Zao mi je, stork. I ja znam tu i tamo oplakati ovdje, a bas pomislim da sam sazvakala. Nadam se da ces vec sutra biti bolje.
 |
|||
|
|
|||
Zao mi je, stork. I ja znam tu i tamo oplakati ovdje, a bas pomislim da sam sazvakala. Nadam se da ces vec sutra biti bolje.
Isplaci se draga...sutra ce bit lakse....
Danas sam prvi put u životu bila kod psihijatrice. Ulazak u samu zgradu bio je užas... Stala na hodniku i ukipila se... Jao pa prije samo 3 mjeseca bila sam sretna i vesela, radovala se mojoj curici, anđelici, a sad evo me skupljam komadiće sebe. Ogolila sam dušu doktorici, nadala sam se da ću uspjeti bez suza, al samo su dolazile i dolazile. Eto bar znam da sve što mislim, radim, govorim je normalno u ovakvim trenucima. Bježim od ljudi jer ne mogu ostati pribrana gdje god bila i koga god srela kad me se pita kako sam... Hoću li se ikad istinski nećemu veseliti, bezbrižn biti, biti ona stara ja...
Dr je predložila knjigu Raymond Moody, Dianne Arcangel Život poslije gubitka...
Draga Krtice, drago mi je što si potražila pomoć. Mene je moj psihijatar spasio. Pitaš se hočeš li ikad više biti ona stara. Bit ću ti iskrena, nakon svega biti češ dobro, ali neka nova drugačija ti. Tako je barem meni. Nakon devet mjeseci i dalje nema dana kada ne pomislim na moju curicu, možda u danu prođe sat, dva da ne mislim na moju curicu. Ali kako to biva život je krenuo dalje, nije onakav kakvom sam se nadala, ali uz podršku mojih najbližih dobar je. Samo polako, još ti je sve prerano da bi bila skroz dobro. Ja sam u ovu svoju ok fazu ušla tek prije mjesec dana.
Drži se i polako dan po dan.
Meni je psihijatrica jako puno pomogla. Sve šta sam joj rekla govorila je da je to normalno, i to mi je trebalo, jer sam ponekad mislila da polako gubim razum. Imala sam dana kada mi ništa nije bilo važno, crnilo, niti da ne pričam kakve sve misli... Spasio me samo moj sin zbog kojeg sam se trgnula iz tog ludila... I mm...Evo kao šta Lotta kaže polako dan po dan i biti će bolje, treba vremena...
Krtice
Ja sam danas prvi put otišla na kavu s našom tetom vježbalicom. Htjela je otići na grob, zapaliti mu svijeću i staviti ružu. Draga je žena. Bila sam spremna za tu kavu još od prošlog tjedna... sve do danas. Sat vremena prije jednostavno su krenule suze i sjećanja, zablokirala sam. Nekako sam se sabrala i otišla. HB da je ona jedna od onih žena koje jednostavno zrače pozitivom i vedrinom pa je na koncu bilo lijepo. Teško ali lijepo.
Vratila sam se i na posao, i pomaže mi. Ali i tamo je L sa mnom, svećica mu gori i na mom radnom stolu
Suze mi idu,grlim vas sve...
Hvala vam cure! Ovi zbrkani osjećaji me ubijaju.... malo razum pa malo srce pa pomutnja.... ne znam ni napisati što bi sa sobom, što bi s mužem.... vodimo bitku a nikako malo predahnuti.
Odem i na kavu, odem vježbati al sve je gorak okus u ustima.... zar ću vječno tako? Nisam planirala ovakav život a sad vidim da će budućnost biti teška i to me jako obeshrabri. Mužu ni ne govorim kako mi je... on me vidi nikakvu i šuti... kaže ne želi se prepustiti boli
Krtice draga, jako mi je zao. Nadam da se i kod tebe biti kako cure kazu barem malo lakse nakon nekog vremena
Draga muski su nama cudna bica....
Oni bol nekako drugacije odrade! I ja sam bila luda sa svojim m. Ali to neka ti samo bude pokazatelj da se uvijek mozes osloniti na samu sebe!
I da sta god se dogodi ti ces iz toga na kraju izaci uzdignute glave!!!!
I bit ce lakse s vremenom...bolit ce uvijek ali ne tako jako jako!
Posljednje uređivanje od nivesa : 03.04.2015. at 00:33
Pozdrav cure, nažalost pridružujem se temi. Prije 10 dana prošla sam inducirani pobačaj u 16.tjednu. Još čekamo nalaze pa se ne zna točan uzrok ali srce je stalo, a na UZ su se vidile i malformacije (sumnja se na omfalocelu). Taj inducirani porod prošao je "dobro", navečer započet gelom koji je odmah izazvao trudove (koji čak nisu bili ni jako bolni), sve okončano ujutro u 5, nakon toga kiretaža u totalnoj anesteziji...ništa me ne boli, krvarenje skoro prestalo...Kad čitam koliko je neke od vas namučio taj inducirani porod srce mi se slama.
Prije malo manje od dvije godine imala sam spontani pobačaj u 8.tjednu trudnoće (plod stao sa razvojem u 6.tjednu) i morala sam na kiretažu (bez anestezije, samo sa nekakvim apaurinom...ali to je sad druga priča).
Imam sina od 5 godina i hvala Bogu da ga imam jer ne znam koko bi sve ovo proživjela da njega nema. Naravno i MM je podrška.
Funkcioniram. Moram. Kao da imam izbora...ali teško je, tužna sam jako i još sam zapravo u nevjerici da se to dogodilo, opet... nekakomi je lakše kad pročitam vaše priče (iako me uvijek beskrajno rastuže) jer vidim koliko ste hrabre i koliko ste propatile, a opet idete dalje...hrabre, hvala vam na tome
Draga neobična uvijek mi se srce slomi kad nekog po prvi put pozdravljam ovdje ...žao mi je što si sve to morala proći
Neobicna zao mi je.....svakome je njegova bol najteza i najveca. Nije tvoja nista manja zato kaj si to "odradila na brzinu"
Sve to nekako s vremenom postane "normalno" i zivis s tim svaki dan kao i sve mi. Samo treba vremena i suza.... Ja ti nikad ne citam sve price jer mi je to jos gore...prozivljavam svaki put ispocetka. Svako mora naci nacin koji njemu olaksava bol....
Kad ti je najteze tu sam....slobodno posalji i PP ....
nivesa prvotno napisa
Nivesa, hvala ti puno na podršci. Jako puno toga mi se izdogađalo u zadnje vrijeme...i nekako kao da sam oguglala tj. kao da me život naučio da je sve moguće (i ono loše i ono dobro)...prihvaćam sve. Ne znam je li to dobro ili loše, je li to neki obrambeni mehanizam ali tako nekako funkcioniram...negdje sam pročitala nedavno citat "bol je neizbježna, patnja je stvar izbora"...dozvolim sebi biti tužna naravno, to se i ne može kontrolirati...ma drobim bezveze...
Fokusirala sam se sad na obitelj, na pretrage (za trombofiliju i sve ostalo šta ide po redu, pa proširene vene i eventualno operacija vena...)...iskreno, mislim da su žene čudesna bića, šta smo sve u stanju izdržati i krenuti dalje...
Ja mislim da je to sve obrambeni sustav. Mislis kak si dobro a zapravo koma. Normalno je da su ti osjecaji pomjesani....prvo si super pa te opalinu glavu realnost....onda se pocnes oporavljat i odjednom skuzis kak funkcioniras kolko tolko normalno... i tako guras dan po dan. Nekad teze nekad lakse.. i tako u krug....
Mojoj lipanjskoj srečici danas bi bilo 10 mjeseci. I dalje svaki dan mislima uz tebe malena.
Eh draga
Što je bilo s postupkom u Vinogradskoj? Ako smijem pitati...
Možeš pitati. Postupak je u tijeku, ali ne ide baš najbolje. Nase stare boljke ( po pitanju stanica i spermigrama) javile su se opet, tako da ne očekujem baš nešto.Eh draga
Što je bilo s postupkom u Vinogradskoj? Ako smijem pitati...
Za 15 dana znat ću na čemu sam.
Kako si ti?
za postupak
Ja sam ni na nebu ni na zemlji....toliko mi se *ranja izdogađalo u životu da nemam volje ni želje za nekim novim postupkom...
Imam još jedan stimulirani preko HZZO-a i godinu dana da se odlučim prije nego odem u ropotarnicu plodnosti (čitaj navršim 42 godine).
I tako
drama- queen inbox ti je pun pa ti ne mogu poslati poruku.
Trudy C, što se postupaka tiče razumijem te. Znam taj osjećaj kad si kako kažeš ni na nebu ni na zemlji.
ne znam što bih ti pametnog mogla reći nego samo
drage moje, pročitala sam mnoge vaše priče i nalazim se u njima, neke od vas su mi svojim osobnim iskustvom olakšale oko pitanja koja su mene mučila prvih nekoliko dana nakon gubitka...
i dalje brojim tjedne kao da sam još uvijek trudna i pitam se...onda stanem, jer se samo vratim u film koji mi samo šteti pa se nekako trgnem.
još uvijek čekam prvu mengu, prošlo je skoro 5 tjedana i nadam se da će uskoro doći (ne znam koliko još čekati prije nego zovem gin?), čekam nalaze pretraga i koliko god se trudim da ne bude tako-cijela ta situacija diktira mojim životom...
sve u svemu dobro sam, mislila sam da ću biti i gore, pa se uhvatim kako se grizem jer bi trebala biti gore...ne znam, vjerojatno je to sve normalno, ali teško je o tome s ikim razgovarati jer to nije tema o kojoj se priča na kavi, iako mislim da bi žene ženama trebale više i otvorenije pričati na tu temu...jer kako vidite nismo baš tako same u ovome...i zato sam odlučila nešto i napisati, jer sve one žene koje dođu na ovaj forum pročitati naše priče moraju znati da nisu same...
LadyB,nismo same...imamo jedna drugu,makar virtualno
LadyB,nismo same...imamo jedna drugu,makar virtualno
LadyB
LadyB
LadyB što ti reći nego da ti šaljem zagrljaj ...ako te išta zanima pitaj sigurna sam da će ti uvijek netko znati odgovoriti ...za mengu ne znam je li bio porod ili ne ali ja sam nakon poroda prvu mengu čekala 3 mjeseca ... samo bez panike
Dragim mamama anđela...
ne znam što me vuklo danas na ovu temu,ali bilo je jače od mene..cijelu sam je pročitala,isplakala suza i suza(i svaki put kad dođem tu) kad sam i ja izgubila svoju 2. malu bubu prije 3 mj..
I nije važno što je bila mala trudnoća i ovog puta,ali bila je...moja točkica,moja mrva,moje sve...Znam da se ne može usporediti s gubitkom na samom kraju trudnoće,na porodu...gubitak je gubitak.
Divim se vama snažnim ženama koje ste to morale prolaziti,vašoj snazi i vjeri u bolje sutra!!!
Treba vremena da prođe bol,treba vremena pomiriti se sa gubitkom...i to nitko ne može bolje razumijeti od onoga tko to nije prošao i prolazi upravo sada.
Tu smo jedna za drugu,podršku,lijepu riječ...virtualni zagrljaj!
Draga Lady...
Dugo ce ti trebat da o tome razgovaras....a onda dugo da se ne raaplaces dok o tome razgovaras...
Sve nekak naucis s vremenom.
A i nakon par god ti se dogodi da puknes.
Izgubila sam bebu u visokoj trudnoci(7mj) i svega 9 tt ...neusporediva bol.
Mozda sam ovi od 9 tt "lakse prezivjela" zato kaj sam "odradila" i dozivjela tragediju u prvoj t. Ne znam....u mom srcu su dva andela....za oba patim..
Nema tu ljeka i vrjeme ne ljeci nista samo se naucis nosit sa tim.
Puno ljudi u mojoj blizini nema pojma za moje gubitke pa kad im kazem ostanu u soku jer sam ja svaki dan "dobre volje i nasmijana"
Kako kaze moja sefica meni- da ne znam sve rekla bi da si najzdravija zena na svijetu i da ti se nikad nista lose u zivotu nije dogodilo.
Prezivi covjek sve....Propadnes na dno dna i dublje,mislis da umires pa prezivis, i unda lagano dan po dan...
Posljednje uređivanje od nivesa : 30.05.2015. at 13:55
Drage majcice, veliki pozdrav. Pridruzujem vam se...Sutra ce biti puna dva mjeseca od rodjenja moje dusice. Imali smo ga nepuna tri dana...rodio se ranije, u 31tt, s vrlo teskom dijagnozom...ali nadali smo se do zadnjeg...preminuo mi je na rukama.
Vi znate bol koju osjecam, znate kako zivim...Moje dijete je otislo u nebo, braci ili seki, kojem je srce prestalo kucati u 9tt...imam dva andjela i veliku prazninu s kojom se ucim zivjeti...
Tinny, draga, jako, jako mi je zao.
Tinny
Uh Tinnydrži se! Nema tu pametnih riječi. Ni "vrijeme" nije pametna riječ. Samo nada da će kad tad biti lakše!
Tinny draga nema riječi utijehe, nažalost nema. Plači i vrišti, samo ne gutaj u sebi. Trebat će puno vremena da se malo lakše diše, da se prihvati ovaj drugačija boja života. Bit će i mirnijih dana sve više i više, al bit će i padova. Evo nakon 5.5mjeseci ja sam zadnjih 5 dana kao na samom početku. I znam da će i to proći. Samo nam piši ovdje , tu te sve razumijemo i znamo kako boli. Ja osobno imam veliku potrebu pričati o svojoj trudnoći, o mojoj Evi dugo čekanoj djevojčici.... Samo piši. Kažu da iza svake kiše dođe sunce... Eto kod nas ima puno duga... I kiśe i sunca u isto vrijeme. Grlim teeeeeeee!!
Danas je dvije godine od gubitka djeteta sa 4 tj.Još uvijek nisam trudna.Osjećam golemu tugu i pitam se hoću li uopće ikad roditi.
Tinny utjehe nema niti rjeci da ti olaksam...ako zelis javi se u pp ima nas puno sa istom boli i lakse je kad mozes podjelit ssve sa nekim ko te kuzi bez da si mislis da li ce te gledat ispod oka...
Drage moje, nazalost pridruzujem se temi. Prije mjesec dana izgubila sam blizance u 26. sedmici trudnoce. Mojim djecacima je jednostavno stalo srce, jos uvijek nemam objasnjenja sta se desilo, cekamo obdukcijski nalaz i.nadam se da cu iz njega nesto saznati, inace trudnoca je od pocetka bila uredna, jos uvijek ne mogu doci sebi. temu sam pricitala od pocetka i isplakala more suza sto zbog mojih beba sto zbog svih vas koje ste morale proci ovo i jos uvijek prolazite. Drzite se, zelim vam svako dobro.
Drage moje žene, majke, kraljice... sve Vas pozdravljam, meni je dAnas godišnjica kako sam izgubila svoga anđela u 23 tjednu
Držite mi se!!!
Maja i Belica
Belica i Maja23, jako mi je žao što ste se pridružile ovoj grupi
ma draga je li ovo moguce????Belica i Maja23, jako mi je žao što ste se pridružile ovoj grupi
Presretna sam zbog vas.ovo je stvarno cudo.
cuvaj mi se i sretno dalje.
Da Lili moja draga,eto moguce je,nas Bog je svemoguc i cini cuda velika
Stvarno hvala Bogu dragom. Sretno!!!!
Drage moje, pridružujem se ovoj temi
Amelia jako mi je zao....nema utjehe...sve sto ti mogu reci je da vrjeme ublazi bol...
Maja23, Belica i Amelia žao mi je. Ovo što smo prošle ne bi trebao nitko proći. Amelia znam kako je kada svoju srečicu dugo čekaš, a onda u trenu sve nestane. Kako je Nivesa rekla, vrijeme vam ovu bol neće izliječiti, ali će je ublažiti, znam da vam se tako sad na početku ne čini. Živite dan po dan, jedino tako se ova bol može podnjeti. I same već sad znate, da ćete kako vrijeme bude prolazilo imati i dobrih i loših dana. Naši anđeli će uvijek biti u našim srcima i mislima. I treba imati vjere da će jednog dana i nama nakon kiše zasjati sunce
Lotta81, hvala na riječima podrške. Zasada je više kiše, ali vjerujem da će nam zasjati to sunce i svaki dan zahvaljujem
Bogu jer smo postali roditelji nakon dugih 9 godina, obožavamo našeg anđela iako nije s nama i sigurno će nam poslati
jednog bracu ili seku da im pružimo svu ovu ljubav koju imamo.
Drage mame anđela nažalost vam se pridružujem.. Kod kuće imam 2 dečka od 10 i 3 godina. 11.8 sam došla na kontrolu sa točno 21 tt. Tog dana jedan dio mog srca je umrao s našom malom ljubavi. To dijete je bilo veselje u našoj kući i naš Božićni dar s obzirom da mi je termin bio 22.12... Stariji sin teško prihvaća gubitak brace, a mlađi još priča o bebi i ljubi mi trbuh... Sve to me ubija i pokušavam naći odgovore ali nikako.. Najgora su mi jutra. Kad se probudim i osjetim prazninu neznam što bi. Inače neki bar mali mir nalazim u tome što smo našu ljubav preuzeli i pokopali u naš grob. Nisam mogla dopustiti da ga ostavim i da ga unište kako to inače rade
anđelo
Znam da sada želiš naći odgovore, sve mi smo ih tražile. Imaš osjećaj da kako se od savršene situacije sve pretvorilo u tragediju. Nažalost neko vrijeme jutra će ti biti takva kakvim si ih opisala, probudit češ se i falit će ti tvoje dijete. Ali polako, dan po dan.Imati češ dana kada bi najradije cijele dane plakala, dana kada češ biti ok. Iz iskustva ti mogu reći da kad imaš mjesto gdje možeš doći svojem djetetu, odnjeti ružice, pomoliti se, to daje veliki osjećaj mira. Jer iako se sve dogodilo tako kako je, na kraju svega ipak imaš oproštaj od svojeg djeteta, cijela priča ima neki smisleni kraj kolikogod on nama bio težak.Jednom mi je jedna prijateljica rekla da ona ne bi mogla pokopati svoje dijete jer to ne bi mogla podnjeti, ali ja si nikad ne bi oprostila da sam svoju curicu koju sam nosila 9 mjeseci ostavila. Pitala me je i da kako je sve to preživjeti (ima dvije predivne curice), ja sam joj rekla da ne želim joj to opisati jer to je nešto što ni najgorem neprijatelju ne bi poželjela.
Vidim da imaš dvoje dječice koji će ti isto pružiti utjehu. Tvoji dečki sada imaju anđeličića koji će paziti na njih, a i na sve vas.
Pravila pisanja postova
