Jana kao da sve teže i teže podnosi odvajanje od mene. To me čudi jer sam joj stalno na raspolaganju (znam da bi sad većina izvan ovog foruma rekla - baš zato, naviknula si ju :evil: ). Bila je jako osjetljiva prva dva mjeseca, ali ju nisam ostavljala da plače, već puno nosila i dojila. Nakon tih prvih tjedana kao da joj je i samopouzdanje raslo i kao da je bila sigurna da je mama (i tata) uvijek tu, pa se rado poigrala i sama ili s drugim ljudima. No, s nekih 8 mjeseci postala je opet osjetljivija i počela tražiti samo mene. Objasnila sam si to kao fazu, no čini se da je sve gore. Navečer se ponekad ne smijem udaljiti ni 5 koraka dok je s mm, ili bakom. Danas smo mm i ja (nakon 100 god.) otišli u kino u 14h jer se navečer ne usudim odvojiti od nje. Čuvala ju je baka (koja je predivna i s kojom se rado igra) u našem stanu. Sve je bilo dobro dok nije postala preumorna, ali očito nije bila u stanju zaspati bez mene i cice, i tako je strašno plakala da me sveki nazvala, a ja se, čim sam preko moba čula taj plač, pokupila iz kina i došla za 10 min. Bilo mi ju je strašno vidjeti u takvom stanju :cry:
Odmah se na meni smirila i ja mogu odlučiti ne ići više nikamo bez nje, ali samo još nepuna 2 mjeseca dok se ne vratim na posao! A što onda??? Kako da ju pripremim na to i kako da ju što manje istraumatiziram? Inače je jako komunikativna i obožava druge ljude, među bebama vršnjacima je prava mala haharica, pa me čudi takva reakcija na moju trosatnu odsutnost. Znala je s tatom u marami biti u šetnji po nekoliko sati, i to je bilo ok, ali moja sveki nema snage nositi ju u marami, a ona će ju čuvati kad se vratim na posao.
