Postavljanje granica kad je dijete 'tvrd orah'?

Mi smo tek zakoračili u ovu skupinu. Zanima me na koji način određujete granice, kako to provodite i jeste li uvijek dosljedni?
Što napravite kada dijete radi nešto što ne smije i ne želi poslušati. Dali primjenjujete kazne, razgovor ili nešto drugo?

Moja J. je oduvijek dijete koje je 'teže' odgojivo i ona pokušava 100 puta priječi jednu te istu granicu i nekako smo ispucali sve adute. Apsolutno nas ne doživljava kao autoritet, jednostavno se pravi gluha na naše riječi. A svako naše postavljanje granica doživljava tragično i urla i urla. Na kraju smo sad svi postali nervozni, počeli smo od nemoći i ja i muž vikati, a to ne želimo, ali jednostavno ne znamo što da napravimo.

Biras bitke. I inzistiras na onom sto ti je vazno , na ostalim stvarima olabavis.

ako ne poslusa rijeci, napravi nesto, priblizi se, spusti na njenu razinu, primi za rukicu i slicno. i nemoj vikat tada, nego govori tise i polaganije, ali jasno i odlucno. i reagiraj.

a za neke stvari ce urlat, sta ces, to su djeca i treba im da prihvate pravila velikog svijeta. za neke stvari ne treba previse objasnjavanja, ako radi nesto opasno maknes opasni predmet ili nju od situacije. sve ovisi o situaciji, nema tu generalnog recepta.

i pazi da to inacenje ne bude zbog neke frustracije, koje god, pa onda radis na tome da to uravnotezis, ili privlacenje paznje, dijete nauci da je to nacin komunikacije ako ste vi stalno za njom i nesto joj branite.

nama je najcesce vrijeme prolazilo u skladu s tim kako se ja osjecam, ili kakva je atmosfera u obitelji, ako je napeto ili sam ja zivcana i rastresena naravno da to dijete osjeca i onda je svaka glupost okidac za dramu. ne kazem da je tvoje dijete tesko jer si ti takva, nego kad si takav onda je s teskim djetetom nemoguce za izdrzat, a kad si ok onda nekak uspijes shendlat stvari da ne poludis

I mi imamo jednu takvu zvjercicu (skoro 4 g). Bilo je razdoblja kad sam ozbiljno razmisljala da odemo psihologu, da me savjetuje kako s njom, jer ja vise nisam znala a bila sam umorna i nesretna zbog stalnog prepiranja, uvjeravanja, ispada i vikanja.

Meni je odlican savjet od Sirius, i mi tako: biramo bitke. I trudimo se biti dosljedni kod izabranih, a za drugo plivamo kako mozemo. Sretna sam da postaje sve lakse kako je starija, ipak. Sad se vec mozemo lijepo dogovarati, sto naravno ne funkcionira uvijek, ali sad bar razumije koncept kazne i uzroka i posljedica, pa se sve nadamo da ce s vremenom ispada biti sve manje i manje

Potpisujem sve što ste savjetovale. I ja imam tvrdicu od 3 godine, takav je od kad se rodio, i 90% stvari puštam da bude po njegovom, onih 10% bitnih je po mom ( naravno uz sva moguća uvjeravanja i objašnjenja). I polako sad već prihvaća to što mu objasnim, s tim da puno jače reakcije ima kad je umoran- tada nema puno objašnjavanja. Po meni puno lošije postupa MM- on stalno inzistira da bude sve kako je rekao, pa dijete šizi, urla ( a sve gluposti- tipa nećeš iz ove čaše, nego iz one, ne ove tenisice, nego one...), i sto puta mi je gore gledati kako on čuva dijete- jer se oba dekompenziraju za 15 minuta, i samo imam grč u želucu... Iz iskustva( najstariji sin mi je isto bio takav) znam da je to za budućnost dobro- samo treba izdržati- i u sebi sam zapravo ponosna jer sam svjesna čvrstine njegovog karaktera.

pratim jer ovo i meni treba...

ja sam primjenila tehniku - olabavi - i u zadnje vrijeme nam ide bolje, ali jos uvijek se borimo oko nekih osnovnih stvari (tipa nemoj bjezati daleko od mame u ducanu, daj ruku preko ceste i slicno)
citala sam knjigu "Disciplina sa srcem" pa mi je malo promijenila svjetonazore :-)

Pratim i učim.

treba birati bitke razmisliti što je nebitno, što je stvarno opasno ali i o našim osobnim granicama, npr. ja sam u jednom trenutku shvatila da ne mogu više nositi. bilo je puno vike i suza na tu temu ali ja nisam mogla i ostala sam dosljedna. viku sam ignorirala čak i po cijenu prelaska u tantrum. 'volim te ali ne mogu te nositi'. mislim da je više od mjesec dana svaki dan plakao tri stepenice prije stana.(živjeli smo na prvom katu).
dok sam mogla nosila sam, kad sam uvidjela da više ne mogu, prestala sam.
susjedi mogu biti problem

ma bas me briga za susjede ako su moji zivci u pitanju :mrgreen:

ja odredujem granice prema trenutnom raspolozenju :hirovita: i zna se koje su stvari uvijek zabranjene, ove opasne. kad radi sto ne smije (a ne slusa) koristim fizicku nadmoc i pokusavam se ne previse unositi emocionalno u situaciju (to za ovu najmanju bestijetinu). kaznama se uglavnom prijetim, dosljedna bas i nisam. ok, imam ih troje pa treba to rasporediti na troje razlicitih ali snalazim se. uglavnom odrzavam prijateljsko raspolozenje i odnos ali s tim da se ne dam zayebavati, tj. da se zna da sam ja vodja parade :mrgreen:

tantrumi su kod moga sina počeli s godinu i pol kad se rodila sestra. što je to znaju samo roditelji čija djeca u sekundi potpuno izgube kontrolu. kad je imao oko 3 godine vrištanje je i dalje trajalo i bilo svakodnevno ali mi smo nekako procijenili da je usvojio naviku. umjesto pokušaja da viku izbjegnemo postupno smo se suočavali s problemima. susjedi nisu problem ako dijete zaplače tu i tamo ali ako svaki dan vrišti pola sata i više , pa tako nekoliko puta ,onda mogu biti problem.
on sada ima 5 i pol i ponosna sam što može prihvatiti da i drugi ljudi imaju želje i potrebe. .potpuno drugo dijete.
razgovor?
nema dugog objašnjavanja i apeliranja za suradnjom . ne mogu i gotovo. 'ako moraš plakati zbog toga, slobodno plači' mahom . i da, potrebno je vrijeme. ne može to preko noći,jednim zamahom čarobnog štapića
danas možemo razgovarati i dogovarati se.

Ja nisam za postavljanje granica djetetu, nego za komuniciranje vlastitih granica. Moje dijete sve drugo doživljava kao neprirodno i pruža otpor. Kada granica dolazi od mene i ja nešto tražim zato što ja tako osjećam, želim, u skladu je sa mojim uvjerenjima i sl. onda to puno lakše prihvaća. To u praksi znači da ako ja nisam na čisto s nečim što od njega tražim da nastaju problemi dok to sama ne uvidim. Tada to moram protresti pa sjedne ili kao moja granica ili odustajem od toga. Također to u praksi znači da nisam dosljedna granicama koje sam postavila jučer jer one možda ne vrijede danas. Kazna ili nagrada mi nikad nisu legla kao ideja, ali suočavanje s posljedicama dobro funkcionira. Pričanje i objašnjavanje mi isto nema puno smisla ako su u trenutku kad je on baš zamislio nešto drugo. Najčešće pričam i objašnjavam prije i poslije, kad je raspoložen za to pa to negdje njemu sjedne.
Kad se odrekneš kazni i sličnih metoda ostaje ti hrpa svakodnevnog posla koji nije zamjena za kaznu, nego bi kazna bila zamjena za to.

Meni je koma kaj sad kad su lijepi dani došli kad provodimo vrijeme na dvorištu, pa ispada da stalno vičem (baš mi reče jučer podstanarka da stalno vičem na njega) jer nakon što pet puta pozovem dođi, stani ili nešto drugo a on se pravi gluh onda počnem vikati (grozna sam sama sebi) ali ispada da reagira samo kad netko zaurla jer onda zna da je prevršio granicu.
Danas se digao od stola (nešto mu nije bilo po volji) i srušio stolicu i odjurio a ja ga zazovem lijepo jednom, dva puta on se smijući odjuri i skriva oko auta. Obzirom da nisam u stanju trčati niti želim da shvati to kao igru lovice, lijepo sam polago otišla prema njemu (bez vikanja i galame) i rekla igra je gotova idemo u kuću. Naravno suza suzu lije on bi bio vani, nisam popustila, demonstrativno nije htio oprati ruke, lijepo sam mu rekla da mora biti u svojoj sobi.
Nakon 5 minuta sam ušla u sobu i objašnjavala mu što nije bilo lijepo kako mora poslušati kad mu mama, tata, baka nešto govore i odazvati se i da će ako bude odbijao odazvati se i poslušati da će igra vani biti završena a isto tako i u kući.
Zatim je lijepo išao oprati ruke i pomogao mi izvaditi veš iz mašine. Na kraju sam mu dozvolila da pogleda crtić -ipak ustupakda baš ne bude sve ne ali sam mu napomenula da ubuduće neće moći niti gledati crtić.
Znam da nekima ovo možda izgleda prestrogo ali ja sam vrlo zadovoljna što sam sve izvela bez galame i vike što je kod mene veliki uspjeh jer sam promjenjivog raspoloženja i najčešće brzo zavičem.
Eto vani lijepo a mi u kući ali jednostavno ne želim popustiti pa nakon 2-3 puta će valjda usvojiti da mu je bolje poslušati nego provesti popodne u stanu a može se igrati vani.
Meni je bitno da se on odazove kad ga pozovem da stane kad kažem da stane jer kad se nalazimo negdje van okruženja dvorišta bitno je da dijete posluša jer se može raditi o opasnoj situaciji ustvari bitno je da dijete posluša jer ne vičem stani bez veze niti ga dozivam zato što ga ne trebam.
Prošle jeseni nam je tako u Maksimiru odjurio na bicikliću i nije stao a gužva je bila velika. Tata ga je ulovio i doslovno smo se vratili u auto i doma (nije nam park u susjedstvu i tek smo došli) ali je zato zapamtio da je morao ići doma i to prepričavao tetama u vrtiću. Jedino i mi moramo biti dosljedni u takvim postupcima.

Ja nikad ne koristim kazne sa kojom kaznjavam i sebe. Nikad . ( barem ne od trenutka kada me je psiholog poucio da trebam tako)
Mozda zato sto imam dijete koje ima probleme sa shvacanjem situacija uzrok - posljedica , ali on je ekstreman slučaj .
ova mlada je puno lakša za upotrebu , tipičan primjer iz literature za samopomoc . Kod se otklone situacije sa gladi/zedi/umorom uz malo razumijevanja i bez pritiska većina pristupa upali. Naravno , to sa starijim nikad nije bio slučaj . Otpor je bio ( i ostao) njegovo srednje ime. I onda se vraćamo na onaj pristup sa početka price . Imam nekoliko stvari koje su bitne , s na manje bitnima ne inzistiram. I ovih nekoliko bitnih mi bude čisto dovoljno za energiju potrošiti .

Uporna meni se ne cinis prestroga. Ni ja ne dozvoljavam takvo ponasanje, valjda su to onda moje granice? Druga prica e kad je umorna, kad smo na putu i dosta joj je, npr. U takvoj situaciji se potrudim zabaviti ju i ugasiti pozar u nastajanju, da do ispada ni ne dodje. Ali u svakodnevnim, obicnim situacijama - ispade ne trpim. A uz to imam i osjecaj da ona takvim ispadima bas trazi reakciju, i ne prestaje dok ju ne dobije.
Ja koristim kazne iako citam ovdje da nisu pozeljne. Mozemo ih nazvati i posljedicama...npr. nekoliko puta za redom baci novi romobil na plocnik, za kaznu ili kao posljedicu - uzimam romobil jer ju ocito ne veseli, na neko vrijeme. Ako se razvlaci s vecerom i pospremanjem igracaka, i kad ju upozorimo vise puta, jednostavno nema price prije spavanja jer ne ostane vremena (imamo i malu seku koju treba stavit spavat). I tako. Mozda smo mi prestrogi ali ja stvarno, ali stvarno ne bih voljela da mi odraste u obijesno, neobuzdano i hirovito dijete... Preispitujem se stalno, nisam uvijek dosljedna jer mi ju bude zao, ali trudim se...

Probaj usvojiti "123 uspjeh" metodu. Radi.

Otvorila sam temu, ali ne stignem pisati jer mi se J razbolila.
Meni najvise smeta to njeno urlanje i plakanje za sve, od sitnica do velikih stvari. Ne znam vise kako da jojj objasnim za to plakanje.
Druga stvar, ona zna sto smije ili ne ali smije mi se i kaze sad cu npr. Baciti zlicu na pod.
Ono sto mene muci je to sto iako smo dosljedni, nju ne sprjecava da istu nepodopstinupokusa ponovo i ponovo i onda se osjecamo nemocno i kao da nista sto radimo ne daje ploda.
I ovo sto je Sirius napisala izvrsno ju opisuje samo se nisam znala tako izraziti- otpor joj je srednje ime od kada je prvi put udahnula :).

Ne znam sto je 123 metoda ali ja koristim broja je do 3, prvo ju upozorim, ona naravno ne poslusa; onda kazem sad ti brojim do 3 i glasno brojim...ne znam sto bi bilo da dodjem do 3 jer uvijek upali. Uvjet za to je da me cuje (da ne juri od mene po parku ili po cesti)...nije uvijek primjenjivo. I ne djeluje dugorocno, npr. na 3 bude za stolom ali vec za 30 sekundi opet kopa nesto ispod stola...

Mitovski ne znam sto bih ti rekla, mene je strah dana kad ce me tako gledati i radit nepodopstine, za sada me ipak, nekako, respektira, ako ne drugacije onda kad dreknem (na zalost).

Nepodopstine ce napravit cim ju ne gledam ili ako me nema u sobi, ali bas da me u oci gleda, to ne. A ovo za dernjavu - iste su, dere se nekriticno na sitnice i na velike stvari, i objasnjavanja ne pale nikakva.

1,2,3 metoda pali i predviđena je za zaustavljanje nepozeljnog ponašanja . Poticanje pozeljnog kod tvrdih i svojeglavih "oraha" ovisi o motivaciji . Postoji vanjska motivacija na koju mi možemo utjecati , ali i djetetova unutarnja koja malo ovisi o vanjskoj i stvar je njegovog karaktera i temperamenta.

Dodatni problem je i hipersenzibilnost na svaki unutarnji i vanjski podrazaj , i zbog toga toliko plakanja. Sa vremenom će dijete naći druge načine izražavanja emocija i nošenje sa frustracijama , ali ta hiperosjetljivost će ostati.

Ako si hoćete olakšati život probajte prepoznati trenutak kada se na ponašanje još može utjecati u ovoj dobi npr.odvracanjem pažnje i sprijecavanjem eksplozije emocija. A onda poticanje pozeljnog ponašanja poticite i usmjeravajte kad je dijete u dobroj fazi i smireno, a ne jad testira granice i traži paznju ( probajte zaključiti da li je u igri isprobavanje granica ili čista dosada pa trebaju stimulaciju, ako je razlog drugačiji i pristup rijesavanju situacije je drugačije ).
jel se vidi da sam puno knjiga pročitala i radionica polazila?:mrgreen:

Ja mislim da je dobar dio deranja kod nas - gluma i manipulacija. Zasto to mislim? Pa ne moze stvarno iskreno pocet plakati cim ja zapocnem recenicu: ako ne krenes odmah u kupaonicu veceras nece biti price... Ona kao da moj "ako" uopce ne cuje, vec odmah krece buahahaha ali ja hocu pricu, i krecu krokodilske suze, umjesto da krene na tusiranje kad ju pozovem. Samo banalan primjer...

Sirius vidi se :) Imas kakvu preporuku literature (na radionice ionako ne bih mogla)?

E, kod tebe već vidim krivi pristup. Ucjenu uvijek ostavi za kraj ;) ,počni prvo sa motivacijom. Koje je dobi dijete ?

Jel vidiš razliku ? Ti želiš navesti kćer da napravi nešto , ne želiš da prestane raditi nešto ( konkretno ovaj primjer sa večernjim tusiranjem) .

Vidim...ja to nisam gledala kao ucjenu nego cisto kao posljedicu, u smislu, ako se sad ne pokrenes nece nam ostati vremena za pricu. Ima 3g i 10mj, kuzi sve i predobro.
Koji bi bio bolji pristup? Dijete se igra umjesto da posprema svoje igracke, ja ju hocu dobit na tusiranje...da na miru stignemo obavit higijenu i pomazit se prije spavanja i ispricati pricu.

Vidi se Sirius :) i super su mi tvoji savjeti. A mene je vec sram jer sam ovakvih slicnih tema otvorila vec 20 i jos uvijek ne mogu pronaci kljuc za svoje dijete :).
Uglavnom sad vidim da i mi radimo nekad ovu gresku kao Charlie, ali kako je motivirati za npr. to tusiranje.
Mi imamo i npr. ovakvih situacija, vozimo se autom od nekuda i ona kaze:
Ja bih doma.
Evo J idemo doma.
Ja bih doma!
Idemo doma.
Jaaa biiiih domaaaa!
Pa, J jesam rekla da idemo doma, vozimo se kuci.
I onda slijede krokodilske suze i ona bi doma.
Ovako je za puno toga, kad npr. trazi vodu i ja joj kazem evo samo da operem ruke i ona na to roni suze i jaaa biih vodee!

ne znam, ja kazem mojima da mi dernjava ide na zivce. da cu se zabiti s autom u stup, tak nekaj. ili pojacam muziku da si pomognem da ih ignoriram. srednja je takva kao tvoja recimo, reklo bi se boli ju uvo za sve, s njom nekak najteze izlazim na kraj ali bolje je kako je starija. dobro, i mala nas dresira ali ona nema taj deracki karakter pa mi se cini da nije tak zahtjevno kao za srednju.

Pratim... Mi smo na dane... Srecom sve vise i vise dobrih dana :)

Ovo s plakanjem i vristanjem oko obicnih stvari sam rijesila tako da sam mu rekla kako ja ne razumijem dobro sto hoce ako govori i place u isto vrijeme. Tako da se duzi period pravila da ne znam sto govori. Onda on jadan sve vise i vise govori bez plakanja, i na kraju upita "jesam sad lijepo rekao, nisam plakao" :)

Ja svog navecer pustim da se igra dokle hoce, al kad vidim da je gotov, pocnem ga propitkivat, ocemo se sad spremit na spavanac i upidjamit, i onda me on ignorira ;-), al u nekom trenutku mi da ruku i odvede me na wc ;-) Nadam se da ce tako nekako ostat i ubuduce.

Ja sam inace isto, cini mi se, protiv nekih kazni, a i nagrada. To mi je sve nekako strano, nije mi u karakteru valjda.

Citiraj:

---

Charlie prvotno napisa

Vidim...ja to nisam gledala kao ucjenu nego cisto kao posljedicu, u smislu, ako se sad ne pokrenes nece nam ostati vremena za pricu. Ima 3g i 10mj, kuzi sve i predobro.
Koji bi bio bolji pristup? Dijete se igra umjesto da posprema svoje igracke, ja ju hocu dobit na tusiranje...da na miru stignemo obavit higijenu i pomazit se prije spavanja i ispricati pricu.

---

Ovo bi bila igra moći , tko je tu u pravu i tko je jači . :) ako to prekinemo , tj. ako prestanemo od toga raditi igru moći sigurno će doći do suradnje.

prvo probaj joj najaviti spremanje u krevet nekoliko puta da ne bi naglo prekidala igru.
"Evo još malo se igraj pa je vrijeme za kupanje , a kad to napravimo možeš odabrati koju priču želiš večeras ."
i onda opet nakon pet minuta.
"evo završi svoju kućicu sa kockicama, pa ćemo pospremiti igračke , kupanje i priča ."
i onda sve još jednom neposredno prije završetka igre i pospremanja.
kad dođe vrijeme pospremanja , možeš se fizički spustiti na pod i probati je navesti koja će od vas npr. vise igračaka u kutiju pospremiti, i malo joj pomoći .

ovo je puno vise motivitajuce i daje djetetu vremena da se pripremi za prekid igre.
probaj dva - tri puta ovako , pa vidi. Sigurna sam da 90 % djece pozitivno reagira i surađuje .

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

Vidi se Sirius :) i super su mi tvoji savjeti. A mene je vec sram jer sam ovakvih slicnih tema otvorila vec 20 i jos uvijek ne mogu pronaci kljuc za svoje dijete :).
Uglavnom sad vidim da i mi radimo nekad ovu gresku kao Charlie, ali kako je motivirati za npr. to tusiranje.
Mi imamo i npr. ovakvih situacija, vozimo se autom od nekuda i ona kaze:
Ja bih doma.
Evo J idemo doma.
Ja bih doma!
Idemo doma.
Jaaa biiiih domaaaa!
Pa, J jesam rekla da idemo doma, vozimo se kuci.
I onda slijede krokodilske suze i ona bi doma.
Ovako je za puno toga, kad npr. trazi vodu i ja joj kazem evo samo da operem ruke i ona na to roni suze i jaaa biih vodee!

---

ovo bi bio problem sa pojmom vremena , ona je jako svjesna svojih potreba ( sto je zapravo prilično pozitivna osobina ) ali u ovoj dobi ne razumije pojam vremena . Njoj se čini nedopustivo dugo čekati da joj se zadovolje potrebe " hoću kući " i " hoću vode -iste sekunde".
rekla bih polako i čuvaj živce , to će proći . Ti njoj možeš ( i trebaš ) objašnjavati ( ne toliko da se umoris) da će joj potrebe biti zadovoljene , ali njoj jednostavno sve to mora sjesti na mjesto . To ne ide na silu ( i nije to do tebe ) doći će sa vremenom , a do tada će biti još suza.


Htjela bih samo reci da treba prepoznati u čemu je zapravo problem i onda prema tome reagirati. Nekad je do pristupa , a nekad je do karaktera i uz najbolji pristup.

Citiraj:

---

Jadranka prvotno napisa

Ja svog navecer pustim da se igra dokle hoce, al kad vidim da je gotov, pocnem ga propitkivat, ocemo se sad spremit na spavanac i upidjamit, i onda me on ignorira ;-), al u nekom trenutku mi da ruku i odvede me na wc ;-) Nadam se da ce tako nekako ostat i ubuduce.

Ja sam inace isto, cini mi se, protiv nekih kazni, a i nagrada. To mi je sve nekako strano, nije mi u karakteru valjda.

---

Imas sreće . Većina djece ne prepoznaje svoju potrebu za odmorom , te roditelj treba poduzeti korake za spremanje u krevet.
Ako bi se djecu koja ne prepoznaju potrebu pustilo da sama nameće tempo oni bi mogli ( i često se to događa ) preskočiti period u kojem trebaju otići spavati i tada bi bili budni puno duže uz nervozu. Moj je stav da roditelji određuju vrijeme odlaska u krevet ( moj 11- godišnjak bi ostao budan vjerojatno da jedan u noći da ga mi ne " potjeramo " u krevet u 21 30 ili 22 h najkasnije).

Hvala Sirius, mi to tako i radimo, samo nisam pisala na dugo i na siroko. Uvijek krenemo sa "jos malo se poigraj pa cemo se spremati", i obicno joj dio pomognemo MM ili ja jer "sama ne moooooze". Ali ne tako da se ona za to vrijeme igra :) Sto se price tice, to ona bira, uvijek, to se zna. Probat cemo veceras jos laganije s uputama, pa da vidimo.

Zanimljivo mi je ovo s igrom moci. Mislim da nam dobar dio dana prodje u tome...ja njoj pustim birati sto ce doruckovati (u okviru onog sto nudim), u koji cemo park poslije vrtica, hocemo biciklom ili romobilom, sto cemo ponijeti itd. Ali ja odlucujem kad idemo, kad se vracamo (isto uz najavu ili vise njih), kad i sto veceramo, kad se ide na spavanje, kad se nesto kupuje a kad ne. To su nam najcesce bitke. I odnos prema maloj seki, nekad. Kako da prekinem igru moci a u biti zelim da je odluka moja i nema puno pregovaranja?

Ja pucam i jadna sam, danas je cvilila od kad je otvorila oči, jer nije ustala na dobru stranu kreveta, jer to nije ista majica kakvu seka ima, jer joj se ne sviđa kak joj mažem kremu za sunčanje, jer bi drugu boju šosića, jer seka ima igračku a ona bi baš tu, jer mora obuti cipele, jer mora sjesti u sjedalicu, pa se ruga seki pa vrišti pa...joj ne mogu više biti normalna, do kada to traje?
Ima 2 godine i 8 mj i divno je dijete kad ne cvili a ja šizim na cviljenje i kad se žurim na posao a moram po stoti put objašnjavati, pa dižem ton.
I sada dok sam na poslu mi je žao, znam da nije krivo dijete ali moja samokontrola je debelo na izmaku, muž osim kaj mi ne pomaže me još i provocira da zakaj sam tak živčana.
Upomoć!

Što je 1,2,3 metoda? Gugl mi ništa pameto nije rekao.

Citiraj:

---

mishekica prvotno napisa

Što je 1,2,3 metoda? Gugl mi ništa pameto nije rekao.

---

to ti je ovo http://www.izvorznanja.com/index.php...&product_id=40


samo treba znati da se metodom može zaustaviti nepoželjno ponašanje , ali metoda ne služi za motiviranje kod poželjnog ponašanja.

Dakle zadatak za roditelje br.1 naučiti razlikovati to dvoje.

Citiraj:

---

mikka prvotno napisa

ma bas me briga za susjede ako su moji zivci u pitanju :mrgreen:

ja odredujem granice prema trenutnom raspolozenju :hirovita: i zna se koje su stvari uvijek zabranjene, ove opasne. kad radi sto ne smije (a ne slusa) koristim fizicku nadmoc i pokusavam se ne previse unositi emocionalno u situaciju (to za ovu najmanju bestijetinu). kaznama se uglavnom prijetim, dosljedna bas i nisam. ok, imam ih troje pa treba to rasporediti na troje razlicitih ali snalazim se. uglavnom odrzavam prijateljsko raspolozenje i odnos ali s tim da se ne dam zayebavati, tj. da se zna da sam ja vodja parade :mrgreen:

---

Kod mene identično samo što je dvoje djece u pitanju a i moja fizička nadmoć nije baš nešto.

Citiraj:

---

ribice prvotno napisa

Ja pucam i jadna sam, danas je cvilila od kad je otvorila oči, jer nije ustala na dobru stranu kreveta, jer to nije ista majica kakvu seka ima, jer joj se ne sviđa kak joj mažem kremu za sunčanje, jer bi drugu boju šosića, jer seka ima igračku a ona bi baš tu, jer mora obuti cipele, jer mora sjesti u sjedalicu, pa se ruga seki pa vrišti pa...joj ne mogu više biti normalna, do kada to traje?
Ima 2 godine i 8 mj i divno je dijete kad ne cvili a ja šizim na cviljenje i kad se žurim na posao a moram po stoti put objašnjavati, pa dižem ton.
I sada dok sam na poslu mi je žao, znam da nije krivo dijete ali moja samokontrola je debelo na izmaku, muž osim kaj mi ne pomaže me još i provocira da zakaj sam tak živčana.
Upomoć!

---

dok ne odsele ? :)

Mislim da bi ona malo pažnje ( a ti si u gužvi) . Moto je često : " i negativana pažnja je pažnja!"
Probaj potpuno opustiti kad krene (odmah na početku) sa takvim zahtjevima u danu, stani skroz, zaustavi brzinu. Onda ju zagrli , pokaži razumjevanje : " Uh , zaista ti je važno imati istu majicu kao sestra, zar ne.", ali sve to potpuno iskreno. I sigurna sam da će se početi opuštati i prestati sa zanovjetanjem (djeluje u 90% slučajeva :) ).

Sirius :love:
Moram se prešaltati, ovako sam napeta ja, ona me cima a ja nasjedam. Od danas ide nova ploča.
Ova rečenica me zatekla "stani skroz, zaustavi brzinu" to nikada nisam napravila :oops: mislim da će djelovati.

Luka nikad nije volio spavanje, tj odlazak na spavanje, to smirivanje... zato smo morali uvesti rutinu koje se za sada pridržava: prije tuširanja može pogledati 2 crtića (sam si broji - "još jedan ide"), onda se tušira, pa još jedan crtić, pa priča, pa spavanje... I točno se toga držimo iako on pokušava svaki dan pomaknuti brojeve u svoju korist :-) moj odgovor na to je - dogovorili smo se :-) ako i dalje protestira onda mu objasnim posljedice - ako pogledaš još jedan crtić onda ti neće ostati vremena za onaj jedan prije priče... pa smo onda jedan dan i to isprobali (ostao bez tog crtića) - naravno da je i njega htio ali sam bila dosljedna... probao je, nije mu se svidjelo, zaključili smo skupa da je prvi sistem bolji...
i tako oko svega - idemo u park - dođi Luka na dogovor: u koji park želiš ići? ideš biciklom ili pješice? tamo ćemo se igrati a onda kad mama kaže moramo ići doma, na kraju svega možeš dobiti i sladoled... i opet - ako protestira - tako smo se dogovorili...
naravno da se za neke manje stvari unutar dogovora možemo opet dogovoriti ali načelni dogovor uvijek stoji...
i puno je pomoglo od kad sam ja smirila stvar, ako počne urlanje malo ga pustim da izbaci ljutnju i onda ga zagrlim, pomirimo se i vozi dalje...
za sve što želim od njega spustim se na njegovu visinu, gledamo se u oči i dogovorimo... za sada pali :-)
jedino još mužu moram pomoć jer se on još uvijek ulovi u raspravu - ne, nećeš te tenisice; nemoj ulazit u autosjedalicu preko vozačevog sjedala; ne možeš kratke hlače; i slično... ja sam opustila s te strane, ako je izvadivo i nema opasne posljedice - idi, obuci, napravi, hodaj s dvije različite čarape - brige me :coffee:

Ja isto vjerujem da ovo jako pomaže - dosljedno provođenje rutine. Tada se njih ne prekida, ne tjera u nešto drugo, nego oni imaju osjećaj da ipak donekle kontroliraju situaciju.
Pored svega što ste već navele ja bih dodala jednu stvar koja nam rijetko padne na pamet, a nevjerojatno je učinkovita i jezik koji djeca gotovo uvijek razumiju. A to je igra. Npr. ući u onih zadnjih 5 minuta igre, ući zaista u to i onda odvesti tu igru u kupaonicu, npr. neka se i figurice iz igre idu tuširati. Ili npr. kad smo ljuti i viče nam se jer ponavljamo po peti put, zapjevati smiješno taj svoj zahtjev.
Inače, ja isto ponekad radim ovo - ak nisi kroz 5 minuta u kupaonici, nema knjige ili pjesme prije spavanja jer vrijeme ide i ja poslije 9 više nisam na raspolaganju za to jer sam luda. (Iako mi je igra puno draža). To po meni nije kazna, tak je. Komuniciram to iskreno jer se tak osjećam i umorna sam i što ću. Nije to zato da jednog dana ne bi bio ovakav ili onakav. Mislim da smo mi roditelji često usmijereni na to kakva će nam djeca biti jednog dana, toliko da si ne dopuštamo kreativno djelovati u trenutku i vidjeti kakvi su danas. Oni to osjećaju i zato pružaju otpor.

Citiraj:

---

Ms. Mar prvotno napisa

Ja isto vjerujem da ovo jako pomaže - dosljedno provođenje rutine. Tada se njih ne prekida, ne tjera u nešto drugo, nego oni imaju osjećaj da ipak donekle kontroliraju situaciju.

---

Možda kod odlaska na spavanje treba rutina, inače ja mrzim rutinu i vidim da djeci smeta. Često se može pročitati u raznim savjetima da djeci treba dosljednost i rutina, meni je to iz iskustva katastrofa.

Ja sam totalno "nerutinski" tip, svekrva je čista suprotnost - njoj mora biti po špagi. Čuvala je stariju curu od 1-2,5 god. kad sam ja ostala doma zbog porodiljnog. Znala sam da je ona dosljedna i da se drži rutine, ali onda sam tek skužila kak to izgleda kad je mala počela plakati da jede doručak uvijek iz žute zdjelice i zašto sam ja sad uzela zelenu. I da joj baka uvijek stavi kruh s jedne strane a sirni namaz s druge a ja sam pred nju stavila obratno. Brzo sam ju odvikla takvih gluposti.
Ili npr. bakino je pravilo da nema slatkog prije ručka a mala baš zapne da bi pojela kolačić. I onda se baka drži svoje dosljednosti i tupi svoje a ona tuli. Ja se dogovorim s njom da može pojesti pola sad a pola kasnije i svi mirni i zadovoljni. Vidjela sam da je dijete kod rutine i neodstupanja nervozno, napeto i frustrirano, i da joj treba dozvoliti malo fleksibilnosti, onda je sretnija, opuštenija i spremnija na suradnju. Inače se sve svodi na neprestano protestiranje.
Ja imam totalno drukčiji pristup od rutinskog: ruke se peru jer su prljave ne zato jer ti je to navika; spavati se mora ići jer si umorna i moraš se odmoriti za sutra ne zato jer je 9 sati i uglavnom mora znati koja je svrha svega što radi a ne da je to isprogramirana navika

Citiraj:

---

lukab prvotno napisa

ja sam opustila s te strane, ako je izvadivo i nema opasne posljedice - idi, obuci, napravi, hodaj s dvije različite čarape - brige me :coffee:

---

Moja sestra ima 21 god. i hoda s dvije različite čarape jer joj nema smisla da čarape baš moraju biti u paru

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Biras bitke. I inzistiras na onom sto ti je vazno , na ostalim stvarima olabavis.

---

i ja ovako.Sa vremenom i te granice postaju mekše