tikica_69 prvotno napisa
Ja sam jedna od takvih koja je cekala svoj postupak prvo u rujnu, pa u listopadu, pa ga eto nije docekala.
Takodjer sam poprilicno sigurna da me vecina smatra jako kriticnom osobom.
Da li trebam biti zahvalna? Pa, mislim da trebam jer u dva postupka koliko sam ih imala na VV, dr. Lucinger je bio ljubazan, strucan i bez obzira na pritisak i guzvu, strpljiv i nikad nisam izasla iz njegove ordinacije da nisam dobila odgovor na sva svoja pitanja. Dakle, nemam primjedbi na njegov rad bez obzira sto postupci nisu urodili pozitivnom betom jer on nije jedini koji utice na to.
Kad se sjetim onih redova, zena koje sretno istrcavaju iz labosa jer su im rekli da ima stanica, pa onih koje su docekale da se stanice oplode, pa onih mama koje su mu dosle pokazati djecicu iz njegove "radionice"...i tako godinama, mislim da sve mi moramo na tome biti zahvalne, pa cak i na suzama jer je zaista vrhunski lijecnik. Ne samo po rijecima pacijenata vec i njegovih kolega. Jasno mi je da ce uvijek biti onih koji ne misle tako, no jasno mi je i da su u velikoj manjini.
Razumijem ljutnju, ogorcenost, kriticnost i sve ostalo. No, ako ipak pokusamo biti objektivni, taj covjek je tamo zaista radio bez pauze, petkom i svetkom i bez obzira sto tako rade i policija, smetlari, sestre i ini djelatnici, on nikada nije bio bijesan, nikada nije pogrijesio da bi nekoga uskratio za organ ili nedaj Boze zivot, cime se ne mogu bas svi ginekolozi pohvaliti. Dakle, zaista je svim srcem bio prisutan uz pacijenta.
A sto se tice ovog dijela da je otisao navrat, nanos....da li bi vi da recimo radite na salteru banke i svaki dan vam je sve teze i teze obradivati 100 stranaka, pa pocinjete osjecati da vam je zdravlje ugrizeno, da vise niste smireni, da vas tolika kolicina posla i razni zahtjevi stranaka pocne izuzetno opterecivati - da li bi otisle na bolje radno mjesto koje vam se mjesecma smijesi i ceka ili bi riskirali da ugrozite banku ili stranku ostetivsi je za neki iznos jer niste bili koncentrirani ili spremni pokazati svoje slabosti. Svi mi imamo svoj prag i svoju cijenu i sasvim je bespotrebno raspravljati jel moj prag tu iza coska a neciji jos kilometrima daleko.
no svako koristi priliku na svoj nacin i zasto zamjerati jednom a drugome ne?!
Mislim, to je danas sasvim obicna slika u Hrvata, no nismo bas revni kad treba nekog jajcem zviznuti pred Saborom u glavu da shvati da ga vidimo, da nismo bas toliko slijepi.
U svakom slucaju dr. Lucingeru zelim puno uspjeha u radu, a svim njegovim pacijenticama da nadju jos boljeg lijecnika.