Naravno, a to i jeste najteže. Procijena. Svi mi rado za sebe vjerujemo da smo baš mi oni koji su u pravu i koji rade pravu stvar, a koliko zapravo, reći će nam jednomt tek naša djeca i pokazati nam vrijeme.Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
Printable View
Naravno, a to i jeste najteže. Procijena. Svi mi rado za sebe vjerujemo da smo baš mi oni koji su u pravu i koji rade pravu stvar, a koliko zapravo, reći će nam jednomt tek naša djeca i pokazati nam vrijeme.Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
Naša djeca recimo igraju i šah. Sve je to ponuđeno kroz igru, umjesto da recimo gledaju crtiće i budu zabavljeni sa ipadom, igramo se šaha. Starija zna već sve jednostavnije poteze, mali od 3 zna posložiti točno figure, kako se kreću pješaci i da konj ide u L.. I to im je zabavno. Drugim riječima, sve je to igra, samo na nešto drugačijim poljima.
No, ne učimo ih šah da bi jednom bili Garry Kasparov.
Da tomi je super pristup kroz.igru...
Mačevanje je divan sport, umjetnost za sebe.Citiraj:
Evelina prvotno napisa
Primjetila sam to i kod svog mališe, dok curka nikad u životu još nije rekla da nešto ne može, ili da je premala, on već voli hvatat krivine, ne mogu sam na wc, ja sam još mali :lool:
lili, gledaj malo širu sliku.Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
pa naravno da je sve to kroz igru. najprije.
ali, kako piše u tekstu - ne možeš uživati u šahu, dok ne naučiš dobro igrati šah. dok samo brljaš po ploči. e tek kad skužiš kombinacije, ta igra postaje gušt. a za skužiti kombinacije, moraš vježbati. i onda kad ti se baš i neda. :-/
To je to! Imaš point!Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
I to ima direktne veze s ovim 30-godišnjacima kojima se eto baš "neda" raditi ništa za male pare. Takve su roditelji možda tapšali po ramenu, umjesto da im pokažu da život nije berba nego borba. Ne bih htjela generalizirati, ali ima toga... Dovoljno je pročitati cijeli ovaj topic, ima hrpa primjera.
Ja sam ipak vise za onu:
"Sto da pricam, da te ucim, bit ce bolje da te ljubim, puno vise trebat ce ti to"
Sadasnjost drzim vaznijom od neke daleke buducnosti. I nekako mi se od pocetka cini da je dijete sam svoj covjek na kojeg se ne moze/ne treba previse utjecat.
Evo, gledam svoju malo siru obitelj (ukljuceni rodjaci) kao primjer. Nikog od nas roditelji nisu posebno (a mozda ni uopce) tjerali ni na sta, ni na ucenje, ni na sport, ni na sviranje... njet... A bili smo totalno razliciti... neki su voljeli skolu i non-stop ucili, neki nista, neki su po cijeli dan crtali, neki po cijeli dan visili vani, neki po cijeli dan igrali igrice na kompu, neki su pusili od mladih dana, neki od starih, a neki ni uopce... i evo danas, kad svi imamo bar 30 i nesto... a mnogi i puno vise... svi smo sto se tice nekog "vanjskog dojma uspjeha" poprilicno slicni. Svi radimo, imamo relativno ok place, neki sto su u privatnim vodama, povremeno i izvrsne, svi zavrsili fakultete, u vezama, s djecom, i tako to...
Al sta je zanimljivo, svi se bave nekim vidom onoga u cemu su uzivali kao djeca, ko je volio pisat, i sad ima neki posao na kojem puno pise, ko je volio crtat, postao je arhitekt ili nesto, ko je volio kompjutorske igrice, sad je stvarno dobar informaticar... I sve se nekako vise-manje poslozilo... bez puno tjeranja i uplitanja... :)
Sto se tice saha, ako imas dobro suigraca (mislim nekog s kojim ti se zabavno igrat) mozes uzivat u igri od samog pocetka ;)
e, sad ti tu dolazi ono moje s drugog spektra :DCitiraj:
Peterlin prvotno napisa
a to je da ja mislim da je život berba i želim da tako misle i moja djeca. a ne borba.
sa svima se slažem :lol:
Pa sad, možeš imati uspješnu berbu jedino ako si odradila sve prije...a to je često borba ili barem tlaka.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Pitaj vinogradare! Ja ih imam poprilično u svom okruženju.
a gle, ako ćemo iskreno...ja ti se u životu nisam nešto napatila :lool: a šta mi fali :DCitiraj:
Peterlin prvotno napisa
kroz osnovnu sam prošla da ni ne znam, sve pet sam imala, bez radnih navika. kroz gimnaziju isto tako, ovaj put sam prolazila s 4. truda uloženoh taman kolko treba, ni mrvu više. faks da ne spominjemo. istina, radi određenih okolnosti nije bio prvi izbor, ni drugi, a bogami ni treći, no šta je tu je, ideš dalje.
sad radim posao koji volim, za ok plaću i dobro mi je.
ko zna kako bi mi bilo da sam se trudila, i gdje bih danas bila, ali to sva sreća nikad niti nećemo saznati :mrgreen:
Ja ko tang slazem se sa svima :lol:
Negdje sam citala da upravo tim promatranjem djeteta u ranoj dobi i igara koje voli zapravo mozemo naslutit sto ce dijete volit radit i cime bi se moglo bavit.
Sto vise razmisljam, to mi se vise svidja taj pristup :Jadranka:
Sjećam se da sam negdje čitala da zapravo upravo taj interes koji djeca pokažu kroz igru kao mali najbolje nam govori što djeca vole i čime bi se mogla baviti kad odrastu :Jadranka pristup:
Ima nešto u tome samo ih treba pažljivo promatrat.
Osobno smatram da je važniji zadatak pred nama kao roditeljima naučiti ih životu, kako se nositi s nekim izazaovima, kako savladati neke prepreke, preskočiti ih, a istodobno uživat, živit život punim plućima.
Jer đaba jahanje, šah, instrumenti razni, gimnastike i natjecanja... ništa to ne znači ako dijete "paralizira" prvi problem na koji naleti. Istina upornost, rad i disciplina se uče upravo vježbanjem ovih raznih aktivnosti ali ako roditelj prijeđe tu magičnu granicu za svoje dijete, tada mislim da nastaje veća šteta nego korist za zdrav djetetov razvoj.
Ma nije to baš tako da se u šahu može uživat tek kad se savladaju sva pravila. Moja djeca ga igraju baš puno i često. Nejer ih tjeram nego ja volim igrat šah pa djeca vide da se kod nas doma igra šah, isto kao što vide da se kod nas doma s popodnevnom kavom ide na balkon zapalit. Oponašaju jedno i drugo. na ponos i sramotu...
uglavnom kad tek počnu uživaju što znaju posložit figurice, pa onda što kuže kako lovac ide a kako kula ide, pa onda u tome da s pijunom dođu do kraja i zamijene ga za neku drugu fiiguricu, pa onda u tome da govore šah uvijek kad su blizu kralju... Mislim ima tu faza i faza... i stvarno mislim d aje u svima moguće uzivat. Naravno, da smi se obiteljski potrudili pa svakog sina u dobi od 3 godine posjeli svaki dan 45 minuta na lekciju šaha, sigurno bi sva parvila ulovio do 4, ovako ni moj šestogodišnjak nije uvijek siguran je li to šah mat ili kralj još može negdje.
I život je berba i borba.
lili moja, ne moš pobjeć. ti si kineskinja kako god. podsvjesno izbija :lool:
jadranki npr sigurno ne bi palo napamet promatrati dječju igru s ciljem naslućivanja što djeca vole raditi i čime bi se mogli baviti :D
Cvijeto ja kužim i ovaj tvoj stav, i to mi je ok. Ti si bila zadovoljna s 4, sa studiranjem faksa koji nije tvoj prvi izbor kao posljedica pretposatvljam ocjena u gimnaziji. Al ti si zadovoljna s tim i to je bitno u cijeloj priči. Netko ne bi bio zadovoljan s tim razvojem stvari i št oonda?Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Probat se pripremat za prijemni dogodine, lupat glavom što se nije stisnulo u gimnaziji..
Imala si sreće, ti si bezbrižna rođena i to mi je super (i sama sam slična), ALI mislim da Peterlin pod život nije mislila na ovako banalne stvari tipa osnovnoškolsko i srednjoškolsko školovanje nego puno šire :/
istovremeno smo pisale sad vidim ovaj tvoj post. ma ja ću tebe...:lol:Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Al ja to onako bez primisli i namjere, općenito tako promatram ljude i svijet oko sebe da nisam ni svjesna da proučavam samo mi poslije klikne.
Evo moj bratić je bio vrstan matematičar al ono vrstan po pričama roditelja kako je on zbrajao do 1000 a bio mali, na kraju upiše fax koji nema veze s brojkama koji je njegova mama završiala a nikad radila u struci. Ona je tako sretna bila njegovim odabirom al on uopće nije potencijal za to nego za neki tehn.fax. Danas on jadikuje da ne može uopće zamislit da radi ovaj posao do mirovine. Ne kužim di su oni gledali dok je bio mali :mrgreen:
Eh, gledali su u špigl. Ali nije uvijek to do roditelja... Opet ja ko magare na isto mjesto - moj mlađi sin se pokušava upisati u teh.školu jer mu je valjda čudno odabrati nešto drugo kraj roditelja inženjera i brata zaljubljenika u informatiku. I ne mogu ga uvjeriti da ima i drugih stvari... Tako da njegov odabir sigurno ima veze s obiteljskim okruženjem. A opet - koliko ima smisla tjerati ga upisati nešto što JA mislim da mu bolje odgovara? Morat ćemo korak po korak - od svega izvlačiti najbolje. Stvari nisu crno-bijele.Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
Tako je i ovaj tvoj bratić vjerojatno želio zadovoljiti roditeljsku ambiciju (možda podsvjesnu i nikad izrečenu) jer to ima veze sa sustavom vrijednosti u kući. Uostalom, ja sam u svom vlastitom školovanju napravila potpuno istu stvar - kao dijete inženjera imala sam u glavi fiks ideju da vrijede samo dva studija, medicina i tehnika. Budući da nikako nisam za medicinu, odabrala sam teh.fakultet iako sam po prirodi 110% društvenjak. Na kraju je dobro ispalo, evo radim taj posao već 30 godina jer sam našla svoju kućicu sa zadovoljavajućom kombinacijom tehnike i vještine komunikacije, pa se eto nadam da i moj sin ipak zna što radi. Danas je interdisciplinarnost korisna stvar - gola struka bez npr. stranog jezika ili pismenosti ne znači puno.
:lol:Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
nikad se ne zna... to ja teoritiriziram dok je jos mal ;)
Jadranka šta mal 4 god, ne gubi vrijeme nego kreni u opservaciju :lol:Citiraj:
Jadranka prvotno napisa
Opservacijom sam ustvrdila da ce bit veliki za.ebant ;) On kaze policajac... al nesto mi sumnjiv.Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
Sta ce bit tvoji? ;)
Jadranka, pa stand up komičar, super :lool:
Ha ha meni treba ipak jos vremena da izdefiniram egzaktno zanimanje..... :mrgreen:
Zanimljivo, moje iskustvo je potpuno suprotno. Gledam kod svog djeteta u glazbenoj školi, djeca, čiji su roditelji više angažirani oko učenja glazbe, brže napreduju i više su motivirana.Citiraj:
elor prvotno napisa
prije 25 godina nije bilo tako :) iako molim te prati pa vidi koliko ce od te djece upisati srednju glazbenu ili postati akademski glazbenici. od svih ovih sto ih ja znam da su profi nikoga nisu roditelji nadgledali i forsirali.
Elor, talentirana djeca koja sa 6 g.krenu u gl.šk. uglavnom ne mogu sama vjezbati ili bar ne na ispravan način. Roditelj je tu podrška i motivator, ne mora biti poznavatelj nota, ali sjedeći na satovima shvati što dijete treba doma izbjegavati (loše sjedanje, nebrojanje, vjezbanje u prebrzom tempu itd.).
Ja dijelim mišljenje tanje i čokolade.
Ovdje koliko ja vidim, su većinom svi mladi glazbenici imali nekoga u obitelji tko je glazbenik.
to mi je nekako i logično, jer je ovdje mreža glazbenih škola neusporedivi lošija (i broj satova puno manji) nego u Hrvatskoj u kojoj jos postoji tradicija iz socijalističkog razdoblja.
sto znaci da uz jedan do dva sata tjedno sa učiteljem (a taj sat dva košta otprilike kao cijeli semestar u Zagrebu) je vježbanje djeteta između tih sati vjerojatno puno zabavnije i eficijentnije ako odrasla osoba ima muzičko obrazovanje.
odnosno u drugom slučaju imaš sustave kao u vecini zemalja bivšeg istočnog bloka koji talentiranoj djeci nudi pravi okvir vježbanja.
Prekjucer sam bila na konzertu za dva klavira - Daniel Barenboim i Martha Argerich (kakva žena :heart:) on 74, ona 75 godina mladi....
elem, ona je naravno bila supertalentirana i sa 7 godina je i imala prvi koncert. I uprkos silnom talentu, potrebno je cijelo selo da se jedan talent razvije.
kada je sa 14 godina išla u Beč da kod Friedricha Goulde uči dalje, onda je predsjednik Peron pomogao da roditelji dobiju namještanje u argentinskoj ambasadi u Beču, kako ne bi morala ići sama u dalek svijet. :mrgreen:
I kad sa dvadesetak godina imala krizu, onda su i Askenase i ostali njeni učitelji pomogli da krizu prebrodi.
ovo govorim naravno kao ilustraciju toga da talent nije meteor koji iz svemira pada na zemlju, nego nježna biljka koja uz njegu, brigu i zaljevanje uopce dobija priliku da se razvije.
evo ja govorim sa pozicije nekog tko je zavrsio i osnovno i srednje gl. obrazovanje. roditelji nisu sjedii s nama na satovima , nisu. sa 6 godina koliko sam tad imala moji su me podrzavali i govorili kako je to lijepo ili me slusali dok sam vjezbala, ali ja se ne sijecam da ssu mi ikada rekli moras vjezbati toliko i toliko sati na dan ili da su na sebe pruzimali odgovornost za ono sto profesor meni kaze na satu. nisu to tako komplicirane lekcije da dijete ne moze shvatiti, nego su primjerene dobi. i nije tocno da ne mogu vjezbati na ispravan nacin. imas sat 2x tjedno s profesorom koji ti kaze sto ne valja i tti to ispravis. a moje vjezbanje je islo od pola sata dva puta tjedno prije sata u 1. osnovne do 7 sati dnevno pred maturu, znaci nije da sam zabušavala nego se polako razvijala.Citiraj:
čokolada prvotno napisa
Nisu ni sa mnom. Pa ja dobar dio osnovne škole uopće nisam vježbala, zapravo, provegetirala sam prve 3 godine, onda sam se malo trgnula, porastao mi je interes, završila i srednju, ali nikad nisam bila u vrhu.Citiraj:
elor prvotno napisa
Svejedno ne smatram da je to uzor kako treba svima biti - ja sam puno rupa u znanju pokrpala sama, ali rupe u vježbanju i lošu tehniku nisam nikad nadoknadila.
Način podučavanja i vježbanja se u međuvremenu promijenio. Ne smatram da svoj djeci roditelji moraju sjediti na satovima, ovisi to i o djetetu i o nastavniku, ali ne slažem se s tvrdnjom da je sudjelovanje roditelja u glazbenom obrazovanju djeteta kontraproduktivno. Jer na svoje oči vidim da nije tako.
Seni, zavidim ti na koncertu, i ja bih ih rado čula uživo :-)
Mislim da čokolada govori sa pozicije profesorice glazbe.
Tanja, bilo je stvarno fantasticno sa 5 biseva i publikom na nogama u preprepunoj dvorani.
Ja se također ne slažem sa tvrdnjom da je sudjelovanje roditelja u glazbenom ili bilo kojem drugom obrazovanju kontraproduktivno. Dapače.
Kod čega su djeca naravno različita, te netko treba manje, netko vise, a netko minimalno podrške.
pod podrškom i odgovornošću ne mislim ni bič, ni batinu, taj "kineski" modus smo u raspravi već prevazišli, a tanja je knjigu već na prethodnim stranicama lijepo objasnila.
MM je recimo prof glazbenik, a prilično sam sigurna da nitko nije vježbao sa njim kad je bio dijete (jer su mu roditelji imali petero djece, i sva su išla u muzičku, pa čisto sumnjam da su imali vremena).
Ali, sigurna sam prilično i u to da se s ljudima koji imaju solističke karijere radilo kad su bili djeca, i to vrlo vjerojatno na kineski način.
Čini mi se da je najveći problem što postoji popriličan broj onih s kojima se radilo po kineski, a oni danas ipak nemaju karijere kakve su planirane za njih.
to je vjerojatno isto tocno.Citiraj:
Mima prvotno napisa
To nisam ni tvrdila, samo sam navela svoje iskustvo. Ni ja nisam postala vrhunski glazbenik, ali sam bila u par boljih u glazbenoj i ljubav je ostala, to je ko droga ako nisi na pozornici onda si u gledalištu. ja nekako imam otpor prema tim kineskim metodama i aktivnom sudjelovanju u svim aktivnostima djeteta (presing i gušenje) ali kako god okretali ispada da se roditelj treba miješati u djetetove aktivnosti ali s mjerom. ne znam , što kad imas 3 djece pa sa svima sve prolazis, pa ima da poludis taj tren...Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
da. a to ti je to. vrhunskih rezultata, u bilo čemu, teško da ima bez vrhunskih odricanja, vrhunskog rada i vrhunske muke :DCitiraj:
Mima prvotno napisa
i vrhunskog talenta
hebaj ga, u tvojoj familiji, kao ni mojoj, sigurno neće nastati nove janice, ivaniševići, a bome niti pogorelići :mrgreen: da mi netko dođe i kaže da moje dijete, eej, 12-godišnjak, to je pravo dijete još, mora ići u moskvu u neki konzervatorij u pi*di materini, rekla bih mu da je lud :DCitiraj:
elor prvotno napisa
Ja naravno govorim o onima koji su iznad prosjeka, koji su rano počeli i već u osnovnoj školi pobiru 1. državne i inozemne nagrade. Nema takvih učenika, a da s njima prof. (besplatno, naravno) ne radi trostruko od "propisanog" pa još 3-4 seminara eminentnih pedagoga godišnje itd. Kad se tako pogleda, onda je jasno da je tu angažman roditelja ogroman - pa samo zbrojite koliko ga puta tjedno treba dovest na nastavu, na priredbu, dodatne probe i seminare, natjecanja, akustične probe prije natjecanja itd.
Takva djeca ili imaju muzičare u obitelji pa se stvari odvijaju i nekakvim automatizmom (to bude način života), ili, pak, "neuka" obitelj podredi sve toj djeci.
Završiti osnovnu i srednju glazbenu i baviti se kasnije nečim drugim potpuno je druga stvar, ne kažem da je lako, ali je neusporedivo s profesionalnim bavljenjem od malih nogu.
Nda, i to isto...Citiraj:
Mima prvotno napisa
U ovoj knjizi http://www.mvinfo.hr/knjiga/609/daro...vi-i-stvarnost opisano je nekoliko primjera kako su roditelji upropastili svoju darovitu djecu, ali i suprotnih...
Svakako vrijedi čitanja.
Btw. nije sve do roditelja ni do djeteta. Za mnoge aktivnosti važno je OKRUŽENJE jer što ti vrijedi ako si darovit za violinu ili plivanje, a živiš u nekoj zabiti gdje nemaš mogućnosti to iskoristiti?
da, tako rade kinezi sustavno a mi samo iznimnoCitiraj:
čokolada prvotno napisa
mislim da cu prezivjeti :) . doduše, ja sam sad sklonija slati djecu na aktivnosti koje su u suprotnosti s njihovim sadašnjim stanjem, znaci slampavo dijete dati na sport a ne na sah ( ma moze i sah ali poantaa je sport) ili ako je curica smotana (uvjetno receno) poslati je svejedno na balerine. to mi je interesantnije u ovoj dobi nego pilanje po nekim talentima, ja rađe pilam po antitalentima, ako sam dobro objasnila. ali nemam školarce i nije me ulovilo kompetitivno roditeljsko ludilo (ne znam jel neizbježno, vi mi recite)Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa