Djeca i naša tuga

Prije tri tjedna umro mi je tata. Umro je vrlo naglo, neočekivano, od snažnog infarkta, ujutro je bio dobro, popodne mrtav. Nespreman si uvijek, tako kažu, mi smo stvarno bili. Jako mi je važan, vezani smo, ja sam tatina i teško mi je. Mislila sam da sam ok, prvih 10 dana smo odrađivali sve što treba odraditi i valjda me tek onda poklopilo. Zaredalo se par loših dana, rasplačem se usred ručka, tuga me poklapa, boli me i najradije bih ležala na podu i plakala. Imam dva dečka, od 9 i 13 godina i imam osjećaj da se jako teško nose s mojom tugom. Unezvjere se, mlađi se rasplače, moli me da ne budem tužna. Uznemiravam ih i nisam sigurna kako se nositi s tim. Dio mene si objašnjava kako je u redu da znaju da i roditelji tuguju, kako su sve to normalne i prirodne stvari. U drugu ruku, čini mi se kako nije u redu od mene da ih opterećujem s tim, kako bih se trebala s njima sabrati, pregristi, kako je to prevelik teret za djecu. Moji roditelji nisu nikad plakali preda mnom, ali isto tako, u toj mojoj obitelji općenito se osjećaji nisu previše iskazivali, moj odnos s mužem i djecom je potpuno drugačiji. Zanima me kako se drugi nose s tugom pred djecom? Skrivate li ju ili dijelite i mislite li da im štetim?

Moja sucut :love: Nedavno nam se dogodila gotovo ista stvar. Tugovali smo pred djecom, vodili smo ih na sahranu. Moji svi instinkti su ih htjeli zastititi od toga ali struka kaze da je bolje djecu ukljuciti u proces tugovanja. Moji roditelji su svoju veliku tugu skrivali, pokusavajuci nas zastititi ali mislim da to za posljedicu samo ima osjecaj iskljuvenosti. Tuga se ne moze sakriti. Mi smo s djecom otvoreno razgovarali, a i sve to na kraju nekako terapeutski djeluje kada na djetetov upit kazes sada placem jer tuzan/tuzna jer mi nedostaje tata. Mislim da je za djecu svakako zdravije da su ukljuceni u proces.

Hvala puno, Betty. Moja sućut i vama :love:

I ja im znam reći kako sam tužna i kako mi nedostaje no na kraju se to svede na to da ja tješim njih, što mi, kolko god nezrelo i djetinjasto bilo, ide na živce. Dođe mi da pobjegnem od kuće.

Moje saucesce :-(
Ja ću ti pisati kao dijete koje se sjeća tugovanja svojih roditelja.
Djed, tatin tata je umro kad je meni bilo 10 godina. Bili su jako vezani, radili zajedno, provodili slobodno vrijeme zajedno. Djed je bio bolestan (karcinom pluća), tata ga je vodio na sve pretrage i bio uz njega do zadnjeg.
Sjećam se da je plakao, tugovao. Meni je bilo teško jer sam izgubila djeda, a opet i utjeha jer smo skupa žalovali. Jedino što je meni ostalo kao posljedica toga jeste da jako dugo nismo smjeli spomenuti djeda a da svi ne rasplačemo.
Mama je izgubila mamu kad je meni bilo 16. Vidjeli smo da joj je bilo jako teško, dugo je plakala i žalovala. Kako sam bila starija više sam je razumjela, pa mi je bilo normalno da je vidimo uplakanu. Znali smo da joj je tako lakše.
Sad, protekom vremena, mislim da mi njihovo plakanje nije ostavilo traumu. Drago mi je jer sam bila dio njihove iskrene emocije.

Balarosa, skroz mi je razumljiv taj osjecaj. Mozda da suprug preuzme tjesenje djece u trenucima kada je tebi tesko? Ako je to mogucnost, naravno.
Nama je proslo vec dosta mjeseci i mogu ti reci da se djeca jako brzo oporavljaju. Razumijem i da je to individualno, ali njihova reakcija je u pocetku bila tako snazna i silovita, mislila sam da ce tako biti na svaki spomen djeda, ali zapravo se vrlo brzo pretvorilo u sjetne i zapravo radosne razgovore o njemu. Mozda bi tako bilo i da nisu imali siroko polje za ispolkavanje emocija, ali ja mislim da je bas zbog toga.

Imaš svako pravo biti tužna. ne potiskuj svoju tugu jer to nije dobro, ako potraje dulje vrijeme , više od par mjeseci onda ni trebala potražiti stručni savjet.

Moja sućut!

Mislim da pred djecom ne treba skrivati nikakve osjećaje pa tako ni tugu. Moja mama boluje od Alzheimera i kad smo ju prije par godina tako teško bolesnu smještali u dom ja sam danima plakala. Objasnila sam J. tada to na razini koju je mogla shvatiti. Kako sam inače osoba koja ne može sakriti osjećaje (oni koji me znaju dobro kažu da mi se sve isčita na licu) nije mi ni padalo na pamet skrivati pred njom.
Smrt roditelja je svakako udarac u životu međutim kako maria71 kaže nakon nekog vremena postaje lakše nositi se s činjenicom da ih više nema jer je to ipak prirodan proces.

Moja sućut <3
Ja istomislim da ne treba skrivati tugu pred djecom. Ako će ti to pomoći pokušaj si stvoriti neko vrijeme samoće da odtuguješ i odplačeš što imaš.

Iskrena sućut cijeloj obitelji.
Normalno je tugovati i ako potraje duže od šest mjeseci, istim intezitetom kao i sada, onda je to depresija.
Tako su meni doktori objasnili kad je moj otac preminuo.
On se mučio i odlazio polako, ružno i bolno pa mislim da je nagli odlazak ipak puno bolji i za preminulog i za nas koji ostajemo.
Djeca su ti dovoljno velika da shvate što se dogodilo i zašto si tužna.
Sve je to normalno i polako će proći.




Sent from my iPhone using Tapatalk

Hvala vam svima. Imala sam valjda baš loš dan.

J-la, drago mi je da sam mogla pročitati iskustvo s te strane. Ja sam bila već odrasla kad mi je prvi nono umro, zadnja nona je umrla prije manje od godinu dana i teško mi se staviti u kožu djece. I zbunjuju me, nije mi jasno kako to vide. Dedu su voljeli, on je bio baš super, super deda... a opet, par dana nakon sprovoda me jedan od njih pitao zašto sam tužna i kad sam odgovorila zbog tate me pitao:"Pa što još uvijek?".

Hvala u svakom slučaju, trebalo mi je da te stvari izbacim negdje.

Moja sućut :heart:
Također mislim da djecu ne treba isključivati iz procesa tugovanja, niti glumiti pred njima da se osjećaš drukčije nego što se osjećaš, pogotovo u slučaju gubitka člana obitelji. Vjerojatno ima situacija kad djeci treba biti oslonac i praviti se da je sve u redu, ali ovo nije takva situacija.

Meni je lani umrla sestra, s navršenih 50 godina. Njena smrt je meni vratila u prvi red prisutnosti i maminu smrt, koja je bila sad već davne 95. Imala je 55 godina kad je umrla. Tako da je bilo baš puno tuge u meni, i fizičkih simptoma toga stresa. Ne sjećam se toga nakon mamine smrti, valjda je lakše kad si tako mlad (imala sam nepuni 21), prirodno si okrenut životu i budućnosti.
Plakala sam pred njima, tješili su me, nekad bi to i njih rastužilo, ali nisam skrivala tugu. Kako je to krasno rekla moja prijateljica, koja je malo nakon smrti moje sestre naglo izgubila mamu, tuga je produžetak ljubavi. Međutim, isto tako, nisam bila loše po cijele dane, nego na mahove. Ne bih rekla da je moja tuga na djecu djelovala uznemirujuće, nego da je i njih rastuživala.
Mislim da je ok podijelit s djecom ovakve događaje, ali da to ipak ovisi o razmjerima našeg proživljavanja gubitka. Može biti previše za djecu, i bilo bi dobro da netko uskoči i preuzme njih (fizički i emotivno), i da ti imaš vremena za se malo raspadati prije nego što se sakupiš.
A ovo "pa što još uvijek" ćeš vjerojatno primijetiti i kod ostalih. Za ljude prođe vrijeme, a ti još nisi svoj. Meni je i MM bio tu nerazumljiv sa svojim pitanjima šta ti je, kad bih bila loše volje, ili potištena, ili tiha, a recimo prošla su već 4 mjeseca. Ništa mi nije, umrla mi je sestra. Za svijet to postane prošli događaj, a u tebi je to događaj koji upravo traje. Tako nekako.

Zato sam i napisala da je normalni proces tugovanja šest mjeseci od gubitka voljene osobe.
Sve iza toga je depresija prozročena gubitkom i treba potražiti stručnu pomoć.
Tako su meni rekli psihijatri u Centru za krizna stanja bolnice Rebro.


Sent from my iPhone using Tapatalk

Kako se manifestira ta depresija - povlačenjem u sebe, ležanjem u krevetu, nesuočavanjem s vanjskim svijetom, ili čak i sitnije stvari spadaju u depresivno ponašanje, nešto te sjeti te osobe pa se rasplačeš jer ti fali, a fali ti i vaša budućnost koja se nikada neće događati dalje, sve ono što nećete skupa iskusiti i podijeliti? Ozbiljno, zanima me, općenito, i za mene osobno. Koja je granica između normalnog tijeka žalovanja a kada postaješ depresivan - razumijem da je vrijeme dobar indikator, ali ne može biti samo taj datum, primjerice izgubiš nekoga 1.1. I HOP, 1.6. si i dalje tužan na recimo rođendan te osobe pa si depresivan. Ne pitam samo Tanči, nego sve :) Meni je osobno teško procijeniti. Moja je mama u 3 godine izgubila mlađu sestru doktoricu, mlađeg brata, mamu i tatu, i znam da je bila tužna ali mi se čini da se 'brzo' oporavila, da je vedra, iskreno.

Balarosa i vertex, baš mi je žao zbog velikih vaših gubitaka.

Citiraj:

---

MalaRiba prvotno napisa

Kako se manifestira ta depresija - povlačenjem u sebe, ležanjem u krevetu, nesuočavanjem s vanjskim svijetom, ili čak i sitnije stvari spadaju u depresivno ponašanje, nešto te sjeti te osobe pa se rasplačeš jer ti fali, a fali ti i vaša budućnost koja se nikada neće događati dalje, sve ono što nećete skupa iskusiti i podijeliti? Ozbiljno, zanima me, općenito, i za mene osobno. Koja je granica između normalnog tijeka žalovanja a kada postaješ depresivan - razumijem da je vrijeme dobar indikator, ali ne može biti samo taj datum, primjerice izgubiš nekoga 1.1. I HOP, 1.6. si i dalje tužan na recimo rođendan te osobe pa si depresivan. Ne pitam samo Tanči, nego sve :) Meni je osobno teško procijeniti. Moja je mama u 3 godine izgubila mlađu sestru doktoricu, mlađeg brata, mamu i tatu, i znam da je bila tužna ali mi se čini da se 'brzo' oporavila, da je vedra, iskreno.

Balarosa i vertex, baš mi je žao zbog velikih vaših gubitaka.

---

Što znači:”brzo oporavila”?
Možda glumi ispred tebe jer te ne želi opterećivati, a možda je i samo realna i svjesna da je smrt normalna pojava te je to tako i prihvatila.
Ako psihijatri daju taj rok od šest mjeseci, daju ga s razlogom i treba s njima o tome razglabati.
Meni su brojali suze na pokopu mog tate i kažu da ih je bilo malo.
Zapravo nije ih bilo iako sam iznimno bila tužna, ali sam znala da je njemu smrt bila spas. Spas od boli, patnje, pelena, mučenja...
Ljudi su čudni u svojim pokušajima da procijene tuđu tugu.
Što se u meni događa, znam samo ja.
...depresija se manifestira na razne načine.
Osoba koja mršavi ili se naglo deblja, zapušta sebe i stan, ne spava ili pak stalno bude u krevetu, nezainteresirana je za posao, okolinu, sve...
To su znaci depresije i alarmanti su te hitno treba pomoći takvoj osobi.
Centar za krizna stanja na Rebru prima 0-24 i ne treba uputnica.
Kome god je loše neka im se obrati.
Dobri su.


Sent from my iPhone using Tapatalk

naravno da je to vrlo vrlo individualno, mene su učili da izbjegavam te odrednice da tugovanje traje toliko i toliko, jer se ljudi uhvate tog broja, pa ako tuguješ duže si depresivan, ako tuguješ kraće si bezosjećajan. Naravno u kliničkom radu ljudi moraju imat neke okvire
normalno je do kraja života da neki datumi i prigode samo izvuku svu tugu van na neko vrijeme
depresija u odnosu na tugu bi bila ipak neko sveopće loše raspoloženje, kad te ništa ne može raspoložiti, pa ni stvari koje su prije donosile zadovoljstvo
gleda se i koliko osoba funkcionira u svakodnevnom životu, naravno bitna je i vrsta gubitka jer nije skroz isto tugovati za gubitkom roditelja i tugovati za gubitkom djeteta. Uglavnom, ima dosta dobra knjiga od Lidije Arambašić "Tugovanje, gubitak, oporavak"

iz osobnog iskustva, gledala sam svoju baku kako prolazi kroz tugovanje zbog gubitka sina (odraslog, 46 godina je imao, al bili su jako vezani), i to veze nije imalo sa 6 mjeseci. Nekih godinu dana je bila stalno vrlo vrlo tužna, razveselila bi se samo kad bih ja dovela svoga sina, tada bebu. Ali je funkcionirala u smislu da je nastavila radit sve dotadašnje poslove, samo uz plakanje. Nakon toga još dugo bi se prvo rasplakala kad bismo mi došli, to bi trajalo minut-dva pa bi prestalo i dalje bi bila ok. Tek nakon 4 godine mogao si vidjet promjenu u njenom raspoloženju da smo mogli reći "da, sad je dobro".

balarosa, moje saučešće. slažem se sa prijedlogom od vertex, da možda vidiš može li se nekako organizirati da imaš nekad prostora izrazit svoje osjećaje i dok su djeca drugdje, ako misliš da im je to previše tereta

Da, to je istina, da je individualno, jako. Mene zenima, najviše, kada prestaje tuga i počinje depresija, koji su parametri još zadani osim vremenskog. Možda je to za zasebnu temu. Mama, bila je iskreno opuštena, nasmijana, naravno tužna kad bi pričala o svojima, kada bi ih se prisjećali. Mislim da je ona to nekako - imali smo predivno što smo imali, sad sam ja tu, imam djecu i unučad, treba biti zahvalan na dobrome što je bilo, i na dobrome što je sada. Iako, naravno, ne mogu svi tako percipirati. Kako rekoh, individualno je to.

Citiraj:

---

Balarosa prvotno napisa

Hvala vam svima. Imala sam valjda baš loš dan.

J-la, drago mi je da sam mogla pročitati iskustvo s te strane. Ja sam bila već odrasla kad mi je prvi nono umro, zadnja nona je umrla prije manje od godinu dana i teško mi se staviti u kožu djece. I zbunjuju me, nije mi jasno kako to vide. Dedu su voljeli, on je bio baš super, super deda... a opet, par dana nakon sprovoda me jedan od njih pitao zašto sam tužna i kad sam odgovorila zbog tate me pitao:"Pa što još uvijek?".

Hvala u svakom slučaju, trebalo mi je da te stvari izbacim negdje.

---

Nema na čemu :-)
Pitanje malca mi je očekivano. Doći će i njima trenutak kad će još plakati za djedom, bar na datume. Vertex je to fino napisala, mlad si i okrenut životu. A i bar kod moje, sve duže od 7 dana je vječnost.

Barem meni, najteža su prva 4 godišnja doba nakon smrti bliske osobe. Namjerno kažem godišnja doba jer svako od njih ima nešto što me podsjeća na osobe iz mog života.
Mamina sestra je umrla na proljeće 2015 godine. Te godine nam je bilo teško praviti zimnicu, jer su nam trebali njeni recepti, kupovina krušaka, jer ih je brala za moju N.. Zima je bila teška jer je išao Božić, NG., kolači, slavlje, poledica (mrzila je led). Proljeće, prvi rođendan od N. bez nje. Sljedeći je bio lakši, nismo puno plakali.

Ovo tugovanje kako je Tang opisala kod svoje bake mi je sasvim normalno, pa makar ono trajalo 4 godine.

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

A ovo "pa što još uvijek" ćeš vjerojatno primijetiti i kod ostalih. Za ljude prođe vrijeme, a ti još nisi svoj. Meni je i MM bio tu nerazumljiv sa svojim pitanjima šta ti je, kad bih bila loše volje, ili potištena, ili tiha, a recimo prošla su već 4 mjeseca. Ništa mi nije, umrla mi je sestra. Za svijet to postane prošli događaj, a u tebi je to događaj koji upravo traje. Tako nekako.

---

Ovo, da, baš tako. Osjećam se kao da ja nisam normalna kad čujem ta pitanja... i razmaženo, nezahvalno jer "prirodno je, bar je sve po redu" i druge utješne rečenice...

Ti si normalna. I oni su.

Citiraj:

---

Balarosa prvotno napisa

Ovo, da, baš tako. Osjećam se kao da ja nisam normalna kad čujem ta pitanja... i razmaženo, nezahvalno jer "prirodno je, bar je sve po redu" i druge utješne rečenice...

---

A to je čudno nešto u ljudima. Meni je tata umro kad sam imala 31 godinu a on je imao 86 ( imao je 55 kad sam se ja rodila) i svi su me tješili na način da je imao puno godina ali su i očekivali da ne bih trebala toliko tugovati jer eto bio je star. Koliko god da je bio star bio mi je tata i koliko god da sam očekivala bila sam tužna.

Balarosa, suosjećam s tobom i znam kako ti je...
Žalovanje je proces kojega treba proživjeti.
Osobno sam prošla dva vrlo teška razdoblja žalosti, pa i kad sam se naizgled činila "normalnom", nisam to bila.
Bila sam prejadna...

Evo što o tome kaže moja poznanica koja se bavi palijativnom skrbi:

"Vrijeme nije pokazatelj uspjeha ili neuspjeha nečijeg procesa žalovanja, ono je prije pokazatelj dubine povezanosti s pokojnikom. Prema nekim novijim teorijama smatra se da je osobi potrebno četiri godine da prođe taj proces, ukoliko je pokojnik bio visoko emotivno vrednovan od strane onog koji tuguje, no to je samo jedna teorija, u stvarnosti je to vrlo individualno i nema nikakvih vremenskih pravila"...

Ako mi se place pred djecom placem....nisam primjetila traume. Svi smo mi ljudi i bolje da znaju da nismo supermeni

Kad mi je otac preminuo osjetila sam olaksanje. Ruzno je za reci, ali taj cijeli proces je trajao dugo i konacno je bilo gotovo. no to je bilo samo taj neki tren, poslije mi je falio. i danas mi fali.
kad mi je majka umrla, jedan prijatelj iz djetinstva mi je rekao sad si siroce kao i ja. bilo mi je smijesno kad je to rekao jer ipak imam preko 40 godina. no zbilja sam sljedecih ne znam koliko mjeseci se osjecala kao siroce bez roditelja. imam dvije sestre, pa nisam bila pale sam na svijetu. plakala sam jos neko vrijeme. djeci isto tako nije bilo jasno zasto, pa im je MM objasnio da sad imam samo njih, a ne i svoje roditelje.
jedna stvar jako cesto podsjeti na majku. naime AC joj je lakirala nokte,. zamislite kad jedna mala djecvojcica lakira nokte baki na sta to lici. i imam na stolu lijepe njene otiske prstiju desne ruke. kako je od laka ne moze se skinuti. bila sam ljuta na njih kad se to dogodilo, kad je mama umrla sam plakala kad bi skinula stoljnjak, a sad mi je cak i drago da ih imam.

Citiraj:

---

Balarosa prvotno napisa

Ovo, da, baš tako. Osjećam se kao da ja nisam normalna kad čujem ta pitanja... i razmaženo, nezahvalno jer "prirodno je, bar je sve po redu" i druge utješne rečenice...

---

Vjerojatno ljudi ne misle da ne bi trebala biti tužna, nego jednostavno pokušavaju reći nešto od čega bi ti moglo biti lakše. U svakom slučaju, sigurno si normalna i nisi ni razmažena ni nezahvalna.

Ma nema pravila u vezi žalovanja
Moj tata je otišao iznenada prije 10 godina, pod stravičnim okolnostima
Bome i dan danas zaplačem i suze poteku spontano kad me podsjeti neki detalj na njega i osjetim fizičku bol nedostajanja, nemogućnosti da s njim podijelim svoju neku misao, događaj, emocije za koju znam da bi ih razumio najlakše od svih...
Uopće ne razmišljam kako to nekome može izgledati sa strane, što taj netko ima znati ili misliti o mojoj boli i onome što sam izgubila.
Djeca znaju da sam tužna što ga nema, ne opterećujem ih tugom i pričamo o njemu u pozitivnom ozračju, i nasmijemo se nekim događajima.
Dakle, tuguj koliko god, djeci objasni da ne znaš koliko će ti trebati vremena ali da se tako osjećaš i da će s vremenom biti lakše.
Drži se Balarosa, samo prolazimo kroz taj život koji je ponekad s... nje.

Moja baka je ostala bez muza sa 57 godina.
Ona je svaki dan navecer, godinama i destljecima plakala za njim.

Moja sućut svima. :heart:

Drago mi je da plačete i raspadate se pred djecom pa se i ja manje ludom osjećam.
Kraj svih smrti u obitelji mi smo se raspali kada nam je umro pas koji nam je došao u obitelj u teškim trenutcima i oporavio nas u svakom smislu. Danima smo moji roditelji, brat i ja sjedili u tišini kuhinje i oplakivali je. To je bila jedina situacija da moji roditelji plaču pred nama. I još uvijek se rasplaču.

Ja sam plakala periodično sigurno godinu dana, zajedno s vilenjakom, prva ili za njim- zbog kraha braka. Nije bilo 6 mjeseci i nije bilo riječi o depresiji. Nama je to pomoglo da još otvorenije govorimo i ne skrivamo svoje emocije.

Moj tata je umro u kolovozu. Ja ne plačem. Samo skupljam jezero suza koje ću proliti kad budem spremna. Na sprovodu smo svi plakali, smatram da je oproštaj mjesto gdje plačeš za pokojnikom. Ateistica sam tako da ne planiram se družiti s tatom na nekom boljem mjestu. Najviše mi je žao što nismo više razgovarali o njegovom djetinjstvu i mladosti i što su mi mnoge priče o njegovoj obitelji mutne.