Kako se nositi s gubitkom djeteta i što dalje 4

Evo za tjedan dana je nas nesudeni termin. Blizu smo znam.

Pomislim ja na te zene cesto,pogotovo sada kad sam i sama postala jedna od njih.

Kod mene su se nasla dva problema. Trombofilija i chorioamnionitis. Da se covjek zapita kako sam uspjela iznijeti dvije trudnoce do kraja hvala Bogu uspjesno. Ovih dana cu se prisilit da obavim te briseve. Do sad nikada nista nije pronadeno tako da ako se nesto sada i pokaze svejedno mi je. Uostalom tu je i ta trombofilija sada. U Bozje ruke sta se tice dugice. Bila bih sretna ali neznam da li imam tu hrabrost.

Sve vidim funkcioniramo na slican nacin. Valjda je to prirodni mehanizam u covjeku takav da opstane.

Sjetim se Ives cesto kako sam bila u bolnici kupila krhotine nade da cemo uspjeti pregurati do kraja kad sam slucajno naisla na tvoj post i sve sto ti se dogada. Nisam znala dal da ti ista pisem. Onda sam ti napisala samo da znas da ima jos netko u istoj kozi. Tada sam mislila lakse ce nam biti boriti se zajedno. Nadati se zajedno. Onda si ti javila da si izgubila curicu. Nemogu ti opisati kako mi je bilo tesko tada. Kao da je pola moje nade umrlo tog trenutka. Bila sam sama na svijetu sa svojim problemom i ti si bila jedina u tom trenutku da prolazi ista slicno. I tada sam bas nekako bila sama. U onoj sobi gledam iste zidove, isti prozor svaki dan. Nekako se nada vratila. Valjda je to taj moj optimizam. Uvijek se pitam kako je moguce da smo toliko dugo mogli izdrzati i opet da zavrsi nazalost ovako. Tesko se mirim s tim da smo probili rok koji nam je zadan i opet bezuspjesno. Kod mene sve nesto mora bit precizno. Ma cudna sam ponekad.

Tako je to moralo biti. Dobit cemo svi jednog dana odgovor

Nikada ti neću moći dovoljno zahvaliti što si se tada javila.
Jako puno si mi time pomogla.. Bila si jedina koja mi je tada dala nadu.
Jedina ti kad su već svi odustali od nas. Jedina ti si shvaćala u srž kako se osjećam
i što proživljavam. I definitivno znam da nisam bila sama. Hvala ti.

Svako jutro u viziti su me gledali s onim
sažaljenjem u očima a svima im je bilo isto pitanje iznad glave...
''Dokle ćete još tako??''

Od svega mi je bilo najgore čekanje..... sve je bilo poduzeto
što se moglo poduzeti...i onda je ostalo samo čekanje i ležanje.
da vidimo hoće li moje tijelo to sve izdržati.
I taman kad je sve vodilo na bolje, dogodilo se baš to od čega smo svi strepili... :(

4.Dana nisam htjela ništa pisati djevojkama na forumu, jer sam se
bojala da ti ne bi pročitala. Nadala sam se da ćete ti i tvoj maleni
uspjeti.. i nisam ti htjela poljuljati nadu. Svaku večer sam se pitala kako si...

kasnije sam počela dobivati masu poruka u inbox od zabrinutih cura sa foruma,
pa sam odlučila svima javiti što mi se dogodilo.

tek nakon mj. dana sam skupila snage da pročitam sve što su mi curke napisale nakon moje objave.
....

a onda sam pročitala tvoju objavu na ovoj temi... i srce mi je ponovno prepuklo.

I sada, 4mj. nakon svega.. i dalje smo tu jedna za drugu. I pomažemo si preživjeti sve ovo.
I to je najbitnije, nismo se predale. I dalje se borimo. I podupiremo jedna drugu.

Drage moje. Hvala vam što ste mi ponudile svoje rame, i svoju utjehu.
Bez vas bi sve ovo bilo puno puno teže. Bubica, Mama_28, Carmina,

:ghug:




....

Carmina, napravi te pretrage radi sebe, da znaš kuda i kako ako se jednom
odlučite za dugicu. Ili ako vas Bog odluči iznenaditi malim poklončićem.
Bit ćeš mirnija. Sigurna sam..

Ma hocu. Obavit cu te pretrage. Jos brisevi i gotovo. Eto da znam da sam sve ucinila. I upravo iz razloga da budem mirnija ukoliko nas duga odluci iznenadit. Nebi bilo prvi put.

Citiraj:

---

Ives000 prvotno napisa

Bubice
Kakvi su tvoji planovi u skoroj budučnosti?
Planirate li ti i tm po dugicu ??

---

Ives, imam termin kod jedne dr koja se bavi baš ovakvim slučajevima poput nas, trudnoćama sa dugicama...pa ću da vidim šta treba od pretraga da uradim..ja bih najradije sve:-). Ranije su nam rekli da sačekamo proljeće, zbog viroza, da prođu i tamam da prođe i pauza od 6 mj. Nadam se da ću tada biti spremnija, jer sad baš i nisam.
I ja od srca svim mamicama anđela želim uskoro po jednu dugicu!

Naravno.. najbolje kad se budeš osjećala spremnom. :love: jedva čekam da se sve pridružimo mami_28
I da se skupa veselimo svojim dugicama. :ghug:

Nadam se da će to biti uskoro, i ja jedva čekam:-)

Di ste nestale, curke.. kako smo.. ????

Evo meni došla napokon ''m''.. jedva čekam da prodje da mogu ponoviti briseve :cekam:
Dani su mi katki, i prebrzo prolaze i dalje.

nego.. htjela sam sa vama podijeliti nešto na što sam danas slučajno naišla.
Pročitajte si kada uhvatite vremena :ghug: https://m.facebook.com/story.php?sto...c_location=ufi

Ovaj tjedan na momente mi je konfuzan, u iscekivanju uzv dana, 9.30h... Jedva cekam ali i pribojavam se sto ce biti. Iako je sad prvi uzv bio skolski dobar, kad se sjetim zadnjeg iz prosle trudnoce, koja je bila skolski super do tog uzv (na kojem sam samo vidjela da malo srce vise ne kuca i isla put bolnice), stegne me jako strah, tuga, svakakvi takvi osjecaji. Bas sam jucer izvukla sve papire proslih trudnoca, uvijek sve super skolski do tog uzv. No dobro, ja se odlicno osjecam pa se nadam da je i moja mrvica isto tako ili jos i bolje.
Ives, ova prica mi je bas dosla da vizualizira kako i moj andjelcic cuva ovo malo koje nosim. Hvala ti :heart: I nek su brisevi sterilni ~~~~~~~~~~~~~
Carmina? Bubica? Nadam se da ste samo zaposlene ovih dana.
:hug: najveci svima saljem, a javim kako je ovo danas proslo.
Netko je ovdje napisao da ni ne znamo koliko smo jake dok nas ne snadje nesto... Stalno mi ta misao leti glavom i daje snagu i nadu da ce sve biti dobro.

Mama_28 ... mogu shvatiti strah koji prolaziš svakim pregledom.. imala sam ga sa prošlom trudnoćom svakim pregledom, osječala sam užasnu tjeskobu..i strah. Sada će vjerojatno to biti još izraženije i ako ću dati sve od sebe
da u idućoj trudnoći uživam maksimalno u njoj. Za sve što nisam... puno razmišljam o svemu. Shvatila sam da zbilja ne možemo utjecati na konačni ishod naših trudnoća..
Možemo u toliko da obavljamo kontrole, da se pridržavamo svih savjeta koje smo dobili od doktora. Ali u konačnici je sve u Božjim rukama.
Zato svakim danom pomoli se za svoju mrvicu. I vjeruj u najbolje. Držim :fige: da i dalje bude sve u redu.. i šaljem veliki zagrljaj. Javi nam se :*

Bit ce sve dobro. Treba bit pozitivan koliko god je moguce. Javi obavezno kako je prosao uzv da se mozemo zajedno radovati

Ives ova je prica bas ono sto mi je trebalo. Da je barem dozivjeti ovo sto je ona dozivjela. Ostaje nam vjerovati

Sine volim te svakim uzdahom. Cuvaj nas sve kad mi nismo mogli cuvati tebe nego nakratko. Jedino sto mozemo je cuvati te u nasim srcima. Anđele moj da barem postoje rijeci dovoljne kojima se moze iskazati koliko nam falis. Nadam se da osjecas

Cure moje drzite mi se❤

Ja s uzv, nije dobro, opet gubitak... Javim se kad se priberem...

Mama zao mi je....

Mama nemam riječi .. :( jako mi je žao :cry:
Drži se draga!

O Bože dragi šta je ovo?? Smiluj se molim te. Nemam sto reci da mogu zagrlila bih te i plakala skupa s tobom :cry: :cry: :cry:

Ne znam gdje da pišem...pa da pitam...ako sam izgubila bebu u 8.-9.tt, da li spadam u ovu temu? Vidim da vas tu ima puno s gubitkom u kasnijim tjednima, pa se zato glupo osjećam ja s tako malim gubitkom. A danas mi je baš težak da (danas bih bila 10 punih tjedana...)

Vrci, Naravno da pripadaš u ovu temu. Žao mi je što si izgubila svoju bebicu.

Pa i ti si izgubila svoju bebicu. Jednako imaš pravo na svoju tugu, i bol kao
i sve majke ovdje. I nemoj dozvoliti da ti to itko osporava.
Drago mi je da si se javila ovdje, nekako sam se nadala da ćeš se javiti,
da ne prolaziš sve ove grozne dane sama. Ovdje će te svaka majka najbolje razumjeti.
Slobodno nam piši sve što ti je na srcu.

Mame moje drage, baš je težak dan danas... :( i grlim vas sve jako :ghug:

Vrci to je tvoja bebica. Tu si s nama. Da bar nitko nije. Bas mi je zao. I mama_28 :cry:

Anđeli maleni koliko vas je? Sprema li se nekakva bitka kad vas toliko mora biti?

Hvala cure... baš moram pisati i pričati, a u RL me baš ne razumiju. Javim se navečer kad malac ode spavati...

Evo i mene, da malo olakšam dušu. I dalje se osjećam kao da pretjerujem ,bila je rana trudnoća, ali moram izbaciti sve iz sebe

Priznajem da sam i prije, u cijelom svom forumskom i mpo stažu, znala pročitati i ovakve bolne teme. Nisam tad ni slutila da ću se i ja naći među njima. Uvijek mi je bila fascinantna snaga žena koje sve to prožive, pogotovo gubitke u kasnijim tjednima.
Za ovako ranije gubitke (prije 10tt) sam uvijek mislila da nije nešto jako strašno, tužno je i ide se dalje. O kako sam se prevarila... stvarno neke stvari treba na svojoj koži doživjeti :-(

2010.godine smo saznali da mm ima jako loš spermiogram, taj dan sam puno plakala. Jer sam znala da s mojim ciklusima, pcos, bez ovulacija, nemamo baš šanse za prirodan plus. Hrabro smo krenuli u borbu, prošli dva icsi-ja, fet, jedan odustali postupak i onda je došao taj uspješan icsi. Mališan je rođen 2014. godine.
Praktički od tog dana već pomalo planiram drugo dijete.

Puno sam čula o čudesnim prirodnim plusevima koji se dogode nakon mpo-a, i mislila sam si da možda budemo i mi te sreće. Na žalost, seksamo se jako rijetko, i pokušavam ciljati. Cijelu prošlu godinu sam imala kaos cikluse, i kad sam vidjela eggwhite odlučila sam da ajmo probati. Nekih 10ak dana nakon ja sam bila uvjerena da sam trudna. Pa sam si govorila da je nemoguće, ja pcos, on OAT, kako prirodno... na dan kad sam išla raditi tekst, nekih 15 dana nakon seksa, u autu sam si govorila da sam sigurno trudna i da moram piškiti. Test sam radila popodne, i odmah se vidio plusić. Sva sam se tresla. Napokon sam saznala kako je to dobiti plus bez injekcija, lijekova, uzv-a i doktora. Predivan osjećaj. Plakala sam tu večer. MM je bio u šoku, njemu je trebalo malo da sjedne.

Naručila sam se na pregled, polako krenule mučinine lagane i bol u grudima. Prvi redovni pregled nisam dočekala jer mi krenuo spotting. Otišla sam na uzv. Doktor rekao hematomčići, dobila utriće. Beba bila sve školski, gestacijska, žumačana, srce kuca. Iako po veličini tjedan dana manja trudnoća. Zapravo nisam previše pažnje na to obraćala, jer je i dr rekao da je neprecizno mjerenje. Sad vidim da je to vjerojatno bio prvi znak. Imali smo samo jedan seks u ciklusu, nije mogla biti tako velika razlika.
Drugi pregled - za 2 tj. Ni to nisam redovno dočekala. Na poslu sam vidjela tragove krvi. Ne spotting, baš krv. Odsjekla sam se. Odmah sam nazvala kliniku, rekli su da dođem. Rekla sam samo voditeljici, drugima da idem na pauzu i da se vraćam. Dr me pogledala, nema hematoma, beba je narasla i sad je taman prema mojim proračunima. Ali gestacijska je samo 2mm veća od bebe :( Nije dobro. Strogo mirovanje, utrići i duphići. Možemo samo čekati.

Doma sam googlala, i većina je stranica rekla da je to praktički pobačaj (80% šansa da je kraj). I dalje sam se nadala čudu, ali podsvjesno sam znala... dan poslije opet više krvi. Budući da sam išla otvoriti bolovanje, rekla sam soc.gin i ona me pogledala. Kaže ne vidi od kud krv, možda se hematom skriva. Ali ti odnosi veličina beba/gestacijska ne mirišu na dobro, iako bebi i dalje kuca srce.
Doma sam jače prokrvarila, grčevi u trbuhu i leđima, i krvarila sam ugruške. Mislila sam da je gotovo, ali se smirilo.
Drugi dan u isto vrijeme opet, uz manje grčeva. Osim krvi, izašlo i nešto tkiva. Nekako sam znala da je to sigurno kraj, pobačaj, to je moja beba otišla. Otuširala sam se, oprala kosu, ali kako se krv smirila, nismo otišli na hitnu.
Dva dana nakon toga ujutro osjećala sam se čudno, idem pišiti lh trakicu (u trudnoći su mi ludo pozitivne). Kad sam vidjela da je testna skoro slabija od kontrolne znala sam - nema više bebe. Otišla sam kod socijalke, pogledala me i potvrdila - nema gestacijske, sve otišlo. Dobila sam uputnicu za bolnicu. Srećom nisu me slali na kiretažu, samo ergometrin.
I eto sad čekam srijedu da mi potvrde da se sve očistilo. Više ni ne krvarim, valjda je to to.


Danas sam vidjela da je cura koja je plus popiškila dva-tri dana nakon mene bila na uzv-u i sve je uredno, bebica raste...i rasplakala sam se. Ovo je bilo naše čudo, zašto je moralo završiti...
Znam da je bolje prije nego kasnije, ako je bila kakva genetska greška. Ali teško je. Nisam znala da može biti tako teško. Vidjela sam tog graškića, to srčeko. To je bilo naše dijete. Već smo imali sve planove - i sad je ostala rupa.
Znam da moram biti sretna što imam jedno dijete, i zbog njega mi i je lakše. Ne znam kako bih preživjela da mi je to bila prva trudnoća.

Sad se još više nadam da bi se ponovno moglo zalomiti, i bojim se toga. Bojim se te želje, te nade. I imam osjećaj da više neće biti. Tko zna kad ću dočekati novu ovulaciju, da li će se pogoditi dobri spermići.

A tako bih htjela biti trudna. Volim taj osjećaj...
Najgore mi što na preglede čekam s drugim trudnicama pred termin, pogledi na te trbuščiće mi tako teško padaju.

Najradije bih se što prije vratila na posao da se nečim zaokupim. A opet se grozim dana kad ću se morati vratiti raditi



Uf puno sam napisala, osjećam se kaotično. Trenutno sam i tužna i tupa i živciram samu sebe :cry:

Nemoj se opravdavati. Bol je bol. Nismo svi isti. Svatko podnosi bol na svoj način. Zar bi se to trebalo izračunati. I sama si rekla da je to čudo pa mogu zamisliti koliko patiš. Ako imalo moze biti utjeha maleni anđeo je pokazao da se čuda događaju. Uvijek vjeruj da je moguće.

Nemoj puno pokusavati drugima objasniti kako se osjećaš. Zapravo,osluškuj kako tko reagira i vjerovatno ćeš prepoznati osobu koja će te moći razumjeti. Do tada imaš nas ovdje. Slušamo i znamo. I razumijemo.

Jako je važno, kako ja mislim,izbaciti iz sebe osjećaje. Izraziti se na bilokoji nacin. Izjadati se. Bude covjeku barem malo lakse,kao da je bar dio tereta skinuo s leđa.

Procitaj pricu koju je Ives linkala par postova iznad. Tu majka pise svjedocanstvo o izgubljenom djetetu. Bila je na pocetku trudnoce. Nekih 2mj koliko sam ja upamtila. Procitaj mozda ti pruzi utjehu. Mozda ti bude i jos teze,neznam. Ali ja cvrsto vjerujem u to da su to nasi mali ljudi. Koliko god maleni da jesu postojali su. I u 5tt i u 25tt. 35tt. I da ce doci dan kada cemo im moci dati svu ljubav koju cuvamo za njih. I oni nama takoder.

Od srca ti zelim da barem sve bude cisto u srijedu,barem taj dio da prode dobro da bi se tijelo sta bolje oporavilo. Ti pisi sve sta ti je na dusi. Imas na to pravo. Ne dozvoli da ti drugi uvjetuju kako da se osjecas. Neces ni ti stati sa zivotom kao sto nismo ni mi ostale. Nosit ces svoju tugu. Smijat ces se opet,nastaviti sa zivotom ali nemoras odmah sada. Sada sebi zadaj kao obavezu da se jedan dio dana posvetis djetetu,jedan dio sebi i muzu i obavezno jedan dio samo sebi kada ces razmisljati,tugovati.. Tako sam ja sebi zapovjedila odmah po dolasku kuci i mnogo mi je znacilo da sam sebi dozvolila tugovati,ali opet da se ne prepustim tugovanju previse(neznam dali cete ovo razumjeti)

Nemogu to izreci naglas nikome,jer bi ljudi pomislili da sam luda ali mogu ovdje vama. Imala sam tri poroda. Svaki razlicit. Mogu reci da kad sam saznala da moj sincic nije vise ziv i kad sam shvatila da moram roditi ponadala sam se da barem taj porod bude, ono sto kazu, lagan i sto prirodniji. Da se rodio živ rekla bih da je to bio prekrasan porod.

Mama_28 nadam se da si dobro tj da si barem s fizicke strane dobro.

Vrci, jako mi je žao što si izgubila svoje malo čudo.
Teško je.. bilo to sa 5tt, 10tt, 22tt, 39tt . Jer izgubila si budučnost sa vašom mrvicom u samo jednom trenu. Samo onaj tko je izgubio svoje djete zna koja je to bol. I normalno je da nisi mogla znati kako je to...mogla si samo sa strane suosječati i biti žalosna čitajući ove pretužne sudbine.. ali nisi mogla doista znati kako se osjeća svaka majka koja je to prošla. Voljela bih da je ostalo tako. Da nikada nisi saznala kako je to osjećati ovu jezivu prazninu.. kako je to osjećati se sam pokraj toliko ljudi..kako je to osjećati tupilo a istovremeno toliku bol da ostaješ bez zraka... Ali na žalost saznala si.

Nadam se da ti je tm sada najveća podrška..i drago mi je da imaš već jedno svoje čudo pokraj sebe da ti da volju za životom. Da te podigne svaki puta kada padneš..vjerujem da će ti uz njih bit barem malo lakše ...i ako osjećaje ne treba ignorirat. Slušaj svoje osjećaje.. i ne daj da ti itko soli pamet. Kad ti se plaće, plaći..
Izgubila si bebu.. i to moraš od tugovati.
Oni ljudi koji su ti bliski će shvatiti i ostavit će te na miru.
Oni drugi nisu bitni.

I želju za novom trudnoćom potpuno razumijem. I samoj mi je tako. Ja sam izgubila svoje prvo djete.. i moje prvo pitanje kad su me vratili s induc.poroda je bilo.. kad možemo pokušati opet!! Nikad mi niti jedno djete neće moći zamjeniti moju curicu ona je bila takva kava je jedinstvena..moja prava beba.. drugo djete će doći opet na svoje mjesto koje nitko nikada neće moći zamjeniti.

Drago mi je da želiš još jednu bebicu.. i nemoj odustajati..
Nikad ne znaš.. možda se sreća dosađuje.
Želim ti od sveg srca još jedno malo čudo, a može i dva :*
tu smo za tebe.. za svaku tvoju suzu.. misao.. piši :love2:



Mama_28 u mojim si mislima i molitvama :cry:



Ja sam danas trebala biti 38tt.. preteško je. Nije
Prošao dan da nisam pomislila na moju jedinu..
Ma šta dan.. sek..min.. sat.. imam osjećaj da kako dišem tako mislim na nju. Prva misao mi je kad se probudim
I zadnja prije nego zaspim. I još se nadam da ću je u snu sanjat...
Danas je baš jedan gorko težak dan. :(

Cure, rasplakale ste me... stvarno ste divne

Šaljem vam svima zagrljaj

Mama28, naježila sam se kad sam pročitala:-( Uh, užasno mi je žao.

Vrci, mame su ti sve rekle...potpisujem ih. Nemoj da umanjuješ svoju bol, jer si bebu izgubila ranije. Mnogo mi je žao što si saznala kakav je to osjećaj. Svaka izgubljena beba boli, bilo da je u pitanju manja ili veća trudnoća. Znam koliko bi mene boljelo i da je ranije bilo, jer sam strepila od početka. A tvoja bebica je bila tvoje malo čudo. I uvijek će biti. To se jednostavno mora odbolovati, da bi se naučilo živjeti sa tim. Pronaći ćeš već ti svoj način za to. Piši kad god možeš i želiš, mi te ovdje potpuno razumijemo, svaki tvoj osjećaj.

Ives, priča o dječaku-izgubljenom sinu me baš dirnula. Što neko od vas reče, kako bi bilo lijepo to doživjeti..tako nešto. Čitala sam knjigu Anđeli u mojoj kosi, ova me podsjetila na nju.
Uh kako bole te pomisli na sedmice trudnoće u kojim smo trebale biti..Nadam se da će ti biti mrvicu lakše nakon termina...
Mama 28, ne izlaziš mi iz glave:-(
Grlim vas sve drage moje

Vrci kada sam bila u bolnici nakon svega sto sam prosla dosla mi je mlada cimerica koja je izgubila bebicu u 15-16tt. Trudila sam se da joj budem pri ruci dok su ju inducirali.Sitnice,da joj dam piti ili osvjezim vlaznom maramicom. Bilo mi je jako zao i dugo je to sve kod nje potrajalo. Duze od 24h cak i nakon sto sam ja otpustena kuci. Mislila sam na nju i poslala joj poruku da cujem kako je. Ona je na to sve rekla "Kako si ti tako dobra?" A nisam ja dobra vec u njoj vidim sebe. Znam kako je tesko. Kako se covjek osjeca sam. Kako ti znaci necija rijec ili samo ruka na ramenu. Mi znamo kako je biti u toj situaciji. Pamtim svakoga tko je pokazao toplinu u tim trenutcima. Pamtim svaku ljubaznost i ako cu barem moci jednoj osobi i ja biti ta toplina koju upamti ja sam korak blize zvijezdama,nebu i svom anđelu.

Sličan stav je i meni jako pomogao:

Citiraj:

---

Carmina406 prvotno napisa

Sada sebi zadaj kao obavezu da se jedan dio dana posvetis djetetu,jedan dio sebi i muzu i obavezno jedan dio samo sebi kada ces razmisljati,tugovati.. Tako sam ja sebi zapovjedila odmah po dolasku kuci i mnogo mi je znacilo da sam sebi dozvolila tugovati,ali opet da se ne prepustim tugovanju previse(neznam dali cete ovo razumjeti)

Nemogu to izreci naglas nikome,jer bi ljudi pomislili da sam luda ali mogu ovdje vama. Imala sam tri poroda. Svaki razlicit. Mogu reci da kad sam saznala da moj sincic nije vise ziv i kad sam shvatila da moram roditi ponadala sam se da barem taj porod bude, ono sto kazu, lagan i sto prirodniji. Da se rodio živ rekla bih da je to bio prekrasan porod.

---

Carmina:-*

Hvala vam na molitvama, brizi... sto ste uvijek tu, vi koje ovu zbrku istim naocalama gledate.
Dobro sam s obzirom na okolnosti, imala sam puno srece danas. Kiretaza prosla skolski, sjecam se samo kako sam zaspala, probudila se nazad u sobi.
Kao da je ovo neki ruzan san, neki film... Jos ne vjerujem da se meni dogadja.
I drugi put ovako... Dosla na redovnu kontrolu pjevajuci... Ni najave ovoj tuzi. Ni simptoma.
Srecom sam ostala nataste, bila na poslu, izasla samo vidjeti svoje malo srce... A ono je stalo, po uzv, prije koji tjedan. :cry:
Stigla kuci, mm i ja odlucili smo da djeci necemo govoriti jer bi bili tuzni, ostat ce u nasim srcima. :love: :heart:
Kad sam ponovo vidjela taj muk na uzv danas, pomislila sam ok, priznajem, ne ide, zahvalna sam za ovih dvoje doma.

Vrci, zao mi je za tvoju prIcu, potpisujem sve sto su vec Ives i Carmina napisale, i placem s tobom, treba pustiti van tu tugu, i rijecima i suzama.... :hug:

Ives, tebi hrabrilice za termin. Nemam rijeci za neku utjehu, osim onog sto vec znas, jaca si i sama od sebe, doci ce tvoja malena jednom kad se najmanje budes nadala, i nek imate najljepsi susret... I neka skoro tebi dugica dodje, i brisevi nek su dobri i bit ce to to, mora biti. :heart:

Carmina, hvala ti, jesam ok, ni bol ne osjecam, tupa nekako sasvim, samo suze krenu pa stanu... Nemam vise hrabrosti ni htjeti ponovo. Bas kako Ives pise, prosli sam put samo ispitivala kad smijemo ponovo, odustati nije bila opcija. A sad bas tako osjecam da je to jedini normalan stav ili izbor do mjere u kojoj zivot uopce biramo.

Drzite se, tipkamo si, i jos vam hvala sto ste tu :ghug:

Bubice, hvala ti... Dugo sam pisala pa su mi promakli postovi... Ko da nocas nitko ne spava... Nek zavrsi ovaj grozan dan i svane sunce novo svima....

Citiraj:

---

Bubica15 prvotno napisa

Sličan stav je i meni jako pomogao:


Carmina:-*

---

Bubica15 :hug:



Mama28 nista drugo nego drzi se.

Ja sam odlucila staviti fokus u zivotu na ono sto trenutno imam. Sve novo u zivotu,ukljucujuci mozda jednom opet beba bit ce prekrasan poklon. Ali fokusirat cu se na ono sto trenutno imam....da mi ne promakne :ghug:

Mama, zao mi je :(

Evo pola 3,ne mogu spavati. Nisam ni zaspala,a malac je imao urlanje. Tako da sam za sad odustala.

Sto god krenem razmisljati, nekako me previse opterecuje. Valjda bude proslo.

Draga mama 28, neopisivo mi je žao što si sve to opet prošla. Tuga:-(.
Želim ti da se što prije oporaviš, fizički, pa onda i psihički, koliko se može. Mi smo i dalje tu, za tebe, jedna za drugu. Meni nekako zvuči normalno što se tako osjećaš, što ne želiš više. Nemoj time sad ni da se opterećuješ. Odtuguj, što kažeš i sama i što kaže Carmina, usredsredi de na ono što imaš. A onda možda jednog dana doći će sama od sebe želja i nova hrabrost. Šaljem ti najveći zagrljaj!

Drage moje.. :ghug: i ja sam tek pred jutro uspjela zaspati. Jako me pogodilo sve ovo sa našom mamom_28 i Vrci.
...Pomolila sam se za sve nas navečer dok sam palila svjećicu u sobi za svoju anđelicu.. svaki dan se molim
da pronađemo utjehu i mir.

Mama_28 hvala ti što u svoj ovoj boli još tješiš i moje slomljeno srce. :heart:
Hvala ti. Jaka si, Hrabra i vrijedna divljenja. Drži se mila. Tu smo i dalje..baš kao što smo bile svo ovo vrijeme.
Nemoj to zaboraviti. I slažem se s Carminom i Bubicom, nemoj se još s tim svime opterećivati...
posveti se sada svojoj djeci, i mužu. Ali posveti se sebi i svojim anđelima, Carmina je to sve jako lijepo rekla. Grlim.. :love2:

Vrci nadam se da si uspjela barem malo zaspati. :* Kako se osjećaš danas?


Bubica15 i mene je ova ispovijest podsjetila baš na knjigu od Lorne Byrne ''Anđeli u mojoj kosi''
Kako bi bilo lijepo jednom doživjeti takvu milost... srce mi je bilo puno kada sam to pročitala..

Nisam imala puno vremena odmah da ju prokomentiram sa vama , ali sam se nadala da će se i vama dopasti
baš kao što se i meni dopala.


Carmina, sve što napišeš potpisujem . Svaki put me tolike emocije obuzmu kada čitam tvoje postove.
Kažeš upravo ono što mi je na srcu.

Jedino, ja ne mogu reći da bi mi to bio prekrasan porod jer
mi je bio prvi i užasno bolan i psihički i fizički.. na momente sam ostajala bez zraka i osječala sam nesvjesticu.. i zbilja se pitam kako sam to sve izdržala.
Modricu na trbuhu od njihovog tiskanja sam imala 4tj kasnije. Ne ponovilo se..nikada više i nikome.

Ali shvaćam što želiš reći. I nisi luda što tako razmišljaš. Pogotovo ako nisi osjećala tako jaku fizičku bol.

Uza sve bolove koje sam tada imala. Najgora mi je ova psihička bol..
u usporedbi sa svime. Sve ono bi se brzo zaboravilo da su nam naši anđeli živi i zdravi.

Svaki dan je borba. Držite se drage moje!

I ja se svaku večer molim... vjerujem da i to mora pomoći.

Zaspala sam sinoć negdje poslije 3, tako da sam danas baš umorna

Danas se samo borim s mislima i željom za novom trudnoćom. Inače sam jako nestrpljiva, sve bih odmah i sad. Od kad mi je mm rekao da je ionako bio suglasan s time da u 6.mj krenemo opet u mpo, tako mi se ne da čekati jesen. Ta 2-3 mj više su mi taaako daleka.
Al opet znam da bih htjela i da s malcem idemo na more, da nemamo zašto tako jako žuriti.
Bojim se da ću si previše nade davati u prirodno, a ni ne znam kakvi će mi biti ciklusi i što i kako dalje

Živcira me što uvijek tako radim planove i moram znati što ću, kako i kada. Život me tako često lupi u glavu

Evo mene u sitne sate. Sve te razumijem. I zelju za drugom trudnocom i planiranje. Nakon svega ja da sam mogla odmah sutra biti trudna bila bih. Kao da bi u podsvjesti to bilo isto dijete. Ali nebi bilo. Kao da bi s tom trudnocom nesto sebi ili drugima dokazala ali ne bi dokazalo to nista. Kao da bih se osjecala mozda manje krivom,vjerojatno ne. Ako bih odma ostala ponovo trudna,izgurala trudnocu i rodila zivo dijete,kao da se nista nije dogodilo. I dalje ostaje cinjenica da se dogodilo. Stvarno je. Promjeniti se nemoze. U mojoj je glavi nova trudnoca bila lijek za sve moje probleme. Ali nesto mi govori da to bas i nisu pravi razlozi za novu trudnocu iako su valjda sasvim razumljivi i nesto mi govori da se i vama slicni filmovi vrte po glavi ko i meni. I izreci cu ja naglas ne trebamo ni sebi ni drugima dokazivati nista. Jednako smo i zene i majke kao i druge. Nismo krive jer nam je promakao koji folacin ili smo popile kavu u trudnoci. Nismo bolje od drugih,ali bome nismo ni losije. Nismo manje vrijedne. Samo smo u ovoj partiji dobile losije karte. I sebi cu ako treba zapisati da to vidim prvo kad ustanem. Hvala Bogu koji mi ne dopusta da klonem. Bila sam posjetila dno i pruzio mi je ruku. Zgrabila sam ju i ne pustam.

Ovo vam pisem nakon sto sam isplakala ocean suza prepricavajuci mm stanje uma u tih skoro pa 40dana u bolnici. Suze valjda ciste i jacaju.

Vrci i mama28 samo podrska. I vama ostalima naravno.

Hvala sto citate ovu sagu kojom hrabrim i samu sebe.

Ja sam htjela ovu novu trudnocu jer moja zelja koja je bila neispunjena godinama, nakon gubitka i pola puta do ostvarenja, bila je samo jos jaca. Brojila sam dane da prodju 3-4 ciklusa sa bi krenuli ponovo. I iz prve odmah, kao i svaki put do sad. Uz moju veliku zelju, mm nije bio za trece dijete iz nekoliko razloga, a najveci su: sto smo u svojoj okolini gledali cesto ovakve gubitke ili rodjenu djecu s raznim problemima, sto je smatrao da treba biti veci razmak u godinama od drugog, srednjeg djeteta. Iako se s tim slazem, ta zelja je rasla... I onda je i on pozelio isto ipak, dalje znate...
Jucer sam super "odradila" dan, ali navecer kad je sve utihnulo, svi spavaju i zavrsila svoje poslove, pukla sam, sakrila se i tako grcevito plakala... Evo i sad me to prolazi... Suze same idu. Vise ne znam i ne poznam ni osjecaje i nemam zelje za nista, a moram dalje, uvijek moze biti jos gore, lagala bi i bila nezahvalna da sad "ocajavam", ali tako mi je tesko, tjeskobno, uzasno... Mm me tako pronasao i jedva sam se smirila, u njegovom cvrstom zagrljaju.
Razumijem Vrci kad pise o planovima, i ja sam takva, i uz svaki plan ima i plan "b" za svaki slucaj. Sad je plan "b" sabrati se i krenuti dalje u sastavu kojeg imamo. I pobijediti ovu tugu, samo da normalno funkcioniramo dalje. I tesko mi je. Jako. Znam da ce vrijeme pomoci, da sam jaka i da moram zbog ove djecice ovdje, ali bas mi je tesko...
Trenutno mi nista ne znaci sto se nakon dva ovakva gubitka, 20 i 12 tjedana, svi dr cude jer kako sam uznijela prije toga dvije zdrave terminske trudnoce s dvoje zdravo rodjene djece? Svi nalazi uredni, samo zavrsetak neocekivan. Ne zelim o tome jer nista mi moje mrvice vratiti nece, to boli jako, jako, a samo vi mame ovdje znate i razumijete tu bol... :heart:
Ni molitva me nije umirila, ne znam jesam li i za misu danas sposobna, a opet mislim da ako odem, bit cu jaca, bolje se nositi sa svime...

Citiraj:

---

mama_28 prvotno napisa

Ne zelim o tome jer nista mi moje mrvice vratiti nece, to boli jako, jako, a samo vi mame ovdje znate i razumijete tu bol... :heart:
Ni molitva me nije umirila, ne znam jesam li i za misu danas sposobna, a opet mislim da ako odem, bit cu jaca, bolje se nositi sa svime...

---

Odi na misu ako misliš da ćeš se osjećati barem malo bolje.
Da nemam vjeru u Boga ovako jaku kao što imam, bilo bi mi puno teže nositi se sa svime.

Prije tjedan dana bila sam na sahrani svog školskog kolege..sahrana je svaka tužna, ali kad ode jedan tako mladi
život... što reći.. nema tko nije plakao. I staro i mlado i muškarci i žene.

Dva dečka su svirala na gitari. I pjevali su prekrasnu pjesmu !


''Gospodine, Ti si pastir moj
ni u čem’ ja ne oskudjevam
na poljanama zelenim
ti mi daješ odmora

Na vrutke me tihane vodiš
i krijepiš dušu moju
stazama pravim Ti me upravljaš
radi imena svojega

Pa da mi je i dolinom smrti proći
zla se ja ne bojim
jer Ti si sa mnom Oče
Oče, Oče moj...''


Mene je jako utješila... i Zbilja je tako kako je rekao tada svećenik u svojoj propovijedi dok je tješio ožalošćene....

''Nama vjernicima je lakše pomiriti se sa smrću voljene osobe, jer vjerujemo da duša naše voljene osobe
odlaze u kraljevstvo Božje. Jer ljudi ne umiru, oni se samo bude na boljem mjestu. I vjerujemo da ćemo se jednom kada za to dođe čas ponovo susresti
s njima i uživati u vječnosti i u ljubavi Božjoj. Zar nje utješno znati da naši voljeni nisu otišli zauvijek.. ? ''

ta propovjed je izazvala u meni veliku radost.. Nadam se da će barem malo umiriti i tvoju dušu.
Šaljem ti veliki , najjači zagrljaj.. :love:

Prefrisko je sve i vrci i mami. Svima nama. Treba malo vremena za prihvatiti i odtugovati. Naci za sebe nesto sto pruza barem malo utjehe. Nema recepta koji bi bio isti za sve. Da ima valjda bi bilo i puno lakse. Jos mi imamo i srecu donekle da zivimo u vremenu kada mozemo naci podrsku u drugima i utjehu. I prije 100 i vise godina bilo je istih sudbina ali se puno drugacije gledalo na sve. Nije se tako otvoreno ni govorilo. Nase su bake i prabake same lijecile svoje rane sa vrlo malo ili nimalo podrske sa strane. Prezivjele i one i mi ali ipak mislim da u svom tom jadu koji nas je zadesio imamo barem to malo srece. Opet da je i sva podrska ovoga svijeta bilo bi jednako bolno. Kod mene je kao i kod tebe mama_28 slicno kao i kod tebe. 2trudnoce do punog termina i treca ni sama neznam kako do 26tt. Eto otkrivena je kod mene trombofilija. Iako se koristi heparin kod ovakvih kao sto sam ja,ukoliko bi doslo do cetvrte trudnoce ja na njemu necu biti jer po najnovijim studijama isti su rezultati koristili ga ili ne. Sta bi se dogodilo da opet ostanem trudna neznam. Nikada nema garancije. Puno toga ni medicina nezna. Dobila sam od dosta doktora odgovor "Nazalost to se dogada" imala sam srecu da je nekoliko njih bilo spremno detaljnije samnom razgovarati,cak na njihovu inicijativu. Dosla bih po neki nalaz i oni bi zapoceli razgovor sami. Potvrdili su mi ono sto sam i sama nekako vec mislila i uvijek je na kraju bila ta recenica "Nazalost,dogada se i koliko god medicina mislila da je pronasla neko rijesenje,lijek uvijek statistika ostane ista" Pokusavaju s antibioticima,serklazom,heparinom i nadaju se skupa s nama da ce pomoci. Od vise doktora sam cula iste rijeci i vjerujem. Vidjelo im se na licu da vjeruju u to sta govore.