odgoj u duhu vjere 5

Citiraj:

---

ljiljan@ prvotno napisa

O da! To je no kad sveti J. Escriva (na čijoj prelaturi počiva i rad vlč. Ramosa) kaže otprilike ovako: "Rekao sam ti da moliš za mene. A ti si me na to upitao: zašto, što vam se dogodilo? Odgovorio sam ti: svakome se od nas u svakom trenutku nešto događa. A što bi nam se tek događalo kad ne bismo molili?"

A za tu osobu koja se osjeća preobraćenom, a ne ponaša se tako - to je samo faza. Proći će to. Svi mi dobro znamo da je proces obraćenja težak, da je teško kao kršćanin prihvatiti svoju grešnost, priznati da nisi savršen jer savršen je samo Bog. Teško je prihvatiti poslušnost i poniznost, pogotovo stoga što ih đavo mrzi i učinit će sve da nas odvrati od njih, pogotovo će biti uspješan s taktikom podilaženja našem egu. Priča stara koliko i svijet - Adamu je rekao - ti možeš biti jači od Boga i govori to svima nama svaki dan. I bijesan je kad je raskrinkan.
Ta osoba možda mora proći takav put. Ako bude ustrajna u vjeri, spoznat će da je jakost jedino u poslušnosti Bogu i Božjoj riječi.

---

Hvala znam to... možda je bilo bitno napomenuti da se osoba prebratila prije 15 godina :)

Da, često se nakon obraćenja počnemo osjećati izabranima i malo odspavamo na lovorikama, pa naiđe oholost i tako malo pomalo izblijedi onaj prvotni žar, ali ipak obraćenje ako je pravo rodi novu osobu i uz Božju pomoć treba ustrajati i kad nas više ne drži taj prvi val oduševljenja i entuzijazma u molitvi.

Citiraj:

---

ljiljan@ prvotno napisa

Iako mislim da se može predano služiti Bogu i u braku.

---

Jel smijem ja upasti :) - ovo mi je zazvučalo kao neka dihotomija, kao neko pravdanje tipa ajde nije ni brak tako loš, ako se potrudimo uskladit ćemo nekako to s vjerom... Možda nisi uopće tako mislila, ali ja imam potrebu dopuniti - za druge koji čitaju i možda ih to može zbuniti Brak i redovništvo su dva punovrijedna zavjeta i oba su utemeljena na premisi služenju Bogu - svatko prema svojim obavezama i staležu. :)

ovdje je odličan članak o sličnosti života redovnica i obiteljskog života, baš me nasmijalo i inspiriralo :)
http://www.catholicmothersonline.com/

Evo da nešto i ja pridonesem...
Mi imamo pretplatu na Book, možete na ovom linku skinu pdf... .http://www.kristofori.hr/hr/index.html
Ima stvarno predivnih članaka, učenje Biblije... u svakom slučaju zadovoljna sam jer uvijek nađem nešto za sebe i nešto što mi baš u tom trenu treba

Citiraj:

---

ljiljan@ prvotno napisa

Jesi li imala želje prema redovništvu?
Slušala sam svjedočanstvo jedne djevojke koja se odlučila za redovništvo. Osim što mi je bilo divno slušati jednu toliko produhovljenu osobu, interesantno mi je bilo da je sve započelo sa dugotrajnom žarkom molitvom Bogu da joj dade muža predanog katolika. I u toj silnoj molitvi Duh je izrodio želju za redovništvom. Zanimljivo da je u isto vrijeme upoznala mladića kakvog je tražila i da su se među njima razvili osjećaji. Kušnje su bile preteške. Odlučila je postati redovnica. Divno je to. Iako mislim da se može predano služiti Bogu i u braku.

---

O da narvano..od malih nogu, jednom su roditelji zbog toga bili pozvani i u školu na razgovor, za vrijeme Jugoslavije...moj je život uvijek bio blisko povezan s Crkvom, ali i osobnim razgovorima s Bogom to me je ispunjavalo, činilo sretnom, ali čovjek se mjenja, neke se stvari dogode, kušnje su teške, upitnici veliki, dođe i ljubav...puno sam je se puta odrekla ne samo zbog sebe nego i zbog drugih koji su imali poziv Božiji.....bile su to patnje, ali koje su urodile plodom...jer kad se čovjek nečega iskreno i odrekne, odjednom postane lakše i dođe "nagrada" u drugom obliku.....jednom sam trebala otići u jedan samostan ali sam shvatila da je to bilo iz krivih razloga. Drugi put sam trebala otići u jedan samostan u Međugorju, naravno na tjedan dva, da vidim je li to za mene, i eto i opet su se dogodile neke stvari ovaj put Više sile, da je jedan svečenik zaključio da to nije za mene....(moja svekrva kaže, da je moj muž htjeo jedno vrijeme intezivno otići u franjevce, tada joj to nije bilo drago, ali sad razmišlja da je možda bolje da je otišao, ha,ha, nakon što je oženio mene:lol:)

Uglavnom cijeli sam život htijela neku sredinu, jer sam bila sklona unutar sebe krajnostima, uvijek me je mučilo kako spojiti svjetovno i "božije", možda sam zato mislila da će mi to biti lakše u redovništvu, ali ono klasično redovništvo ,shvatila sam nije bilo za mene.....kako sam osoba od krajnosti za mene je bilo ili zatvorit se u samostan tipa Klarisa i posvetiti se molitvi, ili ići u neki aktivniji red gdje mogu pomagati ljudima, kao red Majke Tereze ili biti samostalna kao sestra Elvira u Cenacolu (raditi nešto konkretno)....danas to konkretno je ustvari brak, on bi trebao biti spoj duhovnog i konkretnog, možda zato nikad nisam maštala o njemu i nikad ga željela.....zato su misije bile za mene, duhovne a opet svjetovne-ili kako bi netko rekao bježanje od pravoga života za one koji ne mogu biti u braku niti redovnici....

Ovisnici u Cenacolu nisu mogli shvatiti nas koji smo (tada u malom broju,sad je to već normalno) tamo dolazili dobrovoljno, jer eto oni ne bi da ne moraju tako trošili svoj život i vrijeme........a meni je ta godina života bila ono što sam cijeli život tražila, konkretno ali i duhovno..psiički jako teško, a opet predivno, ispunjeno....toliki ljudi iz cijeloga Svijeta, različitih kultura i problema, koji mole za tebe i ti za njih, s kojima se svađaš ali još lijepše miriš, s kojima radiš djeliš radost i bol...koji te shvaćaju, ne ismijavaju zbog molitve jer ju doživljavaju na isti način kao i ti........pomažeš drugima a ustvari oni pomažu tebi, da radiš na sebi, spoznaš svoje vrline i mane....ispovjed svaki tjedan, pa je duh tako otvoren da svaki i najmanji grijeh primjetiš i možeš satima ostati na ispovjedi...svečenik koji te "poznaje" ( danas mogu ne ić na ispovjed po 6mj pa si razmišljam nekad što bi rekla)............

Mislim da je brak na jedan drugi način teži od redovništva...jer se u njemu ne radi samo o tebi.....pogotovo ako si žena majka.......kušnje su u braku velike, a posljedice ne snosiš samo ti...redovništvo je jedna vrsta slobode, ali one "samotne" više usmjerene na sebe samoga i Boga...

Da se javim s molbom za molitvu za mene i moju obitelj. Umorna sam i malo obeshrabrena danas. Ništa posebno, ali sjetite me se. Hvala!

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Jel smijem ja upasti :) - ovo mi je zazvučalo kao neka dihotomija, kao neko pravdanje tipa ajde nije ni brak tako loš, ako se potrudimo uskladit ćemo nekako to s vjerom... Možda nisi uopće tako mislila, ali ja imam potrebu dopuniti - za druge koji čitaju i možda ih to može zbuniti Brak i redovništvo su dva punovrijedna zavjeta i oba su utemeljena na premisi služenju Bogu - svatko prema svojim obavezama i staležu. :)

---

Pa zapravo, ne bih htjela da bude oholo od mene, ali naslutila sam da je Ivana imala težnji prema redovništvu i da možda zbog tih neostvarenih težnji sada nosi u sebi kakve krivnje. Naime, ne vjerujem da je naša sudbina 100% određena s neba, ta Bog čovjeku daje izbor. Uvijek kažem da će Bog popratiti sva naša pozitivna nastojanja kojima ćemo koristiti Njemu i bližnjem. U tom smislu i brak je sredstvo služenja Bogu, pa ako odaberemo taj put ne treba se osvrtati unatrag i mučiti se pitanjima što bi bilo kad bi bilo.

Ivana, svaka čast zbog Cenaccola. Bila sam tamo u posjeti sat-dva i plakala ko ljuta godina. Jedan mladić koji je pred nas iznio sav svoj jad života – otac napustio obitelj, a majka se nakon toga nije imala snage boriti niti za sebe, niti za djecu; droga, dno pakla, zajednica i polagani povratak u život uz njen moto – „smrt nema konačnu riječ“. Uh, toliko mi je bilo žao te djece, a bez ideje kako i na koji način pomoći...

Bok, evo i mene k vama :heart:.
Kasno je, samo sam malo zavirila. Ne znam ni odakle krenuti.
Ovako ide priča. MM i ja - živjeli u vjeri -.
Al onda je došla na red moja realnost i preispitivanja. Počelo je u prvoj trudnoći. Moja seka i njen muž su se posvađali, ja stala u njenu obranu... Uglavnom rekla sam nešto zbog čega je on podivljao. Krenula kući autom, seka me zvala i rekla da je reko da će krenut zamnom i razbit me - 5 mj trudna -.
MM je bio u Londonu, prepala sam se da mi ovaj ne dođe doma i otišla kod svekrve. U autu na radiu priča - neka dvojica premlatila ženu trudnu 5 mjeseci s blizancima ispred lifta čini mi se. Bebe umrle. To me užasno pogodilo.
Nakon toga opet u novinama, tv-u, - žena rađala i ubijala novorođenčad i spremala na tavan.-
Tu sam pukla. Pitanja zašto, kako to Bog može dopustit, da netko moli i pati što ne može začet, a gadura svaki put sve ispočetka.
Bila na ispovjedi kod - neću imenovat - cijenjeni svećenik iz Međugorja. Sve mu rekla i pitala, zašto, kako. A on meni odgovori - znaš i ja se to često pitam -.
Nakon toga rodilo se moje djetešce i prestali smo ić na misu, bila je zima pa da nešto ne pokupi, uvijek neki razlog. S vremenom, smo se sve više udaljili od vjere.
I moram priznat da mi je baš teško sada. Hoću natrag. Evo ukratko moja priča.
Jako sam daleko od mira koji smo imali prije.
PS - ne znam kaj je s kompom, ne mogu stavit navodnike ni upitnik...

Vrati se natrag, naravno!

Pitanja o patnji su dio teologije, i ako te zanima možeš čitati, puno je o tome pisano, i svi se mi povremeno spotaknemo o to pitanje - ako si Dobar - zašto to činiš, il ne spriječiš...

Ali ukratko - Bog je čovjeku dao slobodnu volju, da čini što želi, jer samo slobodno darovana ljubav vrijedi. I ako je Bog dosljedan, ne može rušiti ustroj svijeta da bi poništio nečiju slobodnu volju. Onda bi po toj logici u nekom trenu mogao i tebi reći - nemoj sad ostati trudna, doživjet ćeš sudar, izgubiti dijete - pa da ne patiš. Bismo li željeli takvoga Boga? Imamo li slobodu reći - ma nek ga i izgubim, ali da ga imam? Naravno! I u tome je naša jedinstvenost - koju Bog čuva i podnosi po cijenu svojih patnji. Svijet u kojem bi Bog sprečavao zlo bio bi svijet neslobode, i nepravde - nekome je dao da učini što želi, nekome ne... a mi bismo opet grintali - jer bismo se opet pitali - a zašto nam nije dao ovako ili onako. Sva naša tragedija i jest u tome da se ne pokušavamo približiti Bogu, nego gruntamo stalno nešto želeći biti apsolutni gazde svega oko sebe - što i jest Istočni grijeh.

Da li je svijet pun patnje? Je. Užasno. Ali o tome nam i govori Krist. Nije se dalo drugačije živjet - čak ni kad si savršen - nego da prođeš muku, i da na nju ne reagiraš zlom. Zlo se umnaža zlim, a dobro reagiranjem uvijek i bez izlike dobrim, čak i ako ne vidiš rezultate odmah, čak i po cijenu osobne žrtve. Ti siješ - drugi će žeti. I ta dobrota, beskompromisno djelovanje dobra i ljubavi preobražava svijet. Svatko od nas tko se uključi u tu vojsku kršćana dobio je neke mini-bitke protiv zla, protiv ubojstava, protiv okrutnosti. Ta neka žena koja je ubila dijete - da je susjeda bila dobra žena, da joj je pružila ruku, da je reagirala ne iz onog ne-bi-se-štel-mešat nego iz iskonske brige, ljubavi i uz molitvu - mogla se spasiti, postati dobra. Djelovanje komuna, molitvenih zajednica, svih tih bezbrojnih inicijativa smanjuje količinu zla. Strah me misliti što bi bilo bez toga -svijet bi stvarno postao živi pakao. Npr. komune - koje su izdvojeni i mali dio Crkve - spašava stotine ljudi koji više nisu ugroza sebi i zajednici nego blagoslov društvu i sebi. A da se ljudi koje vode te komune ogorče zlom i odvoje od Crkve i odustanu - ti ljudi bi i dalje uništavali živote sebi i drugima. Ne možemo uvijek odmah vidjeti rezultate zalaganja za dobro, ali npr. meni osobno i danas svijetle primjeri pokojnih žena koje nikad nisu ništa propovijedale, ali su bile tu za zajednicu kad god je trebalo. I bile su vedre, i svaki dan u Crkvi. I onda sam se pitala - a zašto je ona tako vedra i ide u Crkvu... s vremenom sam povezala - takva je jer ide u Crkvu. Pa idem i ja. I onda sam i ja vedrija, veselija, nesklonija zlu (hm... ajmo to se nadati), i možda i svjedočanstvo onoga što meni čini Crkva pomogne drugome, pa umjesto u birtiju gdje može dopasti nevolja ode sjedi u Crkvi. Mali koraci, ali o tome se i radi.


Zato nije na nama da tražimo da netko drugi ukine zlo, nego da ga vidimo, prepoznamo, da se ne skrivamo iza nerealnih hipi vizija - jer siromaštvo, patnja, nerazumijevanje, bolest su svuda oko nas i neće nestati ako se mi zbog toga posvadimo s Bogom. Sve što možemo - a to je puno - je da ukinemo onoliko zla u našem životu koliko možemo - jednostavnim činjenjem dobra, podnošenjem zla i prikazivanjem... bivanjem vjernikom.
Sve to je puno teže ako se ne koristiš sredstvima Crkve - euharistija je temelj naše snage jer ako ne primaš živo tijelo živoga Boga - ne primaš Božiju snagu i mudrost.

Potraži dobrog svećenika - p. Ramos u zagrebačkoj katedrali ispovijeda svako jutro od pol deset do pol jedan - on je poznat kao jedan od najmudrijih ispovjednika koji je mnoge ljude priveo vjeri, pa je dobro obratiti se njemu - za početak :)

Sretno, i dobrodošla kući.

O obraćenju i povratku u vjeru možete vrlo lijepo čitati kod ovog para http://en.wikipedia.org/wiki/Kimberly_Hahn - ima njihovih tekstova na Internetu, a ima i prevedenih knjiga. Uživajte!

Dobrodošla mihim. Ifigenija je napisala sve što sam i ja htjela napisati o slobodi. Unatoč tome što se ovaj naš svijet često naziva "dolinom suza", jer mi smo krhki, ipak bi najveća patnja za čovjeka, razumno i samosvjesno biće, bila da nema slobode. Čovjek nije stvoren da bi bio Božja marioneta, a iz toga proizlazi i dobro i zlo što čovjek čini i doživljava. Na nama je da povećavamo količinu dobra na tom svijetu. I da se držimo one Isusove: Ne bojte se!

Ifigenija je dala svoju preporuku, a ja bih dala svoju - mislim da franjevci na Kaptolu pružaju ruku svakome i da tamo svatko može naći svoj duhovni dom. A možda imaš i u svojoj neposrednoj blizini dobrog svećenika koji bi ti mogao pružiti duhovnu pomoć i podršku.

Cure, pratim vas, ali ne pišem...previše toga... Ima li neka od vas iskustva s hagioterapijom? Trebala bih razgovor, a i iscjeljenje rana iz prošlosti. Stalno mi se vraćaju duhovi i već sam stvarno umorna od toga. Želim krenuti dalje... Zdenka2 znaš li nekog konkretnog fratra na Kaptolu? Možda nekog s više iskustva. Hvala!

mihim, molit ću za tvoj sigurni povratak u luku :) Polako i malim koracimo, najveći korak si već napravila - znaš što ti je potrebno i sad uz malo strpljenja i puno molitve na put kući. Ti si mama i tvoj duševni mir i radost su temelj obiteljskog života, zato nemoj lako odustati. Bogu su mlade obitelji jako na srcu!

Citiraj:

---

zeljka231 prvotno napisa

Cure, pratim vas, ali ne pišem...previše toga... Ima li neka od vas iskustva s hagioterapijom? Trebala bih razgovor, a i iscjeljenje rana iz prošlosti. Stalno mi se vraćaju duhovi i već sam stvarno umorna od toga. Želim krenuti dalje... Zdenka2 znaš li nekog konkretnog fratra na Kaptolu? Možda nekog s više iskustva. Hvala!

---

Osim fratara na Kaptolu, melem za dušu je i Vlč. Jorge Ramos. Ispovijeda u Katedrali svakog dopodneva (nadam se da informacija nije zastarjela).

... i seminari p. Ivančića. Ne znam jesu li još u Kinoteci....

Zeljka231, koliko je meni poznato baš hagioterapijom se bavi samo vlč. Ivančić. Tome je blizak i fra Zvjezdan Linić, koji je sada, koliko mi je poznato, u Franjevačkom samostanu u Samoboru. Franjevce na Kaptolu poznam iz redovitog pastorala, pogotovo onog s djecom - moj sin se toliko oduševio s njima tijekom priprema za Prvu pričest da je inzistirao da ga uključimo tamo u ministrante i zbog toga smo se svi preselili gore kod njih, iako ne stanujemo na tom području. Meni osobno, onako za odrasle, po onome što meni leži i što me zanima, jako imponira fra Darko Tepert, bibličar.

Znači može se ići na pripreme za prvu pričest izvan svoje župe, ja sam mislila da je to vezano za školu i mjesto stanovanja? Ovo zvuči jako zanimljivo.
Fra Darko Tepert je kod franjevaca na kaptolu, on isto drži seminare, ili?

Pikula, vjeronauk za Prvu pričest jest vezan uz školu - ako je i moguće, mislim da bi bilo pogrešno odvojiti dijete od njegovog razreda u tim pripremama. Stvar je u tome da, stjecajem okolnosti, moja djeca ne idu školu najbližu našoj kući, pa tako ni na župski vjeronauk u našoj župi. Oni su se preko škole povezali s franjevcima, pogotovo sin, koji je i nas roditelje povukao tamo (pa ga gledamo kako ministrira, :) ). Kći mi ove godine ide na pripreme za Prvu pričest.

Fra Darko je profesor Svetog pisma Starog zavjeta na KBF-u, a u javnosti drži predavanja i dosta je aktivan i na internetu.

Što se hagioterapije tiče, možeš do CDPa, konkretno ja sam išla kod Marije Gudelj, ona je inače psihijatrica, ima troje djece i bavi se hagioterapijom, naravno besplatno...
Proguglaj malo, Centar za duhovnu pomoć u Vodnikovoj, ne znam točno koji broj... Evo ja se baš opet spremam ići samo da mi djetešce još malo naraste, meni je puno pomoglo...
Na ispovijed idemo kod vl. Ramosa, čovjek je izvanredan kako kaže i ljiljan@, bude svako jutro do popodnevne molitve u katedrali s time da mi subotom ujutro idemo kod njegado Harmice i tamo mi je stvarno predivno...
Sretno

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Pikula, vjeronauk za Prvu pričest jest vezan uz školu - ako je i moguće, mislim da bi bilo pogrešno odvojiti dijete od njegovog razreda u tim pripremama. Stvar je u tome da, stjecajem okolnosti, moja djeca ne idu školu najbližu našoj kući, pa tako ni na župski vjeronauk u našoj župi. Oni su se preko škole povezali s franjevcima, pogotovo sin, koji je i nas roditelje povukao tamo (pa ga gledamo kako ministrira, :) ). Kći mi ove godine ide na pripreme za Prvu pričest.

---

Zdenka, ne širi dezinformacije: župni vjeronauk (uključujući i pripremu za sakramente) uvijek je vezan uz župu

samo iznimno,uz suglasnost župnika vlastite župe, može se ići u drugu župu

druga je stvar kaj niti to, kao i hrpa drugih stvari u vrloj nam državi, ne štima

Zdenka 2 :zaljubljen: za ministriranje. Mora de je to milina gledati.
Ne mislimo mi nikamo seliti pikače za prvu pričest, tu kod nas je suradnja sa školom vrlo ok i idu mu svi dečki tako da sigurno nećemo ništa mijenjati, samo me zainteresiralo onako šbbkbb :)

Citiraj:

---

Juroslav prvotno napisa

Zdenka, ne širi dezinformacije: župni vjeronauk (uključujući i pripremu za sakramente) uvijek je vezan uz župu

samo iznimno,uz suglasnost župnika vlastite župe, može se ići u drugu župu

druga je stvar kaj niti to, kao i hrpa drugih stvari u vrloj nam državi, ne štima

---

Juroslave, ne širim ja nikakve dezinformacije nego iznosim slučaj iz života. Ne znam kako stvari stoje na papiru, ali u životu stoje tako da moja djeca u svojoj školi nisu nikakve iznimke nego su u istom položaju kao i ostala djeca. Nitko od djece koja žive izvan teritorija škole nije trebao donositi nikakvu suglasnost svoga župnika niti je itko išao na vjeronauk u svoju župu. Isto je bilo za prvopričesnike i za krizmanike, što pouzdano znam, jer sam bila kuma na krizmi jednoj djevojci koja također ne stanuje na području škole. Štoviše, župni vjeronauk ne organizira župa nadležna na tom području (Sv. Marija) nego franjevci. Moje osobno mišljenje, koje sam već i iznijela, jest da je djetetu bolje da pripremu za sakramente polazi s ostalom djecom iz svog razreda, a ne s nekim drugim razredom.

Pikula, divno mi je gledati mog sineka kako ministrira - to je poseban osjećaj. Osim toga, on je inače nemirno i živo dijete, a tamo je potpuno miran, sabran i usredotočen na obrede. :)

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Moje osobno mišljenje, koje sam već i iznijela, jest da je djetetu bolje da pripremu za sakramente polazi s ostalom djecom iz svog razreda, a ne s nekim drugim razredom.

---

xxx
Moji klinci, kad su bili sedmaši, da su morali ići na župni vjeronauk u župu u koju pripadamo, bojim se da ne bi išli.
Jer - kad se pojaviš u sredini u kojoj se svi međusobno poznaju, a ti si nov i njima nepoznat, pa još dodaj situaciju kad početak puberteta uzima svoje...ne, bojim se da ne bi išlo.
Štoviše, birali su samo termine kad idu njihovi kolege iz razreda...što je sigurno, sigurno je.

Citiraj:

---

mlukacin prvotno napisa

Na ispovijed idemo kod vl. Ramosa, čovjek je izvanredan kako kaže i ljiljan@, bude svako jutro do popodnevne molitve u katedrali s time da mi subotom ujutro idemo kod njegado Harmice i tamo mi je stvarno predivno...
Sretno

---

Super! Drago mi je da je vlč. Ramos još u Hrvatskoj. Kad je Željka spomenula potrebu iscjeljenja rana iz prošlosti, prva asocijacija bio mi je upravo on. Taj osjećaj kad iziđeš iz ispovjedaonce i lebdiš...

niste nikada spominjale vl.Ramosa....a kako znam u kojo je ispovjedaonici-piše li ime na njoj, jer na nekima piše?

Inače bila sam za vikend s mužem, kćerkom na seminaru fra.Zvijezdana u Domu sportova i bilo je predivno.........maloj je bilo super....ali drugi dan je ipak htjela malo u igraonicu koju su tamo organizirali za djecu, tako da su roditelji mogli malo i u "miru" moliti, dok su se djeca igrala:klap: svaka čast na ideji..........


evo link za Centar za Duhovnu pomoć
http://www.cdp.hr/
Vodnikova 2/III
01/4829-829

Hagioterapijski telefon

Svi u potrebi duhovne pomoći mogu se javiti na -
telefon za hagioterapijsku pomoć 01 / 4825 041 svaki dan od 20 do 22 sata, a u dane vikenda i praznika od 19 do 23 sata.

http://www.cbs.hr/index.php?opt=home&lang=HR
http://www.zmr.hr/index4.html

Hej, evo da se malo javim. Nemam volje za pisanjem, Mihi mi je bolestan pa čekam ponovo mjerenje temperature....
Mislila sam na ispovjed na Kruge, tamo je jedan svećenik koji mi je "ok"....
Al vidim da vas dosta spominje vl. Ramosa pa možda ipak odem tamo...
Hvala svima.

Citiraj:

---

Juroslav prvotno napisa

Zdenka, ne širi dezinformacije: župni vjeronauk (uključujući i pripremu za sakramente) uvijek je vezan uz župu

samo iznimno,uz suglasnost župnika vlastite župe, može se ići u drugu župu

druga je stvar kaj niti to, kao i hrpa drugih stvari u vrloj nam državi, ne štima

---

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Juroslave, ne širim ja nikakve dezinformacije nego iznosim slučaj iz života. Ne znam kako stvari stoje na papiru, ali u životu stoje tako da moja djeca u svojoj školi nisu nikakve iznimke nego su u istom položaju kao i ostala djeca. Nitko od djece koja žive izvan teritorija škole nije trebao donositi nikakvu suglasnost svoga župnika niti je itko išao na vjeronauk u svoju župu. Isto je bilo za prvopričesnike i za krizmanike, što pouzdano znam, jer sam bila kuma na krizmi jednoj djevojci koja također ne stanuje na području škole. Štoviše, župni vjeronauk ne organizira župa nadležna na tom području (Sv. Marija) nego franjevci. Moje osobno mišljenje, koje sam već i iznijela, jest da je djetetu bolje da pripremu za sakramente polazi s ostalom djecom iz svog razreda, a ne s nekim drugim razredom.

---

I kod nas je župni vjeronauk (i za pričest i za krizmu, iskustvo u dvije škole) vezan za župu u kojoj je škola. A župnik u župi kojoj pripadamo po mjestu stanovanja mi je rekao da dijete može ići kod njih na vjeronauk, ali je vrijeme vjeronauka prilagođeno rasporedu škole koja pripada toj župi.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Juroslave, ne širim ja nikakve dezinformacije nego iznosim slučaj iz života. Ne znam kako stvari stoje na papiru, ali u životu stoje tako da moja djeca u svojoj školi nisu nikakve iznimke nego su u istom položaju kao i ostala djeca. Nitko od djece koja žive izvan teritorija škole nije trebao donositi nikakvu suglasnost svoga župnika niti je itko išao na vjeronauk u svoju župu. Isto je bilo za prvopričesnike i za krizmanike, što pouzdano znam, jer sam bila kuma na krizmi jednoj djevojci koja također ne stanuje na području škole. Štoviše, župni vjeronauk ne organizira župa nadležna na tom području (Sv. Marija) nego franjevci. Moje osobno mišljenje, koje sam već i iznijela, jest da je djetetu bolje da pripremu za sakramente polazi s ostalom djecom iz svog razreda, a ne s nekim drugim razredom.

---

"dezinformacije" se odnose na rečenicu da je priprava za sakramente vezana uz školu - to nije točno, uvijek je vezana uz župu

jasno mi je da iznosiš slučaj iz života, imal budem i ja takav slučaj za godinu dana, i to je normalna situacija kad imaš normalne župnike
no, treba ljudima reći kakva su pravila da se ne bi netko iznenadio kad na temelju ovoga kaj si ti napisala pošalje dijete na pripravu za prvu pričest zajedno s njegovim školskim kolegama, a tamo ga župnik odbije jer je iz druge župe koja ima župnika-oštrokondžu koji zahtijeva da svi njegovi župljani primaju sakramente u njegovoj župi - i tu onda dobra volja susjednog župnika da primi dijete k sebi ne znači ništa jer će on sam imati problema

kaj se tiče kaptolske župe - i tu je bilo zaguljeno prije nekoliko godina kad je župnik bio 'oštrokondža' i zahtijevao je primanje sakramenata u župi - s vremenom se bilo došlo do dogovora da se ipak djeca pripremaju kod franjevaca, ali da župnik ima svojevrsnu kontrolu i primanje sakramenata je ipak bilo u župnoj crkvi
sada je pak situacija takva kakvu ti opisuješ (djeca imaju pripremu i primanje sakramenata kod franjevaca, samo se podaci upisuju u župne matične knjige), no i to se može promijeniti s promjenom župnika

jednostavno: takva su pravila i ako ih župnik hoće striktno provoditi nemaš baš puno izbora

ivana zg, uglavno im piše na ispovjedaonicama...
Al, vl. Ramos ti bude kad uđeš u katedralu, lijevo, prva drvena ispovjedaonica...
E sad, nadam se da je još uvijek tako, ja nisam tamo bila više od godinu dana jer idemo u Harmicu kod njega

Citiraj:

---

Juroslav prvotno napisa

"dezinformacije" se odnose na rečenicu da je priprava za sakramente vezana uz školu - to nije točno, uvijek je vezana uz župu

jasno mi je da iznosiš slučaj iz života, imal budem i ja takav slučaj za godinu dana, i to je normalna situacija kad imaš normalne župnike
no, treba ljudima reći kakva su pravila da se ne bi netko iznenadio kad na temelju ovoga kaj si ti napisala pošalje dijete na pripravu za prvu pričest zajedno s njegovim školskim kolegama, a tamo ga župnik odbije jer je iz druge župe koja ima župnika-oštrokondžu koji zahtijeva da svi njegovi župljani primaju sakramente u njegovoj župi - i tu onda dobra volja susjednog župnika da primi dijete k sebi ne znači ništa jer će on sam imati problema

kaj se tiče kaptolske župe - i tu je bilo zaguljeno prije nekoliko godina kad je župnik bio 'oštrokondža' i zahtijevao je primanje sakramenata u župi - s vremenom se bilo došlo do dogovora da se ipak djeca pripremaju kod franjevaca, ali da župnik ima svojevrsnu kontrolu i primanje sakramenata je ipak bilo u župnoj crkvi
sada je pak situacija takva kakvu ti opisuješ (djeca imaju pripremu i primanje sakramenata kod franjevaca, samo se podaci upisuju u župne matične knjige), no i to se može promijeniti s promjenom župnika

jednostavno: takva su pravila i ako ih župnik hoće striktno provoditi nemaš baš puno izbora

---

Da, nije bila precizna moja tvrdnja da je podjela sakramenata vezana uz školu, jer nije škola ta koja ih podjeljuje. Mislila sam reći to da je priprema djece za sakramente organizirana preko škole - moja djeca su imala/imaju istog vjeroučitelja školskog i župskog vjeronauka te godine kad su se pripremali za Prvu pričest. Jasno mi je da se podaci upisuju u župnu maticu, ali u župi krštenja, a ne u župi na čijem području dijete trenutno stanuje ili na čijem je području škola.

Ovakvi župnici koje ti nazivaš "oštrokondžama" ne slijede ono tako dobro načelo pastoralne mudrosti. Čak mislim da je i nemoguće u ovom relativno velikom gradu, u kojem svatko može birati gdje će pohađati obrede, nametati ljudima takva pravila i ograničenja. Poštujem župsku organizaciju i shvaćam potrebu za time, ali ne i za striktnim ograničavanjem vjernika zbog administrativnih granica. To može samo odbiti ljude. Da su moji klinci bili prisiljeni ići na župski vjeronauk s nepoznatom djecom iz druge škole, išli bi nerado i pod prisilom, pa bi krajnji odgojni i vjerski učinak takvog vjeronauka neminovno bio daleko manji nego što sada jest. U svakom slučaju, ja sam jako zadovoljna ovim "neredom" u propisima, odnosno franjevačkim pastoralom prema djeci.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Da, nije bila precizna moja tvrdnja da je podjela sakramenata vezana uz školu, jer nije škola ta koja ih podjeljuje. Mislila sam reći to da je priprema djece za sakramente organizirana preko škole - moja djeca su imala/imaju istog vjeroučitelja školskog i župskog vjeronauka te godine kad su se pripremali za Prvu pričest.

---

To je u vašem slučaju izuzetak, i to izuzetak koji čak ima više mana nego prednosti

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Jasno mi je da se podaci upisuju u župnu maticu, ali u župi krštenja, a ne u župi na čijem području dijete trenutno stanuje ili na čijem je području škola.

---

upisuju se i u župi u kojoj je sakrament primljen, samo kaj su to posebne knjige, tzv. Knjiga prvopričesnika i Knjiga krizmanika

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Ovakvi župnici koje ti nazivaš "oštrokondžama" ne slijede ono tako dobro načelo pastoralne mudrosti. Čak mislim da je i nemoguće u ovom relativno velikom gradu, u kojem svatko može birati gdje će pohađati obrede, nametati ljudima takva pravila i ograničenja. Poštujem župsku organizaciju i shvaćam potrebu za time, ali ne i za striktnim ograničavanjem vjernika zbog administrativnih granica. To može samo odbiti ljude. Da su moji klinci bili prisiljeni ići na župski vjeronauk s nepoznatom djecom iz druge škole, išli bi nerado i pod prisilom, pa bi krajnji odgojni i vjerski učinak takvog vjeronauka neminovno bio daleko manji nego što sada jest. U svakom slučaju, ja sam jako zadovoljna ovim "neredom" u propisima, odnosno franjevačkim pastoralom prema djeci.

---

djelomično se slažem - "djelomično" jer poznajem i drugu, župničku stranu medalje (ne iz vlastitog iskustva, da ne bi pomislili :mrgreen:)

Kad je optimalna dob za ministriranje, na moru sam vidjela baš male kikače, a tu su svi gimnazijalci? Meni je to tako :) , samo moj Do sa svojim alergijama, kak bi on bio ministrant koji se češe od tamjana :/ , jednom smo sjedili blizu ministranta s kadionicom i morali smo držati mamramicu preko lica, na žalost.

Hvala, cure! mlukacin, Harmica kod Brdovca ili ona crkva kod Trga bana Josipa Jelačića? Radim ujutro pa nisam sigurna dal bih ga ulovila ujutro u katedrali. Koliko dugo si išla na hagioterapiju? Nikako se odlučiti, a čini mi se da bi to bilo dobro za mene...a i moju obitelj.

pikula, kod nas ministriraju i kikići koji se ne vide iza oltara. rijetko se kadi, a na tim misama ne mora ministrirati.

Citiraj:

---

zeljka231 prvotno napisa

Hvala, cure! mlukacin, Harmica kod Brdovca ili ona crkva kod Trga bana Josipa Jelačića? Radim ujutro pa nisam sigurna dal bih ga ulovila ujutro u katedrali. Koliko dugo si išla na hagioterapiju? Nikako se odlučiti, a čini mi se da bi to bilo dobro za mene...a i moju obitelj.

---

Harmica je kulturni dom u kojem ima duhovnih obnova, i p. Ramos ispovijeda u njihovoj kapelici. Evo link, njih nazovi, pa se dogovori, pitaj kad je p. Ramos tamo. Ja idem tamo na duhovne obnove i predivno mi je.
http://www.harmica.hr/kontakti.aspx
Duhovne obnove su jednom mjesečno. Inače, stranica je za studentice, ali imaju i programe i sadržaje za nas udate žene.

Hvala, Ifigenija! Guglala sam i naišla na tu stranicu, ali sam pretpostavila da je samo za studentice. Nazvat ću... Hvala!

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Kad je optimalna dob za ministriranje, na moru sam vidjela baš male kikače, a tu su svi gimnazijalci? Meni je to tako :) , samo moj Do sa svojim alergijama, kak bi on bio ministrant koji se češe od tamjana :/ , jednom smo sjedili blizu ministranta s kadionicom i morali smo držati mamramicu preko lica, na žalost.

---

Nema tu ograničenja, mogu to biti čak i predškolska djeca koja su u stanju biti mirna na oltaru. Meni se osobno čini najboljim da dijete počne ministrirati kad zbilja shvaća o čemu se tu radi, a to je po mome mišljenju nakon Prve pričesti.

Kadionice nema na svakoj misi, a i ne mora baš tvoje dijete kaditi.

Tako mi je drago što postoji ovaj topic i što su na njemu neki dragi ljudi :heart:

Ukratko ću: od malena sam odgajana u vjeri, redovito u crkvi koja je u tim ranim danima bila čista navika, zanimacija (ministrantica)... za vrijeme faksa sam često prespavala nedjelju i onda vapila kako popuniti tu prazninu, no došle su zrelije, pametnije godine, ovca se vratila stadu i sada puni baterije, diše duboko, pokušava zauzdati svoj temperament i pravi plan za idući tjedan kako ne planuti na najmanju svakodnevnu glupost... svake nedjelje u svojoj župnoj crkvi
Muž mi je ateist koji se kao klinac sam odlučio na krštenje, pričest i krizmu (nije odgojen u vjeri, otac ateist, majka vjeruje u ono nešto - predivni i predobri ljudi što mi je najvažnije), vjenčali smo se u crkvi, ja dijete odgajam u vjeri, vodim je u crkvu, učim moliti...

E sad, da ne bude sve tako bajno... Od kako sam mama, borim se sa iracionalnim strahovima. Inače sam realna, pozitivna i optimistična osoba. Ali ovih 14 mjeseci nema dana, a da ne pomislim što bih ja da se mom djetetu nešto dogodi. Posebno me izluđuje kada negdje odem i ostaivm ju s tatom/bakom/dedom... hoće li im pasti, hoće li ju izvrnuti iz kolica... Da se razumijemo, svi odreda su odgovorni, pažljivi, brižni ljudi.
Istovremeno ne titram nad njom i ne držim ju pod staklenim zvonom (kopa zemlju rukama, potrkade se i takav prstić u ustima, dira životinnje, igra se s nožem pod mojim nadzorom, stoji na stolici i pere suđe...), ali stalno mi je u glavi slika i na duši teret, što ako joj se nešto dogodi.
Idući trenutak je pomisao kako ću se tada jako naljutiti na Boga, kako mu to ne bih mogla oprostiti.
Idući trenutak je strelovita molitva, Bože, čuvaj nas.

Evo primjera: Izlazimo iz stana, silazimo niz stepenice, osjetim da su svježe oprane, pomisao: poskliznut ću se i pasti, Maša će se slomiti, ... Bože, čuvaj nas... Nekada pomislim da nisam normalana jer sve te slike koje mi se stvaraju u glavi...
Da se razumijemo, nisam ja time opterećena cijeli dan, ali na takve situacije pomisim nekoliko puta dnevno.

I svaki dan predajem Bogu, naše živote, naše zdravlje. Znam da je tu, ali uvijek ta pomisao, što ako i ta ljutnja koja se u meni javi i onda kajanje kako to mogu pomisliti.

Neki dan sam razgovarala sa župnikom o tome pa mi je rekao da ne izazivam zlo tim mislima. Ali one su nekada jače od mene. Brže.

Ne znam, valjda je to "teret" roditeljstva.

Da, zaboravila sam napisati, odgajala me žena koja je moja sušta suprotnost - pesimistična i uvijek za sve zabrinuta (joj, ovaj mi se ne javlja na telefon, valjda mu se nije što dogodilo... joj, još nisu stigli kući, valjda nisu imali sudar..., nisi me zvala sinoć, valjda niste u bolnici - bez ikakvog razloga).
Često uhvatim sebe kako pomišljam da se MM-u nešto dogodilo ako mi se ne javi na mob (ono, prelazi preko zebre i u pol bijela dana naiđe pijana budala koja ga pokupi...).
A nisam takva. Zaista sam vedra osoba koja vjeruje i u sebe i u ljude. Ponekad dječje naivna i iskrena.
I otkud onda takva briga?
Eto, i sad se brinem.

Inače, Ifigenija, sjajan ti je post. Tako si sve lijepo sročila pa mislim da ću ga isprintati i podijeliti svojim nevjernim Tomama...
Ljiljan@, i tvoj post na topicu o Indigo zabrani je super.
Hvala cure!