Printable View
Poštovane,
upisale smo 1. razred O.Š.
I sad mi se, ničim izazvana, pojavila želja za "vještačenjem" djeteta od strane psihologa da bih znala ima li i gdje su slabe točke koje treba imati pod nadzorom.
A druga curka koja u O.Š. kreće nagodinu bi mogla imati više problema pa me ovo sve primarno zanima radi nje.
Kome ići u ZG (SUVAG?) ili su dovoljno kompetentni psiholozi u manjem gradu?
Kako mislis slabe tocke?
I, iz iskustva, sve treba imati pod nadzorom.
Manji grad nema veze. Osoba i te kako puno znači... S druge strane, institucija obično ima stručni tim koji pokriva šire područje.Citiraj:
magistra prvotno napisa
Na tvom mjestu ja bih prvo kod najbližeg psihologa, jer je tako najlakše i najmanje tlačiš dijete vozikanjem. To je pogotovo važno ako bi dijete trebalo voditi više puta, ne samo na procjenu. Ako ne budeš zadovoljna, još uvijek možeš ići dalje. Uostalom, možda će te upravo taj psiholog iz manjeg mjesta uputiti dalje.
Testiranje se obavlja istim tipiziranim testovima koji upravo služe tome da tebi ukažu na slabe točke (kako ti to zoveš) i da dobiješ uputu što i kako dalje raditi s djetetom - kod mog starijeg trebalo je pojačati rad na verbalizaciji (bla bla, nebitno). Ali ne pripremaš dijete za to nego oni tebi kažu što ti je činiti.
Btw. u Suvagu se dugo čeka iako su oni odlični (govorim iz višegodišnjeg iskustva sa dva djeteta s različitim potrebama, ali Suvag nam se pokazao odličan za obojicu). Sretno!
Dijete je islo u vrtic?
Vrtic ima strucnu sluzbu? Da li je strucna sluzba nesto rekla?
da li su postavili nesto kao problem na testiranju? Ti vidis nesto kao potencijalni problem?
Uglavnom , ako problema nema ne vidim potrebu za testiranjem. Dok se ne pojavi problem. :D
Psiholoski centar Vlahinsky i Sever Zagreb
Da, ali treba uzeti u obzir da oni ne pokrivaju sve. Meni su za dijete s disleksijom rekli da je njegov problem neprilagođenost zbog darovitosti. To je sve točno, ali oni nisu osposobljeni za prepoznavanje svih poteškoća koje i te kako mogu utjecati... Treba to uzeti u obzir, ali to vrijedi za svaku psihološku procjenu. Psiholog nije logoped. Da nama nije bilo Suvaga i odlične logopedice koja je uprla prstom u pravi problem našeg sina (koji je darovitošću kompenzirao smetnje čitanja), nikad ne bi došli na zelenu granu.Citiraj:
lukinamama prvotno napisa
Eto. Nije da smo mi s njima bili nezadovoljni, ali postoje područja koja oni jednostavno ne pokrivaju. Zbog toga glasam za ustanovu (Suvag, ERF ili bilo koju veću) gdje se dijagnostika obavlja kod više stručnjaka, pa je veća vjerojatnost otkrivanja pravog problema.
Ne treba se obeshrabriti ako se pravi problem ne otkrije u prvom koraku. Te stvari se sastoje od finiih nijansi i često treba dulje vrijeme i "napipavanje" dijagnostičara dok ne otkriju u čemu je stvar.
pitanje je postoji li sumnja na neki problem i koji...
bzvz. mi je zauzimati termin u Suvagu ako ne postoje nikakvi pokazatelji da dijete ima bilo kakvih logopedskih poteškoća. I, prvom dijagnostikom logopeda u Suvagu sam ja uzasno nezadovoljna, uvijek je važno na koga naletiš...
Sličan je bio i moj prvi dojam o Suvagu, ali s godinama sam se uvjerila da su ljudi bili u pravu - da su vidjeli stvari koje su se kasnije pokazale točnima, a koje ja kao roditelj nisam primjećivala, jer nisam pojma imala da postoje. Tek nakon duljeg hodočašća slagalica se složila. RIjetko kad se može nakon prvog pregleda reći to-je-to, nema šanse.Citiraj:
Bubica prvotno napisa
ja sam bila u Suvagu s malim i psihlogica me popljuvala skroz, rekla mi je da kod njih idu djeca koja ne ćuju ili su nagluha. Budući da moj mali ima problema s koncentracijom, muca i guta glasove nije pogodan za njih. Otišla u Klaićevu, skroz druga prića.
Ako ti se takva želja javila ničim izazvana, onda bi trebala ići u neku privatnu ustanovu, kao što je gore spomenuti PCM (Sever), jer nema osnove da dobiješ uputnicu ako dijete nema nikakve realne probleme.
Znam da su na ERF-u za vrlo povoljnu cijenu radili procjene djeteta za školu (logoped+psiholog), jedino što se ljudi žale na sporost slanja nalaza, ja nisam imala taj problem i nalaze sam dobila brzo.
tko u zg radi s djecom s tikovima?
počelo je pomalo u proljeće. nismo tome pridavali značaj. promjena sredine i odlazak na more su pogoršali stanje, osobito uveče kad je umoran.
mi ne možemo dokučiti uzrok (osim što je on oduvijek izrazito emotivan što se i sad vidi kad se posvađa sa mlađom sestrom). drugih smetnji osim tikova ne vidim. u školi sve pohvale. školu voli (završio prvi razred). obitelj nam je mirna i mi nismo uočili neku traumu.
kako mu pomoći?
sva sreća, oni su sami sebe demantirali, nisam se ja niš morala uvjeravati. Da se razumijemo, tretmanom (vrtićem) sam ja jakooo zadovoljna, nisam početnom dijagnostikom.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Za tikove bi se ja najprije obratila pedijatru i vidjela gdje bi dijete uputio, možda i neurologu, okulisti...ovisi kako tikovi izgledaju. Ako se dugo čeka psihologa onda bi išla privatno...
Mi smo u Psihološkom centru Sever i na jednoj roditeljskoj radionici bilo je spomenuto kako je neko dijete dobilo tikove, na kraju su ustanovili zašto i to se riješilo. Možda da probaš tamo. Roditelji ovog djeteta isto nisu nikako mogli dokučiti uzrok.Citiraj:
cipelica prvotno napisa
u početku je znao ponekad kad se vrati iz škole ili uveče dignuti rame( kao kad nam se ukoči vratni dio kralježnice) i napraviti nešto ustima. to je bilo ponekad. mm nije ni primjetio. na moru je došlo do pogoršanja. pojavili su se još tikovi očima i postali puno češći.
čim se vratimo planiram kod pedijatra. možda i kod sever. vidjet ću što će pedijatar reći.
kod nas je ta specifična situacija. imamo troje djece s malom dobnom razlikom. četvrti, drugi, prvi razred. svi su bistri, sposobni i 'svoji'. eventualan stres vidim jedino u njihovom odnosu. najmlađa izazivaaa..
kad su tikovi postali češći najstarija ga je počela opominjati i pitati zašto to radi. on je reagirao neugodom. objasnili smo joj da je to ponekad normalno i javlja se najčešće u razvoju dječaka. poslije sam je čula kako mu to objašnjava. prestala ga je zezati.
što mu reći kad krenemo na preglede? ne želim da misli da s njim nešto nije u redu ili da nam nije dobar ili nešto tako bez veze.
ima li tko takvo iskustvo?
čak razmišljam kod sever odvesti sve troje. jedino ne znam koliko oni imaju iskustva s tikovima.
Cipelica, jeste li krenuli u kakvu obradu? Pozitivnih vijesti? Kako je sada kada je krenula skola?
ajme, nakon što sam proučila probleme sa streptokokom, tikovi me asociraju na pandas sindrom. Sorry, morala sam to napisati, možda nema nikakve veze.
Kad ovo čitam, sjetim se primjera iz svoje daljnje obitelji.Citiraj:
cipelica prvotno napisa
Sada je to djevojka od 20-tak godina, iz obitelji troje djece,ona srednja.
Pred kraj srednjoškolskog obrazovanja dijagnosticirali su joj tourettov sindrom.
A njena mama mi je pričala, kad je vrtila film unazad, iz ranog djetinjstva,negdje oko 7.-8. godine, imala je tikove sa nosom.Kasnije se to razvilo u nešto puno gore,dok je sada pod kontrolom lijekova i normalno funkcionira.
Ovo je ekstreman primjer nečega što je povezano s tikovima.
Drugi primjer koji znam je također srednje dijete u obitelji troje djece. Kada se rodilo najmlađe, srednji je počeo sa tikovima očima i nosom, ali je nakon nekog vremena prestao.
Meni je pedijatrica rekla da su tikovi normalni u razvoju djeteta te dobi (tad je imao 6,5) te da će s vremenom sami nestati.
To je i bilo točno, no onda se opet jave, mijenjaju se, nije uvijek isti tik.
No, nije smatrala da bih trebala išta dalje poduzimati, pa ni nisam.
A sad sam, zbog Zuskinog posta, čitala topik o PANDAS sindromu, prvi put sam uopće čula za to. Ali, koliko vidim s te teme (nisam išla u dublje proučavanje), to je kombinacija simptoma među kojima su tikovi samo jedan od.
Zapravo sam htjela reći da ste me pokolebale, treba li što poduzimati dalje ili ne :/
D. ima tikove, mijenja ih, i mijenja im se intenzitet.
U drugom razredu je bilo nekakvo namiještanje vrata, to je bilo stvarno grozno. Na kraju bi ga vrat bolio koliko ga je izvijao i uvrtao.
Sad momentalno je stenjanje pri disanju, ali to nije baš upadljivo, osim što moje, na njega pretjerano senzibilizirane antene, to stalno hvataju.
Bili smo tad kod psihologa (i zbog drugih stvari), mišljenje psihologinje je bilo da su tikovi problem samo ako netko na njih skreće pažnju. Inače je zaključila da je blago emotivno nestabilan.
Poslala ga je kod neuropedijatra da isključi tourettov sindrom, to je bilo u redu.
vertex :lol:Citiraj:
vertex prvotno napisa
Vertex, ti znači misliš da bih mogla k psihologu?
Definitivno se ne smije sve tikove povezati sa PANDAS sindromom. Nažalost se o PANDASu kod nas jako malo zna. Djecu, čim imaju tikove duže vrijeme, šalje se psihologu pa neuropedijatru....i tako u krug. Tikove ima velika večina djece i prodju sami od sebe. Kod nekih traju i duže, povezano sa stresom, razno raznim čimbenicima no na kraju ipak prođu i ne prijeđu u kronične/kompleksne. Ukoliko tikovi ne prolaze, stišavaju se pa vračaju, a pogotovo se pojačavaju prilikom bilo kakvih infekata (većinom kod streptokoka ali može i kod drugih virusnih i bakterijskih...) treba isključiti PANDAS/PANS. Kod nas večinom takva djeca završe sa dijagnozom Tourett sindroma:( i kasnije više nema povratka. PANDAS ukoliko se otkrije na vrijeme, liječi se puno puno lakše nego ako traje duže što se nažalost događa zbog nemogućnosti dijagnosticiranja.....
Ukoliko se uz tikove javlja i promjena ponašanja, dijete postaje nesigurno u sebe, sa malo samopoštovanja, javlja se hiperaktivnost, moguće i agresija, regresija u školi a naročito u matematici i pisanju, učestalo mokrenje ili OKP odnosno ponavljajuće radnje....treba vidjeti kada je to sve započelo, da li je dijete nedavno imalo streptokoknu infekciju ili je čak možda i trenutno u infektu! Moram napomenuti da je svako dijete drugačije i niti jedno nema sve od ovog navedenog već su to razno razne kombinacije
Ne bih banalizirala pogotovo ako to traje al sjećam se da sam ko dijete imala u nekoj dobi tikove neko zatezanje kože vrata vrata prema gore (onako da se vide sve žile po vratu :lol:) a sestra je žmirkala, sve je samo prošlo,nitko nije obraćao posebnu pažnju, ali nije bilo intenzivno i nije dugo trajalo.
Ja odgovorno za sebe tvrdim da nisam bila pod nikakvim stresom i zapravo uopće ne znam zašto sam to radila, bila sam svjesna da to radim.
Isto tako s noktima, grizla sam ih iz navike i to radim i danas i ja i muž, tlaka mi ih rezat :-) a kad su mi duži onda si unakazim kožu lica :lol:
Ako tikovi traju mjesecima, ja bih potražila pomoć, zašto ne?
Pa pođi. Ne mislim baš da će to riješiti pojavljivanje tikova, nego više možda da isključiš nešto ozbiljnije i da čuješ kako se oko toga postaviti.Citiraj:
Svimbalo prvotno napisa
Pa nema štete da se odeš posavjetovati - čak možda ne moraš u startu voditi dijete nego pitati za stručno mišljenje... Imaš na raspolaganju više mjesta gdje se možeš posavjetovati kod osoba koje već poznaju tvoje dijete (sama ćeš najbolje znati tko ti se čini kompetentnim i tko će te saslušati - školski liječnik, školski psiholog, pedijatar ili obiteljski liječnik, pa onda eventualno dalje slijede specijalistički pregledi uz uputnicu ili narudžbu).Citiraj:
Svimbalo prvotno napisa
Štajaznam, moji dečki nisu baš previše imali tikova, ali moja mama kaže da JA jesam dok sam bila u osnovnoj školi - kreveljenje, nabiranje nosa, namještanje ramena, žvakanje kose...griizenje zanoktica - to čak i danas znam sebe uhvatiti u stresnim situacijama, ali sporadično i rijetko... ali to mi je podsjetnik. Da toga nema, možda bih potpuno zaboravila na te stvari (pripadaju u osnovnu školu).
Doma možeš malo preispitati ranije situacije kad si primijetila da dijete ima tikove - je li bilo stresnih trenutaka (tipa polazak u školu, preseljenje ili slično) i da li je to možda povezano. Isto, ako se dijete ne osjeća dobro (dovoljna je viroza da se dijete ne osjeća ugodno, a ne može to objasniti). Sindromi tipa pandas su rijetka pojava i mislim da ne trebaš biti u strahu od toga, ali ako djetetu (ili tebi) tikovi predstavljaju opterećenje u svakodnevnom životu, vidi ipak za svoju mirnu savjest što se može učiniti.
Hvala na odgovorima :)
Ustvari mi PANDAS nije ni na kraj pameti, a što se tiče poveznice sa stresom, ne mogu reći da sam uočila neko pravilo, stvarno.
Polazak u školu je recimo bio meni, laiku, očekivani trigger, međutim, prošlo je lišo.
Sad je u drugom razredu i opet su se počeli javljati, ali je u školi i općenito sve ok.
Zapravo, jedini problem je što to meni ide na živce :škartoc:, međutim, kako sam i inače užasno ležerna oko svega, anti-paničar, ne bih htjela da se desi da sam na nešto propustila na vrijeme reagirati.