Jedno, dvoje, troje djece... kakva je razlika?

"Kad imaš jedno dijete to je kao kad imaš jedno dijete. Kad imaš dvoje, to je kao kad imaš dvadesetoro" čula sam nedavno nakon što sam rekla da bi htjela da Smjehuljica dobije seku ili bracu.
Postoje neke rečenice koje nam ostaju u pamćenju dulje od ostalih informacija, a svakodnevno ih čujemo puno i previše... tako je meni ostala ova misao. I svaki dan ju čujem. I isto tako svaki dan čujem i svoju želju da nam dođe još netko.
I onda napravim reality check koji kaže: pa ni s jednim ne stižeš sve što želiš, kako ćeš s dvoje? Pa što god radim, idem van, kuham ručak, šetam dva psa i guram kolica, kupujem u dućanu, vozim... u pozadini vrtim film "a kako bi bilo da je tu sad još i jedna beba od 2 tjedna" ili "kako bi ja sad ovo da sam trudna 7 mjeseci" ili "a što da sam trudna pa me hospitaliziraju".

Sami smo, u logističkom smislu riječi... jedna baka je preminula, deda koji živi u istoj kući s nama je blizu 90, pred par dana je imao srčani, on će također sve više trebati našu pomoć... moji roditelji su u gradu udaljenom 3 i pol sata vožnje.
MD radi non stop, rijetko dođe doma prije 7.
Znam da ima ljudi koji su u težoj logističkoj situaciji nego je ova navedena... i da imaju više od jednog djeteta. I da sve klapa. I da je sve ok. Bar prividno. Ili ipak nije?

Mi smo Smjehuljici, koja je prilično aktivna beba od 19 mjeseci dali potpunu slobodu, ništa joj nije nedostupno... no to zahtjeva i pojačani nadzor... ja nikad ne sjedim i bavim se nečim svojim dok ona šalabajza po stanu... uvijek znam što radi i korigiram ako radi nešto što ne želim da radi... uključena je u mnogo toga: pranje suđa, sušenje veša, pražnjenje perilice, pečenje kolača, mijenjanje krevetnine, sve to radim skupa s njom.
Dodatna cijena toga je obavljanje dobrog dijela kućanskih poslova dok ona spava, rano ustajanje, kuhanje ručka u 5 ujutro... puno kućanskih poslova više i ne stižem obaviti... ali svar funkcionira. Kako-tako.
I kako sad u sve to staviti još jedno dijete i zadržati kvalitetu odnosa koji imamo sa Smjehljicom, a usput pružiti i bebi koja je tek stigla sve ono na što smatram da ima pravo, sve ono što je Smjehuljica imala. Prva tri mjeseca je spavala na nama, dojila sam ju na zahtjev, reagirala na svaki plač... kako sve to uz starije dijete?
I gdje naći energiju za sve to? Već sad smo premoreni...

Nikako. Smanjis kriterije sa drugim/trećim ... Ili poludis. :)

Gle, bilo bi ti teže.
Tko kaže da je isto, laže.
Ali teže je i s jednim djetetom nego bez djece.
Sve je stvar želje i prioriteta.
Evo, ja sad tipkam dok oni gledaju crtić. Dođeš i do tog stadija s vremenom.
A i odnosi se mijenjaju. Drugačiji su. Neće više biti jedina i najvažnija, bit će dio para koji se zove seka i braco (ili još jedna seka).
I to što ona sad ima 19 mj znač da bi u najboljem slučaju imala 2,5 godine kad bi se rodila beba.
A to je sigurno izvedivo, znam iz iskustva :)

Sve to sto cubana piše stoji i još nešto dodatno.
nepoznati teren. Svaka nova trudnoca , svako novo dijete je priča za sebe. Možda bude drugačije nego prvi put. Možda će manje plakati , možda vise. Možda će biti manje zahtjevno , možda vise. Potpuno nova priča .

Mojca, djeca rastu :) Pa, prestaje stalno nadgledanje, dijete se i samo zabavi, čak poželi malo vremena bez nadzora. Kad dođe novo dijete, mijenja se kvaliteta odnosa koju imaš sa prvim djetetom, ali to nije na gore. Kvaliteti odnosa dijete-roditelj dodaš kvalitetu odnosa sestra-brat/sestra. Dobro, ljubomore će biti, velike najvjerojatnije. No, u konačnici, ako budu normalni ljudski odnosi, Smjehuljica će imati svog brata ili sestru, što je velika stvar.

Je, teže je kad dođe novo dijete. U početku to nije duplo teže, nego desetorostrugo, ma i još teže. Ali (sreća da imamo ali :) ), uskladi se to sve.

Ako vi želite još jedno dijete, može se to. Malo-pomalo. Sniziti kriterije čišćenja i ostalih kućanskih poslova, praviti se cool, malo sebe staviti u drugi plan ( da li sam napisala: malo?) i tako. Sve ovisi o tome koliko to jako želiš.

Neću ti pisati da je lako, no napisati ću ti da ima predivnih trenutaka, kad ih gledaš kako se igraju i brinu jedno za drugo, kad vidiš kako rastu i napreduju, sve više znaju, sve više traže...Ne, ne, pisat ću o lijepim trenucima. Pa i oni u kojima se osjećaš kao bankomat...ma, lijepi su, što će ti novci ako ih ne možeš na dijete potrošiti.

I tako, ide to. Pa poželiš i još jedno, pa ponekad (o, da) pomisliš : što mi je ovo trebalo, i jedno je bilo dosta, dosta brige, dosta posla, pa ih pogledam, veći od mene, ja (i mm, naravno) sam ih stvorila, oni su budućnost. I tako, kad bih zbrojila sve neprospavane noći, sva mjerenja temperature, sve zadaće, sve...ma, sve u svemu-drago mi je da nismo ostali na jednom djetetu. U većini vremena. Onaj manji dio ću sada, u ovom postu, zanemariti 8-).

Ja sam kao i ti , s prvim djetetom . On je bio uvijek u fokusu, ukljucen u sve. Cak i u spremanje ispita- u jednoj ruci beba od 8 mjeseci u drugoj skripta iz opce kemije koju sam nam citala naglas :roll:. S drugim djetetom se fokus pomaknuo. S trecim ... Koji fokus? Puko prezivljavanje uz pubertetliju , predskolca i 9 mjesecnu bebu koja propuzava. Ali ja sam tako bas htjela . Jer ima nesto i u razlici medju njima. Meni velika tazlika pase. S manjom bi prosvirala odavno. A nekome je obrnuto. Nema tu univerzalnog pravila

Citiraj:

---

Cubana prvotno napisa

Gle, bilo bi ti teže.
Tko kaže da je isto, laže.
Ali teže je i s jednim djetetom nego bez djece.
Sve je stvar želje i prioriteta.
Evo, ja sad tipkam dok oni gledaju crtić. Dođeš i do tog stadija s vremenom.
A i odnosi se mijenjaju. Drugačiji su. Neće više biti jedina i najvažnija, bit će dio para koji se zove seka i braco (ili još jedna seka).
I to što ona sad ima 19 mj znač da bi u najboljem slučaju imala 2,5 godine kad bi se rodila beba.
A to je sigurno izvedivo, znam iz iskustva :)

---

slažem se i dodajem da i ja sad tipkam dok one gledaju crtić :-)

Pa meni i nije drugo dijete toliko promijenilo život. Malena je prva dva mjeseca samo spavala pa smo stariju polako navikavali na potrebe mlađe i kako je malena postajala sve zahtjevnija, tako je velika postajala sve samostalnija. A i malena je bila jako zahvalna bebica - bez grčeva, dobar noćni spavač, bez puno plakanja. Nakon nekog vremena se sve pretvorilo u rutinu i vrlo brzo nam se život sasvim lijepo posložio. Razlika nam je 4 godine, tako da je prvo ipak dosta samostalno, a i ide u vrtić pa ipak dio energije i vremena potroši tamo.

E sad, naravno da se sve moglo posložiti i drugačije, ali sve je to rješivo i ništa nije vječno :)

Normalno da je teže, ali mame su kao transformeri - tarnsformiraš se u trenutno potrebnu ulogu.
Dvoje je manje komplicirano nego troje, naravno. Nije tolika razlika u zahtjevnosti posla, koliko u činjecici da se s dvoje još uvijek uklapaš u neke ''gabarite'':
dvoje djece, 2 roditelja, 4 ruke, 2 sjedalice na stražnjem sjedaju... S troje već moraš malo drugačije posložiti stvari:
Kao primjer: dok su moji bili svi mlađi od 3 godine, tražila sam na netu koliko bi koštala avionska karta do Njemačke za sve nas. Kad sam upisala sve potrebne podatke u pretražnik, očekujem rezultat, a on kaže: nemoguće. Što nemoguće? Naime, svako dijete mlađe od 3 godine mora imati pratnju u avionu. Budući da su njih trojica, a nas dvoje odraslih, mi nismo mogli putovati na taj način. Tako... ne padne ti odmah na pamet s kojim se situacijama možeš susresti.
Samo hrabro, snaći ćete se i dvoje, i s troje :)

neki dan je moja troipogodišnja curica zagrlila svoju sedmomjesečnu sestricu i rekla "L, svi te puno volimo!"

ako sam ikada i imala zrnce brige, da li je i u kojoj mjeri, rođenje trećeg djeteta utjecalo na kvalitetu života prvog i drugog, nestala je

Potpisujem Cubanu - bez djece je teže nego s jednim djetetom.
Teško je s jednim djetetom, ako želiš dvoje djece.
Neispunjena želja je nešto najteže s čim sam se u životu morala nositi.
Logistika i stvaran život je težak, zahtijeva odricanja od nečeg što ti je do nedavno bilo najnormalnije, ali ako postoji viši cilj, ništa nije neizvedivo.
Ja glasam za Smjehuljičinu seku/bracu.
Ostalo ćeš pohvata putem :*

S drugim djetetom je i teže i lakše. Dobra strana : starije dijete uči da postoji na planeti još netko osim njega, uči se čekati, uči da i drugi imaju svoje potrebe, dobiva prekrasan bratsko - sestrinski odnos. Loša strana : puno manje vremena za sebe, za starije dijete, za supruga, žongliranje između obaveza. Naravno da će se tvoj odnos sa Smjehuljicom promijeniti. I ja nekada žalim za vremenima kada sam imala 100% vremena za dijete, ono potpuna simbioza. Imam osjećaj da tako nešto drugom djetetu neću nikada moći pružiti, jer uvijek će tu biti i starije dijete koje zahtijeva pažnju za sebe. S druge strane, uviđam da ni to ne mora biti loše. Uz malo truda i mašte možeš naći puno igara i načina provođenja zajedničkog vremena uz koje ćete uživati i povezivati se svo troje.

Citiraj:

---

Sumskovoce prvotno napisa

Potpisujem Cubanu - bez djece je teže nego s jednim djetetom.
Teško je s jednim djetetom, ako želiš dvoje djece.
Neispunjena želja je nešto najteže s čim sam se u životu morala nositi.

---

:heart:
Kad se želje ispune, sve se nekako posloži.

Ja nikad nisam pal u taj mod 100% posvecenosti prvom djetetu. Ne vidim nikakav razlog da se ubijam na nacin da recimo se ustajem sat vremena ranije da skuham rucak kad se rucak moze kuhati i dok se djete malo samo zabavlja, ili gleda kako se kuha rucak i sl. Kucanski poslovi koliko ide a iskreno zbg "prekrasnog" radnog vremena nakon sto sam pocela raditi angazirala sam pomoc.

S drugim mi je bilo utoliko lakse sto se znalo zabaviti prvo gledajuci a onda i igrajuci se sa starijom. Pa su se kako je bivao vec sve vise druzili zajedno a ja stizala nesto sa strane bez drame. Evo sad ovo tipkam a oni malo gledaj crtice, prethodno sam se okupala a oni se igrali tako da mi prave drustvo (i kaos) u kupaoni itd.

Sad u ovoj drugoj godni mladjeg mi je mislim lakse nego kad je ona bila u toj dobi, no pred godinu dana sam cupala kosu od muke... Nadam se samo da je ovo pocetak jednog pozitivnog trajnog trenda a ne samo "faza" :mrgreen:

Drago mi je da razmišljate o drugom djetetu :heart:

Mi donijeli odluku, uskoro idemo na drugo dijete, šta ću, godine su tu... Nisam puno vagala, ni premišljala, jednostavno želim ići na drugo dijete pa kud puklo da puklo. Ako krenem razmišljati, usprkos dobroj logistici s bakama i djedovima, dolazim na opasan teren ...
Jedino što se mogu nadati je da će drugo dijete biti barem malo manje zahtjevno, ali ako ne bude...snaći ćemo se nekako.
Ne očekujem da će biti lagano, giga nam i dalje ne spava, ima torpedo u guzi, hiperosjetljiva je... Ne stižem se baviti svojim interesima i obavezama, propustila sam nekoliko dobrih prilika i poslova... Ali...imamo dijete, imamo kraj sebe predivno biće...i hoćemo još jedno.
Što god odlučili, sretno od srca!

Iskreno rečeno, meni je psihički lakše s troje djece nego što je bilo s jednim.
Dostigla sam valjda taj više puta spominjani zen :mrgreen:

Naravno, fizički je trostruko teže, ali sam se sad spremnija davati.
Puno stvari mi više nije tlaka raditi, ali sam zato zapostavila sebe i svoje gušte. Kao da mi je ogromni komad života na čekanju. To nije dobro i ne treba tako biti, ali ja još nisam naučila drugačije.

Kad sve zbrojim i oduzmem, odluka o broju djece mi je dolazila iz srca.

Meni je lakse i ljepse s dvoje. Sad kad sam pocela raditi umornija sam nego kad sam se vratila nakon prvog djeteta, koje je tada imalo 3, a sad su mi doma jednogodisnje i petogodisnje dijete. No malo sam se prilagodila u smislu da idem ranije spavati, jedino to. Imam srecu da radim posao s fleksibilnim radnim vremenom pa sam i dalje jako puno s djecom. inace mi je sve lakse nego prvi put - a ja sam bila od onih koje su bile ful usredotocene na prvo dijete, u cemu za dijete vidim samo benefit, no meni je bilo psiholoski teze. Druga curica je manje u centru paznje ali ima ono sto prva nije imala - seku za igru i uzor. Lijepo je imati dvije djevojcice. Cak mi i ova razlika nekak taman a cinilo mi se da ce biti prevelika, ali taman mi je.

I ovo sto sirius pise stoji. Meni je sve sto je bilo tesko s prvom (bolesti, nespavanje, problemi s dojenjem, teska dohrana), doslo na svoje s drugom bebicom
koja je prva tri mjeseca samo spavala, ni jednom nije bila hospitalizirana, dojenje je bilo pjesma, dohrana ko po spagici, a i sad se ta jednostavnost nekako nastavlja uz medjusobno dobro djelovanje - starija je uz mladju postala manje iz izbirljiva u jelu recimo (ako moze beba, mogu i ja!).

Mame koje imaju dvoje djece, ili jedno, pa žele drugo, trenutno su više u tvojoj koži i bolje ćete se razumjeti.
Ne bih ni pisala na ovoj temi da nedavno nisam slala poruku na FB-u jednoj prijateljici i tamo u onoj povijesti poruka između nas dvije (tamo gdje sve stoje zabilježene) pročitam što sam joj pisala prije godinu i pol, dok sam bila trudna s četvrtim djetetom.

Pišem joj tada, otprilike ovako: kako se bojim i ne znam što ću s ovom mojom trećom (stara 3 i po godine tada), jako je vezana za mene, spava sa mnom, neće nikud od mene, čak je neko ludovanje izvodila da bi opet cicu, iako već dugo ne doji, pripremam ju na dolazak bebe, pričamo s bebom, ona se, kao, veseli, ali...ne znam...bojim se kako će to sve izgledati...pravo me frka....Uz to, starija kćer kreće u peti razred, kako ću pomagati u učenju kad dođe dojenče...

Tako sam pisala.

Ja sam zapravo "razmazila" i prvo i drugo i treće dijete...sad je "razmaženo" i četvrto.
I sa svakim novim mi je bila frka reakcije starijih, i kako ću to sve izvesti, i šta ovo, i kud ono, i isto imamo baku na kemoterapiji, a moji su daleko na jugu,
muž radi do kasno navečer,
i na kraju priče...., dio toga stignem, dio ne stignem, nekad mi se čini da više toga obavim nego netko bez djece, a nekad da sam koma koliko nedovršenog posla imam.

Jednostavno - uskočiš, zaroniš, izroniš, plivaš.... i plivaš.
I ide nekako, bolje od očekivanog.
Ljudi su vrlo, vrlo prilagodljiva bića, i naša djeca, kao i mi.
Ako si takav tip, davat ćeš maksimum svugdje, samo ćeš to malo raspodijeliti na više djece, svi će se prilagoditi novonastalim okolnostima i život će ići dalje.
Toliko iz moje perspektive.

I moja druga je jako vezana za mene, mali priljepkic. Meni to ne smeta osim ako bas moram izaci iz kuce - sto ona skuzi - pa vec i prije nego cuvalice stigne, doslovno mi ne da da se pomaknem i stalno je moram nositi, inace cvili i vjesa mi se o noge. Starija to nije radila nikad ali s njom se nisam ni odvajala prije 2.5- 3 godine gotovo uopce.

Iz cipela mame koja je navrat nanos odlučila imati drugo dijete jer mi se opasno približio 40. rođendan mogu samo reći da mi je to bila najbolja i najpametnija odluka u životu.

Dodatak - dvoje "na blizu" imalo je velike prednosti jer su se zajedno rješavali pelena, zajedno rasli, zajedno se igrali, sve zajedno rade i dan danas - bili jedan drugom društvo, potpora itd. Da je bilo teških trenutaka - pa bilo je, zapravo to se odnosi na umor jer naporno je imati dvoje male djece, raditi i ne imati logistiku u blizini (dapače, biti logistika starijoj generaciji jer mi smo stari roditelji, pa ni naši roditelji nisu u cvijetu mladosti).

Djeca rastu, to je istina... Ne mogu danas zamisliti kako bi to bilo da smo ostali na jednom djetetu ili nedajbog nijednom. Život bi nam bio prazan... Da smo ranije počeli (odnosno uspjeli), možda bi se našlo mjesta i za još jedno, ali dobro je i ovako. Mojca, sretno! Neke stvari treba odlučiti srcem - razum će slijediti.

Prema nekom "istraživanju" troje djece je najveća frustracija jer postanu brojčano nadmoćni. Onda s četvrtim dođeš u neku ravnotežu.

http://www.novilist.hr/Info-Fun/Zani...ma-dvije-kceri

razlika između jednog, dvoje, troje... nastavi niz je velika.
ali ako želiš još djece prilagodiš se tome bez većih problema kao i svemu ostalom u životu.
ja nikad ne razmišljam previše unaprijed, ono, kako će biti, kako ću ovo, kako ćemo ono.
rješavam probleme kako nailaze, neki su hitni, a neke spremam pod tepih za kasnije.
moram reći da mi je bilo najteže s jednim djetetom jer je bio totalno fokusiran na mene (pomalo dosadan mogla bi reći).
dobro, moji su velika razlika pa možda i to ima utjecaja, vjerovatno bi padala s nogu da su jedan drugom do uha.

Meni i nije bilo neka prevelika razlika između jednog i dvoje djece, ili dvoje i i troje....
Jednostavno se stvari tako poslože pa se sve može i stigne....
Moji su sad 6,5g / 5g i 2,5g..... Trenutno mi je dosta naporno jer je najmlađem prije pola godine dijagnosticiran autizam, pa puno vremena vježbamo, vozikamo se s terapije na terapiju... A muž rado doslovno od jutra do mraka, svetkom i petkom.....

ALi u biti da je on zdrav 2,5godišnjak mislim da bih mi ponekad bilo i dosadno :)

Kad imaš jedno ima samo tebe da ga zabavljaš! Kad imaš više njih međusobno se zabavljaju!
To ima i prednosti i mana! Nekad se super zabave i ne znaš za njih nekad se svađaju pa te izlude.
Prošlo ljeto su J i I bilikod bake a Ela ostala s nama. Jedva sam čekala da se ovi dvoje vrate kak je njoj bilo doooosadno bez njih!
Kajs e tiče kuhanja, spremanjam peglanja što ih je više, više je posla, naravno, čista logika.
Kad imaš jedno ideš na možda 2 roditeljska godišnje, kad ih imaš troje kao ja ideš na bar 5-6 i to nisu svi na koje si trebao ići.

Naravno da je puno više posla s većin brojem djece.Vodi ovog ovjde, onog ondje, ako se jedan razboli i morap na hitnu, kam ćeš s ostatkom ako su mali.
Kad je Janko kao mali ostao na jedan dan u bolnici nisam imala brige i pameti kako ću ostati tamo cijeli dan, kako ću dojuriti odmah ujutro kad se probudim.
Kad je Ela s 4 mejseca završila u bolnici na 5 dana imali smo drame, sreća u nesreći je bila da je bio praznik i vikend pa se muž pospojio koliko je mogao, pa upregneš frendove, ali da je puno kompliciranije i teže je, kako ne.
Ali sve je stvar volje i prioriteta!

Da, naporno je s troje djece, puno napornije nego s dvoje ili s jednim, ali to je bio naš izbor i nosimo se s tim kako najbolje možemo i znamo.
Meni osobno jedno nije bilo opcija i iskreno mi nije bilo važno što na to kaže bilo tko drugi. Da su mi ne znam kaj rekli i dalje bih napravila kako jesam.

Djeca su najveće veselje! Meni je bilo najteže uskladiti 1. i 2., razlika je 2,5 g. Dojim malu, a stariji hoće papati. Prematam seku, on nosi kahlicu i njemu je najednom sila. Kupam malu, sin utrčava gol u kupaonicu, hoće i on u kadicu :) Za mjesec dana smo sve posložili. Nakon 1,5 g došao je i 3. Pa za 3 g i četvrti. Samo 13 mj kasnije i peti (bio je i on u planu, ali ne tako brzo). Natiskali se svi u 8 godina i super smo se snalazili. Naše bake su bile još mlade i radile, mm često nijebio doma prije 10 navečer jer je privatnik i sve smo nekako izgurali. Srećom, svaki od njih je spavao 8h u komadu po izlasku iz rodilišta, nisu imali kolike, a ja sam spavala danju kad i oni pa sam u noćnoj šihti uspijevala pospremiti i sve ostalo. Prije 5 godina nabavim psa, svi me zezaju kako mi fali beba pa upražnjavam majčinske instinkte. Prije godinu i pol udomili smo još jedno pseće siroče. Radim na poslu, radim doma, šećem pse (to mi je psihoterapija), svi su uključeni u sve. I sve se stigne. Ponekad naručiš pizzu, ponekad suđe pričeka do sutra, majica se opegla u zadnji tren pred oblačenje, ali sve se stigne. 11 godina smo u kući imali pelene. Uvijek je bila beba i jedan u peleni po noći. Skine veći pelene, manji prijeđe samo u noćni režim i dođe nova beba. Sa svakim novim djetetom razvija se multitasking. I naprosto nisam osjećala iscrpljenost, nego totalnu ispunjenost. Ok, najgore mi je bilo imati bolesno dijete, ali zato što mi se srce cijepalo, srećom jedan jedini put je bilo gadno kad je 3. dobio vodene kozice, a nakon 2 tj i ostali 4-ero isti dan :( Ali izgurali smo i to. Gotovo nikad nije bilo ljubomore, svadili su se kao sva normalna braća, ali jedan bez drugog ni danas ne mogu.
I onda se najednom okrenem, najstariji se oženio i odselio, kći ima 19 i već dugo je više kod dečka, nego doma, a trojica mlađih više ni ne pomišljaju na maženje (najmanji ima 13). I mm i ja odlučimo probati još jednom... Ta ljubav nema cijene!

Da imam treće sigurno bih dostigla taj zen, sa 12 mj bi treće dijete završilo u jaslicama, a ne da sam do 6-te doma, a ja bih na posao, ovo dvoje u školi.
(to sad govorim , sa mnom kakva sam opet bi se ubila 3-4 god doma odričući se osobnog života, jer ja ne znam drugačije)....

Da ja to mogu tako , tako bi možda i bilo, jer imam osjećaj neke grižnje savjesti jer razmišljam da sam sad ja na redu, da ne želim više djece....a u duši želim, odnosno kao da imam potrebu dati još jedan život, a znam da bi me psihički slomilo....
Ovo nije tema za mene, idem ja po zaslužženi mir :jutro:

Citiraj:

---

carmina burana prvotno napisa

Djeca su najveće veselje! Meni je bilo najteže uskladiti 1. i 2., razlika je 2,5 g. Dojim malu, a stariji hoće papati. Prematam seku, on nosi kahlicu i njemu je najednom sila. Kupam malu, sin utrčava gol u kupaonicu, hoće i on u kadicu :) Za mjesec dana smo sve posložili. Nakon 1,5 g došao je i 3. Pa za 3 g i četvrti. Samo 13 mj kasnije i peti (bio je i on u planu, ali ne tako brzo). Natiskali se svi u 8 godina i super smo se snalazili. Naše bake su bile još mlade i radile, mm često nijebio doma prije 10 navečer jer je privatnik i sve smo nekako izgurali. Srećom, svaki od njih je spavao 8h u komadu po izlasku iz rodilišta, nisu imali kolike, a ja sam spavala danju kad i oni pa sam u noćnoj šihti uspijevala pospremiti i sve ostalo. Prije 5 godina nabavim psa, svi me zezaju kako mi fali beba pa upražnjavam majčinske instinkte. Prije godinu i pol udomili smo još jedno pseće siroče. Radim na poslu, radim doma, šećem pse (to mi je psihoterapija), svi su uključeni u sve. I sve se stigne. Ponekad naručiš pizzu, ponekad suđe pričeka do sutra, majica se opegla u zadnji tren pred oblačenje, ali sve se stigne. 11 godina smo u kući imali pelene. Uvijek je bila beba i jedan u peleni po noći. Skine veći pelene, manji prijeđe samo u noćni režim i dođe nova beba. Sa svakim novim djetetom razvija se multitasking. I naprosto nisam osjećala iscrpljenost, nego totalnu ispunjenost. Ok, najgore mi je bilo imati bolesno dijete, ali zato što mi se srce cijepalo, srećom jedan jedini put je bilo gadno kad je 3. dobio vodene kozice, a nakon 2 tj i ostali 4-ero isti dan :( Ali izgurali smo i to. Gotovo nikad nije bilo ljubomore, svadili su se kao sva normalna braća, ali jedan bez drugog ni danas ne mogu.
I onda se najednom okrenem, najstariji se oženio i odselio, kći ima 19 i već dugo je više kod dečka, nego doma, a trojica mlađih više ni ne pomišljaju na maženje (najmanji ima 13). I mm i ja odlučimo probati još jednom... Ta ljubav nema cijene!

---

:naklon::naklon:

Ja bih odavno bila na drugom svijetu, vidiš koliko nas ima i kako različitih! Svaka Vam čast svima!

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Prema nekom "istraživanju" troje djece je najveća frustracija jer postanu brojčano nadmoćni. Onda s četvrtim dođeš u neku ravnotežu.

---

:kokice:

ja vise uspijem s njih troje nego sto sam uspijevala samo s jednim

ne znam kako, ali tako je

Drugačije su ti posloženi prioriteti. Ko i meni uostalom. Nekad sam za neke stvari trebala visinske pripreme.

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Drugačije su ti posloženi prioriteti. Ko i meni uostalom. Nekad sam za neke stvari trebala visinske pripreme.

---

Da, iako ih imam samo dvoje isto sam vise stizala s dvoje nego s jednim. A razlog je sto sam prestala komplicirati.

Npr s prvom sam na pregled kukova isla s kosarom, ogromnom torbom sa stvarima, i mamom kao podrskom, bila je to prava logisticka akcija s prethodnim pripremama. S drugim sam imala njega (na rukama) i torbu s mojim stvarima, rezervnu pelenu, bodic i jednokratnu podlogu, spakirala se u pet minuta dok sam spremala stariju za vrtic i uopce nisam razbijala glavu s tim kad je jeo, spavao, hoce plakat u autu, nece, hoce tamo biti gladan, itd. I naravno nisam povela mamu, ne da nije mogla nego je nisam trebala :mrgreen:
ai skoro sve tako nekako stvarno je lakse drugi put, s prvim cekas svaki dan sto sad, sto da radim, kako da ga zabavljam i sto drugih pitanja... S drugim sam samo odjednom primjetila da je proslo prva tri mjeseca :lol:

meni je s jednom bilo zahtjevnije sto puta nego s njih dvije
dopuštam si misliti da bi s trećim postigla potpuni balans
i još me nešto fascinira u mom roditeljstvu - kako me kod ove male ništa ne smeta i ne nervira
ni kad ne jede, ni kad baca hranu po zidu, ni kad navlači sisu milionti put u uru vremena
onako, kao da sam prešla na neki viši level
mislim da sam s njom puno više odrasla negoli s prvom...

Citiraj:

---

flopica prvotno napisa

meni je s jednom bilo zahtjevnije sto puta nego s njih dvije
dopuštam si misliti da bi s trećim postigla potpuni balans
i još me nešto fascinira u mom roditeljstvu - kako me kod ove male ništa ne smeta i ne nervira
ni kad ne jede, ni kad baca hranu po zidu, ni kad navlači sisu milionti put u uru vremena
onako, kao da sam prešla na neki viši level
mislim da sam s njom puno više odrasla negoli s prvom...

---

:) Znam ja ženu koja se grohotom smijala kad su joj šesto i sedmo dijete pobacali jedan po jedan cijelu kašetu paradajza u bijeli zid na stubištu i uživali gledajući kakve tragove ostavlja crveni sok... :-D Bila sam prisutna, stvarno scena kao iz komedije. Ja sam mislila poludit će žena, a ona se jednostavno opalila smijati. Dala prekrečiti zid kasnije i to je to.

Ja imam jedno i to nedavno rođeno dijete. Ali sam treće od četvero, i mogu govoriti iz perspektive djeteta. Bilo nam je krasno i opušteno. Majka nam je bila na visini zadatka. volimo se svi i danas, nije bilo ljubomore među nama, bili smo jedan drugom prijatelj, konj, pas, tigar, protivnik u borbi, izvor smijeha i zabave. Dan-danas se volimo sjetiti kako nam je lijepo bilo jer smo imali jedni druge. :heart: Dijete jednostavno mora imati brata ili seku! Carmina burana, prekrasno si opisala svoj obiteljski život :)

Da, to je istina, olabaviš, neke stvari na koje s prvim frikneš, s drugim, a pogovoto trećim si skroz nekako opušteniji.
Ja sama sebi ne mogu vjerovati koliko ja sa Elom popuštam, nekako joj dozvoljavam stvari koje nikad ne bih mislila da budem tako olabavila, kako flopica piše.
Malo ju zbog toga i jesmo ajmo to tako reći razmazili...

Hvala vam svima na odgovorima. :heart:
Moram sad iskoristiti vrijeme dok Smjehuljica spava pa se baviti vešom, pa ću se kasnije referirati na odgovore, za sad samo ovo:

Citiraj:

---

Sumskovoce prvotno napisa

Teško je s jednim djetetom, ako želiš dvoje djece.
Neispunjena želja je nešto najteže s čim sam se u životu morala nositi.

---

Zapravo.. nakon prospavane noći, a jutro je uvijek pametnije i prve jutarnje misli su najčišće... shvaćam da je ovo ključ.
Bojim se krenuti još jednom, razbiti ovu harmoniju koju je Smjehuljica stvorila svojim dolaskom. Prvo jutro nakon dolaska iz rodilišta probudila sam se, ona spava između nas, gledam je i plačem... preplavljuje me s osjećaj "sad je sve na svom mjestu".
Da, želja postoji, želim još jedno dijete još od prije trudnoće... ali blokira me strah od MPO neuspjeha i tražim izgovore. Tako fantastično dobro smo prošli sa Smjehuljicom, uspijeli u prvom pokušaju, bojim se da nema šanse da se to ponovi, pa će se vratiti svi oni osjećaji praznine, strepnje, jada, tupila, bezvoljnosti... Pa se bojim da ako i uspijemo da neće biti tako jednostavna trudnoća kao prvi put... :kukavica:

Ja sam ih svih četvero rodila u 10 godina. Veselo je, bučno lijepo, svi se vole, više manje slažu, povezani su, otvoreni..Ali reći ću ti iskreno i otvoreno-sebe, svoj život i često puta i brak, stavili smo na čekanje. Jednostavno nemamo dovoljno vremena za sve. Postoji onaj mali dio koji bi trebao biti samo naš, MM-ov i moj. E to nam fali. Sreća u svemu je da imam savršenu mater koja je zaljubljena u moju djecu a oni su još malo više zaljubljeni u nju. Pa u ono malo vremena što je slobodna, ja ipak mogu računati na nju i biti u potpunosti sigurna.

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

Hvala vam svima na odgovorima. :heart:
Moram sad iskoristiti vrijeme dok Smjehuljica spava pa se baviti vešom, pa ću se kasnije referirati na odgovore, za sad samo ovo:



Zapravo.. nakon prospavane noći, a jutro je uvijek pametnije i prve jutarnje misli su najčišće... shvaćam da je ovo ključ.
Bojim se krenuti još jednom, razbiti ovu harmoniju koju je Smjehuljica stvorila svojim dolaskom. Prvo jutro nakon dolaska iz rodilišta probudila sam se, ona spava između nas, gledam je i plačem... preplavljuje me s osjećaj "sad je sve na svom mjestu".
Da, želja postoji, želim još jedno dijete još od prije trudnoće... ali blokira me strah od MPO neuspjeha i tražim izgovore. Tako fantastično dobro smo prošli sa Smjehuljicom, uspijeli u prvom pokušaju, bojim se da nema šanse da se to ponovi, pa će se vratiti svi oni osjećaji praznine, strepnje, jada, tupila, bezvoljnosti... Pa se bojim da ako i uspijemo da neće biti tako jednostavna trudnoća kao prvi put... :kukavica:

---

Tu je onda samo pitanje koliko je želja jaka. Jer ako je želja jaka, ako ju osjećas u kostima tada ti je neprirodno ne pokušati još jednom , i strah je manje bitan. Ali ako je želja takva " da bi bilo zgodno imati još jedno" , zbog odnosa u obitelji i tako... tada je strah jači jer je razum taj koji zapravo navodi da razmišljas o još sve proći .
Razumijem oba stanja, bila sam u oba i ono prvo , kad srce dirigira...nema te sile , niti tog straha koji bi bio jači od želje.
Ako si u ovom drugom stanju , kad bi bilo zgodno i poželjno , ali te želja ne razdire ...tada se razmišlja praktično .
Cini se da bih i ja mogla otvoriti sličnu temu .:mrgreen:

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Ja sam ih svih četvero rodila u 10 godina. Veselo je, bučno lijepo, svi se vole, više manje slažu, povezani su, otvoreni..Ali reći ću ti iskreno i otvoreno-sebe, svoj život i često puta i brak, stavili smo na čekanje. Jednostavno nemamo dovoljno vremena za sve. Postoji onaj mali dio koji bi trebao biti samo naš, MM-ov i moj. E to nam fali. Sreća u svemu je da imam savršenu mater koja je zaljubljena u moju djecu a oni su još malo više zaljubljeni u nju. Pa u ono malo vremena što je slobodna, ja ipak mogu računati na nju i biti u potpunosti sigurna.

---

Joj, ovo je tak i kod nas. Baš si to dobro napisala.