Karakter djeteta sami oblikujemo.
Karakter je nešto što će dijete samo spontano razviti kroz njegovu interakciju s okolinom, ali roditelji imaju tu privilegiju i odgovornost da isti oblikuju. Zato mi je čudnovato čuti od majki zahtjevne djece koja često imaju nekontrolirane ispade, sljedeću rečenicu: "To je valjda samo njegov/njezin karakter. Bude ga prošlo. To je samo faza." Kao da oni nemaju utjecaja na isti.
Nazivaju ih malim i bespomoćnim stvorenjima kad je očito da su to mali, ali ozbiljni manipulatori. Znaju kaj rade i koriste svaku priliku da svojom mamom (ili tatom, ali uglavnom mamama kad su one jadne te koje su tu, uvijek na raspolaganju) "upravljaju", tj. usmjeruju njeno kretanje opet i iznova u istom smjeru - prema sebi! "Mama, nosi! Mama, ne moj tam! Mama, kaj to radiš?!" Mama se češlja prvi put u tri dana.) "Mama, pusti! Mama, ljubi! Mama, ne grli! Mama, dođi sim! Mama, ne idi tam! Donesi!" viče mala beštija. :)
(Mislim, nisu baš ovak verbalni, al moram nekako prevesti onaj njihov trkljavež i cmizdrenje.XD) Možda, ako se kojim slučajem dogodi da mama ne udovolji dječjoj zapovijedi, onda, kolaps! Prvo, manipulativno cmizdrenje koje gotovo uvijek prerasta u emocionalni ispad. Oni su ti koji rade korekciju maminog ponašanja, mjesto da ona bude ta koja je njihova ogledna točka i pravilo. Uskoro, imamo istreniranu mamu-slugu koja ima neobično zahtjevno dijete.
Često, dok su još mjesečanci, to je samo forma naučenog ponašanja (djeteta), međutim, jednom kada malo porastu i dogodi im se par klikera u glavici, počesto prokljuve da tak mogu dosta toga iskamičiti u svoju korist i počinju namjerno i svjesno iskušavati granice svojih roditelja. (Tipa, ak je prije kao dijete od 4, 5 mjeseci plakao/la jer se nije htjela odvajati od mame (pa ju je mama cijelo vrijeme nunala i grlila i ljubila) ili je bacio/la pjatić s hranom na pod jer joj se nije sviđala fuj-bljak zelena kašica (a mama joj je objasnila kak se to ne smije raditi i rekla ne, više puta jer je to dijete u to stanju pojmiti - nije), pojaviti će se situacija u kojoj će dvogodišnjak (ma i prije) namjerno ljutiti mamu. (Zna da je nešto zabranjeno, a radi isključivo jer mu je strašno zanimljivo ljutiti mamu i tatu, a ne jer mu je upravo to zanimljivo. (Tipa, neće upaliti tv i gledati crtić jer ga crtić zanima, iako zna da ne smije, već će se, šta ja znam, igrati sa osiguračem ili sklopkom od produžnog jer ga zanima mamina reakcija, a mami je sve na šesnaestu jer je to f****g struja i bu sve eksplodiral pa i to dijete.)
Nakon nekog vremena počinje i fizičko kažnjavanje mame. (Možda i tate, al tate znaju biti strašni, onak veliki i dlakaviXD) Npr. mama ne da, ma bilo što, tipa da ide negdje dok se banana ne pojede. Mali/mala stane i gleda te onak poprijeko, a kad ono pljas. Ručicom po mami. Šok i nevejerica.
Uglavnom, posljedica je to vrlo teške bebe. (Ili overly attached mame; sve imamo tu sklopku, al je treba znati i isključiti;) One puno plaču i malo spavaju. Zašto? Ne znam. Razumijem svaku mamu kojoj takav petomjesečanac nije dobar petomjesečanac. Beba koja puno i neprestano plače opasna je sama za sebe, a mama nema puno načina da je smiri, osim da je tetoši. Samo, u jednom trenutku treba poduzeti disciplinske mjere, a "posesivnu malu mamu" u sebi ugušiti i dijete početi odgajati, što počinje polaganim odvajanjem od mame i maminim nestalnim prisustvom. Stoga savjetujem majkama poradi njihovog vlastitog zdravlja i emocionalne stabilnosti djeteta dobro promisle hoće li prakticirati tzv. "povezujuće roditeljstvo".