Separacija i individualizacija - Margareth Mahler - zna li itko nešto više

Malecki i ja smo bili kod dječjeg psihologa, po njemu je uzrok nepričanju što ga moje ponašanje vraća u tzv. simbiotsku fazu.
Dao mi je nekoliko primjera u kojim svojim ponašanjem dopuštam djetetu da vodi naš odnos, u kojima odnos ne vodim ja (u pravu je čovjek, ne poričem :mrgreen: )
Njegovi savijeti mi nisu u potpunosti jasni, razumijem o čemu priča, ali ne znam kako se konkretno ponašati u situacijama kad moj malac eskalira i inzistira na povezanosti.
Dao mi je preporuku knjige M. Mahler, Separation - individualisation - ima li itko? Je li itko pročitao?
Od kud da krenem?
Potrebni su mi savjeti i podrška jer su mi misli totalno zbrkane, a trebam promijeniti ponašanje.
Help :-(

A kakvo je to tvoje ponašanje? Daj primjer..

A miša mu, trebao ti je dati primjer kako se trebaš ponašati uz preporuku knjige.

Primjer: dolazimo kod njega, mali počinje plakati. Ja ga tjesim, dajem dudu, igračke, on eskalira do povraćanja. Kaže dr da mali vodi odnos, ne ja. Trebala sam malom skinut jaknu i reć mu da sjedne. A ja panicarim umjesto da ga smireno vodim.

Ovo sam uspjela pronaći na hrvatskom:

Unutar teorije objektnih odnosa ističe se posebna teorija separacije-individuacije (Mahler, 1979.). Mahler u objašnjenju
separacije u ranom djetinjstvu izdvaja četiri faze u kojima se odvija različita priroda interakcije majka-dijete. Za razumijevanje prirode procesa separacije posebno se ističe značenje djetetovih najranijih iskustava u zadovoljenju potreba i emocionalnoj dostupnosti majke. U prvoj godini života dijete postupno iz stanja simbiotske vezanosti s majkom, usporedo s
kognitivnim i motornim razvojem, postaje svjesno svoje individualne egzistencije. Proces separacije olakšava i mogućnost
fizičkog odvajanja od majke, što predstavlja važan izvor zadovoljstva, pogotovo ako majka ne ograničava slobodu djetetova
kretanja. U dobi oko dvije godine dijete opet intenzivnije traga za majkom, javlja se separacijska anksioznost koja je izraženija kod hladnijeg i udaljenog odnosa majke. To je vrijeme kad je za poželjan ishod nužno usklađivanje djetetove potrebe za emocionalnom bliskosti s majkom i uvažavanje njegove potrebe za samostalnošću. Pretjerano zaštićivanje i sputavanje samostalnosti rezultira agresijom, kao što i neprimjereno "guranje" ka samostalnosti, uz hladne odnose, može potencirati separacijsku anksioznost.
Postupno diferenciranje od majke i konačna primarna separacija moguća je u internalizaciji predodžbe majke. Roditeljska
introjicirana figura pruža izvor ugode i podrške i kad majka nije fizički nazočna (Rhodes i Kroger, 1992.). Istodobno
je ova predodžba i osnova interakcije s drugim važnim ljudima.

Žao mi je da si, umjesto ohrabrenja, od psihologa otišla s osjećajem da pogrešno radiš, a ne znaš točno što.

nema skroz veze s temom ali primijetila sam u zadnje vrijeme (tek :roll: ) da malo previse paznje dajemo kad djeca placu, pa onda oni to pocnu iskoristavati. to je ono sto je marta jednom nazvala 'griznja savjesti je precijenjena' :mrgreen:

ono kad dijete zaplace maltene se svi sjate oko njega, te nemoj plakati, te sta hoces, te ovo te ono, cijeli sou i drama. skuzila sam da treba nekad pustiti da otplacu svoje i da se spontano smire, bez da mi na svaki kmek skacemo. to naravno pricam za djecu stariju od godinu, godinu i pol. isto vrijedi u interakciji sa siblinzima, bez previse uloge suca i moderatora.

Po njemu dijete regresira u simbiotsku fazu jer nije naučio separaciju, odnosno ja mu zadovoljavam potrebe bez da ih on izrazi. U stilu da se trudim biti suviše dobra majka. Ja i psihologija smo na Vi, ne razumijem baš ni tvoj post Jurana. U teoriji mi je jasno, ali u praksi nije. A tako bi mu htjela pomoć. Malecki se muči s izrazavanjem, obuzima ga bijes kojeg ja izgleda negirao, umjesto da ga podupirem da se nauči nositi s osjećajima. Jako sam zbunjena, moram priznat

To bi onda, kao, bilo ovo:

Citiraj:

---

Pretjerano zaštićivanje i sputavanje samostalnosti rezultira agresijom

---

Nisam čitala knjigu, ali po opisima mi se čini da je vrlo teoretski nastrojena i da u njoj nećeš naći primjenu u praksi. Je li psiholog pristupačan, možeš li njega više pitati?

Mikka baza našeg problema je baš u mm-ovoj i mojoj reakciji na njegov plač, odmah bi se sjatili i tjesili, nosili...a sad dr kaže da treba bit uz njega dok on plaće, ali ne negirati osjećaje ili ga ignorirati. Ali kako? Dr je inače dobar i shvatio je odmah naše roditeljske obrasce ponašanja, nije nas osudio, već konstatirao. Jako je zauzet i ne može nas primiti idućih nekoliko tjedana :-(

Procitaj knjigu i kreni s malim zalogajima. Moras promijeniti obrazac ponasanja i to se dogadja polako. Vjerujem da ti je danas to svjeze i tesko i zelis sto prije rijesiti problem...
Mozda postoje neke radionice na tu temu?

probaj se sjetiti kako reagiras kad je sretan i smije se, jel i onda imas potrebu da se sjatis :mrgreen:

a oboje su osjecaji. mi odrasli trebamo nauciti nekako suzbiti nase (naucene) reakcije na te "negativne" osjecaje".

meni pomaze kad razmislim zasto place, tj jesu li im zadovoljene potrebe, a ne zelje. zelje me ne tangiraju vise toliko :lool:

Citiraj:

---

Sumskovoce prvotno napisa

Primjer: dolazimo kod njega, mali počinje plakati. Ja ga tjesim, dajem dudu, igračke, on eskalira do povraćanja. Kaže dr da mali vodi odnos, ne ja. Trebala sam malom skinut jaknu i reć mu da sjedne. A ja panicarim umjesto da ga smireno vodim.

---

Kako se smirio? Ti si ga smirila?
Ja tu ne vidim ništa loše, došao je u nepoznat prostor, frka mu je bila.
Jesi ga doma pripremala da idete nekud?

Stručno to je separacija i individualizacija.

A običnim jezikom naših nona rečeno: " daj ditetu života".

Nekad je i stara mudrost dobra. Konkretno, dozvoli mu da živi svojim tempom, da padne, da plače, da sam učini nešto. Budi uvijek kraj njega/ njih, tako da znaju da ćeš priskočiti kad zatreba, ali pusti ih da sami bore svoje bitke. Dok su mali, to su male "bitke", npr sam pojesti ručak, sam se popeti na klupu u parku, sam uzeti dudu... Što su veći sve je širi krug onoga što smiju i moraju sami.

A cijelo vrijeme moraju znati da si uvijek tu, na njihovoj strani, ali nisi dio njih. Lako je meni to pisati, ali nije lako tako se i ponašati. Malo-pomalo i uspjet ćeš. Napraviti samostalne i samouvjerene mlade muškarce.

Mozda necu nista pomoci,na brzaka citam, s posla.
knjiga: Raisig our children, raisin ourselfs - Naomi Aldorts (ili tako nesto).
Vrlo ukratko: ne nudis distrakcije (duda, igracke), nego validiras osecaj tipa "vidim da si tuzan sto si kod lekara", ili pustis dete da ga samo izrazi, i pustis dete da resi svoj problem. ne resavas ga ti, ali si uz njega, i nudis razumevanje za takvo osecanje, u takvoj situaciji. Tipa, "razumem da ti se ne dopada sto smo ovde", a ne "hajde da idemo odavde (ako nisi u mogucnosti) / nemoj da places / bas je ovde super (sto negira detetov subjektivni osecaj da tu nije super)"
(ovo je bila vrlo banalizovana ilustracija, ali ako mislis da bi ti to nesto znacilo, u knjizi ima puno konkretnih primera)

jao koliko slovnih gresaka u postu... evo linka na tacan naslov: http://www.naomialdort.com/book.html

nemam mudar savjet, samo :love2:

nesto slicno sam i ja dobila od psihologa kad je starija imala godinu i pol (standardna procedura na goljaku). i dan danas mi pise "majlka potice djetetovo negativno ponasanje".
pojasnila mi je upravo to- da ona place, ja skacem. no tad sam vec jasno znala razlikovati potrebe od zelja.
tada je na djelu bila MOJA zelja, a to je da "odradi" taj session. a ona nije bila raspolozena, pa sam ja cinila sve sta je zeljela da suradjuje. no na kraju nije :D

Sumsko ja mislim da YellowSky ima poentu.
I mi smo negde upali u tu zamku (dete jedinče, odrasta sa roditeljima, babom, dedom i ostalom rodbinom potpuno fokusiranom na nju).
Dakle, ti na sebe preuzimaš odgovornost za njegove osećaje. Pokušavaš da ga razveseliš, da ga utešiš, rečju ne želiš da se on tako oseća (tužno, ljuto, uplašeno). A zapravo, on mora ponekad tako i da se oseća, mora sve to da iskusi. I treba mu vaša potvrda da je sasvim OK što se tako oseća, da to nije ništa loše. I još mu treba imenovati te osećaje.
Znači bit je da sebe uspeš da istreniraš (treba vremena) da prihvatiš njegove osećaje. Ne moraš ni da ih razumeš, ni odobravaš, samo prihvatiš da se dete oseća drugačije nego što ste želeli, očekivali.

Sad sa odmakom vremena mogu da kažem da mi se čini najvažnije pomoći im da sami sebe upoznaju što pre. A to znači imenovati im osećanje, popričati ako je prilika zašto se tako osećaju. Jer kad sebe upoznaju, kad shvate šta ih ljuti, plaši, šta im smeta, onda lakše to iskomuniciraju, i brže nauče da se nose sa emocijama.

Citiraj:

---

vissnja prvotno napisa

.. da mi se čini najvažnije pomoći im da sami sebe upoznaju što pre. A to znači imenovati im osećanje, popričati ako je prilika zašto se tako osećaju. Jer kad sebe upoznaju, kad shvate šta ih ljuti, plaši, šta im smeta, onda lakše to iskomuniciraju, i brže nauče da se nose sa emocijama.

---

X
i da nauce da su sve emocije normalne.

Potpis na vissnju i YellowSky.
Sumskovoce, centar za prirodno roditeljstvo/centar uma ima radionicu na temu separacije. Meni su pomogli. Jako me uznemiravalo djetetovo plakanje (hipersenzibilan, živ, znatiželjan i sa jako puno i previše nicanja zuba - ukratko) pa sam radila slično kao i ti. I ostatak obitelji. Onda mi je voditeljica radionice u sat vremena dosta pomogla - kod pakanja bih ga primila u naručje, kayala da mi je jako žao što je tužan/ljut/jer ga boli i da je mama tu da ga utješi. I da može slobodno plakati ako će mu biti lakše. I zbilja, kad sam sredila svoju energiju pomoglo je. Drži se.

Joj, joj... Ni moj maleni ne prica, sad mu je 2 g i 8 mj. Ima fond od 12 rijeci, ali savrseno komunicira pantomimom, pa ja ne primjecujem da je frustriran zbog nedostatka verbalnog izrazavanja... Nisam jos isla ni do logopeda, a kamoli psihologa i hvata me sad osjecaj da sam nemajka sto nisam dovoljno zabrinuta sto ne govori... Mozda bas zato sto skacemo na svaku jos i neizrazenu potrebu ili zelju i ne prica...

Sumskovoce, je li problem samo sto ne prica ili ima jos nekih odstupanja od ocekivanog za dob, da tako nazovem?

Zanimljivo, i nama je u Suvagu psihologica spomenula da nemam dobar pristup, tj. u smislu da on određuje odnos, i da je on "glavni", a trebalo bi obrnuto. Također se to odnosilo na prvi pregled, kada smo došli, on je naravno malo onako, preplašeno zacendrao (iako je bio pripremljen doma i sve mu je bilo lijepo puno puta objašnjeno), ona mu je rekla da sjedne za stol na malu stolicu sam, on naravno nije htio, nego je krenuo prema vratima, pa sam ga ja uzela i rekla neka sjedi meni na krilu, što je po njoj pogrešno. E sad, ja sam joj rekla da koliko poznajem svoje dijete on ne bi sjeo sam, nego bi se uhvatio kvake i od suradnje ne bi bilo ništa, pa ni od pregleda, na što je ona rekla da je i takav pregled nešto govori i daje dijagnozu. Pa sam ja rekla da bi ipak radije da dijagnozu postavi na temelju njegovog uobičajenog ponašanja, a ne na ponašanju temeljenom na strahu od nepoznate osobe...pa smo onda nastavili dalje...nakon 10tka min sam se odvojio od mene i normalno nastavio surađivati. Da ga nisam uzela u krilo, znam da bi to preraslo u plač i pojačalo strah. Dakle, ne shvaćam šta bi bilo pogrešno da mama bude uz dijete par minuta dok se ne navikne na novi prostor i novu osobu?

No, imam i jedan drugi primjer, te separacijske anksioznosti, koja je u tom slučaju bila, po meni uzrokovana stalnim nuđenjem dojke u "kriznim" situacijama. Dakle, jedna moja poznanica je dojila na zahtjev, super. No, konstantno se dojka nudila u svim situacijama kada bi dijete nešto htjelo, ali mu se nije moglo udovoljiti, pa bi se rasplakao, a nakon suza, odmah dojka. To je dovelo do toga, da nitko drugi nije mogao izaći sa djetetom na kraj, jer nije imao adekvatno "sredstvo" smirenja, dojku. Bili smo na jednom rođendanu, i maleni (tada preko 2g) je pokušavao baciti staklenu čašu na pod. Mama mu nije dala, on se rasplakao, ona vadi dojku. Par minuta kasnije, gura se oko bazena sa lopticama s nekim drugim djetetom, mama mu ne da da udari to drugo dijete, maleni već poteže majicu, povlači 2-3x...malo se smiri do slijedećeg incidenta. Po meni je to primjer situacija koje eskaliraju, a majka to riješava na pogrešan način, umjesto razgovorom i pokušavanjem da djetetu objasni. Dijete je tu uskraćeno za verbalnu komunikaciju, a to se i reflektiralo na usporeni razvoj govora - dijete nije svoje frustracije izražavalo govorom, nego majčinom dojkom. Uglavnom, nisam ih več dugo vidjela (iskreno, izbjegavam ih), jer ne mogu gledati takve metode odgoja.

Iz mog skromnog iskustva s dvoje djece... S prvim djetetom sam i ja imala obrasce ponašanja kao i ti. Bila sam hipersenzibilna, proživljavala s njim svaki osjećaj i činila sve da "negativni" osjećaji prođu. S drugim djetetom sam puno trezvenija i hladnije glave. Tu sam kada zaplače, ali ne shvaćam to tragično i ne dajem sve od sebe da prođe, nego ga puštam da se ispuše i da sam prestane kad je dosta. To je samo jedan u nizu primjera. Rezultat - prvo dijete je bilo emotivno puno nestabilnije i nezrelije od drugog, i odgovorno tvrdim da to nije bila stvar karaktera, nego stvar moje roditeljske pogreške. Kako sam sad JA emotivno stabilnija i trezvenija, vidim da se i stariji počeo mijenjati na bolje.

Citiraj:

---

Deaedi prvotno napisa

Zanimljivo, i nama je u Suvagu psihologica spomenula da nemam dobar pristup, tj. u smislu da on određuje odnos, i da je on "glavni", a trebalo bi obrnuto. Također se to odnosilo na prvi pregled, kada smo došli, on je naravno malo onako, preplašeno zacendrao (iako je bio pripremljen doma i sve mu je bilo lijepo puno puta objašnjeno), ona mu je rekla da sjedne za stol na malu stolicu sam, on naravno nije htio, nego je krenuo prema vratima, pa sam ga ja uzela i rekla neka sjedi meni na krilu, što je po njoj pogrešno. E sad, ja sam joj rekla da koliko poznajem svoje dijete on ne bi sjeo sam, nego bi se uhvatio kvake i od suradnje ne bi bilo ništa, pa ni od pregleda, na što je ona rekla da je i takav pregled nešto govori i daje dijagnozu. Pa sam ja rekla da bi ipak radije da dijagnozu postavi na temelju njegovog uobičajenog ponašanja, a ne na ponašanju temeljenom na strahu od nepoznate osobe...pa smo onda nastavili dalje...nakon 10tka min sam se odvojio od mene i normalno nastavio surađivati. Da ga nisam uzela u krilo, znam da bi to preraslo u plač i pojačalo strah. Dakle, ne shvaćam šta bi bilo pogrešno da mama bude uz dijete par minuta dok se ne navikne na novi prostor i novu osobu?

---

kao da si opisala nas pregled. i meni takodjer to nije jasno.
ista stvar se dogodila prije 3mj. na pregledu kod fizijatra.
ja znam da moje dijete ne voli kad udje u ambulantu da ju se polegne na ledja.
ona odmah krene histerizirati.
kad krene histerizirati, ona histerizira. doslovno. ne radi nista drugo vec se u tom polozaju ukoci i dok je fras ne strefi, ne mice se.
tako i bi.
i ja sam je u jednom trenu krenula uzeti da se smiri jer tako nije niti pokazivala sta moze, sta zna napraviti, niti joj je takav pristup cinio ista dobroga.
da bi dobila verbalnu pljusku da nije ni cudo da dijete nece hodati kad je mama stalno tu da je uzme i nosi, cim ona kaze kme, evo mene da je uzmem u zagrljaj.
wtf??
ona se pocela gusiti od placa, povracati od placa, a on mi nije dao da joj pridjem jer sad ce ona skuziti da ja necu doci pa ce prohodati. nije se niti pomaknula. niti je pokazala rotaciju, kamoli posjedanje, puzanje, iskorak, podizanje...

zaista mi nije jasno kako se dijagnoza moze postaviti na temelju jednog pregleda. kako se moze steci sira slika od one koja se u tom trenu gleda, koja nije ogledni primjer svakog dana niti vaseg odnosa, ako se ne prihvati da ipak roditelj zna najbolje i zna kako ce djetetu uciniti ugodnu atmosferu u kojoj pregled moze poceti.

to me isto sjeti pregleda kod logopeda s nepune 2, sa starijom, kad je krenula: pokazi na slici, di je tutu? ajde pokazi di je busica na medi. itd. a moja kcer ju gleda ko tele, ne razumije uopce sta je pita. i logopedica vec krece piskarati dijagnozu, a ja je prekinem (nisam prije jer me prije toga oprala psihologica da nemam ja sta uplitat se u njihov razgovor i davati joj naredbe ili joj govoriti bravo- dijete od 18mj...) i kazem: L. daj pokazi auto na slici i L. pokaze. pokazi sada di je trbuh i ona pokaze.
moje dijete nije ucilo tutu niti busica, ucila je auto i trbuh. no to zna u toj prostoriji samo mama, zar ne?

Citiraj:

---

Sumskovoce prvotno napisa

Primjer: dolazimo kod njega, mali počinje plakati. Ja ga tjesim, dajem dudu, igračke, on eskalira do povraćanja. Kaže dr da mali vodi odnos, ne ja. Trebala sam malom skinut jaknu i reć mu da sjedne. A ja panicarim umjesto da ga smireno vodim.

---

Plus, davanjem igračaka i dude, potkrijepila si njegov plač. Da si mu rekla da sjedne, da će se sada igrati sa stričekom doktorom, ne bi negirala i omalovažila njegove osjećaje, ali ne bi ni dala vjetar u leđima njegovom ponašanju. Ali, potpuno te razumijem, trebalo je i meni godina i pameti da dođem do takvog razmišljanja.

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

kao da si opisala nas pregled. i meni takodjer to nije jasno.
ista stvar se dogodila prije 3mj. na pregledu kod fizijatra.
ja znam da moje dijete ne voli kad udje u ambulantu da ju se polegne na ledja.
ona odmah krene histerizirati.
kad krene histerizirati, ona histerizira. doslovno. ne radi nista drugo vec se u tom polozaju ukoci i dok je fras ne strefi, ne mice se.
tako i bi.
i ja sam je u jednom trenu krenula uzeti da se smiri jer tako nije niti pokazivala sta moze, sta zna napraviti, niti joj je takav pristup cinio ista dobroga.
da bi dobila verbalnu pljusku da nije ni cudo da dijete nece hodati kad je mama stalno tu da je uzme i nosi, cim ona kaze kme, evo mene da je uzmem u zagrljaj.
wtf??
ona se pocela gusiti od placa, povracati od placa, a on mi nije dao da joj pridjem jer sad ce ona skuziti da ja necu doci pa ce prohodati. nije se niti pomaknula. niti je pokazala rotaciju, kamoli posjedanje, puzanje, iskorak, podizanje...

zaista mi nije jasno kako se dijagnoza moze postaviti na temelju jednog pregleda. kako se moze steci sira slika od one koja se u tom trenu gleda, koja nije ogledni primjer svakog dana niti vaseg odnosa, ako se ne prihvati da ipak roditelj zna najbolje i zna kako ce djetetu uciniti ugodnu atmosferu u kojoj pregled moze poceti.

to me isto sjeti pregleda kod logopeda s nepune 2, sa starijom, kad je krenula: pokazi na slici, di je tutu? ajde pokazi di je busica na medi. itd. a moja kcer ju gleda ko tele, ne razumije uopce sta je pita. i logopedica vec krece piskarati dijagnozu, a ja je prekinem (nisam prije jer me prije toga oprala psihologica da nemam ja sta uplitat se u njihov razgovor i davati joj naredbe ili joj govoriti bravo- dijete od 18mj...) i kazem: L. daj pokazi auto na slici i L. pokaze. pokazi sada di je trbuh i ona pokaze.
moje dijete nije ucilo tutu niti busica, ucila je auto i trbuh. no to zna u toj prostoriji samo mama, zar ne?

---

Upravo to.

I naš pregled kod fizijatra sa curom prije više od 8g je bio totalni fijasko (Vinogradska), ono, morala sam je spustiti na strunjaču na leđa, i odmaknuti se..ali ona se uhvatila za mene, grčevito za kosu, majicu, histerizira, i naravno diže se na noge sva iskrivljena, penje se na prste da se popne na mene, a doktorica komentira sestri: ovo je očit primjer kako je dijete stalno u hodalici i diže se nepravilno na prste! Ja popiz.... , velim joj, nisam fikus u sobi da mi se ne obračate dok govorite o meni, a osim toga, nikad nije bila u hodalici. Dijete je u panici i zato tako reagira...uglavnom, da ne duljim, pregled je bio katastrofa, izašli smo nekom dijagnozom dystoni sindroma, da bi nakon 2 dana otišli kod Sabola po drugo mišljenje. On je samo sjedio u sobi, obučen normalno (ne u bijelom), a mi smo se 45 min igrale na strunjači. Povremeno bi mi dao uputu kako da postavim neku igračku da vidi kako će se ona okrenuti, postaviti, ustati...Na kraju ju je on kroz igru pregledao, bez plača, bez suza... Naravno da je dijagnoza bila pogrešna, nije joj bilo ništa, jednostavno je bila krupna, pa malo zato i sporija u motorici, ali u granicama normale.

Citiraj:

---

rehab prvotno napisa

Plus, davanjem igračaka i dude, potkrijepila si njegov plač. Da si mu rekla da sjedne, da će se sada igrati sa stričekom doktorom, ne bi negirala i omalovažila njegove osjećaje, ali ne bi ni dala vjetar u leđima njegovom ponašanju. Ali, potpuno te razumijem, trebalo je i meni godina i pameti da dođem do takvog razmišljanja.

---

Samo da se nadovežem, meni se čini da je tebi bilo neugodno i da si na sve moguće načine pokušavala smiriti dijete samo da prestene što je rezultiralo još gorim plakanjem, probaj ga samo primiti u krilo drugi put i ljuljuškati bez previše riječi i nutkanja ovog ili onog, ja bih tako recimo napravila u toj situaciji. Probaj nedopustiti sebi da te takve situacije uzrujaju, nema veze što plače i što drugi gledaju, smirit će se ne treba praviti bauk zbog malo suza

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

to me isto sjeti pregleda kod logopeda s nepune 2, sa starijom, kad je krenula: pokazi na slici, di je tutu? ajde pokazi di je busica na medi. itd. a moja kcer ju gleda ko tele, ne razumije uopce sta je pita. i logopedica vec krece piskarati dijagnozu, a ja je prekinem (nisam prije jer me prije toga oprala psihologica da nemam ja sta uplitat se u njihov razgovor i davati joj naredbe ili joj govoriti bravo- dijete od 18mj...) i kazem: L. daj pokazi auto na slici i L. pokaze. pokazi sada di je trbuh i ona pokaze.
moje dijete nije ucilo tutu niti busica, ucila je auto i trbuh. no to zna u toj prostoriji samo mama, zar ne?

---

Joj, ovo me podsjetilo na isto prvi pregled kod logopeda sa curom, nekih 3.5g. I sve je super ona znala, jedino smo dobili komentra da iako ima široki vokabular, ne zna sinonime (sjećam se kako se zbunila kod slike rajčice, jer mi kažemo paradajz, pa kad nije znala pokazati rajčicu na slici, ja još šapnula da pokaže paradajz, što nije bilo sa odobravanjem). I još je bio neki crtež, djevojčica, zgrada, puteljci...i kaže logopedica, pokaži kako da djevojčica dođe kući. H gleda, gleda...ja znam šta je buni..i pitam šta je: pa nema tu kuće, samo je zgrada? Ja velim, da stanuje u zgradi, pokaži kako da dođe doma...Dakle, ne kužim zašto ne vole da roditelji surađuju, kad već oni ipak bolje znaju kako dijete razmišlja.

Šumskovoće, ako možete, od srca preporučam prof.dr.Bastašića!

Naša djevojčica je uslijed traumatskog iskustva počela pokazivati simptome regresije (piškenje u gaće i sl.)

da bi kulminiralo time da više ni s nama nije htjela izaći iz stana.

U ordinaciju dr.Bastašića sam je morala unijeti - nije htjela ući kamoli skinuti jaknu.

Problem je riješen tijekom 3 seanse i uputama kako da prilagodim ponašanje.

Čovjek radi s lutkama koje sam izrađuje i naša curka mu se već u tom prvom susretu pridružila u

"igri" (od početnog odbijanja da uđe do igre je prošlo kojih 25 min).

Toplo preporučam!

Alef - da prvo tebi odgovorim, mali nije pokazivao prstom, nije koješta radio što je njegov brat radio, pa smo krenuli defektologici. Rješili smo puno toga, mali surađuje, počeo je pričati, zvati nas na interakciju, razumije gotov sve naredbe, igra se složenijih igara - dakle nije u autističnom spektru (i po drugim pokazateljima). Ovo nam je bio 2. razgovor kod psihologa, na prvom susretu je bilo bolje nego jučer.

Rehab - da, upravo to što pišeš, ovo davanjem igračaka i dude, potkrijepila si njegov plač. Da si mu rekla da sjedne, da će se sada igrati sa stričekom doktorom, ne bi negirala i omalovažila njegove osjećaje, ali ne bi ni dala vjetar u leđima njegovom ponašanju. i ovo što Mali Mimi piše ( meni se čini da je tebi bilo neugodno i da si na sve moguće načine pokušavala smiriti dijete samo da prestene što je rezultiralo još gorim plakanjem, probaj ga samo primiti u krilo drugi put i ljuljuškati bez previše riječi i nutkanja ovog ili onog, ja bih tako recimo napravila u toj situaciji. Probaj nedopustiti sebi da te takve situacije uzrujaju, nema veze što plače i što drugi gledaju, smirit će se ne treba praviti bauk zbog malo suza ) Ja sam napravila oboje, točno znate kako je bilo.
Dakle, ušli smo, pričala sam malome i po putu da idemo kod barba XY malo se igrati i pričati (pripremila sam ga koliko sam mislila da je dovoljno), rekla sam mu da je barba XY dobar i da ćemo lijepo svi pričati, on je krenuo plakuckati, pa sam ja nudila dudu i igračke (i on osjetio vjetar u leđa, jelte) i sve je eskaliralo do njegovog povraćanja. Povraćanje kao way out metodu je također naučen obrazac (ja sam ga naučila, tko drugi) jer je na zadnjem odlasku kod defektologice također namjerno izazvao povraćanje i uspio u naumu - nisam ga ostavila kod nje, već smo ostali zajedno (:lupamseuglavu:) Nakon što je povratio (dr je rekao da je sve ok, neka se ne brinem) malac je izmjenjivao faze smirenosti (dr bi ga vrlo brzo i lako smirio pitanjima Što je bilo, Tko to plače, Molim?) ali čim bi mene pogledao opet bi briznuo u plač. Ponudila sam da izađem, jer smo oboje konstatirali da bi se mali brzo smirio da mene nema.
Neko vrijeme mi je sjedio u krilu, no doc je želio da mali sjedne u svoj stolac, pa smo ga svako malo vraćali. Mali se silno odupirao tome da ja preuzmem kontrolu nad odnosom, a ja sam od neugode što je opet povratio, što ne vladam situacijom, ma što ja znam što je sve izronilo u meni, bila izgubljena i naravno da nisam uspostavila vodstvo u odnosu.
Dr je bio ljubazan i nimalo me nije osuđivao, pretpostavio je (točno) da sam MPO mama, da se zaista trudim, i ocijenio me kao Suviše dobru majku, rekao bi da trebam biti Dovoljno dobra majka, majka za 2, a ne za 5. Razumijem u teoriji što treba, ali i dalje sam izgubljena. Mislila sam da postupam za dobro djeteta, a u biti kočim njegov razvoj, baš kao Daedina majka koja sve rješava dojenjem, tako i ja rješavam sve nosanjem, dudom, igračkom, odvlačenjem pažnje itd itd. A u biti trebala bih pustiti da mi dijete iskusi i negativne osjećaje (bijes, ljutnju, frustraciju itd).
Teško mi je sada, osjećam se kao da u dvije godine nisam ništa dobrog učinila (znam, znam, to je samo prolazni osjećaj i ne rješava situaciju, ali hbg, tako se osjećam)
Interesantno je kako nemam te obrasce ponašanja sa drugim sinom, njega pustim da se suoči i s frustracijama, iznimno dobro vodim odnos, mali je otvoren i pravi mali alfa muškarac (možda ga zato hendlam lakše, jer je sam odrješit i jak karakter, pa nemam problema preuzeti vodstvo).
Još jedan aspekt naših odnosa je taj što maleni kojeg vodim psihologu spava priljubljen uz mene, teško spava ako nema odrasle osobe u krevetu (budi se nakon kraćeg vremena, često u suzama), dok njegov brat spava u svom kindaču i ne dolazi k nama u krevet. Naravno da MM misli da je bit problema u tom zajedničkom spavanju, pa se kasnije to reflektira i na budno ponašanje.

teice, hvala ti puno na preporuci, dr kod kojeg idemo je vrlo iskusan, i sam je rekao da on može rješit sinov problem vrlo brzo (u 4, max 5 seansi) ali je a)vrlo zauzet, nema slobodnih termina iduća 3-4 tjedna, em mi je rekao da bi on volio da ja promijenim svoje ponašanje, jer je u tome korijen svega, jer ću na taj način dugoročno rješiti mnogo stvari i osjećati veće zadovoljstvo sinovim uspjesima (nego što bih osjećala kada bi on "rješio" problem).

Lajkala sam sve postove u kojima sam se prepoznala, utješno mi je da nisam jedina koja ima slične probleme.

Šumsko prvo evo ti veliki hug.
Nije to ništa strašno, sve je to normalno. Ti zapravo imaš malog sa kim da uporediš pa ste potražili pomoć.
Nemaš razloga da se osećaš kao loša mama jer to nisi. Proćiće te taj osećaj.
Ako upadneš u bedak seti se da sam ja skontala da grešim u ponašanju kad je mala imala 4.5 :mrgreen:

Doktor je u pravu, kod tako male dece jedini koji treba da se menja je roditelj, onda će se i detetovo ponašanje promeniti.
Roditeljstvo je put na kome učiš i praviš greške. BIće to sve ok, nisi nikakvu kardinalnu grešku napravila.

:love2:

Bit će sve dobro...

Citiraj:

---

Sumskovoce prvotno napisa

Interesantno je kako nemam te obrasce ponašanja sa drugim sinom, njega pustim da se suoči i s frustracijama, iznimno dobro vodim odnos, mali je otvoren i pravi mali alfa muškarac (možda ga zato hendlam lakše, jer je sam odrješit i jak karakter, pa nemam problema preuzeti vodstvo).

---

Moraš dopustiti djeci da budu različiti. To je i kod braće teško, a pogotovo kod blizanaca. Oni su jednostavno takvi - svaki ima svoj karakter i svoj stav. Ja znam često reći za svoje dečke da bi se od njih moglo napraviti dva idealna djeteta kad bi se njihove karakteristike pomiješale, pa podijelile s dva. Jedan otvoren (i preotvoren), drugi samotnjak; jedan društven - drugi nije, jedan brbljav - drugi nije.... i tako dalje.

Osim toga - moramo svakom djetetu prilagoditi svoje ponašanje. S nekima nam to ide lakše i bolje, s drugima teže. I da imaš još petoro (pitaj Trinu) sa svakim bi ti bilo tako - svako dijete je priča za sebe, jedino ti imaš "paralel slalom" - dvoje različite djece iste dobi, pa ne možeš izbjeći uspoređivanje.

Još nešto - vjerujem da je tebi puno teže prilagoditi se na dva različita djeteta iste dobi, nego nama ostalima koji nemamo blizance, a svako dijete ima svoje potrebe.

Mogu misliti kako se osjecas. Hug : Ali mislim da ne trebas sve skupa previse uzimati k srcu.
Djeca su tako razliciti karakteri po rodjenju, eto ti imas dvoje istovremeno pa jos bolje to mozes uociti... Jedan spava sam, drugom treba neko... To je po meni skroz uredu. Neko brze skonta ja sam ja, mama je mama, drugom treba malo duze... Eto kazes da ste dosta toga sredili, polako, doci ce i govor na svoje. Ako ti psiholog ulijeva povjerenje i mislis da ce vam pmoci, ne vjerujem da nekoliko sedmica cekanja ista znaci, pa kad bude slobodan odite opet, opusteno, bez pritiska da se nesto mora rijesiti sad i odmah. To svakako nisu stvari koje se rjesavaju preko noci...

Nemoj se gristi i misliti da si cinila sve naopako dvije godine, definitivno nisi :) Cak i taj primjer iz ordinacije, ja mislim da dvogodisnjaku opcenito puno bolje legne skretanje paznje neko ustrajavanje da napravi nesto sad odmah kako smo zamislili... Moj sin je jako tezak na jelu. Da se njega pita ne bi ni jeo. Treba mnogo truda i zabavljanja da bi pojeo nesto. Mogu pokusavati da ga natjeram i da mu nudim do prekosutra, on usta otvoriti nece dok ga necim ne okupiram pa zaboravi da odbija... Ovo je ekstreman primjer, ali mislim da je tako sa svim drugim stvarima... Zasto bi pustila dijete da place i ne suradjuje, ako mogu skretanjem paznje postici isto to sto sam od pocetka htjela, bez suza?

Ja dok napisem post, Peterlin to sve vec mnogo bolje srocila...

sumsko, i od mene jedan zagrljaj i potpis pod vissnju. ništa nepovratno i ništa što i ja nisam radila. i ovo deaedino s cicom i ovo tvoje sa skretanjem pažnje. :mrgreen:
moji su kod pedijatra tako, jednom uđu skroz kul, drugi put su se derali ko da ih kolju.
pa ti sve neugodno, nemaš kontrolu nad djetetom (i starija), pa se nekako pokušaš izvuć pa još gore.
ma dala bi im svo zlato svijeta samo da prestanu u tom trenu.
naravno, samo doma i naravno, samo sa mnom su takve scene imali.
i to ti je dokaz za to da je doktor u pravu :mrgreen:
samo, moji su, valjda :mrgreen: pokazivali prstom u dobi kad su trebali, pa nismo bili ni kod logopeda ni kod psihologa ni kod fizijatra.
al zato sam živaca ohoho potrošila, što ti nećeš jer ćeš se skulirati ranije nego što oni dođu na se :mrgreen:

Mislim da moja sestra ima isti problem kao i ti Šumskovoće. Ako pročitaš knjigu, javi jeli korisna da joj znam preporučiti.
Kad ju promatram sa strane očito je da sa svojim sinom ima problem, ali ga ona odlučno negira. Mali se potpuno drugačije ponaša kad je s njom, nego li kad (rijetko) ostane kod mene ili bake...
Mogu te u potpunosti razumjeti, nadam se da ćeš naći pomoć i rješenje za vaš problem.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

s
moji su kod pedijatra tako, jednom uđu skroz kul, drugi put su se derali ko da ih kolju.
pa ti sve neugodno, nemaš kontrolu nad djetetom (i starija), pa se nekako pokušaš izvuć pa još gore.
ma dala bi im svo zlato svijeta samo da prestanu u tom trenu.
naravno, samo doma i naravno, samo sa mnom su takve scene imali.
i to ti je dokaz za to da je doktor u pravu :mrgreen:

---

istina, to me znalo iznenaditi, kako ti padne grah koji dan...nekad su me znali i pozitivno iznenadtiti....ali ipak u manjem postotku...

No, odličan primjer pregleda je prof. Rade, koja je na prvom pregledu, (ona je slijedila nakon prvog logopeda, preporučena je za terapiju) kada je skužila da mali neće sudjelovati, spustila se s nama u park ispred Suvaga...mali se igrao, mi smo pričale, ona je promatrala njegovu komunikaciju...gdje češ bolje, nego promatrati dijete kako se spontano igra u parku i komunicira, pa to su pravi uvjeti za dijagnozu.

Šumskovoće, ja bih rekla da nije problem ni u zajedničkom spavanju, ni u dojenju, ni u nosanju... Ja s mlađim i sada spavam u krevetu, pun mi je kufer nosanja i slično, a već sam napisala da je emocionalno daleko stabilniji i zreliji od brata. Ono što čini razliku je moj stav i moji osjećaji spram za njega neugodnih situacija. Prije mi je bio užasan bed radi scena i plača u javnosti, danas sam potpuno hladnokrvna u takvim situacijama. Prije sam radila predstave oko nužnih aktivnosti (mijenjanje pelena, pijenje sirupa i slično), a danas hladno pristupam sa stavom što se mora, mora se. Itd., takvih primjera imam niz. Meni se rođenjem drugog djeteta dogodio neki klik u glavi koji je promijenio moje razmišljanje. Tebi će se možda dogoditi klik, a možda će ti trebati više vremena. Najbitniji korak si već napravila - nisi odbacila liječnikovo mišljenje, i prihvatila si da trebaš poraditi na sebi. To smatraj svojom prvom pobjedom i znakom da si dobra mama :love2:

Citiraj:

---

mikka prvotno napisa

meni pomaze kad razmislim zasto place, tj jesu li im zadovoljene potrebe, a ne zelje. zelje me ne tangiraju vise toliko :lool:

---

Ovako i ja. Recimo ako padne, ne skacem uopce (na opce zgrazanje), tako da 99% puta uopce ne place. Kad zaplace znam da se jace udario i onda cu ga, naravno, tjesiti. Ako place zbog jos slatkisa, crtica ili izlaska vani, a tek smo dosli - ne reagiram. Oduvijek tako. Ako je gladan/zedan/pospan/udaren reagiram, ostalo ignoriram.
Vezano za separaciju, unazad mjesec -dva tu i tamo negoduje kad ide u vrtic, jutros je bas dramatizirao.