Najlakše je osuditi.
Najlakše je naprečac donijeti zaključak i ne staviti se u cipele osobe koju se osuđuje.
To je nešto što već godinama opažam… možda zato jer uvijek pokušam razumjeti, pri čemu razumijevanje ne znači opravdanje…
I to je nešto što me svaki put zaboli, kad vidim. Pljas, nalijepi se naljepnica i gotovo.
Bez da imamo uvid u cijelu sliku, bez da čujemo onog kojeg osuđujemo, bez da sagledamo cijelu situaciju.

Naravno, naše osuđivanje je uvijek obojeno prizmom kroz koju sami gledamo svijet… i često nismo spremni na niti minimalan pomak.

Ok, ovo je sad prilično kruto napisano, puno je poopćavanja, ali nekako mi se čini da u takvom svijetu živimo.

Kako se vi osjećate po ovom pitanju?