Polagana adaptacija na vrtić - kako

Silom prilika za koji mjesec ću morati prekinuti mirovanje i vratiti se na posao, a moje će dijete s cca 26 mjeseci krenuti u vrtić.
Mjesto nas čeka, teta mi je prilikom prvog razgovora rekla da privikavanje traje oko 2 tjedna i da od tada dijete ostaje cijeli dan.

Pročitala sam puno na tu temu, bilo je nekoliko spomena o tome da su prilagodbe trajale i znatno duže od ta 2 tjedna, pa bi me zanimalo kako ste to izveli.

U biti, čini mi se da je 2 tjedna premalo da se dijete nakon više od 2 godine kod kuće prilagodi bar koliko toliko na novonastalu situaciju, a s druge strane, jasno mi je i da prilagodba ne smije trajati predugo kako dijete ne bi vrtić počelo povezivati s majkom.

Koji je najsporiji mogući tempo prilagodbe i jesam li ja uopće u poziciji određivati svoje uvjete. To pitam radi remećenja rada grupe odnosno, jednom prilikom smo bili posjetiti vrtić i jedan dječak je počeo plakati čim nas je vidio, teta je rekla da plače jer se sjetio svoje mame :-( odnosno da smo ga mi podsjetili na nju. Zbog toga mislim da ne bi tolerirali da ja predugo boravim s njim u vrtiću. Napominjem da to ja samo mislim, možda stvari stoje i drukčije.

Kako upadamo usred godine, bojim se da tete neće imati sluha, odnosno da će biti: kako dugima tako i njemu.

Ima li vas koji ste adaptaciju odradili sporo sporo da šok bude što manji i kako je to izgledalo, koliko ste ostajali na početku, kojim tempom ste išli dalje i došli do cijelodnevnog ostanka.

Nama je adaptacija trajala 4 tjedna. To ne znači da sam ja bila s njim tamo to vrijeme, kako si ti shvatila da to ide, nego da ne ostavljaš dijete na cijeli dan. I ja mislim da nebi tolerirali tvoje dolaske nakon 2-3 dana jer to nije dobro niti za tvoje dijete niti za drugu djecu. Ali svejedno imaš privilegiju polagane adaptacije. Moj je npr prva 2 tjedna ostajao samo do ručka, a dolazio je nakon doručka (papao bi doma)..još cca 2 tjedna sam ga također vodila nakon doručka i dolazila po njega čim bi se probudio..a to je oko 14 sati..
Eto, nadam se da će ti naš primjer pomoći :-)
E da, također smo krenuli usred godine..mislim da je to i bolje..manje je sveopće nervoze

pa sad baš ne znam koliko će ti dugo dati da i ti ostaješ s njim ali ne vidim razloga zašto ga ne bi dovodila prvo na sat pa to povećavala
prošle godine sam ja sa svojim najmlađim sinom napravila tako,prvo sat,dva pa je tek nakon dva ,tri tjedna ostajao na ručku a nakon mjesec i pol dana na spavanju
i kasno sam ga dovodila u početku
po malo smo povečavali
mislim da je ostao "puno radno vrijeme " nakon skoro tri mjeseca
krenuo je u vrtić oko 15.10 ,ja sam počela raditi početkom drugog
namjerno sam krenula tako rano da bude polako a znala sam da će biti doma za vrijeme zimskih praznika pa sam htjela privikavanje odraditi prije
poslije praznika je bez problema ostajao u vrtiću od 9-15
inače imali smo tu i pauze,svaki put kada mu je procurio nos ostajao je doma dan,dva + vikend da se to smiri

Mi smo krenuli od početka rujna, većina roditelja svoju je djecu donijela prvoga dana, ostavila ih tamo i vratila se po njih na kraju dana. Vjerujem da je to bilo zato što ih vrtić nije pripremio na adaptaciju, a i čini mi se da je s obje strane prevladava mišljenje da je tako najbolje. Bilo je nas nekoliko koji smo dolazili s klincima po par dana.
Pokušat ću se sjetiti kako smo mi (pisala sam o tome na temi Jasličari, ali mi se sad ne da tražiti).
Prvoga dana došle smo na sat, dva, bile zajedno, upoznavale prostor, igrale se s drugim klincima... Drugoga dana malo dulje, s tim da sam ja prema savjetu teta kratko izašla...super je to podnijela. Pa sam se treći dan okuražila i ostavila je do spavanja. Ne sjećam se jesam li je ostavila na spavanju 4. ili 5. dan, ali išlo nam je bolje nego sam planirala, pa nisam htjela otezati.

Otegotna okolnost je što je bilo klinaca koji su bili u drami i koji su danima plakali pa je u takvoj atmosferi dosta teško biti sretan i opušten, ali ona nije imala nekih drama s jaslicama..pa praktički do danas.

Plakala je prilikom ostavljanja (ali plač je trajao vrlo kratko, taman dok me izgubi iz vidokruga, provjereno u više navrata) možda prvi mjesec, možda i dva, ali ne uvijek i sve rjeđe.

Sad se pokušavam sjetiti nekog popratnog efekta adaptacije...vjerojatno je i bilo, ali bilo je dovoljno kratko da sam već zaboravila.

Ono što su nama rekli u vrtiću, a mogu i posvjedočiti, je da je u većini slučajeva teže roditeljima nego klincima. I klinci to skuže. Sin moje šogorice je prestao plakati u vrtiću nakon dva mjeseca, tek kad je ona prestala kriomice brisati suze i kad si je rekla "to tako treba biti". Osjetio je promjenu u njenom stavu i prihavtio vrtić kao nešto normalno onda kad ga je i ona prihvatila.

Drugo što su nam rekli, a i to mogu posvjedočiti, je da se s klincima ne treba dugo pozdravljati i opraštati. Pozdraviš, poljubiš i odeš. Sve drugo otežava klincu.

Treće, a povezano s prvim, je da zauzmeš pozitivan stav prema vrtiću i tetama. Osjetit će to i bit će mu lakše ako vidi da vjeruješ u to gdje ga i kome ga ostavljaš, ako doma čuje pozitivne stvari o vrtiću...

Četvrte, a to je moj savjet, ne planiraj adaptaciju previše unaprijed. Isplaniraj si prvi dan, a ond kreni slijediti situaciju koja se otvori. Može biti da dijete uopće neće biti u drami, da će treći dan moći ostati bez problema cijeli dan (jer svi su klinci već tamo, adaptirani) pa nemoj otezati. Ako vidiš da je situacija dobra, ostavi ga dulje nego si planirala. Ili obrnuto, ako vidiš da ti je dečko u većoj banani nego si očekivala, odi polakše.

Može se dogoditi da ti prvi tjedan bude dramio toliko jako da će ti biti bad, a onda drugi tjedan se uklopi bez problema, ili treći. A može se dogoditi da tek malo plače...i da onda to potraje dva mjeseca...

Različiti su klinci, prepusti njemu tempo da se privikne na novu sredinu, da izabere kako da odžaluje što više nije s tobom i da uroni u novi svijet koji će mu sigurno donijeti mnogo novih doživljaja, iskustava i znanja...

Moja devojčica se na vrtić prilagođavala oko mesec dana, ali je sve prošlo bez suza. Tete su bile super, i tokom nekoliko prvih dana su procenjivale kakvo je koje dete i u odnosu na prve reakcije i potrebe roditelja dogovarale sa mamama tempo adaptacije. Meni je i ranije bilo jasno da ćemo upasti među teže prilagodljivu decu jer je mala bila jaaaako vezana za mene i generalno u tom uzrastu nepoverljiva prema drugim ljudima. Iako je tete poznavala od ranije (sin je išao u isti vrtić pa ih je viđala skoro čitavu godinu), ipak nije nikako htela da ostane tamo sama.

Pravilo u našem vrtiću je bilo takvo da mame mogu prvih dana ostati u vrtiću, ali samo sedeći na klupi gde ih dete vidi - dete sme da dođe do mame, i da tamo i bude neko vreme i posmatra sa "sigurne" udaljenosti igru, ali mama ne sme da šeta po vrtiću i da se tamo igra sa detetom. Deca tada ostaju samo sat-dva.
Druge nedelje, mame mogu biti u vrtiću, ali u garderobi gde ih dete ne vidi direktno, ali zna gde je mama, može da dođe da se sa njom pozdravi, ali ne može da se zadržava u garderobi nego se odmah vraća u sobe za igru.
Posle toga sledi period kada mama ostavlja dete samo u vrtiću - prvo na kratko, recimo pola sata, pa posle sve duže i duže. Pravilo je bilo da se mama svakako svaki put pri odlasku pozdravi sa detetom, i kaže da ide i da će doći ponovo. Kad mama ode, tete na svaku naznaku ili pitanje deteta gde je mama, uvek odgovaraju da je mama otišla nešto da uradi (recimo, kupi hranu u supermarket) i da će svakako doći, i da ni jedno dete ne ostaje u vrtiću. To su ponavljale milion puta svakom detetu...

Mi smo imali usput i problem dvojezičnosti - mala je krenula u vrtić na nemačkom jeziku, koji nikada ranije nije koristila. Bilo mi je žao u početku jer sam se pitala kako će neko da je uteši ako bude tužna, kad ne razumeju ni tete nju, a ni ona tete. Pošto je moja devojčica i u tom uzrastu obožavala slikovnice, smislila sam da joj pomoću slika probam objasniti šta joj se to dešava. Napravila sam joj foto-svesku. Na naslovnoj strani je bila slika gde je vodim u vrtić, sa bratom. Na svakoj stranici je bio jedan odsečak dana. Prva strana - buđenje u krevetiću, presvlačenje, doručak, spremanje za vrtić. Druga strana - na putu do vrtića, dolazak u vrtić, presvlačenje u garderobi. Treća strana - aktivnosti pre užine (slaganje puzzle, jer je to obožavala), postavljanje stola, užina, umivanje posle užine. Potom su se nizale stranice sa tipičnim aktivnostima u vrtiću (slikanje, plastelin, igre za stolom, igre uloga, muzika, ples...). Pri tom sam se trudila da na slikama budu i tete i drugari. Jedna stranica je bila posvećena presvlačenju pelene, i spremanju u garderobi, pred izlazak na igralište. Pa onda aktivnosti na igralištu. Potom je na jednoj stranici bilo i par slika na kojima sam joj htela dočarati šta ja radim dok je ona u vrtiću - mama u raznim fazama kućnih poslova, mama među brdom knjiga koje mora da pročita (spremala sam važan ispit), mama ispred supermarketa koji dete poznaje, slika korpe sa namirnicama koje dete poznaje... I na kraju, glavna slika, preko cele stranice, ona u mom naručju kad sam došla po nju da je vodim kući. I još slika kada nas dve idemo pa brata u drugi vrtić...
Pomoću ove foto-sveske, adaptacija je bila značajno olakšana. Ne samo za moju devojčicu, nego i za drugu decu. Svi su obožavali da je "čitaju". Tete su bile oduševljene i još uvek je rado koriste u vrtiću.

Margaretice, mislim da je odlično što imaš taj luksuz (kao i ja tada) da se polako adaptirate na vrtić, i dete i ti. Moraš prvo detaljno da se raspitaš oko pravila u vašem vrtiću, pa da zajedno sa tetama smislite šta je najbolje rešenje. Dobra komunikacija od starta je jako važna.

Srećno!

Citiraj:

---

Ame prvotno napisa

Pošto je moja devojčica i u tom uzrastu obožavala slikovnice, smislila sam da joj pomoću slika probam objasniti šta joj se to dešava. Napravila sam joj foto-svesku. Na naslovnoj strani je bila slika gde je vodim u vrtić, sa bratom. Na svakoj stranici je bio jedan odsečak dana. Prva strana - buđenje u krevetiću, presvlačenje, doručak, spremanje za vrtić. Druga strana - na putu do vrtića, dolazak u vrtić, presvlačenje u garderobi. Treća strana - aktivnosti pre užine (slaganje puzzle, jer je to obožavala), postavljanje stola, užina, umivanje posle užine. Potom su se nizale stranice sa tipičnim aktivnostima u vrtiću (slikanje, plastelin, igre za stolom, igre uloga, muzika, ples...). Pri tom sam se trudila da na slikama budu i tete i drugari. Jedna stranica je bila posvećena presvlačenju pelene, i spremanju u garderobi, pred izlazak na igralište. Pa onda aktivnosti na igralištu. Potom je na jednoj stranici bilo i par slika na kojima sam joj htela dočarati šta ja radim dok je ona u vrtiću - mama u raznim fazama kućnih poslova, mama među brdom knjiga koje mora da pročita (spremala sam važan ispit), mama ispred supermarketa koji dete poznaje, slika korpe sa namirnicama koje dete poznaje... I na kraju, glavna slika, preko cele stranice, ona u mom naručju kad sam došla po nju da je vodim kući. I još slika kada nas dve idemo pa brata u drugi vrtić...
Pomoću ove foto-sveske, adaptacija je bila značajno olakšana. Ne samo za moju devojčicu, nego i za drugu decu. Svi su obožavali da je "čitaju". Tete su bile oduševljene i još uvek je rado koriste u vrtiću.

---

Svaka čast na ideji i kreativnosti!

Super su mi ove fotke, mislim da klincima jako pomognu.

Nisam pobornik ostajanja roditelja u vrtiću. Nakon nekog vremena mama ipak mora otići, i zapravo tek tad počinje prava adaptacija.

S E. i H. nije ni bilo prave adaptacije, krenuli su u vrtić a ja sam nakon par dana dobila novi posao pa je bilo svakako.

S T. sam imala vremena mjesec dana, i to je bila prava adaptacija. Počela sam je ostavljati na 15 minuta, pa vrlo polako produživala osluškujući nju. Naravno, sve u dogovoru s tetom.

Naglasila bi da je najbitniji pozitivan stav roditelja, i pazite što pričate pred njima. Iznenađujuće je koliko upijaju, ma kako mali bili.

Ame, prekrasno!

I moja curka na jesen kreće u vrtić, imati će tad 34 mjeseca. Brine me i adaptacija, a pomalo i to što ju za vrijeme trajanja adaptacije nakon boravka u vrtiću neću ja pokupiti nego čuvalica. Zapravo, hoću, nekih tjedan dana... ali dulje od toga neću moći, moram godišnji ostaviti i za more i za nepredviđene situacije.

Pratim temu.

Adaptacija ja jako individualna, i zapravo uopće je ne možeš prognozirati.
Moj prvi se adaptirao bez problema, četvrti dan je ostao spavati u jaslicama. Nikad nije negodovao, savršeno!

Srednja se malo opirala, ali adaptacija je trajala oko 2 tjedna, uz cendranje na ostavljanju oko mjesec dana. Sve u svemu, prosječno ok.

Najmanji-katastrofa, derao se svo vrijeme u jaslicama, znao bi promuknuti od deranja. Ostajao je prva dva tjedna po po sata, onda još dva tjedna do ručka. Onda je počeo sjediti za stolom za ručkom, ali nije htio jesti. Nakon mjesec i pol je poručao (konačno!). Toliko je otprilike trajala njegova adaptacija, derao se na rastanku oko 2 mjeseca.
Sad sretno ide teti...

Svi troje su krenuli u jaslice s 13-15 mjeseci.

Negdje sam čitala da su adaptirani kad u vrtiću počnu spavati i jesti bez problema.
Hm (...sad razmišljam o svojoj koja tamo jede duple porcije i spava duplo više nego doma).

pa ne znam baš
moja je spavala i jela bez problema od početka
ali je duže od godinu dana plakala ujutru

kod nas roditeljima nije dozvoljeno da budu sa detetom u vrtiću
tako da smo je mi od prvog dana ostavljali
prve nedelje na sat-dva
druge dve do spavanja
i četvrte i na spavanju

To kaj plače ujutro ne znači da nije adaptirana. I moj još ponekad plače ujutro..zato jer ne voli vrtić (ni nikad neće)..ali tamo se igra, jede, spava, nikakvih problema nema.

Pa po meni adaptacija i znači priviknuti se na nešto. Ne znači i voljeti to. I ja sam se adaptirala na svakodnevno putovanje od 180-200 km pa mi isto dođe da plačem ujutro.

Hvala curke, kako je netko gore rekao, imam tu privilegiju odraditi adaptaciju u koliko god vremena bude potrebno, zato i pitam, voljela bih iskoristiti tu odličnu mogućnost na najbolji mogući način.
Mislila sam predložiti da barem 6 dana ostanem s njim: od 15 minuta pa naviše; a da onda on ostaje sam od 15 minuta pa naviše, ovisno o tome kako se bude ponašao i prihvaćao novu situaciju. A i ja, da budem iskrena.

Što se pozitivnog stava o vrtiću tiče, razumski gledano, stav je pozitivan; osjećajno, postoji strah neću li tim potezom narušiti odnos međusobnog povjerenja i njegovo samopouzdanje.

Dogovori se s tetama. Mislim da je 6 dana puno, ali to je jako individualno..mozda je vama baš taman..I slušaj ih..ako ti predloze da ga ostaviš, ostavi ga. One su prosle vec na stotine adaptacija i znaju procijeniti kaj treba, dok smo mi mame uvijek hiperemotivne u tim trenucima

Isto mislim da je 6 dana puno. Vrtić ima svoj program koji mora pratiti, neke aktivnosti, izlaske van. Mislim da bi im roditelj dosta poremetio dnevni raspored i ritam grupe. Ali ako tete kažu da može...
Ja sam samo prvi dan ostala pola sata. Drugi sam ga samo ostavila (na cca 1 sat) i onda sve dulje... nako 2 tjedna je ostao cijeli dan. Ali mi je trebalo oko 2 mjeseca da se adaptira. To što ostane cijeli dan, ne znači da je adaptiran. Moj se budio po noći i plakao ta prva dva mjeseca. Kad se to smirilo, pretpostavila sam da je adaptacija gotova.
Od početka je u vrtiću jeo sve i spavao bolje nego doma.

Citiraj:

---

LolaMo prvotno napisa

dok smo mi mame uvijek hiperemotivne u tim trenucima

---

offt: ja sam hiperemotivna u svim situacijama :coffee:

ja sam prije polaska u vrtic (s 2 i pol) prvo krenula u igraonicu. naime, do tada nikad nije ostajala negdje sama, a da to nisu baka i dida.
prvo sam stajala kraj ograde (nekoc igraonica u TL na zitnjaku) tako da me vidjela. pa sam sljedeci put rekla da idem kupiti sta trebam i otisla na jako kratko. pa onda na pola sata.
u vrticu sam isto planirala laganu i dugu adaptaciju, no vec su mi treci dan rekli da ne ulazim.
nije proslo bas slavno. ona je jako plakala prilikom odvajanja, a bome i ja. (emotivka, prvo dijete i takoto).
nije dugo ostala sama, sat vremena.
peti dan su trazili da ostane od jutra dok nije isla spavati (dogovorili smo se da nece spavati dok ne bude spremna), bila je jedno 3h narednih 2mj. a onda je sama trazila da ostane spavati.
u pocetku joj je bilo fora, a onda su krenule muke, pocela je piskiti u krevet u vrticu (nakon skoro godinu dana sto je skinula pelenu). mislim da se ful adaprtirala nakon 6mj.

moja greska je sto se nisam znala postaviti prema tetama i lijepo ih pitati i predloziti im moj plan jer ipak najbolje znam svoju malu.
jedino sto su mi rekli da njima odgovara da krenemo u 10. mj. kad im prodje adaptacija ostalih.

na tvom bi mjestu otisla na individualni razgovor s tetama prije adaptacije i porazgovarala.

[QUOTE=margaretica;2547357
Što se pozitivnog stava o vrtiću tiče, razumski gledano, stav je pozitivan; osjećajno, postoji strah neću li tim potezom narušiti odnos međusobnog povjerenja i njegovo samopouzdanje.[/QUOTE]

Nitko nije ovo komentirao, zar vi niste razmisljali o tome? Bojim se slamanja djeteta. To niposto ne znaci da nece ici u vrtic jer su prilike takve kakve jesu, namjera mi je bila ostati s njim do 3 ali to vise ne moze biti opcija.

Poslije cu staviti neke linkove vezano za adaptaciju pa ce me zanimati vase misljenje.

Margaretice, razumijem tvoj strah, ali zar ti mislis da su svi oni koji su djecu poslali u jaslice (ili na čuvanje) prije treće godine slamali dijete?

Doista ne osjećam da smo mi narušile odnos povjerenja, da joj je palo samopouzdanje ili da smo je na bilo koji način slomili. Jutros je bila sretna što ide u vrtić, a otkako ide u vrtić primijetili smo napredak na mnogim poljima iako smo i prije puno radili i komunicirali s njom. Nama i mnogima s kojima komuniciram vrtić se pokazao kao vrlo pozitivna opcija (moje najveće zamjerke tiču se npr. prehrane).

Čini mi se da si ti tu vrlo osjetljiva i nesigurna i da bi se to moglo preliti na dijete.

Pripremaj ga i prije polaska, pričaj mu o vrtiću, šećite do tamo, mi smo npr. popodne znale ući u prostor vrtića gdje su tobogani i ljuljačke pa smo malo bile tamo (to je kod nas sve otvoreno), pa ga malo daj na cuvanje tati ili nekom drugom da se navikne da ti odlazis i vracas se...

Nemoj njegovu emotivnu reakciju koja sigurno nece izostati gledati kao na slamanje, vec kao na normalan tijek prilagodbe na nesto novo i drugacije, ali na jedan nacin takodjer pozitivno.

Slažem se da strah i negodovanje roditelja glede vrtića može negativno utjecati na adaptaciju. Djeca osjete i više nego što bi mi htjeli. Ako je vrtić za roditelja nešto normalno i ako roditelj ima puno povjerenje u tete kojima predaje svoje dijete, onda će i to dijete biti sigurnije i imati pozitivan stav.
Ako osjeti nesigurnost i strah kod roditelja, ili nepovjerenje prema tetama, mislim da bi onda adaptacija mogla biti bolnija i dulja.
Moj i danas kaže da neće u vrtić. Objasnim mu da ja idem na posao i tata ide na posao i pitam ga gdje on misli biti za to vrijeme. I onda sam zaključi da ide u vrtić. Nevoljko, ponekad sa suzama, ali ide.

pa ja mislim da je to neka vrsta slamanja.
ako dijete ne zeli tamo biti.
a mora.
no to je nuzno i to je tako. i nije ni prvo ni posljednje u zivotu.

no ne utjece na odnos djeteta i roditelja i toga se nemoj bojati.

Pa da..slamanje iliti adaptacija ljepse rečeno.
Ja sam jutros očekivala suze (bili smo doma preko cijelih praznika), ali nije ih bilo :-)

Meni je to slamanje baš teška riječ, ono tipa "slomio si mu duh".
To je životna škola, mora naučiti da neće raditi samo stvari koje žali, nego neke i koje mora. Kao npr. pranje zuba ili mijenjanje pelena. :-) Uostalom, nakon nekog vremena, djeca upoznaju svoje tete i zavole ih. Nama ostaje u sjećanju taj period kao težak, oni zaborave.

ja sam očito imala sreće sa svojim curama, pogotovo s mlađom
starija je krenula bez problema, nije nikad ni zaplakala
problem je počeo kad je trebala počet spavat tamo, a to nije željela (jer ni doma nije spavala od kad je napunila godinu dana)
pa su se tete trudile i trudile da je 'nauče' spavat, ali su nakon mjesec dana odustale pa je onda bilo super (i u tih mjesec dana je veselo išla u vrtić, dramila je samo oko spavanja)
mlađa je krenula kao na adaptaciju, koja je trebala trajat 2 tjedna, ali je već 3. dan ostala na ručku, a 5. dan prespavala. Ide jako rado u vrtić, nikad nije zaplakala. Ona je mali veseljak pa je svi u vrtiću znaju, a ostaje najduže od sve djece iz njene grupe, pa onda bude sama s tetama (koje obožava!). Ona nema problema sa spavanjem, voli spavat :)

Citiraj:

---

bella77 prvotno napisa

Meni je to slamanje baš teška riječ, ono tipa "slomio si mu duh".
To je životna škola, mora naučiti da neće raditi samo stvari koje žali, nego neke i koje mora. Kao npr. pranje zuba ili mijenjanje pelena. :-) Uostalom, nakon nekog vremena, djeca upoznaju svoje tete i zavole ih. Nama ostaje u sjećanju taj period kao težak, oni zaborave.

---

kako ko. moja sestra i 30g kasnije pamti to kao najgori period zivota :D

a slamas dijete kad odbija uci u AS i kad se bori glasom, rukama i nogama, pa ga silom drzis u njoj dok ga ne vezes i slusas kako urlice dok se ne umori.
sve sto je protiv djetetove volje, slamas tu volju. pa kad nakon x puta ovakvog sjedanja u auto udje i sjedne u miru, dijete se adaptiralo. a zapravo je prihvatilo da tako mora biti i da tu gubi.
i svaki put kad dijete zelimo "ukalupiti" i idemo protiv njegove volje, lomimo ga. mrvu po mrvu. od rodjenja do smrti.
kako le lolamo rekla, to se fino zove adaptacija.
prilagodba.
kod nekih je neprimjetna, a kod nekih narocito intenzivna i burna.

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

a slamas dijete kad odbija uci u AS i kad se bori glasom, rukama i nogama, pa ga silom drzis u njoj dok ga ne vezes i slusas kako urlice dok se ne umori.sve sto je protiv djetetove volje, slamas tu volju. pa kad nakon x puta ovakvog sjedanja u auto udje i sjedne u miru, dijete se adaptiralo. a zapravo je prihvatilo da tako mora biti i da tu gubi.

---

Adaptacija na vrtić trajala je jako kratko, ali adaptacija na AS pune dvije godine, toliko je otprilike skoro svaki dan u njoj urlala. Već neko vrijeme ulazi i sjeda u miru :predaja: ali ne vidim da je baš slomljena, lol. Šala, mala. U pravu si, Leonisa, to je život.

http://www.youtube.com/watch?v=xH9RIoS_qXk - na rubu znanosti

http://www.youtube.com/watch?v=y_fOmA6Ks4c - adaptacija na vrtić

Ja mislim da nisu uzalud prve tri najvažnije, puno se tu događa, a poglavito u razvoju, kako se to naziva: unutarnjeg sustava.

Zbog toga mislim da je najbolje da ptica sama odleti iz gnijezda kada joj je vrijeme za to, ja kao majka osjećam da moj ptić još nije spreman na to. To ne znači da neka djeca nisu prije spremna ili da su jednostavno takvog karaktera da se lako prilagođavaju ma što se događalo. Također, da bi se olakšao taj let valjda postoji prilagodba na vrtić i ona mora biti polagana. Nekako mi se čini da slamanje dolazi u intenzivnijem obliku ako se prilagodba radi brzo. A možda i samo lupetam jer još ne znam o čemu pričam.

Moj lako ostane i s bakom i s tatom i s tetom, ali to je rodbina koju poznaje cijeli život i to nije isto kao vrtić.

Kako bi se prilagodba na vrtić barem približila nekom ostanku kod nekoga, očekujem da sve ide sporo, puževim korakom, kako bi dijete prvo steklo sigurnost u prostor, pa u tete i na kraju i u djecu koja ga za sada uopće ne zanimaju osim što u njima vidi prijetnju za svoje igračke, a što je i sasvim normalno za ovu dob.

Što se tiče pričanja o vrtiću, ja sam mu nekoliko puta rekla da će ići u vrtić, bio je jednom vidjeti kada smo predavali papire; pokazivala sam mu na slikovnicama kako je u vrtiću i kako se tamo igra, jede, spava itd skrenuvši mu pažnju da će mama i tata biti s njim samo malo i da će to biti njegov posao kao što mama i tata imaju svoj bla bla bla, ali sve u svemu, nisam mu puno pričala o tome niti širila entuzijazam jer mislim da bi osjetio da pričam jedno, a nisam sigurna u ono što pričam, tako da sam mu samo nabrojala činjenice i mrvicu ih prilagodila njegovoj dobi i nadam se da je uspio nešto od toga pohvatati.

Tako da ćemo u prilagodbu krenuti skupa, hrabro i dan po dan, razgovarala sam s osobljem vrtića i za sad jesu za individualni pristup, vidjet ćemo kada krenemo kako će ići, ići ćemo korak po korak i teškoće rješavati u hodu.

Svatko poznaje svoje dijete, nisam nerealna i znam njegove bolje i lošije strane, zato i znam da prilagodba u našem slučaju treba trajati duže od dva tjedna. Znam da će nakon dužeg perioda na blag i nenasilan način moje dijete prihvatiti i vrtić i tete i činjenicu da tamo ostaje bez nas i da će se u konačnici i tome radovati. Samo treba doći do toga, a to ne ide preko noći.

Uglavnom puno pričam, a teško je pričati o nečemu što se ne pozna, postoji strah od nepoznatog. Vidjet ćemo za koji mjesec.

margaretica, nemoj se ljutiti al prva stvar koja bi tvom djetetu definitivno olakšala prilagodbu je promjena TVOG stava.
Mislim da stvarno briješ, evo iskreno od mene. Kakava slamanja, nepovjerenje, samopouzdanje,...dapače sve su to priliek za dijete da učvrsti svoje povjerenej u roditelja, ojača svoje samopouzdanje. Ne stignem sad na dugo.

I da 6 dana je punooooo, tako otežavaš kako netko reče i svom djetetu. Uvidjet ćeš to na licu mjesta, al bolje da se ne zalijećeš kad ti svi kažemo da ostajanje djeteta s roditeljem na duže razdoblje u vrtiću nema pozitivnom efekta. Ti očito pičiš po svome.

Šta kažeš da pustiš tete da one predlože plan adaptacije jer su ionako odradile stotine adaptacija i znaju svoj posao uz dužno poštovanje da ti najbolje poznaješ svoje dijete. Al ovaj put će dijete biti u drugom okruženju i nije moguće da se tete dosad nisu susrele sa "sličnim" tipom djeteta kao tvoje.

Opusti se, ako promijeniš stav možda sve zajedno bude trajalo puno kraće i lakše. Sretno!

Moja djeca nisu imala prilagodbu sve je išlo za 5 od početka. i tebi želim tako!

Citiraj:

---

margaretica prvotno napisa

Ja mislim da nisu uzalud prve tri najvažnije, puno se tu događa, a poglavito u razvoju, kako se to naziva: unutarnjeg sustava.

Zbog toga mislim da je najbolje da ptica sama odleti iz gnijezda kada joj je vrijeme za to, ja kao majka osjećam da moj ptić još nije spreman na to. To ne znači da neka djeca nisu prije spremna ili da su jednostavno takvog karaktera da se lako prilagođavaju ma što se događalo. Također, da bi se olakšao taj let valjda postoji prilagodba na vrtić i ona mora biti polagana. Nekako mi se čini da slamanje dolazi u intenzivnijem obliku ako se prilagodba radi brzo. A možda i samo lupetam jer još ne znam o čemu pričam.

Moj lako ostane i s bakom i s tatom i s tetom, ali to je rodbina koju poznaje cijeli život i to nije isto kao vrtić.

Kako bi se prilagodba na vrtić barem približila nekom ostanku kod nekoga, očekujem da sve ide sporo, puževim korakom, kako bi dijete prvo steklo sigurnost u prostor, pa u tete i na kraju i u djecu koja ga za sada uopće ne zanimaju osim što u njima vidi prijetnju za svoje igračke, a što je i sasvim normalno za ovu dob.

Što se tiče pričanja o vrtiću, ja sam mu nekoliko puta rekla da će ići u vrtić, bio je jednom vidjeti kada smo predavali papire; pokazivala sam mu na slikovnicama kako je u vrtiću i kako se tamo igra, jede, spava itd skrenuvši mu pažnju da će mama i tata biti s njim samo malo i da će to biti njegov posao kao što mama i tata imaju svoj bla bla bla, ali sve u svemu, nisam mu puno pričala o tome niti širila entuzijazam jer mislim da bi osjetio da pričam jedno, a nisam sigurna u ono što pričam, tako da sam mu samo nabrojala činjenice i mrvicu ih prilagodila njegovoj dobi i nadam se da je uspio nešto od toga pohvatati.

Tako da ćemo u prilagodbu krenuti skupa, hrabro i dan po dan, razgovarala sam s osobljem vrtića i za sad jesu za individualni pristup, vidjet ćemo kada krenemo kako će ići, ići ćemo korak po korak i teškoće rješavati u hodu.

Svatko poznaje svoje dijete, nisam nerealna i znam njegove bolje i lošije strane, zato i znam da prilagodba u našem slučaju treba trajati duže od dva tjedna. Znam da će nakon dužeg perioda na blag i nenasilan način moje dijete prihvatiti i vrtić i tete i činjenicu da tamo ostaje bez nas i da će se u konačnici i tome radovati. Samo treba doći do toga, a to ne ide preko noći.

Uglavnom puno pričam, a teško je pričati o nečemu što se ne pozna, postoji strah od nepoznatog. Vidjet ćemo za koji mjesec.

---

ovo boldano sigurno nije pravi pristup da se olakša adaptacija, mislim da griješiš i da ćeš ti puno teže podnijet adaptaciju nego tvoje dijete.

i zašto bi djeca bila djetetu samo prijetnja za igračke??!!! sorry al ja tako nisam doživjela ponašanje ni svoje ni tuđe djece. Sin mi je otrpiliek star kao i tvoj.
Meni je on već razumno dijete koje se već naveliko igra s drugom djecom i sekom, i to već duuuuugo.

Istinski vam želim sreću al mislim da će tebi biti teže nego sinu. Ovako na prvu po tvojim emocijama.

margaretica, ja te razumijem. :)

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

margaretica, nemoj se ljutiti al prva stvar koja bi tvom djetetu definitivno olakšala prilagodbu je promjena TVOG stava.
Mislim da stvarno briješ, evo iskreno od mene. Kakava slamanja, nepovjerenje, samopouzdanje,...dapače sve su to priliek za dijete da učvrsti svoje povjerenej u roditelja, ojača svoje samopouzdanje. Ne stignem sad na dugo.

I da 6 dana je punooooo, tako otežavaš kako netko reče i svom djetetu. Uvidjet ćeš to na licu mjesta, al bolje da se ne zalijećeš kad ti svi kažemo da ostajanje djeteta s roditeljem na duže razdoblje u vrtiću nema pozitivnom efekta. Ti očito pičiš po svome.

Šta kažeš da pustiš tete da one predlože plan adaptacije jer su ionako odradile stotine adaptacija i znaju svoj posao uz dužno poštovanje da ti najbolje poznaješ svoje dijete. Al ovaj put će dijete biti u drugom okruženju i nije moguće da se tete dosad nisu susrele sa "sličnim" tipom djeteta kao tvoje.

Opusti se, ako promijeniš stav možda sve zajedno bude trajalo puno kraće i lakše. Sretno!

Moja djeca nisu imala prilagodbu sve je išlo za 5 od početka. i tebi želim tako!

---

Slažem se sa Lili.

Manje razrađuj iracionalne scenarije i šta bi bilo kad bi bilo...odvedi djete u vrtić ako mora ići, nije ni prva ni zadnja koja tamo ide, tete znaju svoj posao i imaj povjerenja da će ga dobro odraditi. Ako baš bude nekih krupnih stvari koje te smetaju, onda reagiraj. Do tada nema potrebe za filozofiranjem.

Moja cura koja je krenula sa 4.5g je obožavala vrtić od prvog dana, jer joj je baka već bila dosadna. Mali, krenuo sa 1.5g, pa smo odustali, ponovno krenuo sa 2.5g i evo, nakon 4mj još uvijek ne voli vrtić, ujutro cendra...ali šta da radim, mora ići. Ostaje do 1130h, duže će ostati i kad bude morao, sad još ne mora, ali iduće jeseni, htio-ne htio, ostaje.

I OK, margaretica zna najbolje svoje dijete, ali moje iskustvo je da se djetetu ne treba previše objašnjavati i imati "visinske" pripreme....ako dijete skuži da je to roditeljima velika stvar, onda i ono počne filozofirati...a ako se taj odlazak u vrtić prikaže kao neka normalna stvar, oko koje ne treba puno filozofirati, onda se i dijete tako postavi.

Znate kaj, a mozda je prilagodba u nasim vrticima takva kakva je jer tete ni vrtici a cesto ni roditelji nemaju resursa za drugaciju (mozda bolju, mozda ne), a ne zato jer je tako bas najbolje za dijete.
Moje dijete je proslo prilagodbu u privatnom vrticu vani, i to izgleda malo drugacije. Prvi tjedan dolazila sam s njom na dva sata, dok se ona igrala s grupom ja sam sjedila na ulazu u prostoriju. Tek nakon par dana pocela sam odlaziti na pola sata, pa na sat, ali ostajala sam unutar vrtica. Drugi tjedan je pocela ostajati po dva sata sama, krajem tjedna je prvi put rucala.
Tijekom cijele adaptacije koja sluzbeno traje 2 tjedna za dijete je zaduzena jedna teta koja se bavi skoro iskljucivo s novim djetetom, da se povezu, i ta teta ostaje djetetova "referentna" teta i kasnije (znaci ona s kojom se moze pricat o djetetu, koja biljezi sto treba itd).
Znam da ovo ne pomaze s prakticne strane jer nije u Hrvatskoj, ali samo hocu reci da ima nacina i nacina, a ne mora bas biti da tete koje su odradile 100 adaptacija znaju najbolje kad predlazu kratku i naglu adaptaciju. Mozda nemaju uvjete za drugo.

I naravno da smo vrtic prikazali kao nesto pozitivno i vrijedno za dijete od 2,5 godine koliko je imala, ali svejedno je rijec o velikoj promjeni - bez dramatiziranja, krece nova faza djetetovog zivota i odrastanja, to je cinjenica

Citiraj:

---

Deaedi prvotno napisa

I OK, margaretica zna najbolje svoje dijete, ali moje iskustvo je da se djetetu ne treba previše objašnjavati i imati "visinske" pripreme....ako dijete skuži da je to roditeljima velika stvar, onda i ono počne filozofirati...a ako se taj odlazak u vrtić prikaže kao neka normalna stvar, oko koje ne treba puno filozofirati, onda se i dijete tako postavi.

---

bravo Daedi tocno u bit!

Charlie

vidis razlicita su iskystva i vani. Moja seka koja zivi u njemackoj gdje imaju mali broj djece u grupi i sl. je imala vrlo slicnu adaptaciju kao i mi ovdje jer strucni kadar smatra da je to najbolji nacin za dijete bez razvlacenja.

a eto vi ste imalu dobro iskustvo koje je drugacije.
a sto ako dijete ne klikne s referentnom teton nego onom drugom? meni je to opredjeljivanje onak upitno.

mi sa adaptacijom krećemo slijedeći tjedan.malena ima 16.mj. i bit će najmlađa u grupi. društvena je i vesela, sada ju trenutno čuva baka ali baka nam za mjesec dana odlazi pa moramo ići u vrtić.
znam da će biti suza ali drugačije ne može biti.
a sada ćemo vidjeti za koliko će se priviknuti na vrtić.
ostavila sam joj mjesec dana za adaptaciju, malo ću je voditi ja, pa uskače MM i onda je tu baka.

Znam Lili, ja sam samo htjela ukazati da ima razlicitih pristupa nego sto je ovaj koji kod nas prevladava.
Inace, referentna teta se moze promijeniti, ako se zeli (mi smo imali srece da smo dobili bas onu koja je meni tijekom razgledavanja vrtica najbolje kliknula, iako su sve drage), ali sve tete se brinu o djeci i rade s njima, tako da ih dijete sve upozna, u nasem slucaju i zavoli; referentna ima najvecu ulogu u pocetku da dijete pomazi, bude mu na raspolaganju tijekom krizica, ukljucivanja u grupu...