Muz se boji usvajanja

Pozz cure..
Dugo vas vec citam i veselim se svakom novopecenom paru roditelja.
Nasa prica je krenula prije 4 godine..
Iza nas su 4 godine pokusavanja i 5 neuspjesnih trudnoca.. nakon silnih pretraga mi i dalje nemamo pravu dijagnozu, al sam je nakon svega prestala i traziti jer se u meni zelja za trudnocom potpuna ugasila.. jedino sto znam je da zelim imati dijete, biti majka, a nacin na koji cu to postati mi je najmanje bitan u citavoj prici.
Znam da ljubav za svoje dijete godinama cuvam bilo ono moje biolosko koje je raslo pod srcem ili u srcu i doslo usvajanje.
Znaci zelim usvojiti dijete i ne prolaziti strahove koje prolazim u svakoj trudnoci i nemam snage vise da prolazim gubitke. Znam da bi me dotuklo kad bih ostala bez djeteta, ali jednostavno nemam vise snage prolaziti kroz se ispocetka.
Medjutim tu dolazim do problema.
Moj muz se boji. Strah ga je da kad bi uspjeli usvojiti dijete da to dijete nece voljeti onako kako bi volio nase biolosko. Nema nista protiv usvajanja i nema predrasuda,ali se boji sebe u toj ulozi. Da dijete nece zavoljeti onako kako ga treba voljeti, da ce dijete to osjetiti. Da nece imati roditeljski osjecaj i emociju.
Njemu je 31 godina, meni 24.
Financijski smo stabilni, imamo posao oboje, stambeno pitanje rijeseno.
Moj muz je inace krasna osoba, nimalo ogranicena i uskih shvatanja zivota. Ali iz nekih gresaka njegovih roditelja i njegovog odrastanja mu mnogo vremena treba da bi se vezao za nekog i zavolio ga. Al kad zavoli to je to. Pokaze se onakav kakav je, topla i brizna osoba.
Iskreno zanima me dal je neka od vas prolazila ovo sto ja prolazim sa svojim muzem?
I kako je to na kraju rijesila? Dal pokusavati razgovarati s njim objasnjavati mu ili jednostavno odustati? Ima li netko od vas slicnu situaciju? Hvala unaprijed. :*

Savjetujte se sa nekom stručnom osobom, što to on misli da ne bi mogao pružiti djetetu. Prema tvom pisanju, podršku, stabilnost i sigurnost bi mogao pružiti.
Treba netko stručan vidjeti iz čega izvire nesigurnost, i procijeniti. Uostalom, to radi ekipa iz soc. centra kojoj se obratite automatski, pa sami ne morate tražiti.

Mnogi imaju slične strahove. Muževima često treba dulje vrijeme za prilagodbu i nakon rođenja biol.djeteta, a kamoli nakon posvojenja. Radi se, dakako, o iracionalnom strahu, strahu od nepoznatog.
Trebalo bi prvo vidjeti postoji li neki dublji otpor prema posvojenju (nisu svi za to), upoznati se s njegovom realnom problematikom, a onda i upoznati poneku posvojiteljsku obitelj.
Svakako u trenu podnošenja molbe, kada ste već došli u CZSS, sve vaše dvojbe moraju biti razriješene, a vi trebate ostaviti dojam ljudi sigurni u sebe, kojima ništa nije problem i koji su sposobni kormilariti kroz valove.

http://forum.roda.hr/threads/3591-ka...ju-o-usvajanju

Zgodna stara tema

Vjerujem da je svaki početak sa novim članom težak, pričekaj još malo pa ćete zajedno vidjeti.

Jednom davno, na pripremi za brak svečenik nam je rekao da je ljubav odluka.
Tada ga baš i nisam shvaćao ali kako vrijeme odmiče slažem se s njegovom izjavom.
I ja sam imam dvojbe i nedoumice hoću li to dijete voljeti kao svoje "biološko" kad jednog dana dođe u naš dom.
Naravno da će biti moje / naše ida ću ga voljeti.
Zašto sam tako siguran?
Zato jer sam tako odlučio i neću dati da me strahovi pokolebaju.
Sretno!

Baš tako, Truljo!

Lijepo receno!

Jeste li razmisljali da mozda budete udomitelji na neko vrijeme? Mislim da cete tu moci dobiti jasniju sliku toga kako to izgleda kad usvojis i koliko se mozes vezati za dijete koje nije bioloski tvoje. Ja imam prijateljicu koja isto tako nije mogla imati dijete, pa su krenuli sa udomiteljstvom. Odonda su ona i muz udomili puno djece, jedno od udomiteljske djece su cak i usvojili. Radi se o djevojcici sa posebnim potrebama i vole je do neba i natrag.

Koliko god da je tvoja zelja jaka, iako ti se ne cini tako, vrijeme je tvoj prijatelj. Doista, ali doista si jos mlada mlada, oboje ste, i imate vremena na pretek za razmisljanje i sazrijevanje. Jer to je ono sto vam treba. Znam da ti se zuri, da te zelja tjera, ali ovo je stvar u koju oboje morate biti 100% sigurni, zeljni i koliko toliko spremni ( potpuno spreman nije nitko od nas). Nema tu nagovaranja, pregovaranja..... ali razgovora i strpljenja da. Pricaj o svojoj zelji, citaj, educiraj se, raspituj se, i unosi mrvu po mrvu svog entuzijazma u vas zajednicki zivot. Mozda ce ti se ciniti beskrajno dugo, ali kao sto sam rekla vremena imas a za to morate biti oboje. Potpuno. Jer ne radi se tu samo o vama, novo bice dolazi i ne smije osjetiti nista osim apsolutne ljubavi i prihvacanja koji dolaze uz svojevoljnu predanost, da ne kazem i zrtvu. Svi smo razliciti, i uprkos svoj dobroti srca i zelji i nadi...prirodan je strah, preispitivanje, nesigurnost...ali to se moze prevladati, strpljenjem i sitnim koracicima naprijed. To je ono sto ti zelim, i iz iskustva velim. Pusti da tvoj san preraste u zajednicki, niposto nemoj nametati i gurati, ali predlazi, pricaj, zamisljaj naglas.... cut ce te , kad tad. Kad bude spreman. Mozda ce procesuiranje trajati mjesec, pet , mozda godinu, dvije... ali tek kad oboje budete spremni i zreli za taj korak, sve ce krenuti samo od sebe... Ja ti zelim da to bude sto krace i sto prije. Muskarci jesu sa Marsa, zene jesu sa Venere, ali uz malo strpljenja, molitve i mrvicu zenske mudrosti ;-) nadju se na pola puta.... Sretno, strpljivo i sretno.

Mislim da ideja udomiteljstva u tom slučaju nikako nije dobra jer može se dogoditi da muž otpusti kočnice i zavoli dijete, a onda dijete ode na posvajanje u drugu obitelj i bude još gora situacija. uopće ne sumnjam da neće zavolit dijete. Uostalom i za udomiteljstvo treba biti spreman i još više jer tu su emocionalna odricanja.
Truljo je lijepo rekao da je ljubav odluka i slažem se, samo treba doći do toga, možda pomognem razgovor s parovima koji su posvojili, njihova iskustva, možda da ode psihologu na razgovor (nevezani za Centar), u svakom slučaju da razriješite to prije predavanja molbe. Bit će, samo treba biti strpljiv, sretno!