U većini brakova je novac zajednički. I to uopce nije poanta.
poanta je sto ako? naravno, za one poput mene, koji u tome vide zabrinjavajući moment.
u Austriji je postotak rastava 42%.
Printable View
U većini brakova je novac zajednički. I to uopce nije poanta.
poanta je sto ako? naravno, za one poput mene, koji u tome vide zabrinjavajući moment.
u Austriji je postotak rastava 42%.
Pa eto i ja s takvim stavom sam se uspjela rastat i otic s djetetom u podstanarstvo. Mislim ako dode do sto ako situacije vise ni dijete nije zajednicko, ono treba zivot podijelit i u toj situaciji je potrebno imat primanja. A bilo bi dobro imat i svoj stan i svoje prijatelje i svoje tece i sve svoje. Pa opet ne mogu na tom strahu od rastave cijeli zivot temeljit pa radit iz tog straha, drzat dupli set posuda i dic dva kredita za dva stana. A kad se covjek odluci rastat onda nade posao i kad posla nema. L
Ne radi se o poziciji straha, radi se o vlastitom poimanju svih mogucih realnih i surealnih, subjektivnih i objektivnih faktora, te toga sto i kako želiš živjeti, te o vlastitoj odgovornosti, kako ćeš si to posložiti.
Nekome su određene stvari bitne, nekome nisu.
Nema tu neke velike filozofije i objašnjavanja.
sudbina te naravno uvijek može "zateći" no to je drugi par postola.
Ne znam meni je motivacija za zaposlenje sto ako sitiacija djelovanje iz straha. Mislim da odgovornost nema neke veze s tim. Naravno, cini mi se da ipak velika vecina radi kako bi zaradili, samoostvarili se, bili u kontaktu s drugima, svaki dan izasli iz kuce i tako a da je ovo s sto ako neka cudna racionalizacija...
Sto se rastave tice, stvarno kad se stvori odluka nema tog posla ili neposla da te sprijeci. Samo sto covjeku cesto treba puno vremena da dozre do te odluke...
Nije samo rastava potencijalni problem. Što ako npr. hranitelj obitelji doživi neku nesreću ili oboli i ostane nesposoban za rad? Naravno, nisu tako ugrožene samo obitelji u kojima radi samo muž (ili samo žena, svejedno), nego SVE obitelji kojima za funkcioniranje trebaju obje plaće. Ali realno, ipak je lakše s jednom plaćom nego bez i jedne. Meni je to također važno jer sam tako odgojena i generacijama su žene iz obitelji radile izvan kuće, pa mi je to default. Ali tko zna kako bih razmišljala da sam odrasla uz majku ili baku kućanicu.Citiraj:
seni prvotno napisa
Naravno da je lakse u svim tim sto ako situacijama sko osoba vec ima posao ali da te situacije budu motovacija za 35 godina 40 satnog radnog tjedna je meni too much. Odgojena sam u obitelji u kojoj je mama postala radno nesposobna s 35 a odgajala me baka koja je nesretnim slucajem ostala udovica s 36 bez zaposlenja. I zena se onda zaposlila i zavrsila vecernju skolu.
Bas sad pitam mm koji sad nema zaposlenje brine li ga imalo sto ako situacije i covjek mi je odgovorio: Boze mili, pa zaposlio bih se! Eto bar sam muza nasla slicnog sebi.
Motivacije i za zaposlenje i za ne zaposlenje (kao i većina stvari u zivotu) su u 1% determirane jednom jedinom stvari. Mislim u lošim romanima, to valjda tako ide.
U normalnom zivotu je to uvijek kombinacija mnogih stvari, sto objektivne, sto subjektivne prirode, a ta je kombinacija u odnosu na omjere obično prilično individualna.
Ono sto je Barbi na nakon strani spomenula, neovisnost, je recimo meni važan faktor. Nije uopce poanta da to nekom drugom bude bitno, meni je bitno. Naravno neovisnost je jedan sama po sebi kompleksan pojam (a u mom poimanju pogotovo) i ne svodi se kod mene na neku banalnu priču o tvom ili mom novcu. Ali ne da mi se u detalje i to nije ni bitno za temu.
Dakle kao primjer, u mom slučaju ja uopće previše ni ne razmišljam, zašto radim, to mi se naprosto podrazumjeva, to je i karakter i odgoj i promišljenije i puno toga. Ja sam uvijek željela nesto stvarati i koliko god novaca imala, mi je nezamislivo da ne radim ništa. (kućanski poslovi su za mene nesto sto se podrazumjeva u smislu da ih moraš obaviti (nažalost :mrgreen:), sto i radimo, ali ne u principu uopce ne zanimaju, te su u mojoj križaljci života tako i postavljeni)
Moja zivotna križaljka uključuje i neke sasvim prozaične faktore, koji su subjektivne naravi. Ne bih se ugodno osjećala da znam da je teret zarađivanja samo na mužu, niti u suprotnom slučaju samo na meni. (Mi bi jedno za drugo dali sve i u zivotu je bilo situacija kada ja jedno, a drugi put drugo puno vise vuklo)
osjecala bih da mi to oduzima dio slobode, koju imamo, jer zbog milijun razloga, nekome od nas se poslovna situacija može preko noći okrenuti i ja volim osjećaj da možeš izaći iz nekog posla ako ti postane kavez, jer drugi partner može na neko vrijeme nositi financijsku konstrukciju. Ponavljam meni je to bitno, drugom može biti potpuno nebitno.
Pa pod odgovornošću mislim: ako mi je bitno, potrudit ću se da to i ostvarim.
Sudbina ti naravno može u trenu prevrnuti život naopačke, ali ja se nikada nisam zamišljala da radim neki posao samo da preživim, ako ikako mogu potrudit ću se da si život organiziram tako da i radim posao koji me zanima, koji mi je lijep i pristojno plaćen. Dakle kao banalni primjer: ne vidim se u tome da npr. sa x godina bez dana iskustva se mučim naći bilo kakav posao, težak, loše plaćen i slično.
Naravno nikad ne znaš, sto ti zivot nosi, i kad moraš, moraš. Ja se volim potruditi, da ne moram.
I mišljenja sam, da u većoj ili manjoj mjeri ipak svoju sreću kuješ sam, pa se u tom smislu i ponašam. I to je to što ja zovem odgovornost prema sebi samoj.
ja zivot ne postavljam ni sa mirovinom kao središtem, no to me ne spriječava, da o tomo što ćemo i kako ćemo muž i ja razmišljamo i sada. Meni je to bitno, nekom drugom nije.
Svatko to može zvati kako hoće, netko ce to zvati "djelovanje iz pozicije straha", netko planiranje vlastitog života.
potpuno nebitno kako ćeš to zvati.
pa je casa, kad tako kažeš, zvuči too much da je što ako glavni motiv
ali meni su sve te situacije kad sam vidjela žene kojima se to dogodilo i koliko su se borile da se izvuku, učvrstile već postojeću ideju da je jako važno bit ekonomski neovisan
da ne govorim da su mi i one same rekle "zato nemoj ni slučajno se dovest u situaciju kao ja"
i to "zaposlit ću se" nije uvijek samo tako, moja svekrva se dobro namučila da se zaposli, jer nije imala završenu ni srednju školu, tako da dok se zaposlila prošla je fazu i neimanja za hranu i isključivanja struje i svačega..
Mi imamo vise-manje odvojene financije. Na zajednicke troskove (rezije, stanovanje, dijete) trosimo vise manje jednako (to odokativno, nije da brojimo). Na vece troskove (tipa namjestaj, auto, putovanja), kako kad... da ko ima... osim sto sam ja puno stedljivija pa uglavnom dam vise ;) Al nije ni da to brojimo :)
Ali ono sto ostane je od onog koji je zaradio. I to nije zbog "sto ako" ni zbog straha od rastave... nego vise zbog drugacijeg poimanja novca i nacina na koji ga zelimo trosit. Npr. ja volim kupovat knjige, sto je njemu totalno blesavo (jer se knjige mogu citat i na kindlu i posudit u knjiznici...), a on je wann-be-kolekcionar nekih ne bas jeftinih tehnikalija (sto je meni malo smijesno, a malo simpaticno, ali definitivno nije nesto na sto bi ja trosila novce)... I da se mi sad raspravljamo o tome sto i kada kupiti od toga sto je bitno samo jednom od nas, to nam se ne da. Moj (njegov) hobi, moje (njegovo) slobodno vrijeme, moj (njegov) novac... i finito :)
Isto tako, meni bi bila muka da odem u minus na svom racunu, a on je na svom u minusu do ibera... to je zato sto ja smatram da su novci tu i da se stede pa da ih se ima, ako zatreba. A on smatra da su novci tu da ih se sad potrosi. Meni je minus nesto za kranju nuzdu, a njemu su minus novci kojima raspolaze. Al dok sudjelujemo jednako u kucnim obvezama, to sto je on u minusu je njegov problem, a sto ja nisam je mo... al kad bi mi imali sve zajednicko i kad bi nas on zajednicki odveo u minus, to bi sigurno bio stalan izvor svadja.
Da jedno od nas ostane bez posla, niko ne bi bio ni gladan ni zedan ni gol ni bos... Al bi vjerojatno onaj koji ima placu, malo vise odredjivao na sto ce se trosit pare :) Pa je vrlo vjerojatno da ja imam placu, da ne bi trosili na nista osim nuznoga - jer ko je vidio u situaciji s jednom placom ne stedit i trosit bezveze?! A da on ima placu, opet bi bili u minusu do ibera... i svako malo bi se pojavila neka tehnikalija... na ovaj ili onaj nacin... snalazljiv je on :)
Ma gle i ja radim. Mislim trenutno sam na porodiljnom ali zaposlena sam. I volim radit i bez novaca volim taj osjecaj da doprinosim necemu.
Samo sam bila rekla da je meni to sa sto ako situacihama pretjerivanje i da mi je bezveze. A mirovinu planiramo i mi.
I moja baka je imala zavrsenu samo osnovnu.
Godine koje sam provela kuci nezaposlena s djecom ja stvarno nisam osjecala da muz nosi teret financiranja ili da sam financijski ovisna o njemu. Realno sam bila, ali nisam se tako osjecala.
Pa to i jest problem, što se baš i nije jednostavno zaposliti sa 40 ili 50 godina, a posebno ne u struci.
ovako i kod nas. samo što sam ja kao tvoj muž, a on kao ti lolCitiraj:
Jadranka prvotno napisa
ono što sam htjela reći
ja bih se u principu složila sa casom, temeljiti život na "što ako" nije baš najsretnije rješenje. ali, ja osobno, a i od ljudi koji me okružuju, nisam sigurna da je u većini brakova tako, novac zajednički. odnosno on to i je, načelno, ali nisam se baš susrela sa slučajevima kao kod kaae, da postoji baš zajednički račun, gdje oba partnera (ili jedan, kao kod nje) prebacuju novac sa svojih računa.Citiraj:
seni prvotno napisa
uglavnom je kao kod jadranke.
mi imamo punomoći jedan drugome na računu, pa koristimo oba , a gotovinu - ;) moji bankomati su češći
Mi smo oboje šparni, ali MM nije niti zahtjevan, pa onda vjerojatno ja više trošim :)
jedno dijete je na mene, drugo na njega - oko kupovine, mislim
imamo i mi, i ja njegovu karticu i on moju.
al isto me živcira kad ja nešto kupim na njegov master, jer daju na rate :D pa me pita - a šta je sad pak to :mrgreen:
ili njega kad on kupi tu nekakvu tehnološku pi*dariju na moj račun, pa mu ja kažem - a samo nam je to u životu trebalo :D
Vjerojatno ima veliki broj varijanti i načina na koje ljudi u braku hendlaju novac, evo na primjer mi nemamo zajednički račun, ali nemamo niti svatko svoje novce, nego zbrojimo ta dva računa i onda oduzmemo troškove, prebacujemo sa računa na račun (iz šupljeg u prazno) itd.
Moji roditelji su npr. imali sistem kao Jadranka, svatko svoj novac, i onda neki zajednički dio za kućanstvo. Moja mama je od tih komunističkih majki koje su odgajale tako da je za ženu iznimno važno da radi i da 'ima svoj dinar', tako da je njoj očito bila silno važna ta financijska neovisnost i nikad ne bi dozvoljavala da se njena plaća utopi u nekom zajedničkom financijskom bazenu.
Ja mislim da mene ne bi smetalo biti "ovisna" o muževoj zaradi, ako bismo se tako dogovorili. (nisam probala, pa ne znam)
Ali, brinulo bi me kako ću se snaći u slučaju rastave, bolesti, smrti, definitivno.
Griješiš ako misliš da je to komunistički stav. To je temeljna ljudska sloboda i nema veze sa komunističkim ili socijalističkim ili kapitalističkim sustavom.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Ja se ne slažem uvek sa casom, ali ovaj put razmišljamo slično.
I interesantno mi je kako se svašta može provući kroz korektnost.
Ne možete da zamislite sebe da ne radite ništa osim kućnih poslova?
Želite da stvarate?
Može li još na neki maštovit način da se podcrta razlika između zaposlenih i nezaposlenih žena?
Jer razlozi za zaposlenost stvarno postaju sve zanimljiviji.
Od onoga "da nezaposlene žene imaju koga da im pare da" - a zaposlene valjda nemaju ko da im pare da, tj. muževi im svi odreda rade za minimalce ili, kad pročitam dalje, valjda ima i muževa koje svoje pare zaista i ne daju, do želje za stvaranjem.
I želje za sigurnošću. Koje, naravno, nezaposlene žene uopšte ne poseduju.
LOL mogu samo da učim na primeru, zaista, trebaće.
meni je žao kaj nemam neki skriveni fond - stalno si mislim kako ga moram oformiti, ali nekak mi je to nefer, ali znam kak je nama mama uvijek znala gurnut neke novce mimo tate.
Iako mislim da klinci nekak lakše nažicaju njega neg mene.
I mala štednja nam je zajednička
Zezam se, jer se to već spominjalo na temi.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
No činjenica je da je generacija moje mame, dakle žena prve poslijeratne generacije odgajana od društva na taj način + majke su im vjerojatno dobrim dijelom bile domaćice, pa su one za sebe željele nešto drugo.
Mm ima racun na koji mu samo sjedne placa pa ju on donese kuci meni. Moj racun sluzi za platit rezije i te net transakcije a novce ja tjedno stavljam u koverte iz kojih zajednicki trosimo. Meni uvijek ima za stavit dio sa strane a njemu nikad nema dovoljno za sve potrebno. I tako je neovisno o tome radim li ja ili on ili oboje. Meni je to isto kao sto on vodi u vrtic, automehanicaru a ja idem na roditeljske i biram kucanske aparate. Ono podjela prema afinitetima.
I tu sam kao samohrani roditelj radila sve sama al ne vidim zasto bih ja vodila u vrtic godinama za sto ako... Vodi on, a ako se razboli vodim ja.
Posao sigurno nije lako naci, al iz iskustva i stan je tesko naci. Najteze je ipak rastat se, ono ostat sam s ddjetetom. Bar je meni taj osjecaj potpune odgovornosti bio tezi nego trazenje posla ikad...a nije da nemam iskustvo uzaludnog trazenja posla u struci. Ipak, posao se u nuzdi nade, ne dobro placen ni u struci al se nade. Al eto ja sad u braku pa opet ne mogu naci takav.
U nas, on ima moju za tekuci racun, al ja njegovu nemam... al tu moju koristi samo tu i tamo u ducanu s hranom ili za benzin... To mi ok.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
MM i ja isto imamo odvojene tekuće račune, devizne račune... ali imamo neke stvari zajedničke: štednju i ulaganja, zajednički Diners (taj se uglavnom koristi za kupovinu goriva, a Diners plus za kupovinu naočala na 12 rata jer imamo veselje da svi četvoro trebamo ne baš bilo kakve naočale).
Režije stana u kojem živimo idu iz moje plaće, ostale režije i troškovi (drugih nekretnina) idu iz njegove plaće, veliki shopping također, a male dnevne kupovine iz mog džepa. Ostalo je podijeljeno - tko koristi uslugu, taj plaća (npr. troškovi mobilnih mreža).
Oko većih ulaganja se dogovaramo. Vikendicu smo kupili isključivo od moje zarade, ali je pisana 50:50, jer ja to nikada ne bih mogla odraditi i zaraditi da on nije u te 2 godine potpuno preuzeo ulogu domaćina i bio djeci i mama i tata i kuharica i pralja i sve. Tako smo dogovorili jer nam se činilo fer. Jedna garaža se piše na njega, druga na mene. Stan je njegov jer ga je naslijedio. To je debeli razlog zbog kojeg smo mogli uštedjeti za ostale nekretnine, jer nismo u trenutku ulaska u brak bili opterećeni kreditima kao mnoge mlade obitelji.
Nema tu pravila kako je najbolje. Svaka obitelj dogovara kako je za njih najbolje. Nemaju svi isto zaleđe, iste početne uvjete, iste okolnosti... pa je neprimjereno svoj model nametati drugima kao najbolji. Naš je ZA NAS ok, a sad - da li je baš najbolji, o tome se uvijek može razgovarati. MM nikada nije tražio punomoć na moje račune niti ja na njegove. Zapravo, nije nam ni trebalo. Lako je dok na računima ima dovoljno, ali pamtimo i drugačija vremena: dupli porodiljni iz komada bio nam je financijski težak period, ali smo izgurali kao i svi drugi. Sjećam se da smo kalkulirali i za vrlo jeftine stvari (štajaznam, tada sam promišljala da li imam para za kupiti nove ČARAPE, ne cipele nego čarape...). I sada se dogovaramo za veće stvari - tko će štajaznam platiti majstora za popravak krovišta, tko ovo, tko ono...
Sreća (ili nevolja) je u tome što vrlo slično promišljamo o novcu. To mi je doprlo u glavu tek kad sam kod svoje djece počela primjećivati slične karakteristike (racionalnost na granici škrtosti, čak možda i preko granice). Ne sjećam se da sam ikada u >16 godina braka mislila da on troši neprimjereno, a moram ga pitati ima li on kakvih primjedbi na moj način raspolaganja novcem. Ne mogu se sjetiti da mi je nešto prigovorio. Mi se uglavnom koškamo oko bezveznih stvari (kako provesti popodne), a oko bitnih (odgoj djece i novac) baš i ne.
Ali moram priznati da se ja ne bih ugodno osjećala da nemam svoj novac. Ne radi se o tome da mislim da to nije ok - ne mislim. Radi se o tome da sam velik dio života provela sama (udala se u 37. godini) i do tada sam navikla brinuti sama o sebi. MM isto. Pa smo onda našli način raspolaganja novcem koji nam osigurava dovoljno slobode + dovoljno zajedničke sigurnosti.
a šta je sad pak tebi? :DCitiraj:
pulinka prvotno napisa
pa pričamo, razmišljanja, strahove, vlastite primjere, odgoj...
misliš da su to baš sve gluposti, sve što smo tu naveli? ja mislim da nisu.
šta ja mogu kad je meni, meni osobno, bitno da imam svoje novce. baš svoje. pa makar ode sve u zajedničke troškove. kao miminoj mami. šta ja znam zašto, jel glupo ili nije glupo. i uopće nisu razlog crni scenariji u budućnosti. ili možda i podsvjesno je radi toga, ko će ga znat. radi odgoja i radi primjera mame koja je rano ostala sama.
Oooo, ja imam skriveni fond. Nije da MM ne zna za njega, ali je izvan dohvata i u devizama, pa ne dolazimo u napast tamo posezati. Tak je dobro skriven da sam skoro zaboravila na njega... Noćas je moj stariji otputovao sa školom na kratki izlet u Italiju. Još sam prošli tjedan razmišljala kako da mu osiguram sitne eure, planiram kako ću skočiti do mjenjačnice, a nikako stići...Citiraj:
NanoiBeba prvotno napisa
Neki dan idem ja sa svoje putovnice skinuti zaštitne korice da ih prebacim sinu, a u putovnici 100+50+20+10+10+5+5 EUR, od prošlogodišnjih službenih putova. Ja ZABORAVILA na tu lovu, a sad je baš dobro došla... Ovih 50 eur u sitnom završilo je kod sina, na moju i njegovu veliku radost.
Ne, cvijeto, nego mislim da ja očigledno živim u nekom paralelnom svemiru u koji vidim i casa zađe povremeno (joj, nemoj zameriti, casa, ništa lično tebi nego sprdnja na moj račun).
Hoću reći, pa nije to samo tako-puf, ja rešila da ću imati super plaćen posao kroz koji ću se samoostvariti pa ga zato i imam.
Ma nije valjda da ne znate baš ni jednu finu vrednu poštenu obrazovanu ženicu koja dugo nije mogla da posao nađe ili koja radi užasno potplaćen posao, da vam maltene nije jasno zašto ga uopšte radi?
Ili u Hrvatskoj nema nezaposlenosti?
Osim toga, daj, zar nezaposlene žene ništa ne rade osim kućnih poslova? Ne žele ništa da stvaraju? U mojim krugovima oko 50% žena je nezaposleno. I čuda stvaraju. Od zimnica, povrtnjaka,voćnjaka, bašti, ručnih radova svih vrsta, preko kojekakvih uslužnih keteringa, ručkova, spremanja i održavanja kuća, čuvanja dece itd.
Ne mogu se trenutno setiti ni jedne nezaposlene žene koja nema potrebu da nešto stvara, jednako kao i zaposlena.
Ako ništa, one najgore koje znam stvaraju gomilu tračeva dnevno :mrgreen:.
I naravno da i nezaposlene žene žele sigurnost u životu (sad ćeš me još povući za jezik da napišem da naši muževi nama ulivaju sigurnost :-P).
Ne mislim da je to komunistički model. U ovoj oduvijek kapitalističkoj zemlji ima jako puno brakova sa striktno odvojenim računima. I to ne mislim tehnički. I mi imamo 2 računa za sjedanje plaća, ali sa punomoći i karticom onog drugog. A štednja nam je zajednička.
Nego bas ono svak daje pola pola u zajedničku kašu, a ostalo je striktno odvojeno i ni jedan ni drugi nemaju uvid. Naravno isto legitimno, ali nama iz balkanskih krajeva je to bilo malo neobično za vidjet.
ali pulinka, mi pišemo o svojim vlastitim iskustvima i promišljanjima.
Ja sam zaposlena žena, i bila sam zaposlena već deset godina kad sam dobila dijete, pa pišem o svojim promišljanjima pod kojim okolnostima bih, a pod kojima ne bih ostavila posao i ostala kod kuće sa djetetom.
Ja sam recimo rodila nedonošče i imala sam pravo nakon porodiljnog na dopust za njegu djeteta, tako da sam ostala kod kuće do djetetove druge godine.
Vjerojatno sam i nakon toga mogla još produživati taj dopust za njegu (trebalo je ići na komisiju) - ali nisam, ne zato što sam se željela vratiti na posao da bih nešto stvarala (jer nisam), niti zato što nismo mogli živjeti samo sa MM-ovom plaćom i mojom malom naknadom za dopust (jer jesmo), nego zato što sam bila svjesna što za moju budućnost u firmi i općenito na tržištu rada znači toliki izostanak sa posla.
(a opet, da nisam imala dobro rješenje za čuvanje djeteta, vjerojatno bih ostala kod kuće unatoč tom strahu).
Meni se čini da se na ovoj temi ne priča o nezaposlenosti, nego o svjesnoj odluci da se ostane kod kuće i bude domaćica ili domaćin.
I meni.Citiraj:
Meni se čini da se na ovoj temi ne priča o nezaposlenosti, nego o svjesnoj odluci da se ostane kod kuće i bude domaćica ili domaćin.
I moram priznati da koliko god duboko razmišljam u ovom času se ne mogu sjetiti nikog kog poznajem a da je u toj kategoriji. Svi koji su doma ili rade od doma, ili imaju svoju firmu i ured doma, ili su u mirovini - prijevremenoj, braniteljskoj, ovakvoj, onakvoj, ili su trenutno nezaposleni ali traže posao.
Ja očito živim u paralelnom svemiru. :-)
Mene i sestru doma su odgajali da budemo neovisne, da prije braka i u braku pazimo što i kako radimo, da imamo uvijek neki svoj fond za nedajbože. Zanimljivo da je to osobito savjetovao tata koji je dobar dio braka držao ključeve svih blagajni i vrlo šparno rasoređivao novac (nekad se plaća i penzija dobivala u koverti pa bi se 3 iznosa stavila na stol, on bi sve uzeo sebi, plaćao račune, a mami i baki davao novce na zahtjev :mrgreen: ).
Ali te dve stvari su kod nekih povezane, kako vidim ne samo kod mene.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Ja svesno biram da budem domaćica jer mi trenutno ne odgovara da budem zaposlena bilo gde, a imam loše rešenje za čuvanje deteta, grozno radno vreme, rad na crno bez izvesne budućnosti i 50 eura mesečno više nego što sad imam.
A to se svodi na nezaposlenost, tj. na nepostojanje radnih mesta.
(ne vredi mi da sad pišem o mojim pokušajima karijere i tome kako sam imala sjajan prosek kao postdiplomac i na osnovu toga godinama primala i državnu stipendiju, ali su me avaj izgurala neka bitna profesorska deca, jer to zvuči samo kao "kiselo je grožđe" sa ove vremenske razdaljine...)
e vidiš. to ti kod mene npr ne bi dolazilo u obzir. što ne znači da je pametno, i čak mislim da je tvoje rješenje bolje, al ja bih odmah imala mamu svoju pred očima s onom tavom (ako se sjećate w.allan fima :D ) kako urla - pekmeze, ha, pekmeze ćeš radit majku ti tvoju, dat ću ti ja pekmeze :lool:Citiraj:
pulinka prvotno napisa
cvijeta, mislim da je vrijeme da dovršiš pubertet i osamostališ se od roditeljskog autoriteta :lool:
Pa i meni je moja mama skoro mahala tavom pred očima kad sam ostala dvije godine doma. Taj mentalitet komunističke mame ne uzima baš previše u obzir interese i potrebe djeteta.
(ili se samo baka željela dočepati unučice)
:lol:Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Slazem se.Citiraj:
Mima prvotno napisa
ja ne smijem ostati doma bolesna, odmah me mama zove i veli - brzo ozdravi i vrati se raditi. Moraš "čuvati" posao.
protiv kuhanja pekmeza nema ništa- to radim kada nisam na poslu
Upravo tako, o svjesnoj odluci svakog pojedinca.Citiraj:
Mima prvotno napisa
U principu, ja bi se složila sa skoro svime o čemu se pisalo, jedino što me bocnilo na ovoj temi je to, što se kroz neke odgovore provlačilo to da ako doneseš
odluku da ostaješ doma, je to zato što ti se može. To dakako stoji, ali žene ostaju doma i kad im se ne može, zato što im se hoće i zato što se mora tako u tom trenutku iz razno raznih razloga.
Nije to samo: ahaaaa, znači muž nas može sve prehraniti, obući i obuti pa ću ja zato ostati kući i biti domaćica.
I one koje su odlučile raditi jer hoće, one koje su odlučile raditi jer moraju ali i one koje su odlučile ostati doma iz bilo kojeg razloga su jednake.
Ni jedna ne vrijedi više ili manje od one druge.
Ajd sad ti meni objasni kako si nezaposlena?Citiraj:
Trina prvotno napisa
Jbg, imaš posao, sezonski doduše, al brijem da se i kroz godinu moras njemu posvetiti.
I to posao koji vjv donese zaradu za "nezaposlenost" van sezone.
Da ja imam apartmane kao moja susjeda tamo gdje ljetujem (nemam jer je to isto izbor), i ja bih bila tako "nezaposlena".
To je prihod od kojeg se može živjeti.
Edit: komentiram a da nisam sve pročitala :)
Ja bas ne mislim da socijalističke mame, a i socijalizam sam, nisu uzimali potrebe djece pod ozbiljno.
Dubokog siromaštva je bilo puno manje, radno vrijeme je bilo puno humanije, infrastruktura vrtića i škola, puno jača i bolja, a ako se dobro sjećam u osamdesetima je porodiljni bio 80% plaće.
a mislim da mnoge naše mame nisu ni imale neko romatiziranu i nerealnu predodžbu o majkama u dobrim starim nesocijalistickim vremenima, koje se cijeli dan igraju s dječicom i čitaju im priče.
posto si mog didu u ratu zaklali cetnici, baka je ostala s 5 male dječice na selu, pa je mama iz prve ruke vidjela kako to izgleda.
A i kada je sa šest, sedam godina, vodala stoku na ispašu, sama samcati na kamenjaru... Nije bas osjećala veliku brigu nesocijalizma za njene potrebe.
a njena najstarija sestra vrlo, vrlo pametna, u školu je išla samo sporadično, jad je vremenski mogla, samo je osnovnu školu zavrsila, dalji nije ni isla jer je baku selo uvjerilo, da će time izgubiti dijete, a i žensko je, pa i ne treba.
i tako je moja teta bas teško radila u tvornici cijeli život, a ni bračni život je nije mazio.
Ja svojim roditeljima u smislu odgoja zamjeram prilično stvari, ali sam im na tom "socijalističkom" odgoju vezano na obrazovanje, podrazumijevane da kao žena se trebam moći pobrinuti sama za sebe jako zahvalna.
i mami i tati.
i na tom egalitarnog, ne klasnom principu.
jako mi je dobro došlo u životu.