slova, odnosno svladavaju dva paralelna pisma. Rezultati koji kazuju da mališani iz jugoistočne Azije postižu iznimne rezultate na međunarodnim testovima znanja, dovode do zaključka da su njihove metode ranog učenja prepoznavanja simbola, odnosno klasifikacija i asocijativno pamćenje, doista stimulativne.
Postoje li možda podaci o broju darovite djece na području bivše Jugoslavije?
- Svaka država ima oko dva posto potencijalno darovitih, ali od njih neće svi razviti svoju darovitost, tako da realno darovitih ima oko 0,3 posto u populaciji. Tu djecu mi moramo “sačuvati”, što ne bi trebala biti samo briga roditelja, nego i vrtića i škole, odnosno cijelog sustava. To je, naravno, lakše reći nego provesti, no Mensa barem pokušava s NTC programom. Njime, ponavljam, ponajprije kroz igru želimo ukloniti razvojne smetnje koje otežavaju proces učenja kako bi kasnija postignuća djece bila u skladu s njihovim biološkim potencijalom.
