Kako se nositi s gubitkom djeteta i što dalje 4

Drage hrabre žene eto ipak ima dobrih ljudi. Nitko me apsolutno ništa nije pitao na poslu. Zaželjeli su mi dobrodošlicu natrag i to je bilo to. Puno mi sada pomažu da se ponovo uhodam u nove stvari. Rad ipak pomaže. Misli su usmjerene na druge stvari, obaveze.... Jedino kad sve odradim onda se grizem jer sam nekako potisnula misli pa me uhvati krivnja jer nisam stalno sa mojim malenima u mislima. Uhhh dan po dan.... Nema druge. Nadati se da će jedan dan biti lijep sa zdravom bebom u rukama koja će ovaj sada prazni i tužan stan ispuniti do posljednjeg kutka. Hvala vam na potpori! Sve vas grlim!!

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

Prije sam često pisala na "roditeljima anđela". Ustvari, ova me je tema i potaknula da počnem pisati. I pomogla.

Možda te utješi saznanje da nisi sama u ovakvim problemima. I još važnije, da sam mama troje djece iako mi je trebalo 7 trudnoća do toga cilja.
Piasat ću ti samo ovo što je slično tvojoj sadašnjoj situaciji. Rodila sam svoju curicu na termin, u rano novogodišnje jutro. Sve je bilo dobro do toga dana, a moja curica, posve zdrava, nije preživjela lagan porod. Razlog, čvor pupčane vrpce. Moj očaj znaš i silnu želju da opet pokušamo. Niti puna tri mjeseca kasnije, spontani u osmom tjednu.
Kažu mi da mi tijelo i duša još nisu zarasli i da čekam 6 mjeseci. I čekali smo ( ne pitaj kako smo to preživjeli i suprug i ja i naš brak). Jesen i ponovna trudnoća, i ponovni spontani. Užas. Totalni. Tada su nam rekli da čekamo bar godinu dana, moram ozdraviti od svega toga. Malo psihijatra, malo ne znam čega...nakon 11 mjeseci više nisam mogla čekati. Pokušali, na moru, na barci, posve smirena, zatrudnjela. Da pričam o toj trudnoći? O lijekovima za održavanje, o totalnom mirovanju, o strahu tolikom da nismo ni ime ni robicu našem sinu pripremili.

Rodio se, živ, zdrav i prekrasan, induciranim porodom tjedan dana nakon termina, jer su vidjeli da ću izludjeti čekajući ( u rodilištu zadnje tjedne, naravno).
I tako. Može se. Koliko me je sve to koštalo (ne novčano, nego fizički i psihički) neću. Ali, moja snaga i želja su sve pobijedile. Dva sina i kćer su tu. I jedna curica koja mi je uzeta, ne znam zašto, ali uvijek je u mojim mislima. O vjeri ne bih. Previše sam se pitala tko određuje da bebe umiru, pomirila sam se s tim. No, prije toga su prošle godine tuge i bijesa.

---

:heart::heart::heart:

Krtica drži se! :love:

Nakon 8 god sa ivf icsi ostala sam trudna mozete mislit kakva je to bilo sreci i na kraj blighted ovum u 6 tjednu potom nakon 10 god drugo icsi vracena dva embriona krvarenje pre bete biohemiska trudnoca sada se borim i sa ova glupa drzava makedonija da ni odobri da ni da odobrenie za jos jedan obid za icsi jer ce im da na onih sto imaju dvojce dece vec za treto a mi koji nemamo nijedno sta so nas ja imam pravo na jos jedan obid preku fond ali sta ako ne uspe treba jos onih imunoloskih da uradim na 29 sept i da sakupljam dokumenti za treto ivf icsi

Joj hulija kako je država hladna i ne razmišlja o poboljšanju zakona vezanog za potpomognutu oplodnju. Držimfige da ti odobre isci i nek bude sretnog ishoda!!

Drage hrabre mamice,
kako dalje nakon svega,da li će doći dan kada ce ga biti lakse prezivjeti? Prošlo je vise od mjesec dana a ja još u nekim trenutcima nisam ni svjesna da moje male princeze vise nema,sve je tako nestvarno! Uzasno mi fali...
Do jučer mi nije dala spavati po noci,sa osmjehom sam cijele noci mazila svoj trbuscic u kojem je veselo skakutala i onda je nastala ova praznina,duboka da nema ni početka ni kraja...Sretna sam sto je mene izabrala da joj budem mama, jer bila je za mene savrsena, naucila me da postoji bezuvjetna i cista ljubav,otvorila mi srce i naucila puno toga i zauvijek me promjenila. Rekli su da je premalena da bi prezivjela a oni nisu znali da je bila i vise nego velika da zauvijek zivi u meni,svaki tren dok postojim... :heart::cry:

Mari87 :love2:
Žao mi je . Znam da ti je sada teško i znam i vjerujem da misliš da nikad neće biti lakše. Vjeruj mi hoće, biti će lakše.. Na početku nam se svima tako činilo. Polako, dan po dan. Imati češ i boljih i lošijih dana. Vrijeme ti neće svu tvoju tugu izlijećiti, ali će ti je ublažiti. Kako si sama rekla, naši anđeli će zauvijek biti dio nas. Pročitaj si naše priče i vjeruj mi u svakoj češ naći dio sebe. Polako, dan po dan i jednog dana biti će lakše. I kada budeš spremna neka nova i hrabra ti krenuti češ po svoju dugicu.

Lotta81, hvala ti puno :love2:, nadam se da hoće! Nekad imam osjecaj da ce biti tek lakse kad budem u rukama imala svoju bebu...
Čitam stalno vaše (naše) priče, i nekako jedinu tu nalazim utjehu i razumjevanje. Okolina je preokrutna ponekad: "nemoj više plakati", "moras krenuti dalje", "bit će djece"... jednostavno sada moram plakati i želim, boli me i pretuzna sam i ne mogu i ne zelim još krenuti dalje, tako da sam okruzena samo najblizim krugom obitelji i prijatelja,ali oni ne razumiju u potpunosti jer,hvala Bogu, to nisu prozivjeli,trude se ali je tesko svima. Razum mi govori da će biti lakse,da ce vrijeme učiniti svoje ali srce to nikako ne prihvaća,valjda je još prerano... Nisam je vidjela,nisam je uzela u ruke...i to necu nikad prezaliti ali tada sam jednostavno bila kukavica...

Mari bit ce lakse... Samo treba puno vremena.
Nisam ni ja Patrika primila u ruke. Napravis ono sto u tom trenu smatras najispravnijim...
Sada nam ostaje zamisljati kako su bili lijepi, savrseni i prekrasni...
Naucit ces se nosit sa tim svim.
I imas potpuno pravo biti tuzna i plakati do iznemoglosti. Ko ti kaze drugacije ne slusaj ga. Jednostavno moras to odradit u srcu i glavi...
A shvatit te ne moze onaj ko nije dozivio.

BZara :*
Lotta81...nisam znala...veliki zagrljaj...:*
Drage mame....tuzna vam saljem :* ...drzite se koliko mozete...

Boli i boli... Ni nakon gotovo 3 mjeseca bol ne jenjava

Ponekad se pitam jeli to tako normalno kako se osjećam ili polako gubim razum... Jedimo u što sam 100% sigurna je da u kući želim jedno malo stvorenje koje će meni i djeci donijeti utjehu i mir. Ali još nisam napravila nikakve pretrage pa se bojim

Citiraj:

---

anđelo prvotno napisa

Ponekad se pitam jeli to tako normalno kako se osjećam ili polako gubim razum... Jedimo u što sam 100% sigurna je da u kući želim jedno malo stvorenje koje će meni i djeci donijeti utjehu i mir. Ali još nisam napravila nikakve pretrage pa se bojim

---

Naravno da je normalno. I biti ce tako i nakon godinu...i dvije...ali ce biti lakse.Druga beba ce ti donjeti radost i ispunit ce te bas onako kako bebe znaju ali....uvijek ce biti dio tebe koji ce pripadati izgubljenoj bebi i s time se moras pomiriti. S vremenom postane lakse smo daj vremenu vremena da ti olaksa.

Poslano sa mog LG-D855 koristeći Tapatalk

Citiraj:

---

anđelo prvotno napisa

Ponekad se pitam jeli to tako normalno kako se osjećam ili polako gubim razum... Jedimo u što sam 100% sigurna je da u kući želim jedno malo stvorenje koje će meni i djeci donijeti utjehu i mir.

---

apsolutno potpisujem, kao da si napisala moje misli i osjećaje i pridružujem vam se...
izgubila sam malu djevojčicu u 20.tt. nakon uredne trudnoće, došla na kontrolu i onda šok, srce ne kuca...
i nakon dvije uredne trudnoće i dvoje zdrave dječice koju obožavam i koji su isto tako željno čekali svoju malu seku...
svi nalazi uredni, phd ništa nije pokazao, a nikakvih se dodatnih pretraga ne preporuča (osim ponovo brisevi, papa, uzv, pregled redovno).
dr kažu jednostavno se desi... "Čovjek planira, Bog određuje" - rekao je jedan doslovno
još 13 dana do puna 3 mjeseca kako je otišla, a toliko boli... i samo bi čim prije ponovo htjela osjetiti radost trudnoće i male bebice u rukama i životu... :heart:
veliki strah kod mog dragog je još nešto dodatno što će nas kočiti, ne znam niti kako se s tim više nositi, a već smo oboje na pragu 40.-ih pa ni vrijeme ustvari nije na našoj strani...

Mama 28 nevjerojatno je kako se puno stvari kod teba i mene slaže... Puno toga je isto. I taj glupi strah kog naših muževa. Moj mene ponekad uvrijedi sa glupim izjavama "što ćeš stano na groblju". Rekla sam mu da njega ne silim da ide i da ni on meni neće zabraniti da idem

Zašto su muškarci takve kukavice? I kako mogu tako brzo zaboraviti svoju dječicu? Ponekad mi se čini da sam sama u svemu tome. Najveću podršku i utjehu dobivam od 10 godišnjeg sina.... Skupa plačemo i posječujemo našu bebu. A puno njih ga više ni ne spominju niti su ga se sjetili na dan Svih svetih

Ne zaborave oni. To je njihov nacin za "prezivjeti"
Oni to drugacije probavljaju od nas.

I nemoj ocekivat od nikog da se sjeti. Ljudi zaborave i krenu dalje. To ostaje vama. Tebi muzu i djeci ako ih imate. Nekada i djeca zaborave ili to upakiraju daleko

Drage moje žene najprije vam se svakoj želim zahvaliti na podršci i i rječima utjehe

Anđelo i kod mene je takva neka čudna situacija. Muž mi je rekao kako ne voli ići na groblje što me dotuklo, jer je meni to trenutno jedino mjesto gdje mogu biti uz našeg sinčića. Vjerojatno oni na drugi način proživljavaju sve to. Kada odemo zajedno uvijek zaplače i kaže da mu je teško, odlučila sam da ga neću niti na što prisiljavati, svatko se nosi s tim gubitkom najbolje kako zna. Neki dan smo bili kod kolegice u bolnici na istom odjelu gdje nam se to sve dogodilo i nije mu bilo dobro. Poslije je rekao kako se ne osjeća ugodno na tom mjestu i da mu je muka i ima osjećaj kao da će povraćati. Da je sve bilo u redu, jučer mi je trebao biti termin i dan mi je prošao u nemiru i objašnjavanju samoj sebi kako se sve to dogodilo. Vratila sam se na posao i imam toliki osjećaj krivnje što se polako sve vraća na staro i izgleda kao da sam zaboravila na mog malog anđela iako mi je stalno u mislima. Zaista je preteško i mislim da nikada neće biti lakše, ni nakon godinu, niti dvije, niti pet.... :-(:cry: Žene moje svima jedan veeeeeliki :ghug:

Slažem se s tobom Amelia, nikad neće biti lakše, ali će vrijeme sve ublažiti. Kada su mi žene( koje su prošle isto što i mi prije 30 i više godina) rekle da mi vrijeme neće izliječiti sve, nego samo ublažiti nisam im vjerovala. Recimo, kad se sjetim sebe od prije godine dana i sada, to je neusporedivo. I dalje svaki dan sam u mislima sa mojom curicom, ali sada nema više one oštre boli koju sam osjećala u srcu, sad je više neka tuga. Nakon nekog vremena rekla sam sama sebi da moje dijete zaslužuje da je se sjećam samo po sreći i veselju koje mi je donjelo tih devet mjeseci koliko je bila moja.

Anđelo nemoj se ljutiti na svojeg muža. Kako Amelia kaže oni to proživljavaju na svoj način. Često svu svoju tugu drže u sebi jer im je tako lakše. I mojem mužu je neopisivo teško ići na groblje. Dugo nije bio i kada je opet došao, slomio se. Meni je psihijatar rekao da u takvim situacijama muževi gubitak doživljavaju kao stres, a mi žene kao traumu, a trauma je uvijek teža za prebolit. Vjeruj mi nije ni njima lako, samo što smo mi žene emocionalnije i lakše nam je izraziti osjećaje, dok muškima nije. A i puno njih se odgajalo da muški ne pokazuju svoje osjećaje, da sve što ih muči "otrpe" u sebi.

Ženice moje drage nema nam druge nego hrabro dalje. Nije lako nimalo, ali jake smo mi zar ne?

Lotta81, tvoj mi je post u ovu tesku nedjelju kao melem na ranu... Hvala ti! A svima ostalima koje/koji citaju hrabrilice saljem, tesko je biti jak, ali mi to moramo i mozemo...

mama-28 :love2:

Znam da na početku svima se čini da nećemo preživjeti sve što nam se dogodilo. Sjećam se sebe kada sam čula da je prijateljica izgubila bebu staru 1 dan. Pomislila sam, Bože dragi, da mi se to desi, ja to ne bi preživjela. a onda nekoliko godina kasnije, izgubila sam svoju curicu na sam dan termina, tijekom indukcije poroda.Izgubila sam svoju malu savršeno zdravu curicu koju smo čekali 5 godina. Tada sam mislila da se takvo nešto samo meni dogodilo, no na kraju puno žena ( i moram priznati da sam se iznenadila da ih ima toliko puno) mi je ispričalo svoje slične priče. I nakon godine dana intezivne tuge, jada, boli, ludila shvatila sam jedno: ako su sve one preživjele i krenule dalje, pa mogu i ja. Shvatila sam ono što su mi rekle: uvijek ću biti u mislima sa svojim djetetom, moje dijete će uvijek biti dio mene, ali s vremenom prihvatiti ću takvu situaciju i krenuti u neki drugačiji, nikad više isti, ali opet dobar život. I na kraju samo ću reći ono što sam davnih dana kod jedne forumašice pročitala, a to je: ne znaš koliko si jak, dok jakost nije jedino što ti je preostalo.

Svima jedan :ghug:

Lotta :* !

Pozdrav svima, evo mene nove ovdje. Imam sinčića od 4,5 godine, a 20.8.2015. (danas točno 3mjeseca) imala spontani u 9+5tj :/ OD kad sam napravila test za drugu trudnoću imala sam osjećaj da nešto nije u redu, čak sam rekla mužu nemoj ni svojima govoriti dok ne odem na pregled jer imam osjećaj da nešto nije u redu (inače nemam negativna mišljenja, ali valjda svaka mama osjeća nešto...), 31.7. otišla na pregled i sve je bilo u redu, na kraju 3.8. prokrvarila, ali i tad je bilo sve u redu sa plodom, dobila duphaston i kućno mirovanje. Krvarenje se zaustavilo nakon jednog dana. Na kontroli za 5 dana sve bilo u redu ali nastaviti mirovanje i tražila druge tablete jer duphaston ima laktozu koju nepodnosim i bilo mi je još više muka od njih.... Uglavnom 19.8.sam opet mrvicu prokrvarila, i taj dan napokon mi je proradila probav, uz to sam imala i neke lagane bolove u trbuhu ali sam prepisivala sve tom radu crijeva jer sam u ovoj trudnoći imala problema sa zatvorom. I tako mene bolilo cijelo popodne ali kad bi legla ne, odem spvati i kroz san sve nekako me boli i jaka bol me probudila oko 3 u noći, odem piškiti, krvarenja nema, jedino mi se jako jako zamantalo i na jako povraćanje par sekundi (kasnije čitala da su to simptomi spontanog). Legla u krevet i nekako si mislim ako ne prestanu bolovi budim muža i na hitnu. ALi nekako se bolovi smirili i napokon zaspala. U 5:30 se muž utsao za posao, ja za njim na wc piškiti i kako sam sjela na wc u 2/3 navrata ispalo iz mene :cry: jož se muž okrenuo sav u šoku da šta je to... i ništa kod svoje gin.oko 7 i potvrdila spontani i slala na čišćenje. Još dok smo stigli do bolnice je dosta toga otišlo samo tako da u dogovoru sa dr. u bolnici nismo ni radili čišćenje i mislim da mi je to pomoglo nekako da se barem malo bolje osjećam psihički... Prva menstruacija mi je došla 45 dana nakon i nakon što je završila išla sam na pregled čisto da ja budem mirna i da vidim da li je sve u redu, jer još uz to imam i anomaliju maternice, tzv.dvoroga maternica, ali u prvoj trudnoći sva sreća nije bilo problema. I sve je bilo ok i rečeno nam je da nemoramo čekati i da možemo početi na novoj bebi raditi. Eto danas je 47.dan i menstruacije još nema (inače imam neredovite cikluse, variraju od 29-42dana), 3 testa pokazala negativno. Možda je ovulacija bila kasnije a možda su još i hormoni u disbalansu. Kako god bilo nadamo se uskoro novom +. Eto morala sam negdje podjeliti svoju priču jer pokušavam ne misliti na to i negdje to zametnuti u sjećanju a nesmijem jer vidim da ne vodi ničemu, sva sam rastresena od tada, sad zadnja 2 tjedna je malo malo bolje ali opet to nisam ja... i oprostite na podužem postu...

ttravan, šaljem ti veliki zagrljaj i još jedno

Citiraj:

---

mama_28 prvotno napisa

ttravan, šaljem ti veliki zagrljaj i još jedno

---

srce uskoro

Hvala ti mama_28 :ghug:

Kako se bliži taj nesretni nesuđeni termin porođaja svakim danom sam tužnija. Stižu blagdani koji su trebali biti kao u snu sa novim članom naše obitelji ali mojejubavi nema. Srce mi se kida i nemam volje za ništa. Ne mogu se veseliti ali opet imam dva sina kraj sebe i moram bar radi njih biti jaka. Tako mi je teško. Nemam s kim to podjeliti jer me nitko ne razumi. Vi najbolje znate o čemu pričam. Drage moje majke i žene tako mi je drago što sam vas pronašla ovdje. Veliko vam hvala svima

Citiraj:

---

anđelo prvotno napisa

Kako se bliži taj nesretni nesuđeni termin porođaja svakim danom sam tužnija. Stižu blagdani koji su trebali biti kao u snu sa novim članom naše obitelji ali mojejubavi nema. Srce mi se kida i nemam volje za ništa. Ne mogu se veseliti ali opet imam dva sina kraj sebe i moram bar radi njih biti jaka. Tako mi je teško. Nemam s kim to podjeliti jer me nitko ne razumi. Vi najbolje znate o čemu pričam. Drage moje majke i žene tako mi je drago što sam vas pronašla ovdje. Veliko vam hvala svima

---

Draga anđelo, nova sam ovdje na forumu, pročitala sam tvoj zadnji post i pronašla se u njemu, posebno ovim prvim rečenicama...I meni se bliži nesuđeni termin, a i rođendan prije toga, pa me uhvatila takva tuga, uf....taman sam bila malo bolje, ali kako je krenuo ovaj mjesec i pomisao na važne datume, praznike, koji su ove godine trebali biti najsretniji, opet se vraćam na staro...Iskreno, ne znam šta da ti kažem da ti bude bolje, ali te zaista razumijem...ja sam se bi rekla da ću pustiti da to ejdnostavno prođe, tako sam se ponašala i do sad, nisam bježala od tuge...Doduše, ja nemam djece, meni je ovo bila prva bebica, pa vjerujem da je teško biti jak zbog djece koju već imaš...ja se npr.trudim da budem jaka zbog muža, a i on zbog mene, mada muškarci to sve pokazuju na neki dr.način...tj.najčešće ne pokazuju...Ali mora se odbolovati, daj sebi vremena‚ ja vjerujem da se nikad ne zaboravi, ali da se s vremenom nauči živjeti s tim...Ja sam nekako rekla sama sebi-evo ove godine će praznici biti tužni, trebali smo ih provesti nas troje zajedno, a ovako-ove godine smo bogatiji za jednog malog anđela na nebu...možda čudno zvuči, ali ja sam nekako sretna i sa tom tugom...iako bih dala sve na svijetu da sam je mogla spasiti, opet sam sretna što je imamo bar ovako, u srcu i mislima, kad je već tako moralo biti...meni će ona uvijek biti posebna, pa i zbog toga...
Drži se draga moja, isplači se kad imaš priliku, ali probaj se i koliko-toliko radovati sa svojom dječicom, neka ti to bude pokretač da se osjećaš malo bolje...molim te nemoj mi zamjeriti ako sam rekla nešto pogrešno....i piši ovdje kako se osjećaš ako će ti to olakšati dušu, a vjerujem da hoće...šaljem ti jedan veliki topli zagrljaj

Ja vas citam i nemam sto napisat a da vec ranije nisam..
Vrjeme te nauci kako s tim zivjeti. Neki dani su laksi neki tezi al zivis i guras dan po dan.. .

Davno sam slucajno pronašla ovaj pdf. Čitala sam i plakala,molila Boga da vam svima da snagu i utjehu. Da vam se ispune želje. Ni u najgorim noćnim morama nisam mogla zamisliti da će isto trebati i meni. Neznam kako uopće dišem,neznam kako govorim. Na puno toga u zivotu sam Bogu zahvalna i imam razlog da ujutro otvorim oči i udahnem,da budem sretna. Ali dio mene je umro. Nekada prođe par minuta da zaboravim što se dogodilo,a onda se srušim u stvarnost. Slomljena sam. Nikada više ništa neće biti isto,a želim da mi djeca imaju sretnu majku.. s druge strane ne zelim nikada zaboraviti dijete cije je srce 6mj kucalo ispod moga. Toliko puno,a opet premalo. Zasluzuje da se nikada ne zaboravi

Nadam se da cu dobiti milost i da vrijeme liječi sve rane

Carmina :love2:

Prije točno godinu dana smo saznali da smo trudni. Samo hoću ostaviti pisani trag za našu mrvicu…kratko je to srce kucalo u meni, ali je kucalo :heart:

Optimist Nekad smo pisali zajedno na nekim drugim temama.

Nemam sta da pisem osim jedne velike praznine. Nemam sta da ti saljem osim suza.

Nekako mi je lakse da negdje mogu napisati bar dio osjećaja. Bojim se da ce biti jos gore jer sada mi je jos uvijek sve nestvarno,ko da je bio ruzan san. Ali nije. Gotovo je a toliko smo se borili i nadali se. Gotovo i nema povratka

Znam, draga, nisam te zaboravila :)
Sad cu ti poslati samo jedan veliki zagrljaj, jer nema rijeci kojima bih te sada mogla utjesiti.
:love2:

Ajme Carmina pa nije valjda?!
Jako mi je žao...:cry:

Citiraj:

---

Carmina406 prvotno napisa

Davno sam slucajno pronašla ovaj pdf. Čitala sam i plakala,molila Boga da vam svima da snagu i utjehu. Da vam se ispune želje. Ni u najgorim noćnim morama nisam mogla zamisliti da će isto trebati i meni. Neznam kako uopće dišem,neznam kako govorim. Na puno toga u zivotu sam Bogu zahvalna i imam razlog da ujutro otvorim oči i udahnem,da budem sretna. Ali dio mene je umro. Nekada prođe par minuta da zaboravim što se dogodilo,a onda se srušim u stvarnost. Slomljena sam. Nikada više ništa neće biti isto,a želim da mi djeca imaju sretnu majku.. s druge strane ne zelim nikada zaboraviti dijete cije je srce 6mj kucalo ispod moga. Toliko puno,a opet premalo. Zasluzuje da se nikada ne zaboravi

Nadam se da cu dobiti milost i da vrijeme liječi sve rane

---

Draga Carmina, zastaje mi knedla u grlu dok čitam tvoje riječi, mnogo mi je žao zbog tvog gubitka i što si to morala da doživiš.
Da, život je, nažalost, ponekad toliko surov i toliko nas iznenadi...
Nema pravih riječi utjehe i znam da ti se u ovom trenutku vjerovatno ne čini tako, ali polako, korak po korak i vjeruj mi, biće lakše. Nikad se ne zaboravi, samo se s vremenom nauči živjeti s tim. Ja vjerujem u to. Meni je mnogo značio savjet jedne djevojke koja je proživjela isto, a koja mi je rekla da moram dopustiti sebi da se ponašam onako kako se i osjećam. Mora se odtugovati. Pretpostavljam da je teže tugovati kad već imaš djecu, jer se trudiš da oni to ne osjete...ali kao što kažeš, imaš čemu da se raduješ, crpi iz njih snagu i nemoj da se požuruješ. Piši ovdje ako ćeš tako olakšati dušu, jer ovdje će svaku tvoju riječ druge žene razumjeti, plakaće i jednog dana radovaće se sa tobom. Svi mi patimo na različite načine, ali je bitno da imamo podršku onih koji nas najbolje razumiju i da tu ogromnu tugu nekako filtriramo, bilo kroz suze, pisanje, razgovor...
A tvog malog anđela nikad nećeš zaboraviti i prestati voljeti, on će uvijek biti tvoj i to ti niko ne može oduzeti. Znam, boli, užasno boli...ali s vremenom ćeš naučiti da sve gledaš drugačije i ipak, pored sve tuge, bićeš srećna što imaš svog malog anđela i što ti donio radost bar ono malo vremena koliko je bio uz tebe. I uvijek će biti. Od srca ti želim puno snage za zaliječenje, kao i svakoj od ovih divnih žena ovdje upisanih.

Citiraj:

---

Optimist prvotno napisa

Carmina :love2:

Prije točno godinu dana smo saznali da smo trudni. Samo hoću ostaviti pisani trag za našu mrvicu…kratko je to srce kucalo u meni, ali je kucalo :heart:

---

Koliko god kratko su naše bebice bile sa nama, one su voljene od samog početka...Za tvoju mrvicu i za sva naša mala srca, koja će uvijek kucati u nama

Citiraj:

---

nivesa prvotno napisa

Ja vas citam i nemam sto napisat a da vec ranije nisam..
Vrjeme te nauci kako s tim zivjeti. Neki dani su laksi neki tezi al zivis i guras dan po dan.. .

---

Hvala ti nivesa, ja vjerujem u to što si napisala, da bude baš tako

Bubica 15
Hvala ti puno na riječima utjehe