Ajoj Tanči, pa da ni trenutka nisi mogla odahnut.
Drago mi je da ste to sa sveki riješili, napokon.
Printable View
Ajoj Tanči, pa da ni trenutka nisi mogla odahnut.
Drago mi je da ste to sa sveki riješili, napokon.
tanči ?
Tanci, kako je to proslo?
Iznenađujuće dobro. Jučer je nakon što su se ovjerili i potpisali ugovori (750kn bilježnik+ 500kn kazna za parkiranje= zadužnica na 70 000 kn koju je muž morao potpisati) ostala u domu.Citiraj:
marta prvotno napisa
...a mi smo se navečer osjećali očajno. Ni malo sretno, ni malo zadovoljno. Ma nema čak ni olakšanja. Gledam taj njen prazan krevet i ja se osjećam prazno.
Tješimo se da drukčije nismo mogli postupiti, a i njoj je bolje da bude s vršnjacima.
Danas je muž bio kod nje jer joj je morao odnijeti još neke stvari i pohvalila mu se da je jako dobro ručala. Kao nikad :roll: Juhicu i neko meso.
Kao da je kod mene loše jela, a nema kaj joj nisam kuhala i kupila i priuštila.
No dobro, sad čekamo. Njoj ipak treba par dana da si progrunta i počne s manevrima.
Mada, baš me briga. Kao što nam je ponovno socijalna radnica rekla- sada je ona njihova briga.
Razumijem kako vam je bilo. Ja sam bila potpuno smušena prvih mjesec dana nakon što je sveki otošla u doma.. a išla je svojom voljom.
Nego... čemu zadužnica? Mi nismo dali zadužnicu.
Tanci drago mi je da sveki nije u zadnjem trenutku odustala od odlaska.
A taj osjecaj ni vrit ni mimo ti je normalan. Treba vam neko vrijeme da se vratite svojoj svakodnevici.
Nemam pojma čemu zadužnica. I mene je to i iznenadilo i moram priznat- pogodilo.
Pretpostavljam da im ljudi nisu plaćali pa zato jer u ugovoru izričito piše- ukoliko se u roku od 30 dana ne plati, oni pokreću ovrhu.
S tom zadužnicom su nas stavili pred gotov čin jer nismo znali za nju sve do ovjere ugovora kod bilježnice. Tamo je ispalo da i to treba potpisati i ovjeriti- zadužnicu na 70 000 kn. I sad se ja pitam što sa onim ljudima koji nemaju?
Nije to fer. Nitko nije baku pitao ima li ona penziju, ušteđevinu, ikakvu imovinu?
Ali su stalno nabijali na nos mom mužu da je on obveznik uzdržavanja i da on mora ovo i ono...a da pritom nisu pitali možemo li mi to platiti i imamo li mi od čega živjeti?!!?
I šta da rade ljudi koji su bez posla, s malim mirovinama, a imaju ovako starog roditelja kojeg treba nekako zbrinut?
Da se razumijemo i moj muž bi trebao na jesen silom zakona u mirovinu jer navršava 65 godina, ali je rekao da će tražiti produženje. Ako ga ne dobije, mora u mirovinu koja će mu biti barem tri puta manja od plaće. I kaj onda? Dijete trebamo školovati, mi moramo živjeti, a nad glavom nam visi zadužnica.
Uvijek sam se grozila kredita i nikad ih nismo ni dizali da bi sad pod stare dane imali zadužnicu i to zbog koga? Zbog svekrve koja mi je vikala da sam vještica i da ju trujem.
Znam, reći će neki-a stan? Da, stan- 28 kvadrata, derutnih, totalno uništenih. Bez grijanja, s trulom stolarijom i da ne nabrajam. Jedva sam ga iznajmila jednoj mladoj tek diplomiranoj pravnici bez oca, a majka joj je bez posla pa su njih dvije zapravo socijalni slučaj. I iznajmila sam ga samo uz plaćanje režija s tim da si ga sama bude pokrečila i pošteno očistila jer je naša baka od stana napravila smetlište. Da ga idemo prodavat ne bi dobili ništa jer samo lokacija tu vredi. Ostalo je koma. Da ga idem uređivat treba mi cca 10 000 eura za novu stolariju, centralno s bojlerom, parket, ploćice, kupaonicu ...ma sve, čak i žbuka otpada sa zidova. Znači, sve u svemu koma. Nekaj nam je kakti dala, a zapravo je to neupotrebljivo. Eno ga stoji već tri mjeseca i plaćamo režije za njega i tu i tamo odem i malo nešto pobacam i tak. Ma joj.
Uglavnom, mi smo u začaranom krugu.
Joooj marta nemaš pojma kako sam se ja toga bojala. Da ne napravi tamo scenu, da ne kaže kod bilježnika da neće potpisati i sl. i da na koncu ovi iz doma ne odustanu jer već se predstojnica malo kao naljutila kad sam spomenula noćnu pelenu i šećer iako smo mi to sve njima na komisiji rekli, ali su očito zaboravili zapisati pa je ispalo da ne znaju za to. Objašnjenje je da s pelenama mora u stacionar, a zbog šećera je poseban režim prehrane (logično)Citiraj:
marta prvotno napisa
E da, osim plaćanja doma treba donijeti apsolutno sve čak i toaletni papir. Ni to nemaju. Oni daju samo hranu.
Tanči,čitam te i htjela sam ti samo dati jedan :love2:.
Meni tlak raste samo čitajući s čime se borite..sad povratak vlastitom miru,koliko-toliko.
A ovo za mamu...teško je,da. Čista emocionalna ucjena. Ne dozvoli sama sebi da te sad ta njena rečenica pojede,ne dozvoli to sama sebi.Iz svega što navodiš,jasno je da mamu treba izbedinati brat.
I kad dođe do te situacije (ako dođe),onda ćeš se postaviti.
Sad si nemoj trovat dane time.
Tanči neka se to riješilo, vama će biti bolje u svakom slučaju. Nakon nekog vremena vratit ćete se svojoj rutini a baka je tamo gdje i pripada. samo mene strašno frustrira to kako je sve ne uređeno u ovoj našoj jadnoj državi. svi traže nešto, cijede te i naplaćuju svaki šit a nitko te ne pita imaš li za papar. Ali jedino važno jest da ste nazad dobili svoj život. nije baš nitko vrijedan nečije obitelji i djetinjstva a ja isto imam određene probleme koji utječu na našu obitelj i isto se tiču skrbi o starijima i mučno mi je od pomisli što me još sve čeka. ali znam da mi je mir moje djece jedina misao vodilja i makar si morala srce iz grudi iščupati da njih sčuvam, to ću i učiniti.
svaka čast mamama, bakama, svekrima i svima li oni su proživjeli svoj život. trebaju dati nama da sa svojom djecom proživimo svoj. to je tako nepravedno. biti taoc nečije bolesti, starosti ili bilo čega i morati vlastitu sreću šutnuti u zapećak. još kad čovjek ima mogućnosti da riješi situaciju na način da nikoga ne povrijedi, dobro je. ako nema, onda je puno teže. a ja nemam.
Moj pokojni otac je imao 65 kad je umro. Umro je od bolesti i kad je postao svjestan da je gotovo i da se kraj bliži rekao je- nemoj biti tužna, ja sam svoje proživio. Treba žaliti mlade koji su bolesni i ove bebe (na neurokirurgiji na Rebru ima i beba od 6 mj oboljelih od tumora) mene ne treba žaliti. Ja sam imao lijep život. Eto, on je mislio od 65 da je svoje proživio i umro je zadovoljan.
Moja sveki je u 91. i ni sa čime nije zadovoljna. Ja od nje nisam čula niti jednu pozitivnu izjavu. Niti jednu, a trebala bi biti presretna kako je izgurala tolike godine i kako se super oporavila od loma kuka, ali ne. Ona tvrdi da ju je netko zacoprao i da je njoj jaaaako loše, a i više je nego vidljivo da joj je jaaaako dobro. Pogotovo kad se njeno stanje usporedi sa statistikama ona je na konju, ali to nikad neće priznati i reći doktorima, nama ili dragom Bogu - hvala.
Došla sam te samo zagrliti Tanči :love2:
Danas sam nažalost ponovno izbačena iz takta. Dosta mi je, al ono, stvarno mi je dosta te moje obitelji koja to nije zapravo. Iako s njima ne živim već 6 godina ja se minimalno barem jedanput mjesečno dobrano iznerviram i rasplačem da ne mogu dobar dio dana doći k sebi i funkcionirati. Pa dokad tako?!!! Cijeli život? Ma čemu, pitam se? Nije mi jasno zašto si to dozvoljavam i zašto unatoč svemu ne napravim rez i doviđenja! Kakav strah, kakav osjećaj grižnje savjesti i krivnje?
Imala sam situaciju da sam jutros morala ići na uzv u bolnicu gdje se inače uzv čeka nekoliko tjedana na termin (a ja sam sada u 35. tt). To ne bi bio nikakv problem da se prvo dijete nije razboljelo i trebalo je iznenada naći čuvanje. Baka koja je inače uvijek tu, također je imala pregled u bolnici a prijeteljice mi radile ujutro. Koga slobodnog naći u ponedjeljak ujutro?
Nesrećo moja, zovi ti mog brata, koji već 2 godine čubi na zavodu za zapošljavanje. Dogovorili se mi da dođe najkasnije do 10h. U 10.18h mi je kretao autobus. Evo ti 10 sati, njega još uvijek nema, nema umirujućeg poziva - evo tu sam, dolazim, kasnim i sl. Mislim si ja sad će svaki čas. U 10h i 10 min ja izluđena zovem na mob - di si?!! Pa ja moram krenuti od doma za 2 min a tebe još nema?!!! On ležerno, evo me tu sam. U 10h i 15 min ja navlačim jaknu i čizme i evo ti njega na vratima stana a ja s jednom nogom vani, trudna do zuba trčim po skliskom puteljku od snijega na autobus. U stubištu mu vičem nešto o nepouzdanosti i neodgovornosti, al me nije uopće ozbiljno doživio, samo me pitao dal mi komp radi?!!! Halo, pa nisi došao čitat o kladionicama i sportu, već si došao čuvat bolesno dijete!!! I nisam mu stigla reći za dijete niti gdje je toplomjer, što smije popiti u slučaju bolova i temperature, da u kuhinji ima čaja, kada bi trebala nešto pojesti, itd.
Sva u jadu, brizi i ljutnji - kome sam to ostavila svoje dijete - zovem baku i molim ju da ode provjeriti kako je mala. Sva sreća pa je prošlo sve u redu, ali gospon se ne bi sjetio ponuditi bolesnom djetetu čaj i tak dalje. Ne znam, ne znam gdje mi je pamet bila i kako sam mislila da se mogu osloniti na nekog člana svoje obitelji kad cijeli svoj život nisam isto ni sama dobila.
U svakom slučaju, sigurno neće više čuvati ni jedno moje dijete, ali te živce koje sam danas izgubila, odoše nepovratno.
Kasnije mi dijete veli da joj je ujo rekao da sam ja zločesta i da nisam dobra kao on i da ja za njega nikad ne bi došla doma?!!!! WTF?!!!
Mislim stvarno, nakon sveg što sam proživjela, eto, ispadam najveći negativac.
Kada sam se vratila kući, najradije sam htjela napraviti slijedeće - zahvaliti mu i reći doviđenja, al ono zauvijek. Ne želim više imati ništa s tobom, ni sa tatom.
Kad got imate neka sranja zovete i tražite pomoć i dobite i više no što ste tražili od ljudi koji su i više nego opterećeni svojim problemima i svakodnevicom, i to uzimate po normalno i zdravo za gotovo i bez hvala, i to se očito vrlo brzo zaboravi. Zaborave se svi darivani i posuđeni novci, posudbe auta, kojekakve ne male usluge, razvažanje doktorima, preporuke za zaposlenje...A kada jednom godišnje se čovjek vama obrati, požali istog trena, i još se osjeti ko govno jer nije zahvalno i prigovara...
Jesam li ja normalna, Lastane?
Normalna si. Idući put zovi nekog drugog da čuva dijete.
Bih, da sam imala ikoga drugog... bilo je ili buraz ili odgađaj pregled u bolnici... Trebala sam znati bolje, makar ne znam šta...
Potpis. Ja ga sigurno ne bi ni ovaj put zvala.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
...što se tiče ovakvih situacija; uvijek je zgodno, dobro i pametno povezati se s nekim u susjedstvu. Nekom susjedom u mirovini i dogovoriti se s njom da ti uskoči kad je frka, naravno uz naknadu. Dobro njoj, dobro tebi. I sigurna sam da će bolje paziti na dijete nego netko iz familije.
ekoi, onda zaboravi priču i nemoj se uzrujavati, od toga imaš samo štete, koristi nikakve... Sad je ionako gotovo. Ali morat ćeš si polako izgraditi mrežu pouzdanih ljudi, pogotovo sad kad stigne druga bebica. To je važno jer ovakve situacije se događaju. A ako tvoja obitelj nije dio toga - njima na dušu, nema to s tobom nikakve veze.
Eh, bravo Tanči, istovremeno smo pisale istu stvar.
Ekoi :hug:
opcenito mi se cini dobra ideja naci par susjeda koje mogu uskakat povremeno jer zaista sad kad dodje druga beba - situacija se strasno komplicira.
Ovako i moja, samo bez loma kuka i sa 39 godina manje. Znači, još uvijek je mlada žena, ali samo negativan stav, kukanje i strašan nemar o sebi. Moj je plan da je skupa sa MM odvedem na sistematski da vidi koliko je si upropastila zdravlje, da joj zadam rok dokad joj kilaža i nalazi moraju biti cakum pakum i da u startu srežem to kukanje i nezadovoljstvo. Jednostavno joj želim dati do znanja da je sama odgovorna za sebe i svoje stanje, a ne ljudi oko nje.Citiraj:
Tanči prvotno napisa
Uzimam joj u obzir da je imala jedan težak period života i tragedije, ali tko ih od nas nema? Nikome život nije med i mlijeko, ne možeš se živ zakopati i ostati u tom stanju zauvijek!
Hvala na prijedlogu i riječima utjehe. Da čini se mudro i poželjno obratiti susjedu, no svi u našem stubištu valjda uglavnom rade i imaju svoje obaveze, ili su samci ili već imaju veliku djecu, ne viđam ih puno, na stubištu se samo pozdravimo, ne znam ništa o njima, vitalnih umirovljenica nema...ne znam kako bih stvorila tu mrežu među susjedima... No u svakom slučaju ćemo se morati nanovo organizirati zbog dvoje djece i porazmisliti na koga možemo zapravo računati. Inače nam je sveki uvijek tu, ovo je bilo valjda jednom u 2 godine da nije bila slobodna u tom trenutku kada nam je zatrebalo...
ajme mamica, ja mislim da je kukanje i nezadovoljstvo sklop u glavi, i ne vjerujem da ces tu nesto promijeniti, nalaze da-al ako ces ti vodit brigu sta ce i kako jesti, ako je stvar samo ishrane
Moja baka - čitav život jadna i sve nesreće su baš nju snašle i stalno negativa. Neki dan je slavila 100-ti rođendan i prvi put u životu od nje sam čula nešto zaista pozitivno - rekla je da joj je to najsretniji dan u životu. Ja ju pitam zašto, a kaže ona: 'Kad vidim koliko ljudi imam koji me vole.' 100 joj je godina trebalo da to vidi. Ali eto, vrijedilo je.Citiraj:
Tanči prvotno napisa
:lol:Citiraj:
Ms. Mar prvotno napisa
Ovo je potvrda za onu: Bolje ikad nego nikad!
Moja baka, koja me odgojila bila je sušta suprotnost, nije je život mazio, al je imala jako zdrav pogled na svijet. I čak i kad je ostajala sama, nije se bojala osamljenosti. Uvijek je govorila svima, meni, sinovima: morate brinuti o sebi, svojim obiteljima...
Volila je da joj svrate, ali volila je i svoj svijet, stančić, svoj mir, krpanje...Posljednje 2-3 godine plaćana je susjeda koja se o njoj brinula. Do nje smo došli preko crkve koja ju je preporučila. I dan danas volim tu ženu:zaljubljen:, postala je u neku ruku kao dio obitelji. Krasno je kad sve ispadne super. Iako, to je moje mišljenje da je žena bila super. Bilo je i onih koji su prigovarali, te ona zarađuje na baki, te bi mogla ovako/onako...ali, nitko nije baki mogao dati tu skrb, ni mijenjat pelene, nit bit svako 2-3 sata u stanu, nit kuhat, nit zvat liječnika...tako da te pare su bile baš ok za tu uslugu. I nitko od rodbine nije mogao doselit kod bake i zarađivat te pare. Tako da mislim da su prigovori bili bezveze.
Tanči, hug!
Upravo tako. Nema šanse da ju uspijete promijeniti, ma ni kod doktora poslati. Ona to sigurno ne želi.Citiraj:
mare41 prvotno napisa
Imam ja takvu mamu. Sva je u bedu. Non stop. I stalno kuka. I glumi teškog bolesnika, a nije joj ništa.
Inače živi u Dalmaciji, ali je došla na tjedan dana u Zg zbog nekog suda na kojem se morala pojaviti kao svjedok.
Odsjela je kod brata jer je to naš zajednički stan i tamo ima mjesta.
Onda je jedan dan otišla tati na grob i poslije mene nazvala i napala me da od Svih svetih nisam bila. Nisam, istina. I to me boli, ali zaista nisam mogla pokraj svekrve misliti još i na to.
Onda je draga mama drugi dan otišla na Rebro na hitnu jer nju već danima boli nešto i provela je cijeli dan na hitnoj i nakon silnih pretraga i snimanja nisu joj našli ništa. Poslali su je doma.
E, ali to njoj nije bilo dosta.
Treći dan je imala dogovor sa mnom da se nađemo u gradu i odemo na kavu. zašto? Pa zato jer je trebala torbu-kolica koja su bila kod mene. Ne, naravno da bi mene vidjela. Kolica su joj bila bitna. I našle se mi i ja joj kažem, ajmo na kavu, a ona meni: ne, ne, ja sad idem na traumu u Draškovićevu :-o mooolim, zaprepašteno ću ja, a zašto, što ti je, pa zar nisi jučer bila na Rebru i nije ti ništa???? Ne, ona mora snimiti kompletnu kralježnicu jer je pala s lojtre prije godinu dana i ja pojma nemam kak je njoj i nju užasno sve boli....mama, da te možda ne boli od godina, menopauze, vremena??? Ne, ne, ona osjeća da s njom nešto nije u redu i mora ići.
Otišla sam s njom i odmaknula se od šaltera u bolnici na kojem je doslovno lagala kako je pala jućer u 6h i kako nju sve boli itd.
U bolnici je provela na pretragama od 11,30h do 21 sat.
Snimili su joj kompletnu kralježnicu, uzv abdomena, ct glave, izvadili krv i urin. Sve je ok, dr ju pita di su joj modrice, ta pala je jučer?!!?
Jedina stvar koja nije štimala je nisko zgrušavanje, ali to je njoj urođeno. Ona ima zgrušavanje na granici hemofilije i to je ok samo što i kod najmanjeg udarca sva poplavi. Inače joj ne smeta. I ona to u bolnici nije rekla, već je prešutila.
Onda je četvrti dan sva jadna zaključila da njoj sigurno bubreg nije u redu i to desni :roll: jer joj jedino bubrege nisu pregledali. Sve drugo jesu.
Izvrnuli su je kao čarapu naopako i ništa joj nisu našli i ona je nesretna. Najsretnija bi valjda bila da ju snađe neka teška, smrtonosna bolest. Ali, neće. Zdrava je da zdravija nemre biti.
Peti i šesti dan je topila mast jer je to jako zdravo i radila čvarke da si ponese sa sobom kad ide natrag.
Sedmi dan je otišla.
a da nije vidjela moju kći, svoju najstariju unuku. Mala je imala školu popodne i nije mogla ići k baki, a baka nije imala vremena da dođe k nama. Zapravo, nije ni pokazala namjeru ni zanimanje.
Eto, i kad ja kažem da sam sama na ovome svijetu, onda to fakat i je tako. Kakve mame i svekrve, Bože sačuvaj me od kuge, rata, gladi i njih.
Što se ovog tiče, reći ću ti da sam uvijek dijete vukla sa sobom. Kamo god išla. Ako ju nisam mogla voditi, nisam ni ja išla. Da sam kojim slučajem imala više djece, isto bi bilo. Kud ja- tu i oni. Jednostavno sam se tako naučila organizirati. Jest da je teže, puno teže. Ali kod mene je jedino tako moglo biti. Bake su oduvijek neupotrebljive. Teta, strina i sl. nemamo. Imam brata na drugom kraju županije koji ima dosta i svojih obveza pa ni on ne dolazi u obzir. I tako je na kraju kod mene uvijek važilo- uzdaj se u se i u svoje kljuse.Citiraj:
ekoi prvotno napisa
S druge strane imam dvije- tri susjede u mirovini koje bi mogle doći u obzir za uskakanje, ali ih nikad nisam angažirala, već se nekako bolje osjećam kad znam da postoje iako ih ne koristim.
Da, to je definitivno sklop u glavi, samo sto moja svekrva ima objektivnih zdravstvenih problema, a da ne govorim o kilogramima koje je natukla i od kojih jedva hoda i zbog kojih je i navukla si zdravstvene probleme. Ali ona ce sigurno poci s nama doktoru, nije npr.bezobrazna i teska zena kao Tancina baka. Samo se prepustila toj kuknjavi i samosazalijevanju i niti brine o sebi niti vidi ista pozitivno u cinjenici da je okruzena velikom prekrasnom obitelji, djeci i unucadima koji je vole i brinu za nju kao malo koja djeca za svoje roditelje. Ona se i dalje osjeca usamljena i napustena i samo kuka nad sobom. Ne pada mi na pamet paziti na njezinu ishranu - lijepo cemo zajedno saslusati kada je doktor naspota zbog kilograma i losih nalaza i onda ce dobiti do znanja - sredjuj kilograme i zdravlje jer se nikome ne mili voditi te po doktorima radi tvog nemara. Poznavajuci njezin nacin razmisljanja, vjerujem da ce to upaliti.
Meni samo jedno nije jasno - ona je bila uspjesna, obrazovana zena puna zivota koja je i vidjela svijeta, sa lijepim, ispunjenim zivotom, brojnom divnom djecom... U kojem trenutku se covjeku toliko promijeni sklop u glavi da imas dojam da stojis pred djetetom koje se samosazalijeva, a ne pred relativno mladom zenom koja bi tek mogla uzivati u zivotu? Da, zivot je tezak, tragedije te pogode, ali zar se moze stanje duha toliko promijeniti?
sad sam tek otkrila ovu temu i kad čitam ne vjerujem koliko sličnih situacija i koliko prepoznajem sebe u vašim postovima..dakle, nisam luda! ja ludim sa muževom obitelji već godinama, neprestano se miješaju u naš život...sveki je depresivna oduvijek i imam razumijevanja za to jer je bolesna i nemože si pomoći..ali svojim sažalijevanjem i neprestanim pesimističnim razmišljanjima ubija nas koji moramo to slušati svaki dan...zbog toga se moj muž vrlo zaštitnički ponaša prema njoj jer ona lako izmanipulira i njime i svekrom..za primjer, ja i muž se posvađamo, ona završi na hitnoj! vrlo je teško imati konstanto razumijevanje za to... a dugo je u mirovini i dosadno joj je te se još k tome stalno žali da se ja ne želim družiti dovoljno sa njom, da bi ona razgovarala i sl. a ja se nakon njenih monologa oporavljam cijeli dan.... stalno ispadam kao crna ovca u obitelji, ili ona koja se drži boljima od njih što uopće nije istina, ali rađe provedem dan sama nego slušajući crnilo i ogovaranja...al nema mi pomoći....jedino možda selidba (živimo skupa) ako uspijem
Može, kako ne? Svi smo mi jako različiti.
Ja ću pokleknuti, spotaknuti se, pasti, a li ću za čas ustati i nastaviti pa makar i puzeći. Uvijek ima nade i rješenje za sve negdje postoji. Samo ga treba pronaći.
Ali ima i potpuno suprotnih ljudi. Koji će uporno kukati i neće se potruditi da išta promijene. Zašto? Ne znam. Možda na taj način privlače i dobijaju pažnju pa makar i kao sažaljenje. Njima dobro. Meni je to prestrašno, ali kao što rekoh- različiti smo. Jako.
Edit- odgovarala sam mamici, a nisam kopirala njen post- sorry.
To su osobe koje su u životu naučile privlačiti pažnju jedino ulogom žrtve a istim se služe za manipulaciju. Znam sve o tome, živjela s takvima 20 godina. I ne mijenjaju se, zapravo postaju sve gore s godinama. Takva je i bila moja pokojna mama, bježala bi u depresiju i shizoidne ispade svaki put kad ne bi mogla podnjeti situaciju il joj se ne bi svidjelo kak stvari stoje, nije se znala izboriti za sebe ni za išta drugo. Svi su joj bili krivi. Ali sebe i svoje postupke nije nikada preispitivala ni pokušavala promijeniti. Žalosno, užasno i bolno za gledati i živjeti s takvima osobama.
Sada kako sam navela svoje zadnje nesretno iskustvo sa bratom, moram reći kako sam jako zabrinuta. iskreno, svi smo mi svakakvi, čudni i neobjašnjivi u nekim svojim reakcijama i ponašanjima, ali vidim u zadnjih godinu, dvije, da s mojim bratom nešto gadno ne štima. Mislim, uvijek je imao težak karakter i u životu sam ga doživljavala isto kao i svoje roditelje - ono; imam ih ali zapravo nikad ne računam na njih, ali računam na to da će oni mene tražit, mučit i cijedit doživotno.
Zato kad je recimo moja mama umrla, kolko got to užasno i nekom neshvatljivo zvučalo ali - bilo je to i veliko olakšanje, i nekakav mir, iako i bol zbog svega.
Pišem to zato jer mislim da moj brat ide maminim stopama. I što bih ja sad trebala činiti?!
Iskreno, jako mi je teško ovo samoj sebi priznati i reći - ja ga više ne podnosim. Ne mogu podnjeti biti s njim u istoj sobi, ne mogu više čuti ni jednu jedinu riječ o tome kak su svi glupi, jadni, zli i kak on zato ne može doći do posla, kak je naš stari debil, kak su njegovi svi frendovi jadnici i kak ih je sve otkantao iz života (a zapravo su oni svi otkantali njega- jer iskreno, ko bi ga takvog mogao dovijeka trpjeti? Ne mogu slušati više o tome kak su mu i država i političari krivi za sve i kak bi on to najpametniji i najgenijalniji čovjek na svijetu riješio začas, ne mogu slušati pljuvanja po njegovim bivšim šefovima i kolegama koji su mu isto svi krivi što je on ostao bez posla. Ne mogu više slušati izgovore zašto ne pokušava nešto promjeniti. Nađe ih on milijun. Ne čuje me, ne želi me čuti, zapravo upada me i prekida usred rečenice kad mu pokušavam pomoći idejom, prijedlogom - on opet udri pljuvat po svemu. Samo pljuvanje, pljuvanje, pljuvanje....Mislim da on nije više u stanju normalno razgovarati i biti s ljudima. Nije u stanju imati prijateljstva, nije u stanju komunicirati, slušati, pozitivno se prikazati na razgovorima za posao. Mislim da je postao duševno poremećen, ne znam kako bi to dijagnosticirala.
Prije pola godine je zabrijao da ima karcinom i da će umrijeti, ja hodala trudna i s mučninama s njim po bolnici da bi dr. nakon svih pretraga rekla da je sve ok i nek samo pije uvin čaj i dođe na kontrolu za 6 mj.
Također, veli da ak nađem bilo kakvu info o slobodnom radnom mjestu (ne radi već 2 godine, a on ima 36g.) nek mu javim. Pokušala ga ubaciti u jedan job kod frenda, ali i to je uspio zajebat jer nije vidio da ga je šef pozvao na razgovor putem mejla...veli da ak šef želi njega da će ga opet zvati i da se mi nismo dovoljno založili da on dobije taj posao...! i da je to ionak pušiona posao jer mora putovati a plaća je 2 500 kn (početna, na probnom roku). Eto, bolje mu je bit doma bez posla i prodavati sve kaj ima u stanu da bi si mogao kupit hranu. Nagomilat će se dugovi za režije... Pitam ga ja sva jadna i ljuta - pa od čega ti dalje misliš živjeti? Čuvat će od jedne frendice klince, veli on voli klicnce, klinci su mu guba i on zna s njima!!! Halo?!!! A zrelost, a odgovornost, a iskustvo, znanje, sposobnost?!!! Pa ja njemu više ne bi povjerila ni kornjaču u akvariju!!!
Pa jeste vidjeli kak je ovo s čuvanjem kod mene neki dan prošlo i kakvom je on zapravo stanju?!!!
Ajme mila majko, što ću ja s njim?!!! Pomoći si ne da, a odjebat...ja ne znam jel bi mogla živjeti s tim...
Tanči, svaka čast. Uvijek sam imala veliko divljenje za majke s više djece koje su sve hendlale same. Bit će toga dosta i kod nas, ali srećom, opet velim, imamo baku na koju se možemo često pouzdati.Citiraj:
Tanči prvotno napisa
ekoi, njemu treba pomoć. Profesionalna. Čitaj = psihijatar ili psihoterapeut. Obzirom na obiteljsku situaciju, očito ima posljedice. A ako odbije, onda ti više nemaš nikakvog razloga žderati se i podupirati ga i dalje. Uvjet za tvoju pomoć i potporu je liječenje. I znam - lako je reći... Za sada, ja se ne bih obazirala. Imat ćeš dvoje djece i svoje probleme, pa ako ti eventualno ostane vremena i volje da pomogneš drugima koji bi si trebali sami pomoći - može, ali nemoj si to uzimati kao obvezu. Sretno!Citiraj:
ekoi prvotno napisa
Hvala Peterlin, po ne znam koji puta! :)
Nema mi druge nego pustiti ga da se dalje snalazi sam kako zna i živi svoj život kako zna. Umjetnost će biti napraviti to bez osjećaja zabrinutosti, bespomoćnosti i grižnje savjesti jer kao možda bih ipak još mogla nešto više učiniti.
Rekla sam mu za psihološku stručnu pomoć, išao je par puta, ali naravno skužio je on da ga psihijatrica samo želi sj**** sa lijekovima i da nema ona pojma kak je njemu, boli nju briga, ne može mu niko pomoć... On ne želi nikakvu pomoć koja uključuje njegovu aktivnost, uvid u sebe i promjene. On bi da mu neko s neba dođe i ponudi genijalno dobar posao i da sve bude genijalno, onda bi on pokazao svima kak je on genijalan i imao super život. Imam filing ko da imam malog bracu na pragu puberteta.
Nema tu lijeka, ne mogu ništa, ali mi druženje s njim jednostavno jako smeta, kada ima takav stav, takvo razmišljanje i uvijek priča samo o tome, i samo o sebi. Nakon 10 minuta sva se unervozim, padnem u depru i jedva čekam da ode doma. Kako da se odmaknem? Mogu pokušati prestati ga spašavati i brinuti o njemu i njegovom životu, ali kako da mu kažem - gle ne želim da mi više dolaziš doma dok si takav, ne mogu to više trpjeti?
O ekoi :(
na zalost, da, moras se maknuti. Mozda ne treba biti grub i izravan, nego samo prorijediti kontakte, ne zvati i ne racunati. Jednostavno se fokusirati na sebe, djecu, muza. Brat je osoba za sebe - punoljetna i sam odlucuje.
I ja sam danas po koji put u bedu zbog svoje obitelji, točnije mame. Mada sam milion puta rekla da me to više neće dirati ali je to valjda jače od mene. Nije istina da se sva djeca vole jednako, ili se barem različito favoriziraju. Imam najstarijeg brata koji je oduvijek bio mamin ljubimac, naš je još 4 sestre. Ja sam najmlađa, najsavjesnija, najodgovornija, prije
roka završila faks, situirala se i uvijek pomagala svima. Moj brat je dobio skoro svo nasljedstvo i to mi nije ni krivo ali s obzirom da je bio cijeli život mažen i pažen nije završio
faks a nijedan posao nije dovoljno dobar za njega. roditeljima sam pomagala mada njima realno pomoć ne bi bila potebna ali s obzirom da daju sve njemu onda je uvijek malo.
Otkako imam svoju obitelj tu sam pomoć uskratila ali me uvijek izludi ta mamina priča kako je on jadnik neshvaćen i kako nikad nije imao podršku i što će on jadnik kad njih ne bude.
Da li je ona zaista toliko sebična, jer sam milion puta odgovorila da svako mora nositi posljedice svog odabira. I zaista nisam ljubomorna da mu oni pomognu sve, ali me boli
to što mi se pripisuje sebičnost koja ne postoji, Moj muž mi kaže da je to zato što sam ja odgovorna ne žalim se i da se oni uvijek jadaju djeci koja su dobra. Ali ja to nemogu više, a sdruge strane vidim da je i njih doveo do samog dna i boli me kad vidim kako oni žive ipak su mi roditelji.
Imam malo vremena i volje pa da napišem najnovije događaje.
Sveki je umrla prošli ponedjeljak nakon dva i pol tjedna kome kao posljedice izljeva krvi u mozak do čega je došlo nakon pada na ulici.
Naime, ona je svaki dan odlazila iz doma u nepoznatom pravcu i vraćala se.
Tog kobnog dana ju je hitna pokupila negdje, bez svijesti i otpeljala u Vinogradsku.
Tamo je ležala na intezivnoj neurokirurgiji i kako nije bilo moguće operirati taj izljev, oni su je samo promatrali i nakon desetak dana vratili u dom.
Bila je loše, nije se budila, otvarla oči, hranili su je na sondu...
Prošli ponedjeljak su nas zvali da donesemo odjeću za pokop.
Odmah sam krenula, ali je nisam zatekla živu.
Umrla je netom prije nego sam došla.
Vidjela sam ju. Njegovateljice su ju obukle pa sam ju opet vidjela i zatim su ju prebacili u mrtvačnicu.
Onda je došao suprug, također je vidio i nakon procedure u domu, otišli smo u pogrebno dogovoriti pokop.
Sve smo dogovorili i onda šok.
Zovu iz doma da mrtvozornik ne želi potpisati papire za pokop jer sumnja u nasilnu smrt i baka mora na Sudsku medicinu na Šalati na obdukciju.
Šta sad?
Sve smo dogovorili i sad ovo?
Kakva nasilna smrt, pobogu?
Pala je na ulici i očito udarila glavom o beton i zaradila izljev krvi u čeonom režnju mozga. To su na CT-u u bolnici ustanovili.
Osoblje u domu se brani da oni nisu dom zatvorenog tipa i da je baka mogla van bez problema.
Kako- pitam se? Kako, ako smo mi kad bi dolazili u posjete morali dati osobnu i reći kuda i kod koga idemo, a ona je mogla samo tako izaći da ju nitko, ama baš nitko nije pitao kuda ide. I to svaki dan. I to su znali u domu da odlazi. I čula sam da su ju već jednom neki ljudi doveli do doma jer joj je negdje na placu pozlilo (očito od visokog tlaka).
I unatoč svemu ona je odlazila bez nadzora i kontrole i nama to naravno nitko nije nikada spomenuo već smo saznali kad je bilo kasno.
Nevjerojatno, Tanci drzi se.
U utorak ujutro zovem Sudsku medicinu i dobivam informaciju da je obdukcija gotova i baka može biti sahranjena u četvrtak kako smo i dogovorili, ali mi moramo doći na Šalatu po neke dokumente bez kojih nema ukopa.
Na Šalati šou.
Prvo u knjizi piše da je baka umrla doma (a nije), zatim da je smrt nasilna (a nije) i uzimaju nam podatke kao da smo zadnji kriminalci jer "možda će policiji trebati"
Kaže mi muž da bu još ispalo da smo gradom hodali za njom i gurnuli je da padne na cesti.
Mislim stvarno???!!!?
I naposlijetku veli službenica: imate odjeću?
Mooolim? Pa ja sam jučer u dom donijela novu odjeću u koju su je i obukli.
Je pa nismo mi mogli raditi obdukciju na obućenom tijelu, morali smo je svući- kaže mi službenica.
U redu, ali sad je natrag obucite u to- kažem joj
Aha, mislite opet u to? Pa da, u to.
Ok 250 kn i vadi nekakav blok.
Kaj? Ne dam. Baka je bila jučer obućena i spremna za pokop. Vi ste odlučili raditi obdukciju pa molim lijepo, sad ju vratite u prvobitno stanje.
Tu smo se malo natezale jer kao u domu nisu smjeli dirati tijelo prije dolaska mrtvozornika koji je došao tek navečer, a ja čisto sumnjam da u domu ne znaju proceduru i da bi dirali tijelo da ne smiju.
Zainatila sam se jer niti sam mrtvozornik, niti djelatnik doma, a nisam ni ovca i neću platiti nešto što je već bilo rješeno.
I onda je nazvala nekog i rekla mu da ipak obuće baku, a mi smo si poslije mislili ko zna na što sad jadna liči i ona i ta odjeća na njoj, ali nismo imali snage istraživati više.
Sad je ionako svejedno, umrla je.
U četvrtak smo ju ispratili.
Na pokopu je bilo 20 ljudi, zajedno s nama.
Kad odbijem muževe i moje kolege, i članove najuže obitelji ne ostne nitko.
Niti jedan susjed, prijatelj, nitko nije došao.
Mi smo se potrudili sve obavijestiti, ali nije došao nitko.
Žalosno, ali sve je otjerala od sebe.
Ajme Tanči, ovo je stvarno nevjerojatno...
Drži se:love2:
A mene je, iskreno rečeno, od Tančinih ispovijesti počela hvatat nelagoda.
Radi se o pravim dramama, optužbi za zanemarivanje djeteta, insinuacijama o nasilnoj smrti...A ja niti poznam Tanči, niti svekrvu, niti dijete, niti susjede.