Najlakše je osuditi

Najlakše je osuditi.
Najlakše je naprečac donijeti zaključak i ne staviti se u cipele osobe koju se osuđuje.
To je nešto što već godinama opažam… možda zato jer uvijek pokušam razumjeti, pri čemu razumijevanje ne znači opravdanje…
I to je nešto što me svaki put zaboli, kad vidim. Pljas, nalijepi se naljepnica i gotovo.
Bez da imamo uvid u cijelu sliku, bez da čujemo onog kojeg osuđujemo, bez da sagledamo cijelu situaciju.

Naravno, naše osuđivanje je uvijek obojeno prizmom kroz koju sami gledamo svijet… i često nismo spremni na niti minimalan pomak.

Ok, ovo je sad prilično kruto napisano, puno je poopćavanja, ali nekako mi se čini da u takvom svijetu živimo.

Kako se vi osjećate po ovom pitanju?

Mislim da sam osvjestila takve postupke cak da i drugim ukazujem kako to nije pravilan put (i idem im na zivce). Trebalo mi je puno godina jer sam odrastala u obitelji u kojoj je bilo uobicajeno ruzno govoriti o poznatom, nepoznatim ljudima bez da se razmisli prije o svojim rijecima.
Meni posebno smeta kad netko etiketira osobu koju nije upoznao, knjigu koju nije procitao, predstavu koju nije gledao...iz neceg sto je cuo od trece, cetvrte ili pete strane.

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

Najlakše je osuditi.
Najlakše je naprečac donijeti zaključak i ne staviti se u cipele osobe koju se osuđuje.
To je nešto što već godinama opažam… možda zato jer uvijek pokušam razumjeti, pri čemu razumijevanje ne znači opravdanje…
I to je nešto što me svaki put zaboli, kad vidim. Pljas, nalijepi se naljepnica i gotovo.
Bez da imamo uvid u cijelu sliku, bez da čujemo onog kojeg osuđujemo, bez da sagledamo cijelu situaciju.

Naravno, naše osuđivanje je uvijek obojeno prizmom kroz koju sami gledamo svijet… i često nismo spremni na niti minimalan pomak.

Ok, ovo je sad prilično kruto napisano, puno je poopćavanja, ali nekako mi se čini da u takvom svijetu živimo.

Kako se vi osjećate po ovom pitanju?

---

Ne kanim pametovati - evo samo asocijacije:

Tri nonice - Drago Gervais

Tri nonice stare
pred kućun su stale
i kritikale.
I Katu, i Pepu, i Jelu,
i Toncu debelu.
Jedna da j' takova,
druga onakova,
jedna bi se rad ženit,
druga se zna lenit,
treća sve zafraja
četrta da ne vaja.
A svet da se j' pokvaril,
i prvo da j' boji bil.
Tri nonice stare
su kritikale
od osme do polna.
A kad je polne zvonilo,
jednoj je doma poć bilo.
Su dve ustale
i nju kritikale.


:-)

Ont. Uvijek svojoj djeci govorim "Ono što drugi govore o tebi, ne govori ništa o tebi, ali jako puno o njima...."

Mojca :klap: za temu.

Ja bih rekla da je osuđivanje prejaka riječ.
Misliti nešto o nekome ne znači nužno da ga osuđuješ nego da ga primjećuješ, a kroz to primjećivanje uspoređuješ sa sobom, nalaziš sličnosti i razlike u načinu života.
Kako živimo u maloj državi s puno malih gradova, gdje svatko nekog zna, nismo mogli baš nikako izbjeći malograđanštinu. Ona je na neki način izvorno hrvatska kao i pršut i kiselo zelje. :mrgreen:
Sviđao mi se netko ili ne, slagala se s njim ili ne neću se petljati u njegovo/ njeno mišljenje i životne izbore dok me se to ne tiče.
I djecu tome učim.

Vratih se na forum nakon dvije ili više god pa da nešto napišem. I lijep pozdrav svima! :)

Sina baš odgajam da nikoga ne osuđuje, da ljude prihvaća i da ne prevlačimo preko usta, u kući, ničije živote. Dosadno mu ponavljam i učim ga da imamo puno posla oko sebe i da se ne bavimo drugima. To mi je došlo s godinama, iskustvom, radikalnim promjenama u životu, a onda i sa samom sobom. Kako je netko napisao, također sam odrastala u kući gdje su se sva nezadovoljstva i frustracije projicirale na priču o drugima, osuđivanja. Svoje dijete učim suprotno.

Ja se trudim ne osuđivati ili ne etiketirati.
Nekad je lakše staviti nešto u ladice, zbog žurbe života.
Ali sam shvatila da godinama da je teško razumjeti nekoga/nešto ako se nisi našao u njegovim cipelama.

Doma nemam takav način razgovora, u biti na glas rijetko kada osuđujem ili odgovaram.

Poslano sa mog Lenovo P1a42 koristeći Tapatalk

Osim osudjivanja, bitno je nastojat izbjegavat predrasude a ljudi su ih puni.

Treba se jako trudit da covjek nema predrasude, to mi se cini najzahtjevnijim izazovom .

Pretpostavke! Poludim na rečenice koje počinju:"Ona je sigurno to učinila, htjela, mislila..."
Kako itko može znati zašto je netko postupio kako je postupio?!
Oko toga se razilazim u mišljenju, blago rečeno, sa mamom. Ona uvijek zna!! No, već je prestara da joj kontriram, pa prešutim. A ona i dalje misli da zma što su drugi mislili i kako su trebali.
I muž! Naročito u prometu! :roll: NE možeš pretpostavljati tuđe postupke oslanjajući se samo na vlastito iskustvo. NE možeš :-x
Možda sam i fulala temu, ali baš mi je dobro došla da se ispušem.

Ne osuđujem, uvijek se nastojim staviti u nečije cipele. A i opekla sam se, moram priznati. Kad god sam nešto s visine prokomentirala (iliti osudila), vratilo mi se ko bumerang, i to još većom žestinom.

Da, i moja mama i sveki "znaju". To je za izludit.

Apsolutno najlakše. Ako me ičemu naučila 2018-ta, to je - ne osuđuj (karmički:naći ćeš se u toj koži). Osuda je samo stvar ega, određivanja hijerarhjske visine iznad nekoga. Meni se tako čini. ima to u sebi, svi imamo ali radim na tome da prepoznam i onda odbacim.

Slažem se s nekim tko je iznad mene napisao da nije osuđivanje imati stav o nekome. Ne mogu nam se svi sviđati pa konstatiramo da netko ne valja po našim kriterijima. Meni su trebale godine, za neke ljude više od 20 da prihvatim da nisu dobri ljudi jer nisam htjela osuđivati, pokušavala sam se staviti u njihovu poziciju, bila puna razumijevanja itd. Na kraju sam dobila trisku u lice sto puta. Ja sam kroz svoje godine naučila da je bolje osuđivati nego tražiti izgovore za neke ljude. Samo što ja to ne zovem osuđivanje nego osvješćivanje.

Citiraj:

---

Barbi prvotno napisa

Ja bih rekla da je osuđivanje prejaka riječ.
Misliti nešto o nekome ne znači nužno da ga osuđuješ nego da ga primjećuješ, a kroz to primjećivanje uspoređuješ sa sobom, nalaziš sličnosti i razlike u načinu života.
Kako živimo u maloj državi s puno malih gradova, gdje svatko nekog zna, nismo mogli baš nikako izbjeći malograđanštinu. Ona je na neki način izvorno hrvatska kao i pršut i kiselo zelje. :mrgreen:
Sviđao mi se netko ili ne, slagala se s njim ili ne neću se petljati u njegovo/ njeno mišljenje i životne izbore dok me se to ne tiče.
I djecu tome učim.

---

ovo je taj post i potpuno se slažem. ako imamo mišljenje jedni o drugima, ali jedni druge pustimo na miru i ne petljamo se ni u čije živote ili izbore, ne kužim točno što bi u tome bilo osuđivanje.

Moguce da se mogao napravit bolji odabir rijeci, ovako svi tumacimo na neki svoj nacin. :-)