Ne zeli se ispricati...

Moja gdjica ima problem sa ispricavanjem. Kad npr. udari necakinju, bilo to slucajno ili namjerno, ne zeli se ispricati. Vidim da joj je nekako nelagodno, kao da se srami ili mozda tvrdoglavi ili oboje. Onda trazi od mene da ja prva izgovorim "Oprosti", pa onda ona ili trazi da meni kaze umjesto necakinji, ili da mi sapne. Ako insistiram da se isprica kak treba, onda nece dok ne izgubim zivce, dignem ton i zaprijetim necime. To mi se ne cini bas ispravnim, jer bi zeljela da joj to "oprosti" bude prirodno reci...automatski skoro i najnormalnije. Neki dan sam vidjela da jedna druga mama to rijesava tako da kaze klincu nek se isprica i broji mu do 3. Ako se odbije ispricati, kupe krpe i idu doma. Malac se ispricao. Kako je to kod vas?

E da, kad smo vec kod sramezljivosti...srami se plesati kad ju netko gleda, moramo okrenuti glavu kad ona plese:-)
Tako i kad crta - ne smijemo gledati dok nije gotovo.
Naravno da ju se hvali za oboje. Da li pristati na to da ju ne gledamo ili joj time bas ne cinimo uslugu? Ili je to jos samo jedna faza, pa ne treba previse razbijati glavu time?

zaboravih...ima 3 i pol godine

Moj se naljuti kad se treba ispricati, iako mu je zao i vidim mu suze u ocima, on okrene na totalnu agresivu tada i krene lupati i po meni kad mu kazem da kaze oprosti... Ne zna se nositi s tim.. Puno je bolje kad mu tad pridjem toplo i neljuto, al ne mogu to uvijek. Mislim, nije ni drugoj strani lako kad moje djete ucini nesto lose, a ja ga grlim.. Niti bi ja voljela da netko gurne moje dijete a da mama guraca grli svoje dijete i govori da je sve ok i da kaze oprosti... Ne znam, cine mi se s 3-3,5 godine bas u nekoj medjufazi kad je oprastanje u pitanju. Kad slucajno udari mene ili tatu, stvarno iskreno kaze oprosti. Al kad je netko drugi u pitanju, ajme.

ma jok, ni nama se nece ispricati. Osim jaaaako rijetko, ako me slucajno udari, pa ja jaucem, da mi pusu. Vecinom me zbunjeno pogleda dok se ja bunim jer me je npr. ustipnula nogom za spekec i onda ignorira.

ispricavas li se ti njoj? u obitelji medusobno? ako ne, dijete to nema gdje vidjeti. ako da jos je mala i srami se. naglasavaj to oprosti kad ga ti govoris i dijete ce ga pomalo usvojiti
iako, meni je. oprosti samo rijec bez velikog znacenja. ono, vecina ju govori reda radi i ponavlja radnje. puno vaznije je objasnit djetetu zasto to treba. a ne da automatski govori oprosti

Probajte pričati o tome kako je važno ispričati se kad napraviš nešto ružno, ali ne u trenutku kada se ona treba ispričati nego kada ste svi raspoloženi i smireni. Nama razgovori o situacijama koje nas očekuju i o ponašanju koje od nje očekujemo jaaako pomažu, ali trenutak za razgovor treba biti pogodan.

Trazila si misljenje pa evo mojega. Mislim da ti imas problem a ne tvoja curica. Zasto bi se trebala ispricavati u igri? Prekidas ih i trazis i to vrlo intenzivno, sudeci po tvom postu, da se isprica! Jadno njeno samopouzdanje. Ako je ta rijec: oprosti uobicajena u vasoj obitelj, tada ce je i dijete prihvati. No, ako je tebi vazno da tosamo ona govori, tada joj je to vjerujem, cudno.
Ponekad procitam ovakav post i odmah me nagna da mami odgovorim neka malo razmisli o svojim postupcima. I mi roditelji nismo uvijek u pravu :). A mozda sam jednostavno krivo protumacila tvoj post.

Ispričat će se, samo budi ustrajna.

Ja sam isto prekidala igru kad bi počeli udarci, nekad bi inzistitala na isprici nekad ne. Procijenim situaciju. Istina je što kaže Beti, drvljenje po nekim obrascima zna štetiti samopouzdanju. To naravno ne znači da ćeš pustiti da klepa drugu djecu, ali iz mog (skromnog) iskustva nekad se treba praviti i da ne vidiš nešto.

Mi smo došli do druge faze-riječ oprosti su počeli koristiti previše olako, pa tako misle (naročito H.) da može što hoće, pa izbriše s 'oprosti'.

Onda sam im ispričala priču s tanjurom (kružila je jedno vrijeme fb, zgodno mi je naletila), kad baciš tanjur što se dogodi? Razbije se. A sad mu reci 'oprosti. Što se dogodi? Ništa, neće se sastaviti.

Mogu reći da ih se dojmilo.

ne znam da li si krivo protumacila, al insteresantan mi je tvoj aspekt. Upravo me to zanima - sta ja mogu napraviti bolje, da njoj bude lakse usvojiti takvo ponasanje. Npr. kad slucajno udari necakinju i ova place, ja kazem necakinji da ju L. nije namjerno i pitam L. mirno i suosjecajno hoce li joj se ispricati i dati joj pusu tamo di ju boli (ili samo ispricati), L. kaze da nece. Ja onda ponovo objasnim da je lijepo ispricati se i bla,bla i tako nekih 5x. I ona nece. Ako ju nije namjerno udarila onda odustajem, a ako je onda nakon 5x prelazim na nesto stila "sad cemo tu sjediti tako dok se ne ispricas". I taj dio mi je bez veze, jer je L. dobro, razumno i njezno dijete i to odbijanje da se isprica mi ne pase u njen karakter. Ja se njoj ispricam jasno i glasno za sve.
Budemo vjezbale u igrokazu:-)

Mislim da bi mozda bilo bolje da ju prestanem peglat s tim ispricavanjem...i da o tome samo pricamo. Dobro, pa se takve situacije gdje se ne zeli ispricati desavaju rijetko, posto nije nasilna i dosta je obzirna.

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

Mi smo došli do druge faze-riječ oprosti su počeli koristiti previše olako, pa tako misle (naročito H.) da može što hoće, pa izbriše s 'oprosti'.

---

ovako i moja. ja sad tražim da se zaustavi pred mene/oštečenu osobu i ispriča kako treba, cijelom rečenicom - oprosti jer ... sam te udarila, otela nešto ili što god

Meni je važnije da ne ponovi radnju za koju bi se trebalo ispričati, nego da se ispriča.

Naglasak mi je na to da se ne smije gurati i udarati. Jer, isprika i nije bitna ako je nekoga lupila, zar ne? Kad je lupila-lupila je. Isprika to nikako neće popraviti. Kao ni tanjur iz trampolinine priče, vratiti da bude cijel .

Nadam se da sam jasno napisala svoj stav. Znači, dijete je nekog udarilo u igri ( ili u šetnji, jelu, sporedno). To nije prihvatljivo ponašanje. I mi ne želimo da dijete tuče i ispričava se. Želimo da NE tuče. I da nema razloga za ispriku.
Ispričavanje je ponižavanje onoga koji se ispričava, pogotovo ako se ne želi ispričati i smatra da se nema za što ispričati. nego smatra da je s pravom gurnuo, uzeo igračku, bio neposlušan. I kad roditelj prisiljava dijete da se ispriča, to je baš prisila, pokazivanje da dijete ne valja.
Mislim da je bolje utjecati na ponašanje prije čina koji ne želimo, nego inzistirati na isprici nakon.

Probaj ući u dječji mozak i biti ono: netko ti je uzeo igračku koja ti baš treba, ti si tog nekog odgurnula da dođeš do željene igračke i sad ti mama "trubi" da ne samo što nisi smjela uzeti igračku, nego se moraš i ispričati zbog načina na koji si uzela. Uf, preteško je to za dijete.

E, jesam se raspisala. Znam da su moje odgojne metode pomalo drugačije. Ne kažem da su jako uspješne, ali djeluju, relativno su mi dobri svi tri. Valjda jesu. Neću se ni malo hvaliti, bojim se hvaliti djecu. Smotanica ja.;)

Ma L. Toliko rijetko lupi da to ni necu spominjati kao primjer, vise se desi ovo sto beti pise sa igrackom: odgurne kad joj je vec dosta natezanja. i ako se pri tom ova druga udari, onda trazim da se isprica. Ma to sa necakinjom mi i nije neka frka jer je onda dosta naporna i dominantna, vise mi je kad se to desi sa stranom djecom. Npr. Ako slucajno na nekog baci pijesak ili vec nesto. Namjerno ne udari, za to je previse plaha i miroljubiva.

slazem se s beti :padajusjekire:
ne siluj dijete s tim isprikama. pomalo ce joj doci, jos je mala

sad mi je bistrije...thanks cure