Moj novi izazov - dvoje djece

Dobili smo bebu, još nema ni mjesec dana. Curica završava prvi razred. Još ovaj tjedan je nastava kao što znaju mame školaraca. Moj novi izazov je kako provesti dobar dan s obadvoje i da budu oboje sretni. Beba je jako dobra, jede, spava i sve je vrlo jednostavno.
Mene muči kako velikoj curici ispuniti dan da joj bude dobro. Tek predvečer ide van kad se skupe djeca jer ranije je prevruće. Voli crtati, gledati crtiće ili igrati igrice, ali ni to ne može stalno.
Tata radi do 5 popodne i treba mu kao i nama svaki dan ručak.

Moja je završila prvi razred kad je u 8.mj.došla seka.....
meni je bilo i teško i lako.
teško mi je bilo jer sam imala drugi carski i fakat sam se sporo oporavljala, no klinka mi je sve pomagala, i bila sam iznenađena koliko je odrasla i koliko može napraviti dok zbilja hoče!
Isto sam bila sama s njih dvije jer nam tate nema cijeli dan, kuhala, pospremala.....
nekako smo se organizirale i bilo nam je super!
starija je bila toliko zaokupljena sekom da se nije micala od nje, jedino dok bi beba spavala onda je starija crtala ili gledala nešto na satelitu ili si je već nešto našla za zanimaciju.
budete vi to mogle i vidjet češ da će vam biti lijepo zajedno

Evo iskustva s druge strane plota...

Imam brata koji je 8 godina mlađi od mene. Rođen je početkom ljeta, a ja taman završila 2. osnovne (krenula sam u školu sa 6 godina).

Ta godina mi je bila baš dobra - prvi put sam smjela sama u knjižnicu, u trgovinu sam išla već i prije po mlijeko i pecivo, dobila sam bicikl i bilo mi je baš dobro. Tata me vikendom vodio u šumu i na potok na pecanje (nismo imali auto, bila su to druga vremena, a nismo mogli ni na more). Kad je imao godišnji, vodio me na jezero na kupanje svako dopodne.

Te godine naučila sam čistiti mahune (i sjećam se da sam nakon svake treće ispitivala mamu "da li je sad dosta?" :mrgreen:) i tako...

Brat me nije puno zanimao u toj dobi (štručica, niš posebno) kao biće, više mi je bio kao igračka, dok nije počeo komunicirati. Dok je bio beba u kolicima - bilo mi je baš gušt šetati s roditeljima i s njim u kolicima. Ništa se posebno nije događalo... mirno obiteljsko ljeto. Ali iskaznica GRADSKE knjižnice mi je bila velika ko kuća... Pročitala sam sve Lovrakove knjige s police, išla s klincima iz susjedstva na sladoled navečer i tak. Djecu te dobi ne treba nešto posebno zabavljati...

Eh, da - naučila ja tog ljeta i šivati odjeću lutkama i osnove heklanja, ali u kompi s čoporom klinki iz susjedstva. Baš nam je bilo dobro. Deka na travu i udri se igrati u beskraj. A pelene sam (teoretski) mogla mijenjati ne samo lutki ćelavici nego i pravoj živoj bebi, he he he... Gdje li su sada ta vremena???

Nama ljetni praznici izgledaju ovako ( tako je bilo i dok sam imala bebe) - ujutro idemo u ducan, plac, park. Stariji odu u knjiznicu ( kod nas su skoro cijelo ljeto neke radionice i tamo se skupi dosta klinaca iz kvarta). Onda zajedno pripremamo rucak, na balkonu imam bazencic pa se kupaju, igramo drustvene igre, pogledaju koji crtic. Popodne odemo u park i ostajemo do noci ovisno o drustvu. Vikendom bazen, rijeka, jarun, izleti uglavnom.

Prvo čestitam na bebici :)

Nama je bila super prva godina, starija kćer je imala 5 godina, a mala je bila u marami ili kolicima, išli smo kamo je starija htjela. Ne baš prvih mjesec dana, ali nakon toga jesmo. Druga i treća godina su bile zahtjevnije jer malena više nije htjela ići kamo smo mi htjele niti biti na jednom mjestu. Sad, kad malena ima skoro 3 puno je lakše.

kako se to sve brzo zaboravi, i moji su te razlike...

nas je spasilo sunce, more, ljeto, otišli smo kod mojih na cijelo ljeto, sinu uz more nikakve druge zabave nije trebalo.
Ono čega se sada sjećam je da je odrastao u sekundi, ovako kako piše Peterlin, najednom mi je bilo Ok da sve može obavljati sam :)

ana čestitam ti na bebici!
kod nas je razlika 8 godina, ma zapravo se ne sjećam dobro kako smo to hendlali
da, ovdje ima jako puno djece u susjedstvu pa je starija više s njima bila, dolazili se diviti bebi i tako...
sve u svemu nekako se uvijek posloži, meni s ečini da je lakše s takvom dobnom razlikom nego da su mala razlika
a opet, tko zna
pusti rijeku da teče...

Jel idete na plažu kroz jutro? Nama je to ljeti glavna zanimacija, dva-tri sata ujutro i tri poslije podne.

Neman neki savjet :( vise ga trebam. Dosla nam je 2. bebica. Razlika je 3g. Lose se osjecam, osjecam krivnju ponekad se osjecam kao "nemajka".

DO negdje prije smo izrazito pazili na starije dijete. Sto jede (samo zdravo i vecinom domace i kuhano), kako se zabavlja (sto manje tv, laptopa i sl.), kad ide spavati, kriticne situacije smo rijesavali razgovorom i s puno strpljenja....a sad...jedemo sto stignemo, cesto nije gotovo na vrijeme (prekasno, starije dijete bude umorno i pospano) ide ili bez rucka spavati ili kasno ide spavati, ujutro, a nekad i cijelo popodne gleda crtice jer je beba cijelo vrijeme na rukama (nece kolica ni maramu).

Zivcu lagani popustaju od umora, koji put i viknem i nemam strpljenja k'o prije. Preko noci je od mame koja je s njim 24h dobio mamu koja jedva pola sata bude s njim dok ga uspava.

On je isto jos mali i dijete, a sad imam osjecaj kao da je prepusten sam sebi, povremeno baki (i tad me grize kao da ga odgurujem). bojim se da cemo sav trud koji smo do sad "ulagali" isceznuti dok seka malo otfrkne i mi nadjemo neku ravnotezu. Vec vidim posljedice previse elektronike, shit hrane, premalo mame...poceo je plakati i derati se za svaku sitnicu. grozno se osjecam.

Sto je najgore ni bebica ne spava pokraj njega. Ne mogu ga stalno stisavati, a ona onda spava 3x po 10min i to je to.

ZmajLav, kao da sebe čitam kad sam dobila drugo dijete, potpuno isti osjećaji prvih par mjeseci, s tim da je kod nas razlika bila nešto manja. Vjeruj mi, proći će ! Nikada više neće biti kao prije, biti će više shit fooda, elektronike, manje živaca, ali brzo ćete postići optimalnu ravnotežu. Ja sam odredila što mi je bitno od kućanskih poslova : oprano suđe i rublje i iznešeno smeće. Ručak skuham ujutro čim se probudimo, dok su još svi mirni i odmorni od spavanja. Starijeg sam maksimalno uključila u kućanske poslove i poslove oko bebe, to je bio način da provodimo vrijeme zajedno. Kad bi beba spavala, maksimalno sam se posvećivala njemu, 1 na 1. Ne mogu reći da sam ponosna kako sam ga naučila da bude tih kad idem uspavljivati bebu, smoki, crtić i to je to, ali drugačije nisam znala, a bila sam sama s njima dvojicom. I da, njegovi osjećaji ljutnje prema meni bili su tu, a o mojim osjećajima krivnje da ne govorim. Slično sam prošla prvih mjesec dana s drugim djetetom, nakon što sam rodila treće, jedina razlika je bila što sam bila iskusnija i organiziranija. Koliko god da se sada grozno osjećaš, vjeruj da će proći. Treba malo vremena da se naviknete i uhodate.

Potrebno je neko vrijeme da se obitelj privikne na novog člana.
A ovisi puno i o bebi, ja sam s T. imala sreće što je bila zadovoljna kad je na meni. Gledala je i pratila sve, ali joj srećom nije trebala dodatna animacija.

Bilo bi dobro da se riješiš osjećaja krivnje,ništa ti dobro neće donijeti.

Ono što je meni pomoglo je preuveličavanje lijepih i minoriziranje teških i ružnih trenutaka. To mi je održalo psihičko zdravlje.

Mislim, dođe sve na naplatu, naravno, ali to bi rješavala kad dođem sebi.

Sasvim normalno :)

Nikad neću zaboraviti kako mi je bilo kad sam s drugim sinom došla iz rodilišta. A to sam već pisala ovdje.

To nije bio dupli posao. To je bio stostruko veći posao! Tako mi se činilo prvih par tjedana. Grozan osjećaj. Uopće ne znam kako sam to razdoblje preživjela. I kako su to moja djeca preživjela. Jadnici mali. Sve sam radila, kao i mi sve, ali bila sam umornaaaa. Muž je bio samo neki sporedni lik, kome sam naređivala što, kad i kako. A jadan i on.
Nemojte misliti da je drugima lako. I to sam ja osoba kojoj djeca nisu nikakav problem, i hendlam to jednostavno, obožavam prvu godinu svojih beba, ne ispuštam ih iz ruku.

Ali da je lako...o, ne, nije. Srećom, pa to brzo sve pređe u svakodnevicu i obitelj počinje živjeti u novom broju.

Možda će nekoga utješiti, ali rođenje trećeg djeteta nije meni ništa poremetilo, nisam bila umornija, ne znam, tako jednostavno se uklopila.

ah tako zvuči poznato..

trudnoću sa mlađom kćeri sam preležala zbog skraćenog cerviksa.. Starija kćer je bila samo stara 2 godine kada sam ja zalegla u krevet, muž terenac pa je mjesecima bio na terenu... pomoć, susjeda, djever koji je stariju kćer svako jutro vodio u jaslice, u 16 sati dolazio po nju, vodio ju baki i u 19 ili 20 dovodio meni doma...(baka ju je jedva čuvala ta 2 sata jer je dosta stara i bolesna žena a djever poslovan čovjek)
Cijele dane sam ležala i čuvala trudnoću, bila uskraćena za maženje, šetanje, igranje, parkiće s asvojom starijom malom. Tako sam se loše osjećala kada mi je ista govorila, mama nosi me, mama digni me - a ja ne smijem :(
O odgoju koji je imala u jaslicama (a ja u krevetu da i odem na razgovor) ništa neznam u tom periodu, o odgoju kojeg je imala kod bake, kod djevera - također nepoznato - samo sam primjetila da mi vlastito dijete 'klizi kroz prste'. Puno puta sam joj obećavala da će ju mama dizati, igrati se, vrtiti, kada rodi seku, da se samo malo strpi

Jedva sam dočekala da rodim mlađu, došla doma, starija nije išla 7 dana u jaslice bila je sa nama... i nakon 7 dana odvedem ja nju u jaslice i nakon par sati zove mene na tel njezina teta, da se starija čudno ponaša, da se ne želi igrati i da priča da su ju mama i tata ostavili jer je došla seka. Sledila sam se. Ostavila sam novorođenče na pola sata toj istoj susjedi kat iznad, upalila auto, došla do vrtića i u dvorištu vidjela moju stariju kćer kako sjedi sama na klupici... (ostala vaće i mala djeca su se igrala ona je samo sjedila spuštene glave)... Došla sam do nje, zagrlila ju, odvela za ruku i rekla tetama - moje dijete neće više doći do 01.09 u vrtić (a bio je početak 07 mjeseca)

Kako mi je bilo doma sa trogodišnjakom i novorođenčetom - stvarno samo ja znam.... prestrašno. Totalno drugačije potrebe su imale i jedna i druga...

Mlađa je bila rođeni sisavac, ta bi bila na sisi od 0-24, idealna za majku prvorotkinju koja ima svo vrijeme obvog svijeta da se posveti dojenju...ali ne i za mene koja je imala i drugo starije dijete koje je došlo po obećano (da ću se igrati sa njom kada se seka rodi)..tate nema, na terenu, ja sama sa njih 2 i ta susjeda koju sam plaćala...
Koliko samo puta je starija došla do mene, mama daj se igraj samnom, ajmo se maziti, vidi ovo, vidi ono - a meni mlađa na sisi već pola sata... svaki put bih rekla, hoću dušo dok seka pojede i zaspi - koliko puta bi se starija sklupčala kao mali pas pored mojih nogu i tako zaspala - čekajući svoj red na maženje i ljubav, na pažnju.... i onda sam PUKLA :cry: i odlučila da ja imam ipak 2 djece a ne jedno i samo jedno a povremeno drugo... i to je bio počekat kraja mog dojenja (dojila sam ju 2 mjeseca) i odlučila sam da je sa tim nasisavanjemod 0-24 definitivno gotovo. Opsjedao me je osjećaj grižnje savesti da sam loša majka starijem djetetu

pozvala sam susjedu, i dogovorila, u to i to vrijeme svaki dan da čuva malu a ja ću po 3 sata ujutro i 1-2 sata popodne biti isključivo sa starijom...

i tada se je sve počelo mijenjati... shvatila sam da dijete (nijedno) ne treba frustriranu i živčanu mater, shvatila sam da od dijeljenja u tim prvim danima (a kada si sam) više štete nego koristi i naš život u 3 je počeo biti ovakav:

ujutro od 9-12 sam bila sa starijom (u parkiću, u igri, u šetnji, na podu sa puzzlama, crtala .. što god) jer je bilo ljeto a od 12 do 18 sam bila sa mlađom (a starija je tada bila kod susjede na ručku (čak sam dogovorila da susjeda kuha za nas i da mala spava popodne kod nje)... onda od 18-19 sam opet bila u parkiću sa starijom (susjeda je tada čuvala mlađu) a u 20 sati navečer sam uzimala obe...

bila sam doslovno sama ta 2 mjeseca, ali nisam više bila ni živčana a ni frustrirana, imala sam dojam da nisam iznevjerila i izlagala stariju (jer sam joj obećala sebe kada sam čuvala trudnoću) a bočicu (jer sam prekinula dojenje) mlađoj je mogao dati bilo tko a ljubav i maženje ipak ja u tim intervalima kada je bila isključivo samnom...

Izdržale smo, došao je 01.09, starija je krenula u vrtić, tata je došao sa terena, sve se je nekako posložilo ali da je teško bilo - uf jest

ja sam se tješila da je tzv.'savršeno roditeljstvo' zapravo loše roditeljstvo. nemojte me krivo shvatiti. u svim segmentima koje si pobrojala nastojimo biti što bolji ali da nam uvijek uspije biti savršen( pa tako 20 godina) za dijete bi to bilo previše savršenstva.

Citiraj:

---

ZmajLav prvotno napisa

On je isto jos mali i dijete, a sad imam osjecaj kao da je prepusten sam sebi, povremeno baki (i tad me grize kao da ga odgurujem). bojim se da cemo sav trud koji smo do sad "ulagali" isceznuti dok seka malo otfrkne i mi nadjemo neku ravnotezu. Vec vidim posljedice previse elektronike, shit hrane, premalo mame...poceo je plakati i derati se za svaku sitnicu. grozno se osjecam.

---

Ne boj se, sav trud koji ste ulagali ni slučajno neće iščeznuti, naprotiv. Iz iskustva kažem-kod mojih je razlika 2 god.4 meseca.
I mi smo imali višak elektronike i shit hrane, manjak organizacije i kvalitetnog posvećivanja i ljuto starije dete.
Ali sada imam dvoje dece od 3 i 5 godina koji se obožavaju, igraju zajedno, zabavljaju se, uživaju u društvu. I svađaju se, normalno, ali zaista mislim da se čak i ta mala razlika među decom isplatila, pa čak i to "zanemarivanje" starije ćerke uopšte nije ostavilo nikakve tragične posledice, naprotiv. Trogodišnjaci nisu baš tako mali i mogu puno toga sami i da urade i da se zabave. I da nije došla druga bebica, primetila bi da ti dete postaje samostalnije i zahteva postepeno sve manje vremena sa tobom.
Daj mu nešto što voli, čime može da se zabavlja i sam neko vreme, posveti mu vreme dok bebica spava a nemoj se uzrujevati što ručak kasni-kao što svi kažu, to je prosto život, život je promenljiv i nije uvek savršen, a dete će se tome prilagoditi brže nego odrasli. Verujem da u nekim zdravim, uobičajenim porodičnim odnosima dete ima puno veću korist od mlađeg brata/sestre nego štetu od perioda haotičnog života u prvim mesecima privikavanja na novu bebicu. Uostalom, mlađe dete je već u samom startu ograničeno i mamu htelo ne htelo mora da deli, a ipak se retko koja mama uzrujava oko te činjenice :).

Hvala vam! Utjesili ste me.
Stalno cekam da udjemo u neku rutinu, ritam, ali nikako.
Sa starijim rijetko imam vremena 1na1 jer je bebica 95%vremena na rukama. A opet bebica slabo spava jer se stalno budi na bracin glas, skiku i vrisku. I onda imam osjecaj niti sam sa starijim djetetom i ne dobiva moju paznju niti bebica "profitira" od mog nosanja kad ne spava duze od 10min (do iduceg vriska) a ako ju spustim vriska.

Citiraj:

---

pulinka prvotno napisa

Uostalom, mlađe dete je već u samom startu ograničeno i mamu htelo ne htelo mora da deli, a ipak se retko koja mama uzrujava oko te činjenice :).

---

bas to

Moji su isto razlika malo manje od tri godine. Prvih par mjeseci je bio mir jer je starija isla u vrtic pa bi ja nesto stigla uz bebu a popodne bi se nekako zajedno igrali (drzala bi bebu na rukama ili u viperu i igrala se sa starijom). Nama je show poceo kad smo preselili i ona prestala ici u vrtic, onda se odjednom raspored podredio njoj i ostalim stvarima u zivotu. Npr beba zaspi ujutro - ali tad taman idemo voziti mm-a na posao. Onda zaspi opet u AS - ali tad moramo u ducan. Pa opet zaspi u AS - ali tad je na redu park/igraonica za stariju ili neko obavljanje stvari po gradu. Pa zaspi na putu doma - opet ga moram probuditi za dolazak u stan. Kuhanje rucka s njim nervoznim i njom inatljivom i umornom - potkupljivanje crticima i inim (opravdanje sebi - ipak smo bili i u parku :mrgreen:) Onda jadan vec totalno izmucen s prethodna 3-4-5 spavanja po 5-10 min ne moze zaspati do ne znam kad, i taman kad zaspi nastupi nova dama s inacenjem i urlanjem starije da ne zeli spaavati pa ga cesto probudi. Na kraju ona zaspi, probudi se, odemo u parkic, kad treba ici po mm-a na posao. Naravno - on zaspi u AS i opet ga treba buditi za 20 min... Bilo je ludo i nezaboravno... Srecom, doslo je ljeto, more i stvari su se unormalile. Ali moj stav je bio da je starija bitnija u tim nekim stvarima koje su njoj trebale, a da je on beba i da ce se vec prilagoditi - i prilagodio se. Nis mu nije bilo od malo neispavanosti, nadoknadio bi po noci. Jednostavno ne mozes dati svakom 100% nego neku raspodjelu koju variras kako kad kome treba.

Sad imaju 2,5 i 5,5 i super odnos.

e da, nije dolazilo u obzir da forsiram neko 1-na-1 vrijeme na nacin da je mladji fizicki odvojen od mene. Sorry starija, ali beba je tu sad i zauvijek, i moras nauciti s tim zivjeti. Mozemo se igrati nas dvije, moze netko drugi se tad setati s bebom i ili je nositi po stanu ili on spavati na kaucu ali nije dolazilo u obzir da sad izvodim neka cuda da fizicki maknem mladjeg. Ona je dobila moju pzanju ali je on imao pravo pri tome biti u narucju i pasivno gledati/sudjelovati (ili dojiti recimo pri tome). I to nam se pokazalo dobrom odlukom i brzo se navikla da kud ona ja tud i on.

Nemam pojma gdje napisati ono što mene muči... Cijeli dan mi je loše, gadim se sama sebi i pitam da li sam ikada trebala postati majka...

No, da krenem od početka. Moji roditelji su bili u vezi mjesec dana prije braka, a dva mjeseca prije mog začeća. Nikad se nije osjećala ljubav među njima. Tata je minimalno 15 godina prije braka živio sam, vjerojatno je bio šokiran pojavom bebe koja njegov mir i idilu prevrne naopačke. Bio je histeričan, kad se naljuti, podivljao bi i istukao nas na koji god način mu padne na um - opasačem, šibama, pesnicama, otvorenim rukama, po svim dijelovima tijela... Za uši nas je teglio do stropa (visok je skoro 2m) i sl. Totalni divljak koji prosto plane. Mama nas nije tukla ali je vječito rondala i vječito bila nezadovoljna našom urednošću, prigovarala... Imala sam strah od nje i njenog jezika, nisam voljela ni da je sretnem... Nije me dojila, nije se igrala sa mnom. Vječito je rintala po stanu.
Ja sam bila.... Ružno dijete.. Zbilja ružno. Možda je ta ružnoća dolazila do izražaja zbog sve nesreće iz mog doma, a možda sam zbilja bila ružna. Sa ogromnim cvikama zbog dalekovidnosti i strabizma, krivim nogama x-ericama (zbog dubaka, hodaljki i navlačenja za ruke da bih prohodala prije prvog rođendana kako bi se roditelji mogli pohvaliti svima okolo).... Zbog svog izgleda, iskompleksiranosti koju vučem od kuće i svega, bila sam odbačena u vrtiću. U školi je bilo malo bolje jer sam bila najbolja učenica pa nije baš da su me djeca izbjegavala...
Puno sam čitala još od najranije dobi (od 4-5 godina) pa vjerujem da su knjige imale uticaj na moj odgoj i rasuđivanje što je dobro a što zlo... No, u pravom smislu sam se izgradila tek onda kada sam otišla od njih da studiram, sa svojih 17.18 godina... A pravu i prvu ikada sreću sam osjetila tek kad sam se zaposlila i postala neovisna. Kupila sam svoj prvi bicikl koji mi nikada nisu htjeli kupiti, otišla na skijanje, na raznorazna putovanja... Bile su to divne godine mog života. Blistala sam od sreće i strahovito se proljepšala, pa sam tako upoznala i ljubav mog života.

Moj suprug je divan. Bolji se teško nalazi. Njegova porodica je divna, svi su tako staloženi, smireni, logični i normalni. Strpljivi. Dobri. Voljela bih da sam njihova. Moji su sada ok jer se vidimo nakratko, čim smo duže s njima, ispliva svo to nestrpljenje, nervoza i želja za savršenošću (ne daj Bože da moje dijete uprlja njihov savršeni stakleni stol)......
Prvo dijete smo dobili 2012. a drugo 2014. Djeca predivna, koliko jedna subjektivna majka može zaključiti. Zdravi, prelijepi dječaci. Ne liče na mene. Ja sam možda jedina osoba koja želi da djeca nemaju ništa njeno... Osjećam u sebi da nosim to breme svojih roditelja, taj odgoj, tu histeriju, tu nervozu, to vikanje, udarce.......

Trudim se ubiti njih u sebi, no nekako mi ne ide.... Primjer od jutros..... Gulila sam krumpir za jelo, stariji sin se sumnjivo ušutio u drugoj sobi, mlađi je tek kukao puzajući po podu. Otišla sam do starijeg sina i vidjela da se igra s nekim mojim stvarima, papiri, karte, tehničke sitnice, kockice i sl. Rekoh mu da se sa kockicama može igrati, ostalo neka ne dira. Otišla sam nastaviti sa guljenjem povrća, manji je već ozbiljno kukao pa sam shvatila da je gladan iako je maloprije dojio. Planirala sam ga nahraniti pol sata kasnije, ali eto... Svratim opet do starijeg da vidim što radi a on - sve moje stvari porazbacao po sobi, za to mi treba minimalno pol sata da porazvrszavam i posložim :( U tom momentu, manji već plače, pećnica svira alarm da treba da ubacim povrće i ja prosto pucam... Jako puno sam se izgalamila na starijeg sina. Iz sveg glasa. Ruka mi je drhtala u želji da ga udari, no uspjela sam se suzdržati. Već nakon 5 minuta osjetila sam užasno kajanje i užasan strah da će on takav obrazac ponašanja pokupiti od mene jer djeca su zapravo slike svojih roditelja :( Poslije toga sam ga ljubila, mazila, grlila, govorila da nisam bila dobra i da neću više galamiti na njega a i on treba da bude dobar... Vrlo glupo, vrlo nisko, vrlo poražavajuće ali ja prosto ne znam kako da ubijem svoje roditelje u sebi :(

Napomena: Zbog bolesne iskompleksiranosti, neimanja podrške roditelja niti okoline, povučenosti, fizičkog izgleda, dječje depresije, ja sam razvila hipotireozu (Hashimoto sindrom), i danas, uz terapiju, sam stalno umorna, temperatura tijela mi je od 35 do 35.3C, razvila sam i osteoporozu zbog koje sam prije 2 mjeseca slomila ruku, noćima loše spavam jer se mali budi svaki tren i tako........

Ajoj Stoic :-(...
Žao mi je zbog svega što si prošla i što prolaziš.
Jednu stvar trebaš rasčistiti sa sobom - ako nekada pukneš, ako loše odreagiraš, to ne znači da si loša majka. Isto kao što tvoje dijete nije loša osoba zato jer ti je razbacalo stvari i nije te poslušalo, tako i tvoja galama u tom trenu ne znači da si ti loša.
Naravno da je poželjno kontrolirati se i izbjegavati takve loše momente (a svi ih imamo, ja sam jučer dreknula na svoje da me je cijelo susjedstvo čulo), ali pazi da, zbog želje da ne postaneš kao svoji roditelji, ne upadneš u zamku permisivnog odgoja.
Djeca trebaju ljubav, nježnost, toplinu, ali i autoritet i granice.
Kad ti dođe žuta minuta, pokušaj otići u sobu, smiriti se koji tren, i onda se vrati. Ali, ako nekad i pukneš, nije bed. Svi znamo da s djecom nije lako. Pogotovo ako ih imaš više, s malim razmakom.

P.S. I meni je kuhanje ručka najstresnije vrijeme tijekom dana. Pomaže ako navečer, kad zaspu, oguliš i nasjeckaš povrće za sutra. Tako si uštediš dosta vremena. Ako sam sama s djecom, ručak kuham čim ustanemo, dok se još razvlače po kauču u pidžamama i gledaju crtiće. Dok pobjesne, već je sve gotovo i mogu im se posvetiti :mrgreen:

Slažem se sa rehab.
Samo bih kratko dodala, iz sopstvenog iskustva osobe koja bi takođe volela da što manje liči na svoje roditelje- budi ljubazna i prema sebi.
Pokaži deci da voliš i SEBE, jer i to je vrlo važna, ako ne i najvažnija, lekcija koju od tebe treba da nauče. Odrasla sam sa roditeljem koji je mrzeo najpre sebe, a to ga je sprečavalo da voli i sve druge, koliko god se (u davnim danima) trudio. Isto je u igri preterana (po meni, patološka), želja za savršenstvom i urednošću, koja nadjačava sve ostalo, pa i ljubav ka sebi i drugima.

Lijepo pišeš, stoic. i rastužila si me.

Prestroga si prema sebi, znaš da djeci ne trebaju savršeni roditelji, nego dovoljno dobri, a jedno vikanje na dijete nije kraj svijeta.

Vjeruj da je djeci opterećenje i kad roditelj nikad ne griješi jer misle da moraju stremiti nekom savršenstvu koje ne postoji. Sad si ga naučila kako se postupi kad se pogriješi, ispričala si se i dokazala mu da se od jednog sukoba (ili povremenog sukoba) ne raspada odnos među ljudima. Da je ljutnja normalna i prihvatljiva, i da ne dokida ljubav.

Sve je to život, i sloga i svađa, ne treba bježati ni od čega.

ajoj, i mene si rastuzila :-(
sve sto su cure rekle potpisujem.
gledaj, ovakva situacija bi ti se desila i da si imala najdivnije roditelje na svijetu. svi puknu tu i tamo.
no, ovo sto je pulinka napisala mi se čini važno - nauči sebe voljeti. i vjerojatno će ti trebati u tome pomoć. neke stvari su preteške da ih sami odradimo.
bez obzira šro nema više uplašene i iskompleksirane curice (ja sigurno starim jer su mi sva djeca koju vidim nekako lijepa, nema mi ružne djece :D ), imaš predivnu obitelj, okružena si ljubavi.

evo, za početak promjeni avatar i stavi neku slikicu gdje se maleni smije. na ovoj je nekako zabrinut :mrgreen:

Ne budi stroga prema sebi. Ne postoji savršen roditelj,ni savršeno dijete,ni ručak.. A ljepota..koliko god zvučalo otrcano LJEPOTA DOLAZI IZNUTRA. A ja bih rekla da je tebi ne nedostaje.

Planula si,svima se događa,ispričala si se djetetu. Vjeruj mi da on osjeća tvoju ljubav i ne brini.

Upravo tako..nauči voljeti sebe. Pogledaj kakvog divnog muža imaš,nije to bez razloga. Njegova obitelj je tvoja obitelj. A svojima pokušaj oprostiti,vjerujem da je teško,ali ostavi to iza sebe ako je ikako moguće. I odmori se. Može biti kuća i malo neuredna koji dan.

Citiraj:

---

gledaj, ovakva situacija bi ti se desila i da si imala najdivnije roditelje na svijetu. svi puknu tu i tamo.

---

definitivno

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

.

evo, za početak promjeni avatar i stavi neku slikicu gdje se maleni smije. na ovoj je nekako zabrinut :mrgreen:

---

E sto je luda ova cvijeta :lool:

Potpisujem sve sto su ti rekle rehab i pulinka. Svi roditelji ovdje su upali u situacije da su puknuli i da su vikali na djecu, izgubili kontrolu. I vjerojatno ce ti se to opet dogoditi. Nisi zato losa majka, ne misli to!
Naravno da radimo na sebi i samokontroli, ali ne cine nas ovakve situacije losima.

Mislim da se treba ispricati, ali ne dramiti ni poslije puno oko toga :mrgreen:

Citiraj:

---

Jurana prvotno napisa

Lijepo pišeš, stoic. i rastužila si me.

Prestroga si prema sebi, znaš da djeci ne trebaju savršeni roditelji, nego dovoljno dobri, a jedno vikanje na dijete nije kraj svijeta.

Vjeruj da je djeci opterećenje i kad roditelj nikad ne griješi jer misle da moraju stremiti nekom savršenstvu koje ne postoji. Sad si ga naučila kako se postupi kad se pogriješi, ispričala si se i dokazala mu da se od jednog sukoba (ili povremenog sukoba) ne raspada odnos među ljudima. Da je ljutnja normalna i prihvatljiva, i da ne dokida ljubav.

Sve je to život, i sloga i svađa, ne treba bježati ni od čega.

---

ja potpisujem Juranu, super je sve rekla.
svi mi povremeno puknemo, najteže je dok imaš dva mala djeteta.. ne budi stroga prema sebi i ne traži odmah genetske predispozicije!

smatram se stvarno uravnoteženom osobom (moj muž se ne bi složio :mrgreen:) al bome kad sam bila s njih dvoje malih, bila sam sve samo ne stabilna :lol: