Jučer sam naletila na ovaj predivan kip.
https://kaylsas.files.wordpress.com/...born-child.jpg
Drage, jake mame, sigurna sam da vas vasi anđeli bas ovako paze i cuvaju :heart:
Printable View
Jučer sam naletila na ovaj predivan kip.
https://kaylsas.files.wordpress.com/...born-child.jpg
Drage, jake mame, sigurna sam da vas vasi anđeli bas ovako paze i cuvaju :heart:
Znam...imas ppCitiraj:
ANII prvotno napisa
Evo 3 tjedna prošla od našeg rastanka. Okružila sam se najdražim ljudima i podnošljivo je sve dok muži ja ne ostanemo sami. Svaki dan nova pobjeda . Suza više nema kao u početku al praznina i tupa bol u grudima ne prestaje. Na grobu sam se slomila. Ne vjerujem da ispod te hladne ploče leži dio mene. Molim se po cijele dane da Bog snage da svim mama anđela. Oni su na lijepom mjestu i zajedno se igraju.
Krtice :love2:
Evo meni je sutra dvije godine kako je moj anđeo dobio krila. Nema dana da ih se oboje ne sjetim, ponekad i zaplačem ali sada slobodno mogu reći da sam sretna a svoj križ sam naučila nositi.
Danas je dan kad se od ranog jutra pronalazim u ovim stranicama :-(
Ima dana kad sam dobro i kad osjećam grižnju savjesti jer sam dobro. Tad se nadam da on svejedno zna da mi užasno fali i da bih dala sve na svijetu da je tu, da ga mogu malo pomaziti, malo izljubiti, da mu mogu pričati, da ga mogu nositi.
A ima dana kad mi se misao uvuče odmah ujutro i ne napušta me čitav dan. Znam da je još rano, da je sve friško, ali to su misli koje možda neće nestati ni s danima a možda ni s godinama. Danas sam se probudila s našim vježbanjem, i suze jednostavno ne staju. Pitam se zašto nije mogao biti veći da mu mogu objasniti da ni ja to ne želim. Da li je znao da moje suze, iako ne vrijede isto, znače isto...da me psihički ubija naše vježbanje. Zašto mu nisam mogla objasniti da to nije moj izbor? Danas ponovno sumnjam u njegovu ljubav, jer koja osoba može voljeti nekoga tko mu svakodnevno više puta nanosi bol? Ako je ikako i znao da ga volim, kakva sam ja to mama - malo voli malo boli. Sjetim se njegovih očiju, suza, njegove nemoći, plača i vrištanja... i svih stručnjaka koji su govorili "morate". Tješili smo se da se jednog dana toga neće sjećati, jednog dana kad će trčati okolo i naše muke će biti isplaćene. A čime da se sad tješim? Ostao je malen, otišao je malen, bez objašnjenja.
Znam da sam radila ono što su mi govorili, da sam jednostavno morala tako...ali moj sin to nije znao. On je samo znao da mu mama nanosi bol. Pitam se hoću li ikad imati priliku objasniti mu, a ako i hoću, treba i to dočekati...a do tad treba i živjeti. :-(
Muma draga :hug:
Ti si zbilja dala sve od sebe! Sve što bi jedan roditelj napravio za svoje dijete.
Neka te ne optužuju sjećanja na njegove suze.
Ja nekako mislim da je on u toj novoj dimenziji, duhovnoj, sada spoznao Istinu. I da sve ispravno shvaća i da on tebe ne optužuje. On te gleda s ljubavlju i zahvalan ti je, jer si se ti za njega stvano divovski borila.
Da si ti znala tu dijagnozu od početka, sigurno bi stvari posložila drugačije. Ali nisi znala. Radila si sve da bi on napredovao. To što je završilo drugačije, ti nisi kriva. I ti mu nisi nanosila bol jer si tako htjela. I tebe je to boljelo. Ali si mislila, izdržat ćemo pa će biti lakše.
Ma... sve znaš...
Friško je... teško je... snovi znaju iscrpiti a nekad i utješiti... kak koji naiđe.
Treba proći malo vremena da se bar sve skupa slegne.
Ali mislim da krivnju trebaš otpustiti. Nema razloga da se optužuješ.
Joj Muma draga :cry:
Tesko je i citati ovo sto pises :-(
Bila si najbolja mama koju si je mogao pozeljeti, znas to
Grlim te jako, jako
Draga Muma žao mi je što si uopće na ovim stranicama ali ovdje ćeš uvijek naći potporu kad god ti treba, i onih loših a u onih dobrih dana ...a sigurna sam da će biti još svakakvih (nadam se ipak da će najviše biti "mirnih") ...istina još je rano za osjećati išta osim boli i bit će lakših dana ali bit će i onih teških, dana kad kroz glavu prolaze slike, filmovi ...bljeskovi sjećanja i izvlače razne emocije, pa među njima se provuče i krivnja ali njoj nema mjesta, tvoj anđeo došao je na ovaj svijet znajući da će biti bolno u znajući da će njegova mama za svaku njegovu suzu isplakati more, za svaku njegovu bol osjetiti jaču i otišao je znajući to ...i zna da iza svakog maminog postupka stoji ljubav i nada da će biti bolje. Nemoj se Muma mučiti osjećajem krivnje, ima dovoljno drugih stvari koje će te tištiti krivici zaista nema mjesta među tvojim osjećajima.
Dugo nisam pisala jer nemam što pisati osim boli i tjeskobe i depresije u koju sam zapala. Prekosutra će biti 2 mjeseca od poroda i rastanka. Imam osjećaj da sam u ovom oklopu mjesecima. Čim se pojavi lijepo vrijeme evo kao danas meni gore jer umjesto da ležim u krevetu ja sam trebala sada biti u šetnjici gurajući kolica. Ne volim ni izaći van jer blizu zgrade je park pun mama i djece i kolica....
Danas je 2 godine mom malenom tamo negdje gore... Za njim je otišlo još dvoje na samom početku. Poslali su mi ovog mrvuljka koji me već pošteno iznutra lupa :heart: I cijeli dan sam bila super i onda me nešto naprosto vuklo ovamo i sad suze samo klize...
Zao mi je, stork. I ja znam tu i tamo oplakati ovdje, a bas pomislim da sam sazvakala. Nadam se da ces vec sutra biti bolje.
Isplaci se draga...sutra ce bit lakse....
Danas sam prvi put u životu bila kod psihijatrice. Ulazak u samu zgradu bio je užas... Stala na hodniku i ukipila se... Jao pa prije samo 3 mjeseca bila sam sretna i vesela, radovala se mojoj curici, anđelici, a sad evo me skupljam komadiće sebe. Ogolila sam dušu doktorici, nadala sam se da ću uspjeti bez suza, al samo su dolazile i dolazile. Eto bar znam da sve što mislim, radim, govorim je normalno u ovakvim trenucima. Bježim od ljudi jer ne mogu ostati pribrana gdje god bila i koga god srela kad me se pita kako sam... Hoću li se ikad istinski nećemu veseliti, bezbrižn biti, biti ona stara ja...
Dr je predložila knjigu Raymond Moody, Dianne Arcangel Život poslije gubitka...
Draga Krtice, drago mi je što si potražila pomoć. Mene je moj psihijatar spasio. Pitaš se hočeš li ikad više biti ona stara. Bit ću ti iskrena, nakon svega biti češ dobro, ali neka nova drugačija ti. Tako je barem meni. Nakon devet mjeseci i dalje nema dana kada ne pomislim na moju curicu, možda u danu prođe sat, dva da ne mislim na moju curicu. Ali kako to biva život je krenuo dalje, nije onakav kakvom sam se nadala, ali uz podršku mojih najbližih dobar je. Samo polako, još ti je sve prerano da bi bila skroz dobro. Ja sam u ovu svoju ok fazu ušla tek prije mjesec dana.
Drži se i polako dan po dan. :love2:
Meni je psihijatrica jako puno pomogla. Sve šta sam joj rekla govorila je da je to normalno, i to mi je trebalo, jer sam ponekad mislila da polako gubim razum. Imala sam dana kada mi ništa nije bilo važno, crnilo, niti da ne pričam kakve sve misli... Spasio me samo moj sin zbog kojeg sam se trgnula iz tog ludila... I mm...Evo kao šta Lotta kaže polako dan po dan i biti će bolje, treba vremena...
Krtice :love: :-*
Ja sam danas prvi put otišla na kavu s našom tetom vježbalicom. Htjela je otići na grob, zapaliti mu svijeću i staviti ružu. Draga je žena. Bila sam spremna za tu kavu još od prošlog tjedna... sve do danas. Sat vremena prije jednostavno su krenule suze i sjećanja, zablokirala sam. Nekako sam se sabrala i otišla. HB da je ona jedna od onih žena koje jednostavno zrače pozitivom i vedrinom pa je na koncu bilo lijepo. Teško ali lijepo.
Vratila sam se i na posao, i pomaže mi. Ali i tamo je L sa mnom, svećica mu gori i na mom radnom stolu :heart:
Suze mi idu,grlim vas sve... :ghug:
Hvala vam cure! Ovi zbrkani osjećaji me ubijaju.... malo razum pa malo srce pa pomutnja.... ne znam ni napisati što bi sa sobom, što bi s mužem.... vodimo bitku a nikako malo predahnuti.
Odem i na kavu, odem vježbati al sve je gorak okus u ustima.... zar ću vječno tako? Nisam planirala ovakav život a sad vidim da će budućnost biti teška i to me jako obeshrabri. Mužu ni ne govorim kako mi je... on me vidi nikakvu i šuti... kaže ne želi se prepustiti boli
Krtice draga, jako mi je zao. Nadam da se i kod tebe biti kako cure kazu barem malo lakse nakon nekog vremena
Draga muski su nama cudna bica....
Oni bol nekako drugacije odrade! I ja sam bila luda sa svojim m. Ali to neka ti samo bude pokazatelj da se uvijek mozes osloniti na samu sebe! ;)
I da sta god se dogodi ti ces iz toga na kraju izaci uzdignute glave!!!!
I bit ce lakse s vremenom...bolit ce uvijek ali ne tako jako jako!
Pozdrav cure, nažalost pridružujem se temi. Prije 10 dana prošla sam inducirani pobačaj u 16.tjednu. Još čekamo nalaze pa se ne zna točan uzrok ali srce je stalo, a na UZ su se vidile i malformacije (sumnja se na omfalocelu). Taj inducirani porod prošao je "dobro", navečer započet gelom koji je odmah izazvao trudove (koji čak nisu bili ni jako bolni), sve okončano ujutro u 5, nakon toga kiretaža u totalnoj anesteziji...ništa me ne boli, krvarenje skoro prestalo...Kad čitam koliko je neke od vas namučio taj inducirani porod srce mi se slama.
Prije malo manje od dvije godine imala sam spontani pobačaj u 8.tjednu trudnoće (plod stao sa razvojem u 6.tjednu) i morala sam na kiretažu (bez anestezije, samo sa nekakvim apaurinom...ali to je sad druga priča).
Imam sina od 5 godina i hvala Bogu da ga imam jer ne znam koko bi sve ovo proživjela da njega nema. Naravno i MM je podrška.
Funkcioniram. Moram. Kao da imam izbora...ali teško je, tužna sam jako i još sam zapravo u nevjerici da se to dogodilo, opet... nekakomi je lakše kad pročitam vaše priče (iako me uvijek beskrajno rastuže) jer vidim koliko ste hrabre i koliko ste propatile, a opet idete dalje...hrabre, hvala vam na tome
Draga neobična uvijek mi se srce slomi kad nekog po prvi put pozdravljam ovdje ...žao mi je što si sve to morala proći :-(
Neobicna zao mi je.....svakome je njegova bol najteza i najveca. Nije tvoja nista manja zato kaj si to "odradila na brzinu"
Sve to nekako s vremenom postane "normalno" i zivis s tim svaki dan kao i sve mi. Samo treba vremena i suza.... Ja ti nikad ne citam sve price jer mi je to jos gore...prozivljavam svaki put ispocetka. Svako mora naci nacin koji njemu olaksava bol....
Kad ti je najteze tu sam....slobodno posalji i PP ....
Citiraj:
nivesa prvotno napisa
Nivesa, hvala ti puno na podršci. Jako puno toga mi se izdogađalo u zadnje vrijeme...i nekako kao da sam oguglala tj. kao da me život naučio da je sve moguće (i ono loše i ono dobro)...prihvaćam sve. Ne znam je li to dobro ili loše, je li to neki obrambeni mehanizam ali tako nekako funkcioniram...negdje sam pročitala nedavno citat "bol je neizbježna, patnja je stvar izbora"...dozvolim sebi biti tužna naravno, to se i ne može kontrolirati...ma drobim bezveze...:roll:
Fokusirala sam se sad na obitelj, na pretrage (za trombofiliju i sve ostalo šta ide po redu, pa proširene vene i eventualno operacija vena...)...iskreno, mislim da su žene čudesna bića, šta smo sve u stanju izdržati i krenuti dalje...
Ja mislim da je to sve obrambeni sustav. Mislis kak si dobro a zapravo koma. Normalno je da su ti osjecaji pomjesani....prvo si super pa te opalinu glavu realnost....onda se pocnes oporavljat i odjednom skuzis kak funkcioniras kolko tolko normalno... i tako guras dan po dan. Nekad teze nekad lakse.. i tako u krug....
Mojoj lipanjskoj srečici danas bi bilo 10 mjeseci. I dalje svaki dan mislima uz tebe malena.
Citiraj:
Lotta81 prvotno napisa
Eh draga :love2:
Što je bilo s postupkom u Vinogradskoj? Ako smijem pitati...
Možeš pitati. Postupak je u tijeku, ali ne ide baš najbolje. Nase stare boljke ( po pitanju stanica i spermigrama) javile su se opet, tako da ne očekujem baš nešto.Citiraj:
TrudyC prvotno napisa
Za 15 dana znat ću na čemu sam.
Kako si ti?
:fige: za postupak
Ja sam ni na nebu ni na zemlji....toliko mi se *ranja izdogađalo u životu da nemam volje ni želje za nekim novim postupkom...
Imam još jedan stimulirani preko HZZO-a i godinu dana da se odlučim prije nego odem u ropotarnicu plodnosti (čitaj navršim 42 godine).
I tako :drek:
drama- queen inbox ti je pun pa ti ne mogu poslati poruku.
Trudy C, što se postupaka tiče razumijem te. Znam taj osjećaj kad si kako kažeš ni na nebu ni na zemlji.
ne znam što bih ti pametnog mogla reći nego samo :love2:
drage moje, pročitala sam mnoge vaše priče i nalazim se u njima, neke od vas su mi svojim osobnim iskustvom olakšale oko pitanja koja su mene mučila prvih nekoliko dana nakon gubitka...
i dalje brojim tjedne kao da sam još uvijek trudna i pitam se...onda stanem, jer se samo vratim u film koji mi samo šteti pa se nekako trgnem.
još uvijek čekam prvu mengu, prošlo je skoro 5 tjedana i nadam se da će uskoro doći (ne znam koliko još čekati prije nego zovem gin?), čekam nalaze pretraga i koliko god se trudim da ne bude tako-cijela ta situacija diktira mojim životom...
sve u svemu dobro sam, mislila sam da ću biti i gore, pa se uhvatim kako se grizem jer bi trebala biti gore...ne znam, vjerojatno je to sve normalno, ali teško je o tome s ikim razgovarati jer to nije tema o kojoj se priča na kavi, iako mislim da bi žene ženama trebale više i otvorenije pričati na tu temu...jer kako vidite nismo baš tako same u ovome...i zato sam odlučila nešto i napisati, jer sve one žene koje dođu na ovaj forum pročitati naše priče moraju znati da nisu same...
LadyB,nismo same...imamo jedna drugu,makar virtualno:love2: i uvijek budemo tu,bilo kao rame za plakanje..ili kao potpora za dalje.:-*
:kiss:Citiraj:
žužy prvotno napisa
LadyB :love2:
LadyB :ghug: :heart:
LadyB što ti reći nego da ti šaljem zagrljaj ...ako te išta zanima pitaj sigurna sam da će ti uvijek netko znati odgovoriti ...za mengu ne znam je li bio porod ili ne ali ja sam nakon poroda prvu mengu čekala 3 mjeseca ... samo bez panike
Dragim mamama anđela...
ne znam što me vuklo danas na ovu temu,ali bilo je jače od mene..cijelu sam je pročitala,isplakala suza i suza(i svaki put kad dođem tu) kad sam i ja izgubila svoju 2. malu bubu prije 3 mj..
I nije važno što je bila mala trudnoća i ovog puta,ali bila je...moja točkica,moja mrva,moje sve...Znam da se ne može usporediti s gubitkom na samom kraju trudnoće,na porodu...gubitak je gubitak.
Divim se vama snažnim ženama koje ste to morale prolaziti,vašoj snazi i vjeri u bolje sutra!!!
Treba vremena da prođe bol,treba vremena pomiriti se sa gubitkom...i to nitko ne može bolje razumijeti od onoga tko to nije prošao i prolazi upravo sada.
Tu smo jedna za drugu,podršku,lijepu riječ...virtualni zagrljaj!
:ghug: grlim...
Draga Lady...Citiraj:
LadyB prvotno napisa
Dugo ce ti trebat da o tome razgovaras....a onda dugo da se ne raaplaces dok o tome razgovaras...
Sve nekak naucis s vremenom.
A i nakon par god ti se dogodi da puknes.
Izgubila sam bebu u visokoj trudnoci(7mj) i svega 9 tt ...neusporediva bol.
Mozda sam ovi od 9 tt "lakse prezivjela" zato kaj sam "odradila" i dozivjela tragediju u prvoj t. Ne znam....u mom srcu su dva andela....za oba patim..
Nema tu ljeka i vrjeme ne ljeci nista samo se naucis nosit sa tim.
Puno ljudi u mojoj blizini nema pojma za moje gubitke pa kad im kazem ostanu u soku jer sam ja svaki dan "dobre volje i nasmijana"
Kako kaze moja sefica meni- da ne znam sve rekla bi da si najzdravija zena na svijetu i da ti se nikad nista lose u zivotu nije dogodilo.
Prezivi covjek sve....Propadnes na dno dna i dublje,mislis da umires pa prezivis, i unda lagano dan po dan...