Kako se nositi s gubitkom djeteta i što dalje 4

[anđelo]

Lotta81 Hvala ti.. Svi smo
različiti. I moj suprug je bio mišljenja kao i tvoja prijateljica. Rekao mi je da će nam biti još teže ako dijete pokopamo. Ali ipak smo skupa odlučili ovako. Više po mojoj želji.. I ja sam rekla da nikom ne želim da prođe takvu bol i gubitak.. To je kao najružniji san. Ali ipak Bogu sam zahvalna što nam ga je dao. Skoro 5 mjeseci nam je pričinjavao radost i veselje. Sad smo žalosni ali ostat će bar meni u najljepšoj uspomeni do kraja života . Sad čekam nalaze sa patologije pa ću možda dobiti odgovore bar na neka pitanja iako sam neke neslužbeno već dobila i žao mi je što je tako moralo biti. Kako je život nepredvidiv. Rodila sam 2 zdrava dječaka. Trudnoća i porod prošli super. Sad sve naopako. Problem u posteljici i sa djetetom

[anđelo]

Ali polako ćemo ići dalje. Imamo našeg malog anđela koji će nam dati snage za to

[Lotta81]

Anđelo, nažalost problemi sa posteljicom su dosta česti kada dođe do gubitka. Također će ti na neki način biti lakše preživjeti sve ovo kada dobiješ odgovor što se dogodilo.
LIjepo si rekla da će ti tvoje dijete biti u najljepšoj uspomeni, jer i ja kažem da iako ćemo uvijek biti tužni što naša djeca nisu pored nas, naši mali anđeli zaslužuju da ih pamtimo samo po sreći koju su nam pružili.

[Krtica]

Drage moje kod mene opet nesreća i gubitak. U pon sam završila na kiretaži nakon 8tjedana trudnoće. Moja mrvica se prestala razvijati. Sada imam dva anđela, moju Evu i malu mrvu. Šok i nevjerica. Do kada ovako? Kako sada nakon dva gubitka u 8 mjeseci ponovo imati nadu i hrabrosti!? Kako? Razlog vjerojatno nećemo saznati. Moje sve pretrage su bile uredne... Jednostavno ne razumijem zašto ovu muku moramo prolaziti sve mi da bi imali dijete. Zar tražimo previše? Maštala sam uvijek da ćemo ih imati troje. Sad se pitam hoću li imati i jedno.

[anđelo]

Draga Krtica razumijem tvoj bol. Ja sam 11.8 dosla na uzv a kaže dr beba umrla. Ubilo me to. Bilo je 21 tt trudnoće pa sam prošla i porod i kiretažu Fižički se osjećam dobro osim svakodnevnih glavobolja koje su rezultat napetosti.. Ali u duši i tijelu mi je praznina. Nemoj gubiti nadu. Bog će te jednog dana nagraditi zdravom lijepom bebicom koja će te spasiti od tuge. Mene moja 2 dečka od 10 i 3 godina spašavaju. Tako i tebi odsrca želim da jedan dan u tvoj život dođe netko tko će te spasiti od tuge.. Tu sam za tebe. Drži mi se draga moja

[Krtica]

Hvala anđelo! Teške gubitke sam doživjela u siječnju. Umrla mi je kćerkica nakon 5 sati života. Iznijela sam je do termina i sada ovo kao da mi je znak da odustanem, da nema šanse. Tupa sam i neupotrebljiva.
Teški su stresovi. Razumijem kako si se osjećala tog ružnog dana. Kao da smo same sebe izdale.... Ovo naše tijelo, a ne možeš ništa. Želim i tebi puno snage za dalje. Posveti se svojim anđelima na zemlji. Uživaj i sada ćeš biti još zahvalnija što ih imate žive i zdrave kraj sebe. Drži se!!

[amelia]

Draga Krtica, strašno mi je žao što ovo čitam. Razumijem te i znam što trenutno prolaziš, znam da imaš milijun pitanja, a odgovora nigdje. I sama imam takvo razmišljanje zašto smo baš mi odabrani da sve ovo prođemo kako bi došli do djeteta, kao da puno tražimo, a onda sam pročitala ovo "Bog najteže bitke daje najhrabrijima", zato glavu gore i nikad ne odustaj. Grlim te jako

[anđelo]

Da, to sam puno puta čula.. Da Bog svakom od nas daje točno onoliko koliko možemo nositi... Onda se nadajmo da ćemo nekako izdržati ove teške dane... Neka nam naši voljeni Anđeli daju snagu i zagovaraju nas kod Boga. Budimo jake radi naših ljubavi. Oni bi to sigurno htjeli

[amelia]

Anđelo, lijepo rečeno za naše Anđelčiće, jesu mali, ali sigurno veliki u srcu i duši dok ih je Bog uzeo k sebi.

[belica]

draga krtice, zao mi je zbog tvog gubitka. Suvisno je bilo sta reci. najgora nocna mora, prozivljavati isto, i imati snage za to. Ja sam nekidan dobila obdukcijski nalaz, dr kaze tromb u pupcaniku, nesretan slucaj..osjecala sam se grozno. posto ni kod mene ni muza nema blizanaca u porodici dobiti blizance prirodnim putem za to su male sanse a izgubiti ih na taj nacin strasno. Doktor tvrdi da je nesretan slucaj i da ne bi trebalo imati veze sa sledecom trudnocom. ipak ceka me jos vadjenje briseva, vidjeti sta se tu desava. jako je tesko prihvatiti ovo, ne kazem da bi mi bilo lakse da je nalaz pokazao neke anomalije ili bolesti, ali ovako zbog ugruska nekog da ih izgubim a bebe zdrave strasno svim mamama saljem zagrljaj

[Krtica]

Ja sam vjernica i jako sam se okrenula vjeri nakon odlaska moje djevojčice.... Sada sam ljuta i razočarana. Slomila sam se a on me i dalje lomi. Ovaj život koji živim je sve samo ne život. Na tren sam se podigla kad sam ugledala pozitivan test, spontano zatrudnila samo nakon 3 mjeseca. Prvu trudnoću sam čekala 3 godine. Mislila sam ovo je dar od Boga, ovo dijete je blagoslov. Međutim nije baš tako. Koliko se još može podnijeti? Osim što sam posjedila, pojavila se seboreja na koži, sad imam problema sa posljedicama trudnoće.... Što još?

[Beti3]

Ja sam vjernica i jako sam se okrenula vjeri nakon odlaska moje djevojčice.... Sada sam ljuta i razočarana. Slomila sam se a on me i dalje lomi. Ovaj život koji živim je sve samo ne život. Na tren sam se podigla kad sam ugledala pozitivan test, spontano zatrudnila samo nakon 3 mjeseca. Prvu trudnoću sam čekala 3 godine. Mislila sam ovo je dar od Boga, ovo dijete je blagoslov. Međutim nije baš tako. Koliko se još može podnijeti? Osim što sam posjedila, pojavila se seboreja na koži, sad imam problema sa posljedicama trudnoće.... Što još?

Prije sam često pisala na "roditeljima anđela". Ustvari, ova me je tema i potaknula da počnem pisati. I pomogla.

Možda te utješi saznanje da nisi sama u ovakvim problemima. I još važnije, da sam mama troje djece iako mi je trebalo 7 trudnoća do toga cilja.
Piasat ću ti samo ovo što je slično tvojoj sadašnjoj situaciji. Rodila sam svoju curicu na termin, u rano novogodišnje jutro. Sve je bilo dobro do toga dana, a moja curica, posve zdrava, nije preživjela lagan porod. Razlog, čvor pupčane vrpce. Moj očaj znaš i silnu želju da opet pokušamo. Niti puna tri mjeseca kasnije, spontani u osmom tjednu.
Kažu mi da mi tijelo i duša još nisu zarasli i da čekam 6 mjeseci. I čekali smo ( ne pitaj kako smo to preživjeli i suprug i ja i naš brak). Jesen i ponovna trudnoća, i ponovni spontani. Užas. Totalni. Tada su nam rekli da čekamo bar godinu dana, moram ozdraviti od svega toga. Malo psihijatra, malo ne znam čega...nakon 11 mjeseci više nisam mogla čekati. Pokušali, na moru, na barci, posve smirena, zatrudnjela. Da pričam o toj trudnoći? O lijekovima za održavanje, o totalnom mirovanju, o strahu tolikom da nismo ni ime ni robicu našem sinu pripremili.

Rodio se, živ, zdrav i prekrasan, induciranim porodom tjedan dana nakon termina, jer su vidjeli da ću izludjeti čekajući ( u rodilištu zadnje tjedne, naravno).
I tako. Može se. Koliko me je sve to koštalo (ne novčano, nego fizički i psihički) neću. Ali, moja snaga i želja su sve pobijedile. Dva sina i kćer su tu. I jedna curica koja mi je uzeta, ne znam zašto, ali uvijek je u mojim mislima. O vjeri ne bih. Previše sam se pitala tko određuje da bebe umiru, pomirila sam se s tim. No, prije toga su prošle godine tuge i bijesa.

[Krtica]

Oh draga Beti skidam ti kapu na hrabrosti, jakosti, upornosti.... Hvala ti na tvojoj ohrabrujućoj životnoj priči. Uistinu treba snage za sve što si napisala. I eto nakon svega imaš prekrasnu dječicu uz sebe... Svoju obitelj.
Pitam se hoću li ostati normalna? Hoću li ikada opet skupiti snage i krenuti dalje. Nadam seda hoću jer želja ruši sve. Prolazila sam bol neplodnosti i već sam od onda načeta. Sad se pitam hoće li opet i tu biti borbe.
Ne pitam se zašto. I onako samo se mučim a odgovora nema. Evo danas je tjedan dana od kiretaže. Proletilo je i volim što vrijeme leti jer liječi i olakšava. Trebala bi sutra krenuti na posao. Prvi putnakon svega što je bilo. Osjećam se kao vojnik nakon izgubljenog rata. Podvijena repa i obeshrabrena čekam što će me sljedeće poklopiti. Imam ogromnu tjeskobu doći među kolege. Nadam se da me nitko ništa neće pitati. Samo bi to jako htjela.

[Beti3]

Moje iskustvo je da će pitati. Neki jer ti žele pomoći, neki suprotno.

[roman972]

Draga Krtice, ne znam pisati lijepo kao Beti, ali neka ti i moja priča pruži ohrabrenja.

Prva trudnoća, uredna, dijete željeno, zdravo, OK. Mislila sam da je to normalno i da nema razloga za bilo kakav drugi ishod.

Nakon par godina druga trudnoća, također željena i uredna do pred kraj. Onda se na ultrazvuku otkrije malformacija koja se planirala ukloniti operacijom odmah po rođenju, no djetešce ju nije dočekalo. Šok, nevjerica, tuga, suze - pa zašto, pa kako, pa pretrage, pa provjere, pa nema razloga, nema objašnjenja. Slučaj iznimno rijedak, eto nekad se desi, slobodno u novu trudnoću.

Treća trudnoća počinje uredno, no završava spontanim u 13. tt. Pa opet šok, nevjerica, tuga, suze - pa zašto, pa kako, pa pretrage, pa provjere, pa nema razloga, nema objašnjenja - patohistološki nalaz ne kaže ništa.

Pa onda dugo ne dolazi do četvrte trudnoće, pa pretrage i pripreme za potpomognutu, i onda prije samog kretanja u postupak, iznenada spontana trudnoća. Opet šok i nevjerica, ali uzbuđenje i strah do kraja trudnoće, uredne. Rođeno zdravo dijete.

Želim ti da nađeš snage za put do željenog cilja.

[sirius]

Oh draga Beti skidam ti kapu na hrabrosti, jakosti, upornosti.... Hvala ti na tvojoj ohrabrujućoj životnoj priči. Uistinu treba snage za sve što si napisala. I eto nakon svega imaš prekrasnu dječicu uz sebe... Svoju obitelj.
Pitam se hoću li ostati normalna? Hoću li ikada opet skupiti snage i krenuti dalje. Nadam seda hoću jer želja ruši sve. Prolazila sam bol neplodnosti i već sam od onda načeta. Sad se pitam hoće li opet i tu biti borbe.
Ne pitam se zašto. I onako samo se mučim a odgovora nema. Evo danas je tjedan dana od kiretaže. Proletilo je i volim što vrijeme leti jer liječi i olakšava. Trebala bi sutra krenuti na posao. Prvi putnakon svega što je bilo. Osjećam se kao vojnik nakon izgubljenog rata. Podvijena repa i obeshrabrena čekam što će me sljedeće poklopiti. Imam ogromnu tjeskobu doći među kolege. Nadam se da me nitko ništa neće pitati. Samo bi to jako htjela.

Sigurno ce netko pitati.
ali izgovoriti na glas da si imala jos jedan gubitak je dio procesa ozdravljenja, ma kako tesko bilo.

[Krtica]

Hvala Vam svima na riječima potpore. Znam da će biti pitanja, al s nekim ljudima želiš, a s nekima ne želiš pričati o tome. Svi s kojima bi razgovarala o gubitku sve znaju, priču sam više puta pričala. Ovdje imam vas, sve razumijete, nažalost. Grlim vas. Hvala vam!!

[anđelo]

Krtica, to si dobro rekla. Svi oni s kojima želim pričati o gubitku sve znaju. Neki pitaju samo da bi pitali, neki iz znatiželje da bi imali materijal za priču. I meni se teško vratiti na posao zbog toga

[Boxica]

pitanja će biti

a vi jednostavno kažete: ne želim pričati o tome (ako ne želite) i to je to...pa kom krivo, kom drago...

[nivesa]

Boxica potpisujem.
I ja kazem da ne zelim o tome ako ne zelim o tome.

[Krtica]

Drage hrabre žene eto ipak ima dobrih ljudi. Nitko me apsolutno ništa nije pitao na poslu. Zaželjeli su mi dobrodošlicu natrag i to je bilo to. Puno mi sada pomažu da se ponovo uhodam u nove stvari. Rad ipak pomaže. Misli su usmjerene na druge stvari, obaveze.... Jedino kad sve odradim onda se grizem jer sam nekako potisnula misli pa me uhvati krivnja jer nisam stalno sa mojim malenima u mislima. Uhhh dan po dan.... Nema druge. Nadati se da će jedan dan biti lijep sa zdravom bebom u rukama koja će ovaj sada prazni i tužan stan ispuniti do posljednjeg kutka. Hvala vam na potpori! Sve vas grlim!!

[Muma]

Prije sam često pisala na "roditeljima anđela". Ustvari, ova me je tema i potaknula da počnem pisati. I pomogla.

Možda te utješi saznanje da nisi sama u ovakvim problemima. I još važnije, da sam mama troje djece iako mi je trebalo 7 trudnoća do toga cilja.
Piasat ću ti samo ovo što je slično tvojoj sadašnjoj situaciji. Rodila sam svoju curicu na termin, u rano novogodišnje jutro. Sve je bilo dobro do toga dana, a moja curica, posve zdrava, nije preživjela lagan porod. Razlog, čvor pupčane vrpce. Moj očaj znaš i silnu želju da opet pokušamo. Niti puna tri mjeseca kasnije, spontani u osmom tjednu.
Kažu mi da mi tijelo i duša još nisu zarasli i da čekam 6 mjeseci. I čekali smo ( ne pitaj kako smo to preživjeli i suprug i ja i naš brak). Jesen i ponovna trudnoća, i ponovni spontani. Užas. Totalni. Tada su nam rekli da čekamo bar godinu dana, moram ozdraviti od svega toga. Malo psihijatra, malo ne znam čega...nakon 11 mjeseci više nisam mogla čekati. Pokušali, na moru, na barci, posve smirena, zatrudnjela. Da pričam o toj trudnoći? O lijekovima za održavanje, o totalnom mirovanju, o strahu tolikom da nismo ni ime ni robicu našem sinu pripremili.

Rodio se, živ, zdrav i prekrasan, induciranim porodom tjedan dana nakon termina, jer su vidjeli da ću izludjeti čekajući ( u rodilištu zadnje tjedne, naravno).
I tako. Može se. Koliko me je sve to koštalo (ne novčano, nego fizički i psihički) neću. Ali, moja snaga i želja su sve pobijedile. Dva sina i kćer su tu. I jedna curica koja mi je uzeta, ne znam zašto, ali uvijek je u mojim mislima. O vjeri ne bih. Previše sam se pitala tko određuje da bebe umiru, pomirila sam se s tim. No, prije toga su prošle godine tuge i bijesa.

Krtica drži se!

[hulija]

Nakon 8 god sa ivf icsi ostala sam trudna mozete mislit kakva je to bilo sreci i na kraj blighted ovum u 6 tjednu potom nakon 10 god drugo icsi vracena dva embriona krvarenje pre bete biohemiska trudnoca sada se borim i sa ova glupa drzava makedonija da ni odobri da ni da odobrenie za jos jedan obid za icsi jer ce im da na onih sto imaju dvojce dece vec za treto a mi koji nemamo nijedno sta so nas ja imam pravo na jos jedan obid preku fond ali sta ako ne uspe treba jos onih imunoloskih da uradim na 29 sept i da sakupljam dokumenti za treto ivf icsi

[Krtica]

Joj hulija kako je država hladna i ne razmišlja o poboljšanju zakona vezanog za potpomognutu oplodnju. Držimfige da ti odobre isci i nek bude sretnog ishoda!!

[Mari87]

Drage hrabre mamice,
kako dalje nakon svega,da li će doći dan kada ce ga biti lakse prezivjeti? Prošlo je vise od mjesec dana a ja još u nekim trenutcima nisam ni svjesna da moje male princeze vise nema,sve je tako nestvarno! Uzasno mi fali...
Do jučer mi nije dala spavati po noci,sa osmjehom sam cijele noci mazila svoj trbuscic u kojem je veselo skakutala i onda je nastala ova praznina,duboka da nema ni početka ni kraja...Sretna sam sto je mene izabrala da joj budem mama, jer bila je za mene savrsena, naucila me da postoji bezuvjetna i cista ljubav,otvorila mi srce i naucila puno toga i zauvijek me promjenila. Rekli su da je premalena da bi prezivjela a oni nisu znali da je bila i vise nego velika da zauvijek zivi u meni,svaki tren dok postojim...

[Lotta81]

Mari87
Žao mi je . Znam da ti je sada teško i znam i vjerujem da misliš da nikad neće biti lakše. Vjeruj mi hoće, biti će lakše.. Na početku nam se svima tako činilo. Polako, dan po dan. Imati češ i boljih i lošijih dana. Vrijeme ti neće svu tvoju tugu izlijećiti, ali će ti je ublažiti. Kako si sama rekla, naši anđeli će zauvijek biti dio nas. Pročitaj si naše priče i vjeruj mi u svakoj češ naći dio sebe. Polako, dan po dan i jednog dana biti će lakše. I kada budeš spremna neka nova i hrabra ti krenuti češ po svoju dugicu.

[Mari87]

Lotta81, hvala ti puno , nadam se da hoće! Nekad imam osjecaj da ce biti tek lakse kad budem u rukama imala svoju bebu...
Čitam stalno vaše (naše) priče, i nekako jedinu tu nalazim utjehu i razumjevanje. Okolina je preokrutna ponekad: "nemoj više plakati", "moras krenuti dalje", "bit će djece"... jednostavno sada moram plakati i želim, boli me i pretuzna sam i ne mogu i ne zelim još krenuti dalje, tako da sam okruzena samo najblizim krugom obitelji i prijatelja,ali oni ne razumiju u potpunosti jer,hvala Bogu, to nisu prozivjeli,trude se ali je tesko svima. Razum mi govori da će biti lakse,da ce vrijeme učiniti svoje ali srce to nikako ne prihvaća,valjda je još prerano... Nisam je vidjela,nisam je uzela u ruke...i to necu nikad prezaliti ali tada sam jednostavno bila kukavica...

[nivesa]

Mari bit ce lakse... Samo treba puno vremena.
Nisam ni ja Patrika primila u ruke. Napravis ono sto u tom trenu smatras najispravnijim...
Sada nam ostaje zamisljati kako su bili lijepi, savrseni i prekrasni...
Naucit ces se nosit sa tim svim.
I imas potpuno pravo biti tuzna i plakati do iznemoglosti. Ko ti kaze drugacije ne slusaj ga. Jednostavno moras to odradit u srcu i glavi...
A shvatit te ne moze onaj ko nije dozivio.

[zelimo_bebu]

BZara
Lotta81...nisam znala...veliki zagrljaj...
Drage mame....tuzna vam saljem ...drzite se koliko mozete...

[anđelo]

Boli i boli... Ni nakon gotovo 3 mjeseca bol ne jenjava

[anđelo]

Ponekad se pitam jeli to tako normalno kako se osjećam ili polako gubim razum... Jedimo u što sam 100% sigurna je da u kući želim jedno malo stvorenje koje će meni i djeci donijeti utjehu i mir. Ali još nisam napravila nikakve pretrage pa se bojim

[KrisZg]

Ponekad se pitam jeli to tako normalno kako se osjećam ili polako gubim razum... Jedimo u što sam 100% sigurna je da u kući želim jedno malo stvorenje koje će meni i djeci donijeti utjehu i mir. Ali još nisam napravila nikakve pretrage pa se bojim

Naravno da je normalno. I biti ce tako i nakon godinu...i dvije...ali ce biti lakse.Druga beba ce ti donjeti radost i ispunit ce te bas onako kako bebe znaju ali....uvijek ce biti dio tebe koji ce pripadati izgubljenoj bebi i s time se moras pomiriti. S vremenom postane lakse smo daj vremenu vremena da ti olaksa.

Poslano sa mog LG-D855 koristeći Tapatalk

[mama_28]

Ponekad se pitam jeli to tako normalno kako se osjećam ili polako gubim razum... Jedimo u što sam 100% sigurna je da u kući želim jedno malo stvorenje koje će meni i djeci donijeti utjehu i mir.

apsolutno potpisujem, kao da si napisala moje misli i osjećaje i pridružujem vam se...
izgubila sam malu djevojčicu u 20.tt. nakon uredne trudnoće, došla na kontrolu i onda šok, srce ne kuca...
i nakon dvije uredne trudnoće i dvoje zdrave dječice koju obožavam i koji su isto tako željno čekali svoju malu seku...
svi nalazi uredni, phd ništa nije pokazao, a nikakvih se dodatnih pretraga ne preporuča (osim ponovo brisevi, papa, uzv, pregled redovno).
dr kažu jednostavno se desi... "Čovjek planira, Bog određuje" - rekao je jedan doslovno
još 13 dana do puna 3 mjeseca kako je otišla, a toliko boli... i samo bi čim prije ponovo htjela osjetiti radost trudnoće i male bebice u rukama i životu...
veliki strah kod mog dragog je još nešto dodatno što će nas kočiti, ne znam niti kako se s tim više nositi, a već smo oboje na pragu 40.-ih pa ni vrijeme ustvari nije na našoj strani...

[anđelo]

Mama 28 nevjerojatno je kako se puno stvari kod teba i mene slaže... Puno toga je isto. I taj glupi strah kog naših muževa. Moj mene ponekad uvrijedi sa glupim izjavama "što ćeš stano na groblju". Rekla sam mu da njega ne silim da ide i da ni on meni neće zabraniti da idem

[anđelo]

Zašto su muškarci takve kukavice? I kako mogu tako brzo zaboraviti svoju dječicu? Ponekad mi se čini da sam sama u svemu tome. Najveću podršku i utjehu dobivam od 10 godišnjeg sina.... Skupa plačemo i posječujemo našu bebu. A puno njih ga više ni ne spominju niti su ga se sjetili na dan Svih svetih

[nivesa]

Ne zaborave oni. To je njihov nacin za "prezivjeti"
Oni to drugacije probavljaju od nas.

[nivesa]

I nemoj ocekivat od nikog da se sjeti. Ljudi zaborave i krenu dalje. To ostaje vama. Tebi muzu i djeci ako ih imate. Nekada i djeca zaborave ili to upakiraju daleko

[anđelo]

Drage moje žene najprije vam se svakoj želim zahvaliti na podršci i i rječima utjehe

[amelia]

Anđelo i kod mene je takva neka čudna situacija. Muž mi je rekao kako ne voli ići na groblje što me dotuklo, jer je meni to trenutno jedino mjesto gdje mogu biti uz našeg sinčića. Vjerojatno oni na drugi način proživljavaju sve to. Kada odemo zajedno uvijek zaplače i kaže da mu je teško, odlučila sam da ga neću niti na što prisiljavati, svatko se nosi s tim gubitkom najbolje kako zna. Neki dan smo bili kod kolegice u bolnici na istom odjelu gdje nam se to sve dogodilo i nije mu bilo dobro. Poslije je rekao kako se ne osjeća ugodno na tom mjestu i da mu je muka i ima osjećaj kao da će povraćati. Da je sve bilo u redu, jučer mi je trebao biti termin i dan mi je prošao u nemiru i objašnjavanju samoj sebi kako se sve to dogodilo. Vratila sam se na posao i imam toliki osjećaj krivnje što se polako sve vraća na staro i izgleda kao da sam zaboravila na mog malog anđela iako mi je stalno u mislima. Zaista je preteško i mislim da nikada neće biti lakše, ni nakon godinu, niti dvije, niti pet.... Žene moje svima jedan veeeeeliki

[Lotta81]

Slažem se s tobom Amelia, nikad neće biti lakše, ali će vrijeme sve ublažiti. Kada su mi žene( koje su prošle isto što i mi prije 30 i više godina) rekle da mi vrijeme neće izliječiti sve, nego samo ublažiti nisam im vjerovala. Recimo, kad se sjetim sebe od prije godine dana i sada, to je neusporedivo. I dalje svaki dan sam u mislima sa mojom curicom, ali sada nema više one oštre boli koju sam osjećala u srcu, sad je više neka tuga. Nakon nekog vremena rekla sam sama sebi da moje dijete zaslužuje da je se sjećam samo po sreći i veselju koje mi je donjelo tih devet mjeseci koliko je bila moja.

Anđelo nemoj se ljutiti na svojeg muža. Kako Amelia kaže oni to proživljavaju na svoj način. Često svu svoju tugu drže u sebi jer im je tako lakše. I mojem mužu je neopisivo teško ići na groblje. Dugo nije bio i kada je opet došao, slomio se. Meni je psihijatar rekao da u takvim situacijama muževi gubitak doživljavaju kao stres, a mi žene kao traumu, a trauma je uvijek teža za prebolit. Vjeruj mi nije ni njima lako, samo što smo mi žene emocionalnije i lakše nam je izraziti osjećaje, dok muškima nije. A i puno njih se odgajalo da muški ne pokazuju svoje osjećaje, da sve što ih muči "otrpe" u sebi.

Ženice moje drage nema nam druge nego hrabro dalje. Nije lako nimalo, ali jake smo mi zar ne?

[mama_28]

Lotta81, tvoj mi je post u ovu tesku nedjelju kao melem na ranu... Hvala ti! A svima ostalima koje/koji citaju hrabrilice saljem, tesko je biti jak, ali mi to moramo i mozemo...

[Lotta81]

mama-28

Znam da na početku svima se čini da nećemo preživjeti sve što nam se dogodilo. Sjećam se sebe kada sam čula da je prijateljica izgubila bebu staru 1 dan. Pomislila sam, Bože dragi, da mi se to desi, ja to ne bi preživjela. a onda nekoliko godina kasnije, izgubila sam svoju curicu na sam dan termina, tijekom indukcije poroda.Izgubila sam svoju malu savršeno zdravu curicu koju smo čekali 5 godina. Tada sam mislila da se takvo nešto samo meni dogodilo, no na kraju puno žena ( i moram priznati da sam se iznenadila da ih ima toliko puno) mi je ispričalo svoje slične priče. I nakon godine dana intezivne tuge, jada, boli, ludila shvatila sam jedno: ako su sve one preživjele i krenule dalje, pa mogu i ja. Shvatila sam ono što su mi rekle: uvijek ću biti u mislima sa svojim djetetom, moje dijete će uvijek biti dio mene, ali s vremenom prihvatiti ću takvu situaciju i krenuti u neki drugačiji, nikad više isti, ali opet dobar život. I na kraju samo ću reći ono što sam davnih dana kod jedne forumašice pročitala, a to je: ne znaš koliko si jak, dok jakost nije jedino što ti je preostalo.

Svima jedan

[nivesa]

[nivesa]

Lotta !

[ttravan]

Pozdrav svima, evo mene nove ovdje. Imam sinčića od 4,5 godine, a 20.8.2015. (danas točno 3mjeseca) imala spontani u 9+5tj :/ OD kad sam napravila test za drugu trudnoću imala sam osjećaj da nešto nije u redu, čak sam rekla mužu nemoj ni svojima govoriti dok ne odem na pregled jer imam osjećaj da nešto nije u redu (inače nemam negativna mišljenja, ali valjda svaka mama osjeća nešto...), 31.7. otišla na pregled i sve je bilo u redu, na kraju 3.8. prokrvarila, ali i tad je bilo sve u redu sa plodom, dobila duphaston i kućno mirovanje. Krvarenje se zaustavilo nakon jednog dana. Na kontroli za 5 dana sve bilo u redu ali nastaviti mirovanje i tražila druge tablete jer duphaston ima laktozu koju nepodnosim i bilo mi je još više muka od njih.... Uglavnom 19.8.sam opet mrvicu prokrvarila, i taj dan napokon mi je proradila probav, uz to sam imala i neke lagane bolove u trbuhu ali sam prepisivala sve tom radu crijeva jer sam u ovoj trudnoći imala problema sa zatvorom. I tako mene bolilo cijelo popodne ali kad bi legla ne, odem spvati i kroz san sve nekako me boli i jaka bol me probudila oko 3 u noći, odem piškiti, krvarenja nema, jedino mi se jako jako zamantalo i na jako povraćanje par sekundi (kasnije čitala da su to simptomi spontanog). Legla u krevet i nekako si mislim ako ne prestanu bolovi budim muža i na hitnu. ALi nekako se bolovi smirili i napokon zaspala. U 5:30 se muž utsao za posao, ja za njim na wc piškiti i kako sam sjela na wc u 2/3 navrata ispalo iz mene jož se muž okrenuo sav u šoku da šta je to... i ništa kod svoje gin.oko 7 i potvrdila spontani i slala na čišćenje. Još dok smo stigli do bolnice je dosta toga otišlo samo tako da u dogovoru sa dr. u bolnici nismo ni radili čišćenje i mislim da mi je to pomoglo nekako da se barem malo bolje osjećam psihički... Prva menstruacija mi je došla 45 dana nakon i nakon što je završila išla sam na pregled čisto da ja budem mirna i da vidim da li je sve u redu, jer još uz to imam i anomaliju maternice, tzv.dvoroga maternica, ali u prvoj trudnoći sva sreća nije bilo problema. I sve je bilo ok i rečeno nam je da nemoramo čekati i da možemo početi na novoj bebi raditi. Eto danas je 47.dan i menstruacije još nema (inače imam neredovite cikluse, variraju od 29-42dana), 3 testa pokazala negativno. Možda je ovulacija bila kasnije a možda su još i hormoni u disbalansu. Kako god bilo nadamo se uskoro novom +. Eto morala sam negdje podjeliti svoju priču jer pokušavam ne misliti na to i negdje to zametnuti u sjećanju a nesmijem jer vidim da ne vodi ničemu, sva sam rastresena od tada, sad zadnja 2 tjedna je malo malo bolje ali opet to nisam ja... i oprostite na podužem postu...

[mama_28]

ttravan, šaljem ti veliki zagrljaj i još jedno

[mama_28]

ttravan, šaljem ti veliki zagrljaj i još jedno

srce uskoro

[ttravan]

Hvala ti mama_28

[anđelo]

Kako se bliži taj nesretni nesuđeni termin porođaja svakim danom sam tužnija. Stižu blagdani koji su trebali biti kao u snu sa novim članom naše obitelji ali mojejubavi nema. Srce mi se kida i nemam volje za ništa. Ne mogu se veseliti ali opet imam dva sina kraj sebe i moram bar radi njih biti jaka. Tako mi je teško. Nemam s kim to podjeliti jer me nitko ne razumi. Vi najbolje znate o čemu pričam. Drage moje majke i žene tako mi je drago što sam vas pronašla ovdje. Veliko vam hvala svima

[Bubica15]

Kako se bliži taj nesretni nesuđeni termin porođaja svakim danom sam tužnija. Stižu blagdani koji su trebali biti kao u snu sa novim članom naše obitelji ali mojejubavi nema. Srce mi se kida i nemam volje za ništa. Ne mogu se veseliti ali opet imam dva sina kraj sebe i moram bar radi njih biti jaka. Tako mi je teško. Nemam s kim to podjeliti jer me nitko ne razumi. Vi najbolje znate o čemu pričam. Drage moje majke i žene tako mi je drago što sam vas pronašla ovdje. Veliko vam hvala svima

Draga anđelo, nova sam ovdje na forumu, pročitala sam tvoj zadnji post i pronašla se u njemu, posebno ovim prvim rečenicama...I meni se bliži nesuđeni termin, a i rođendan prije toga, pa me uhvatila takva tuga, uf....taman sam bila malo bolje, ali kako je krenuo ovaj mjesec i pomisao na važne datume, praznike, koji su ove godine trebali biti najsretniji, opet se vraćam na staro...Iskreno, ne znam šta da ti kažem da ti bude bolje, ali te zaista razumijem...ja sam se bi rekla da ću pustiti da to ejdnostavno prođe, tako sam se ponašala i do sad, nisam bježala od tuge...Doduše, ja nemam djece, meni je ovo bila prva bebica, pa vjerujem da je teško biti jak zbog djece koju već imaš...ja se npr.trudim da budem jaka zbog muža, a i on zbog mene, mada muškarci to sve pokazuju na neki dr.način...tj.najčešće ne pokazuju...Ali mora se odbolovati, daj sebi vremena‚ ja vjerujem da se nikad ne zaboravi, ali da se s vremenom nauči živjeti s tim...Ja sam nekako rekla sama sebi-evo ove godine će praznici biti tužni, trebali smo ih provesti nas troje zajedno, a ovako-ove godine smo bogatiji za jednog malog anđela na nebu...možda čudno zvuči, ali ja sam nekako sretna i sa tom tugom...iako bih dala sve na svijetu da sam je mogla spasiti, opet sam sretna što je imamo bar ovako, u srcu i mislima, kad je već tako moralo biti...meni će ona uvijek biti posebna, pa i zbog toga...
Drži se draga moja, isplači se kad imaš priliku, ali probaj se i koliko-toliko radovati sa svojom dječicom, neka ti to bude pokretač da se osjećaš malo bolje...molim te nemoj mi zamjeriti ako sam rekla nešto pogrešno....i piši ovdje kako se osjećaš ako će ti to olakšati dušu, a vjerujem da hoće...šaljem ti jedan veliki topli zagrljaj