kako postati i ostati mama kod kuće

Ja sam probala peći kolače od doma. Sila me natjerala (ostala bez posla, a trebalo je platiti podstanarstvo). To je bilo na prijelomu od one na ovu državu, sve se rješavalo preko oglasnika, nije bilo govora o stažu i socijalnom, samo o pukoj egzistenciji.

Išlo je kak je išlo - trebaš paziti na troškove, jer ako želiš zaraditi, ne možeš ne voditi računa o cijenama sirovina, energije i svom vremenu. U to vrijeme nisam imala obitelj, pa je bilo lakše, ali pranje štengi je isplativije, krpanje i prepravljanje tuđe odjeće je bilo isplativije, čuvanje djece (ovdje i u inozemstvu) bilo je najzahtjevnije, relativno isplativo ali najbolje sam se u tome našla. Ipak, dugoročno najisplativijim i najpametnijim mi se pokazao povratak na posao u struku za koju sam se školovala.

Još o kolačima - jedno je raditi kolače po narudžbi, a drugo za nepoznatog kupca (rizičnije, može se dogoditi da ti ostane) tak da nije to samo tak... Isti pristup vrijedi za sve poslove u koje ulažeš sredstva i vrijeme, a ne znaš hoće li biti prodano.

Dok su djeca bila mala (a ja doma s njima) povremeni prevodilački izleti su mi bili pravi odmak od glave u pelenama i kakici, ali teško mi je išlo jer nisam bila dovoljno koncentrirana. Istina, ja sam išla raditi čim je mlađi sin napunio 13 mjeseci i krenuo u vrtić, ali to sam ja. I koliko god je bilo teško, mislim da je posao u firmi ipak bio neusporediv s poslićima koje sam odrađivala od doma.

Citiraj:

---

flopica prvotno napisa

Sika Pika možeš li mi reći o kakvom se tečaju radi? besplatan? kod mene što god ima, ne da nije besplatno nego je ušasno skupo...

---

Evo, baš sam danas bila na prvoj, info radionici (kako oni to vole zvati).

Naime, Centar za poduzetnišvo i REgionalna razvojna agencija Osječko - baranjske županije su organizirali projekt financiran od EU koji je za polaznike besplatan. Kroz idućih godinu dana, odnosno 8 mjeseci ćemo (ako me budu primili) učiti kako pratiti natječaje i pisati projekte za "povlačenje" novaca iz predpristupnih fondova Europske unije.
Navodno, jako malo ljudi zna taj posao, a potražnja je velika.
Istina, oni ne garantiraju posao, ali ako si dovoljno motiviran, ako te skuže, oni koji ostanu na kraju mogli bi raditi kao vanjski suradnici.
Cijeli taj koncept mi se sviđa jer si na kraju sam svoj gazda, radiš onoliko koliko možeš i koliko ti treba.

Probaj se raspitati i na HZZ-u o tome imaju li kakvih besplatnih tečajeva. Ja sam o ovome saznala upravo tamo, a osim toga su imali i kojekakve prekvalifikacije i slično.

Sretno!

Evo link

http://www.poduzetnistvo.org/centar/index.html

Citiraj:

---

SikaPika prvotno napisa

Evo, baš sam danas bila na prvoj, info radionici (kako oni to vole zvati).

Naime, Centar za poduzetnišvo i REgionalna razvojna agencija Osječko - baranjske županije su organizirali projekt financiran od EU koji je za polaznike besplatan. Kroz idućih godinu dana, odnosno 8 mjeseci ćemo (ako me budu primili) učiti kako pratiti natječaje i pisati projekte za "povlačenje" novaca iz predpristupnih fondova Europske unije.
Navodno, jako malo ljudi zna taj posao, a potražnja je velika.
Istina, oni ne garantiraju posao, ali ako si dovoljno motiviran, ako te skuže, oni koji ostanu na kraju mogli bi raditi kao vanjski suradnici.
Cijeli taj koncept mi se sviđa jer si na kraju sam svoj gazda, radiš onoliko koliko možeš i koliko ti treba.

Probaj se raspitati i na HZZ-u o tome imaju li kakvih besplatnih tečajeva. Ja sam o ovome saznala upravo tamo, a osim toga su imali i kojekakve prekvalifikacije i slično.

Sretno!

---

SikaPika, sretno, je točno su ti rekli malo ljudi zna taj posao a puno ga se traži. ja radim na takvim poslovima al u jednom ministarstvu gdje sam načelnica Službe. Svojedobno mi je padalo na pamet krenuti u privatni biznis s tim,al ipak mislim da bi mi za uhodavanje trebalo više vremena za posvetiti se poslu nego sad kad radim za drugoga,a malena mi je mala, uskoro dolazi drugo dijete, tako da mi je to zasad na stand-byu...

U svakom slučaju držim ti fige,ako ti što nije jasno slobodno piši na pp, ja sam ti u priči EU fondova već 7-8 godina tako da ti mislim da ti mogu dosta pomoći ako zatreba.a ako sam dobro skužial ti si u Prečkom (ili sam nešto pobrkala) ? ja sam u španskom.

Lili, kad skontam što bih, ja ću, ako smijem, napisati pp da mi malo protumačiš imam li šanse dobiti ta sredstva.

Sika Pika hvala!

ifigenija, slobodno šalji na pp.

Pročitala sam veći dio teme, držala bi se početne priče i prve stranice, dojmio me se tekst od mamice... pomalo sam se i pronala u tome.....
Iz naše životne situacije (preseljenje u grad gdje nemamo obitelji, duže radno vrijeme i radni uvjeti mm-a, nemogućnost da itko osim mene pokupi djecuu vrtić/iz vrtića , čuva dijete kad je bolesno, i sve bi bilo potpuno na meni, što i ako mogu izdržati ne znači da bi mi posao dopustio a obiteljski komfor bi nam se drastično smanjio) izašlo je to da sam doma, ide već 18 mj. Ima svaako velikih prednosti, za moje dijete, za muža i za mene...a naravno i nedostataka ..samim preseljenjem se izgubi vlastiti socijalni krug, a ostanak doma doslovce nas može osamiti, no cijelo vrijeme imam jedan mali pritisak u mojoj glavi što bi ja trebala, za što sam se školovala, završila dodatne edukacije..itd..a sad sam "samo" kućanica... to je moj mali glas kojeg sama trebam promijeniti,
ono što me začudilo je stav okoline.... iako smo u situaciji da je sve na nama dvoma, nemamo nikoga da uskoči za bilo što...već i kad sam doma ima situacija koje su komplicirane , no ljudi to ne samo da ne vide, niti razumiju, već često dobijem više ili manje skrivene kritike mog ostanka kući i da ja ne radim...u stilu da valjda sjedim na kaucu jedem bombone i gledam oprah show dok mm crnči. Naravno da se nikome ne opravdavamo, i da generalno nije ni bitno što drugi misle...ali gledam po sebi..prihvaćam i poštujem tuđe izbore..ako želiš i možeš bit doma s djetetom..super ...drago mi je za tebe, ako ne želiš i imaš karijeru...opet super.... naravno ima situacija kad se nešto želi a ne može...tad se suosjećam naravno....ali očekivala sam više prihvaćanja našeg izbora...iako nama je to jedva izbor jer bi išta drugo imalo dosta velike negativne posljedice za nas....veliko opterećenje na mm i dijete a i mene....
ali taj mali glas u glavi + okolina ponekad stvori jedan neodređeni pritisak.....kojeg se planiram brzo riješiti, bila doma ili radila...:)
jer je posve nepotreban....

što se tiče financija..zaista nam nije lako...no uz moj rad bili bi na vrlo tankom plusu, ako bi bili u plusu sa svim dodatnim troškovima...

Nije lako riješiti se tog pritiska. Baš smo pričale neki dan nas par mama koje smo doma, ma ipak je čovjek društveno biće i teško je biti potpuno izoliran pa nam samim time još teže padaju glupi komentari i kolutanja očima. Al eto u nekima od nas to baš budi inat ;) Pa ne može biti da je jedini ispravni životni stil 8-5 na poslu oba roditelja i dijete u jaslicama.

Baš to, nije ono što je ispravno za mene ispravno i za drugog, a i svaka je situacija različita, netko tko ima obitelj u blizini koja je sposobna uskočit ako ulete prekovremeni, kasni se po dijete je u drugoj poziciji nego mi gdje razmišljam da li će de sogodit situacije gdje ću kasniti po svoje dijete i slično.
Nedavno sam dobila vrlo otvoren komentar na tu temu, ja s druge strane neke izbore vezane na dijete tih ljudi smatram ne baš idealnim, i ja nikad ne bih tako postupila, ali prihvaćam da je to njihovo dijete i njihov izbor te da u krajnjoj liniji osim što je posve nebitno što ja mislim, mogu biti i u krivu, a i držim se one da moraš preći u tuđim cipelama parsto metara da bi ssagledao cijelu situaciju, tkđ ne mora sve uvijek biti najbolje i idealno, moze biti dovoljno dobro... no s druge strane oni meni nameću što svoje stavove, to i osjećaj da ne samo griješim nego katastrofa da sam kućanica - majka, iz nevezanog razgovora o jaslicama i tome da se malo dvoumim što je pametno napraviti je izašao komentar - pa što više čekam da dam dijete u jaslice i napokon se zaposlim...... napomena to nije član obitelji, već prijatelji....- naravno da mene samu ne muči manje bi me to zasmetalo, a smeta me općenito nametanje vlastitih gledišta kao isključivih i nemogućnost ikakvog sagledavanja tuđe situacije....

Izolacija i pomanjkanje tog nekog muvinga i onog pozitivnog stresa i izazova na poslu, uz financije je nedostatak, ali mislim da se da poprilično riješiti.... što upoznavanjem ljudi gdje je prilika, internetom, te kad vrijeme dozvoljava i nekakvim aktivnosima i hobijima...tu jednu energiju se prenose na izazove roditeljstva i usavršavanje raznoraznih kućanskih poslova ili recimo kuhanje koje mi recimo predstavlja razbibrigu i izazov...:)

Blondina, Pikula ( i ostali, naravno), pa naravno da nije jedini "ispravan i idealan" odabir kad su djeca u jaslicama 10 sati a mama i tata cijele dane šljakaju..
Ne slušajte komentare, ni tuđe, ni vlastite (taj glasić u glavi)..

Ovo daše doba u kojem živimo nam nastoji tu priču prodati kao ne samo normalnu nego i najpoželjniju..Sjetimo se, u nekim drugim dobima bilo je drugačije...i tko zna kako će biti u budućnosti..
Implicira nam se da vrijedimo samo ako radimo, što "zapadnije" to gore (gledala jednom neki dokumentarac gdje je pričala neka žena - Amerikanka, kako je upravo ponosna što radi 3 :?::?: posla..)

Nekad su ljudi živjeli od jedne plaće, ne luksuzno, ali ok...danas su nam za isto potrebne dvije plaće...pa pričamo o napretku...i kakti, nekakvim karijerama...Malo ih je s karijerama, većina poslova su šljekerske prirode (neš ti karijere)..

Neznam, i ja imam dojam nekad da sam Alisa u zemlji čudesa, vidim stvari drugim očima...govori se o emancipaciji žene, njenoj slobodi, samopotvrđivanju, njenoj karijeri...prodaje joj se priča da vrijedi samo ako je zaposlena, već smo svi hipnotizirani...a u biti...radiš od 9 do 17 (ili duže), brojne žene rade i vikendima...nema bolovanja, mali godišnji..pa skuhaš, pomaziš djecu prespavaš i sutra ispočetka...pa sve to do 65-te..
Neznam, ne vidim tu slobodu, emancipaciju, vrijednost...već više nekog modernog roba...al to je samo moje mišljenje ( i ne generaliziram, ima i super poslova i radnih uvjeta znam, osvrćem se na prosječne poslove)...

Mislim da si u pravu u svemu što si napisala....i svakako za te glasice.... taj neki osjecaj manje vrijednosti, i nuznosti da dokazem da ja povlačim dovoljan teret je krajnje opterecujuci i glup...no treba to smjestiti gdje i pripada u older trash i napraviti empty trash :)

Lili, hvala ti, imat ću te svakako na umu! A Prečko? O, ne, ja sam ti u Osijeku. Evo, promijenila sam lokaciju, ovo Jug 2 je stvarno bilo zbunjujće :-)

A glasići, uh, kod mene u glavi nekada grmi. Istina, ne radi se o poslu nego o nečem sasvim drugom. Mogla bih i topic otvoriti.
U svakom slučaju ne treba ih skroz gasiti, oni su žar koja će možda nekada trebati raspiriti vatru.

Glasovi drugih. E njih treba potpuno ignorirati.
Ja se uvijek sjetim one stare: Sit gladnom ne vjeruje.
Dok nisam imala dijete, gledajući drugu djecu uvijek sam govorila, ja bih to ovako, onako, previše popuštaš (da, bila sam od onih koja pametuje, istina, radila sam to suptilno, ali sam vjerojatno ipak bila naporna), no kada sada gledam svoje, koliko mi se promijenio pogled na svijet, život...

Možda ću zvučati prebahato, ali mene u dubini duše dira samo mišljenje mog muža. Površinski me dira i mišljenje stare susjede, kad mi kaže da djetetu ne smijem dati ovo ili ono. Ali to pregrmim i progrmim i idemo dalje.

Citiraj:

---

SikaPika prvotno napisa

Možda ću zvučati prebahato, ali mene u dubini duše dira samo mišljenje mog muža. Površinski me dira i mišljenje stare susjede, kad mi kaže da djetetu ne smijem dati ovo ili ono. Ali to pregrmim i progrmim i idemo dalje.

---

Je, s ovim se slažem. Čovjek shvati da obiteljsku situaciju može shvatiti samo onaj koji je unutra; samo nas dvoje znamo tko kad dolazi s posla, tko je sve gladan, umoran, kako djeca noću plaču - kad smo oboje u poslu do grla... čak ni bliski ljudi ne vjeruju. Nisu bili s nama kad je "gorilo". Ali zato smo nas dvoje da se ne znam kako pokačimo oko nečeg drugog sigurni i mirni da je ovako najbolje. Kad nas na obiteljskoj večeri razapne 20 ljudi u isti mah, mi se samo smješkamo, klimamo i sliježemo ramenima - eto, da,da, studirala, mirovina, socijalno, novci - a ona sjedi doma...

Ne želim zvučati ogorčeno, jer nisam, ali kad obitelj kreće raspisivati sve razloge zašto mi griješimo, dođe mi da se pitam - a gdje ste bili kad smo plaćali i redovnu čuvalicu, i ekstra studenticu zbog nenormalnih radnih vremena, i kad je dijete putem jelo dječji sir jer smo jurili s posla na gradilište, s gradilišta u dućan usred noći, koji je tad radio i noću jer prije nismo stigli; kad smo padali s nogu od nespavanja, kad smo na poslu odbijali putovanja i ostalo i došli na zao glas - jer ta ista super mudra obitelj (osim djeda i bake koji su u tom trenu bili jako bolesni i nikad se nisu oporavili toliko da se u njih oslonimo full gas... oni su dobrodošla pomoć, i divni su, ali moramo štedjeti njihov život) nije uskakala...
I kad smo se muž i ja svadili kao peseki, umorni, jadni iscrpljeni, u stalnoj borbi za to tko će kada otići, doći, naspavati se... ja to više ne želim proći, tako da mi je paljba obitelji kao zujanje muha. Eto :)

e ak ste u građevini oboje radili skidam kapu kako ste to uspjeli izdržati dulje od dana, tjedna mjeseca, ne potcjenjujem nijedno zanimanje, i ima uzasno zahtjevnih, ovo je nešto što mi je jakooo poznato....betonaze i u noc ako treba, vikend petak svetak sve po potrebi posla...os ujutro do sutra, nekad duze nekad krace, iskrsne u zadnji čas problem..nije tako strašno naravno, niti teško i da ne govorimo kako je terencima, pomorcima i svima ostalima - naglasavam ovo je nešto što bolje znam, ali je dosta zahtjevno a dvoje u tom poslu s istim radnim vremenom bome nelako, naravno ali na glas i reputaciju se uvijek mor a paziti čim se nešto uskomešaš danas odmah je frka panika,
potpuno se slazem da je dvoje u braku najbitnije, i zaista jedino naše mišljenje, želje, spoznaje i mogućnosti se broje..... pa mi je jos vise glupo da ljudi tkđ u istim zajednicama sa svojim zivotnim putevima nešto nama broje jer to valjda ljulja njihove svjetonazoore..ili ne znam zasto....
Ifigenija svaka čast na postu i opisu, pogodi u sridu.... sika pika i ovo tvoje da dio glasica se treba ostaviti kao mali zar mi se sviđa.... ako već ima ta neka energija moze biti i korisna...

a mi bi voljeli da bez obzira malena ide u vrtić, makar pola dana..dotad treba oguglati na komentare....

Ne znam kako bi to izgledalo da oboje radimo sad, ali mislim slično kao što je Ifigenijin opis.....imam dojam da bi bili nedovoljno dobri i energični na obje strane što posla što obitelji što nečeg drugoga.... ovako jedan se daje na jednoj strani više,jedan na drugoj, iako s malom bebom, pa djetetom i mm sudjeluje, a kad su frke panike nekad ti treba stijena da se nasloniš, nekad sma to ja , nekad on...

Evo,ova mama kod kuće, ja, naravno, će idućih mjesec i pol biti mama van kuće, jer sam dobila posao kontrolora na popisu stanovništva. Malo promjene dobro dođe i moram priznati da sam sretna, nekako ćemo svu kućnu logistiku rješavati u toku.

čestitam na dobivenom poslu! nego kaj, dobro dođe malo :)

A, ova mama gone zumba! Moram ovo podijeliti s vama... Ne znam kako bih to opisala, bez da pišem cijelu štoriju, ali nakon puno, puno godina konačno sam dobila ono nešto svoje što me veseli svaki dan, glupost, luksuz, sitnica,kako god, ali nešto što mi je zbog posla i poslova, nemogućih rasporeda, bebača i kikića, ozljeda i x drugih problema cijelo vrijeme bilo nadohvat ruke, ali nikako da to uhvatim. E pa mislite da sam luda, ali ja sam se danas rasplakala na zumbi. MM mi je za ročkas poklonio klupsku iskaznicu da mogu kad hoću na fitness kakav hoću- e sad, da ja nisam plesala pola života, da mi ples nije bio spas godinama kroz život, da ja u međuvremenu nisam uspjela nikad ulovit dva termina za redom, da u trudnoćama nisam dobila 50 kg slovom i brojem, da nama to nije ogroman izdatak, da MM ne rinta ko konj za to, radilo bi se samo o poklonu - ovako se radi o tome da mi nitko nikad ništa ljepše nije poklonio... Možda mislite da to nema nikakve veze s mamama kod kuće, ali ja znam da to u mojem životu ima veze samo s tim- toliko toga se lijepog odvilo od kad sam ja preokrenula svoje prioritete naglavce, ali ovo da mi ono za što sam se prije "borila" sad dolazi na najljepši mogući način samo od sebe... Možda ne potraje, možda bankrotiramo sljedeći mjesec, uostalom možda mi padne klavir na glavu, ali danas sam tako sretna da vam to moram napisati :)

pikula ovo je prekrasno

pikula:love2:

Baš sam sretna zbog tebe.

zumba, zumba, zumba, zumba
:klap:

Moram reći da mi je na poslu "mame kod kuće" najteže naći zamjenu za moje bolovanje. Jućer sam povraćala, i uz tempraturu se nisam mogla ustati iz kreveta, muž na službenom putu ...jedva sam našla nekoga da malo pazi djecu na par sati ( nakon nekog vermena njihova dosada doseže vrhunac i tada postaje opasno) , a jeli su čevape iz dostave :/

da, bolovanje, godišnji, slobodni dani- sve to dočekat će nasu komadu tek kad djeca poodrastu. Do tad gulimo sve smjene...
Uh znam kako je to kad si bolesna, suosjećam.
Tih par sati nekad nije dovoljno, ponekad stvarno moraš odležati par dana- a kak? Da ne pričam o tome što te dočeka kad ozdraviš... Želim ti brzo ozdravljenje i da se ne osjećaš loše dok ih hipnotiziraš crtićima i mitiš čime stigneš, neće im niš bit od malo ćevapa i sl par dana.. .Eh,kad bi svi imali neke bake,dede, susjede, povremne siterice za ovakve situacije, ali vjerojatno ne bismo ni ostale doma da je imao tko uskočiti, to je kvaka 22. Drš se...
Ako smijem samo za inspiraciju: Moji ručkovi u tim koma situacijama , ako mogu stajati na nogama naravno su: žganci i jogurt, tijesto i šalša, krem juha od bundeve (pire i bujon skoro uvijek imam u škrinji) i tost, špinat (samo skuhan u mljeku) i jaje. Ostatak dana jedu ono što mogu sami jesti, banane, kekse, pecivo i mljeko... Nije neki meni, ali dok ne tko ne uleti ili dok ne prođe prvi nalet bolesti, preživimo :)

pikula meni je to prekrasno, suze su mi došle na oči a sad odoh to ispričati MM-u da ga možda potaknem na nešto slično :lol:

Drage mame, budući da vas tu ima par nezaposlenih stavljam ovaj vrlo važan oglas tu - i požurite jer je rok prijave jako kratak!
Sretno

http://www.posao.hr/poslovi/izraz/agrokor/

Mene je ovaj post TrudyC malo zbunio. ? :čoh, čoh:
Mitovski :heart:

da se malo pohvalim
ponovo ću pisati, nekoliko članaka mjesečno za lokalni dvotjednik
naravno, da bi ih napisala, morat ću obaviti par terena, opaliti koju fotku, pričati s ljudima, no, sve laganini, tekstove ću slati od kuće
ni slično novinarskom/uredničkom poslu kojega sam prije radila
istina, zarada je minimalna, tek sića honorari, ali neka, neka se bar malo nešto događa, meni za sada sasvim dovoljno

SikaPika, imaš pp od mene. i super za poslić.

sikapika, baš zvuči dobro! Super je malo se promuvat i izać povremeno među ljude :)

da, baš sam jučer bila na jednom "terenu":lol: (školska tema, ništa posebno), ali s MM i Mašom (već smo ranije planirali ići na to)... nevjerojatno, ali kao da nisam imala rupu od dvije godine... to je valjda kao kad naučiš voziti bicikl...
istina, još nisam sjela napisati tekst, imam još vremena do roka :-)

Mene zanima iskustvo vas mama koje su ostale kod kuće, a čije su majke radile. Mislite li da ste bile zakinute zbog toga što su radile? Biste li voljele da je bilo drukčije? Mislite li da bi bile bolje majke da su ostale s vama doma i da biste vi bile sretnije zbog toga?

Citiraj:

---

*mamica* prvotno napisa

Mene zanima iskustvo vas mama koje su ostale kod kuće, a čije su majke radile. Mislite li da ste bile zakinute zbog toga što su radile? Biste li voljele da je bilo drukčije? Mislite li da bi bile bolje majke da su ostale s vama doma i da biste vi bile sretnije zbog toga?

---

Iskreno, da. Moja mama je počela raditi nakon 3 mjeseca, to je tako bilo prije. Čuvala me malo sestra, malo tata, malo mama, uglavnom none i stvarno sam se jako povezala sa njom, imala je veliki utjecaj na moj život i zahvaljujući njenoj predanosti nisam išla u vrtić koji sam mrzila (prvi dan pobjegla glavom bez obzira tražili me po gradu). Ali uvijek mi je falila mama, falilo mi je da kad idem u školu da mi pravi marende, možda glupo zvući, ali sječam se koliko sam patila što sam umjesto domaćeg sendvića umotanog u foliju, ko večina djece, ja dobijala dinare za prstić. Trudila se ona da kad ne radi stvarno bude tu za nas, ali da mi je falila taj dio dana dok je radila, jest, pogotovo kad je navečer imala koncerte, 2 puta tjedno.

Meni nije... Mislim, moja mama je toliko pozrtvovana i toliko nam se posvecivala kad nije na poslu (svaki dan rucak je skuhan prije nego ode na posao, nikad, ali nikad nije otisla sama na kafu s prijateljicama isl.), da gotovo kao da i nije izbivala. Sve je nadoknadjivala nakon posla ili prije, zavisi od smjene. Osim toga, zivjeli smo u zajednici, pa su nana i dedo uvijek bili tu. Vise mi nedostaje sad. Ja bih da svartim do nje na kafu, a ona na poslu :)

Ta želja je meni tako daleko da je se na javi ne bih ni usudila poželjeti dok sam bila dijete - moja mama je osoba koju definira njezin posao. Često kad je doma teško kaže "Hvala Bogu, odoh ja na posao".
Zato mislim da je moja mama igrom slučaja ostala doma da to ne bi ništa promjenilo, vjerojatno bi našla neki drugi način da izbjegne životne obaveze koje nije u mogućnosti izvršiti.
Prava želja bi bila da je moja mama sredila svoje prioritete, pa brak i onda s veseljem ostala doma ili radila na način da je prvo naša mama i da lijepo i ružno djelimo kod kuće zajedno i da kao djeca osjećamo da je život naših roditelja posložen tako da smo doma uvijek dobro došli. A da li bi ona išla raditi na pola radnog vremena ili igrati šah ili volontirati u dječjoj bolnici to me uopće ne bi zamaralo dokle god to nešto drugo nije ono što danas zvou "moj život", a djeca i obitelj na mjestu hobija ili obaveze koja se odrađuje.

Hm, mene su odgajali teta i baka. SA starcima sam se viđala vikendima i praznicima (to je tema za sebe koja me i previše opterećuje).
TEta je bila učiteljica, a baka sa mnom kod kuće. Kada sam bila mala, mislila sam da mi je teta glavna, stvarno sam ju obožavala, no kad sada gledam, baka me je i hranila, igrala se sa mnom, čitala mi, učila me "lijepom ponašanju". No, ne mogu reći da sam u tom ranijem djetinjstvu zbog nečega bila zakinuta od strane tete. Vodila me je k'o privjesak za sobom, kod frizera, na školske fešte (ako nisu bile prekasno), ekskurzije... No, nikada se sa mnom nije igrala. I to je jedino što joj možda "zamjeram". No, ona nije taj tip.
MIslim da ne bih od nje dobila nešto više da je ostala kod kuće. Osim toga, kad sam imala 11, počeo je rat i ona je taman otišla u mirovinu pa je bila kod kuće. U srednjoj se uvijek budila prije mene, pravila mi sendvič, dočekivala s ručkom. Mislim da bi se oko tih stvari jednako trudila da je i radila. Ono, digla bi se u 5 ujutro ako treba i to napravila. Po tom je pitanju stvarno bila i ostala požrtvovna.
Mislim da ako majka ima neko normalno radno vrijeme (za mene je to barem od 8 do 4, odnosno još bolje - pola radnog vremena), može puno toga (tehničkih stvari) pripremiti prije posla, a onda kvalitetno vrijeme provoditi s djetetom kada se vrati s posla. Ne mora to biti isključivo igra nego sudjelovanje djeteta u svim područjima života.
Evo, ja sam kod kuće i pogotovo sada kada je lijepo vrijeme pa imam posla u bašči, rijetko kada sjednem s Mašom i igram se. Igramo se mi, ali rjeđe. No, zajedno kuhamo, idemo u bašču, sijemo, kopamo, šetamo se, pravimo kolače...

Mamice, baš mi je drago da si opet tu. Baš se razveselim kad vidim te tvoje suncokrete. Nadam se da je djevojčica dobro. PUno pusa šaljem!

čitam vas jer sam i sama razmišljala da bi ostala doma nakon porodiljnog, ali trenutno si to ne možemo priuštiti (muž pokreće privatni biznis). zasad kćer čuvaju tata i baka dok ja radim pa smo svi zadovoljni.
htjela bih vam reći nešto o ovome kako smo se mi osjećali dok su nam mame radile. moji su rastavljeni i tata se o meni i sestri nije brinuo. srećom, imali smo baku u istoj zgradi. mama je radila puno, barem dvaput godišnje je išla na službeni put. često bi trajao i do 14 dana. nikad nisam osjećala da mame nema i da mi fali. uvijek smo imali super odnos, a sada smo najbolje prijateljice sestra, on i ja. s druge strane, mama od mog muža je svojevoljno nakon porodiljnog ostala doma iako je do tad radila. čitav život je posvetila mužu i djeci kojima nikad nije ništa falilo. mogu vam reći da sam nedavno pričala s njom i kaže da nije baš sretna. djeca su otišla (čak u drugi grad), muž je u penziji, nema baš nikakvih obaveza, a tek 55 godina. osjeća da je mogla više. sad, možda je problem u njoj, možda bi netko drugačije...

Lola3... ja sam o tome razmišljala - o tim mamama koje se osjećaju prazne nakon što djeca odu...
Osobno mislim da svakako treba imati život, doprinos, nešto svoje, raditi, stvarati na ovaj ili onaj način. Jer djeca i obitelj na neki je način naša služba, koja se mijenja i na koncu istekne, i u to svakako treba uložiti što je moguće više srca, uma i sebe, ali isto tako ne zaboraviti da ima i mimo toga, i isplanirati što sa sobom kad djeca odsele.
Mi koje smo ostale doma samo smo zaključile da full time angažmani na specifičnim poslovima koje smo radile, u zadanim obiteljskim, stambenim i ljudskim okolnostima nisu ostavljali dovoljno kvalitetnog vremena za obitelj i djecu, a kako nema fleksibilnosti u radnom vremenu - odabrale smo ostati doma.
Ali to ne znači da ne virim van svoje lese.

Lola, podsjetila si me svojom pričom na moju baku - koja je bila kao zrak, nismo primjećivali niti desetinu toga što nam je značila, dok nije umrla. Moji su živjeli na relaciiji par stotina km, radili kojekako, imali sto briga i svoj život, što se kaže. Baka je bila uvijek tu, skuhala, dočekala, oprala, ispratila, nasmijala se na fore iz škole, tješila kad smo bili tužni... Da nje nije bilo sva žongliranja životom mojih staraca bila bi bez sigurnosne mreže i tko zna kako bi to ispalo. Iz ove perspektive samo žalim, što nisam bila pristojnija, ljubaznija i zahvalnija baki za to što nisam imala ključ oko vrata, prazan stan, podgrijavanje s uputama preko telefona sve do srednje škole kad je umrla na jedan predivan Božić. Uopće imam osjećaj da jako puno dobrog što imam u svojem životu dugujem baš njoj. Nevidljiva moja bakica, što je ona otrpila sa smješkom da bi mi ovakvi veliki mlatarali po svijetu :) Nikad se nije žalila, a glavna fora joj je bila, kad bi je pitali kamo ide "na ples" :)

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Lola, podsjetila si me svojom pričom na moju baku - koja je bila kao zrak, nismo primjećivali niti desetinu toga što nam je značila, dok nije umrla. Moji su živjeli na relaciiji par stotina km, radili kojekako, imali sto briga i svoj život, što se kaže. Baka je bila uvijek tu, skuhala, dočekala, oprala, ispratila, nasmijala se na fore iz škole, tješila kad smo bili tužni... Da nje nije bilo sva žongliranja životom mojih staraca bila bi bez sigurnosne mreže i tko zna kako bi to ispalo. Iz ove perspektive samo žalim, što nisam bila pristojnija, ljubaznija i zahvalnija baki za to što nisam imala ključ oko vrata, prazan stan, podgrijavanje s uputama preko telefona sve do srednje škole kad je umrla na jedan predivan Božić. Uopće imam osjećaj da jako puno dobrog što imam u svojem životu dugujem baš njoj. Nevidljiva moja bakica, što je ona otrpila sa smješkom da bi mi ovakvi veliki mlatarali po svijetu :) Nikad se nije žalila, a glavna fora joj je bila, kad bi je pitali kamo ide "na ples" :)

---

takve bakice su najbolje. moja ima 89 godina i obožavamo se međusobno. veselim se da će i moje dijete imati takvu super baku:)))

I ja sam imala takvu baku. Veliku ženu! A tako skromnu i samozatajnu.
Bila sam premlada i nikada ju nisam pitala je li bila sretna ili ne. Imala je petero djece, 3 umrlo, muž puno stariji, faca u selu, imao žena sa strane, ona držala sva četiri kuta kuće, djecu, nadničare, šegrte, a opet bila puno ispred svoga vremena, u odgoju, u kuhanju, odnosu prema Bogu.
Tako je se često sjetim.
I ja se njezine smrti sjećam kao nečega lijepog. Možda ćete reći da sam morbidna jer, umrla mi je na rukama. U svojoj 90-oj godini. Držala sam je i utiskivala zapaljenu svijeću u ruke. A ona je samo zaklopila oči i prestala disati. A srebrna kosa još živa.
Oprostite sad na ovoj patetici.