IZLAZNA STRATEGIJA-STRATEGIJA PREŽIVLJAVANJA

Citiraj:

---

mara33 prvotno napisa

Sigurna sam da ovdje ne piše nitko tko se pomirio sa činjenicom da više neće biti roditelj.

---

Ja pišem. Jesam čudna zbog toga? :mrgreen:

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

... velika sućut i ljubav za sve svoje fellow-supatnice i supatnike, znane i neznane, jer to pitanje bi bilo za njih dodatno opterećenje, ne ugodna distrakcija. A puka sreća nas dijeli, meni je doslovno ispalo ovako, nekome neće ispast tako.
Jednostavno, neplodnost nije dio (ako je iole trajala) koji ćeš sa sebe sknuti i prebrisat
Dok god misliš da imaš nešto dati toj grupi kojoj pripadaš, tu si. Jer tu pripadaš - nije se sad činjenica neplodnosti prebrisala slučajnošću da ti je IVF uspio. Pogotovo ako je dugo trajalo, i ako se iza toga nisu, kao što se to zna, redale prirodne trudnoće, pa si možda skloniji misliti da je neplodnost jedna tvoja bolna faza, a ne tvoje trajno obilježje.

---

Ina - koje divne riječi. Osjećam ih svaki dan, pogotovo kad vidim poznanike koji su u braku već x godina, nemaju djece, kad ih sretnem u šetnji s mojoj djecom tužno spuste pogled kao što sam i ja spuštala dugo dok sam bila u njihovim cipelama. Ne pitam, ne pričam, pozdravim i znam da im je tako najbezbolnije. Bar je meni bilo.
I čitam ovaj topic, jer se često nađem u maštanju neke buduće trudnoće, možda s jednom bebom u buši, možda uz uspješno dojenje i više iskustva. Pa samu sebe utišam, jer znam da nemam snage za novi postupak, znam da nemam onu snagu i hrabrost koju sam imala prije svoje djece. I znam da će mi neplodnost uvijek ostati u svakoj molekuli tijela, to ni meni nije faza - to je moje trajno obilježje.
I boli me što znam da više neće rasti život u meni, bar ne jednostavno, ne bez suza. Pa kažem da je to - to.

Drago mi je da ima i onih koji pišu ovdje a ipak su svjesni činjenice da neće biti biološki roditelji.Puno puta sam postavila pitanje sebi- ali zašto mi je toliko važno biti roditelj.Mislim da je odgovor taj da dio ili cijelu sebe želim dati drugome a ipak to je najlakše ako imaš dijete jer dijete je osoba koja vrlo lako upija i uči sve od tebe. Sve mi na ovome forumu imamo isti problem koji nas na neki način veže ali su nam karakteri različiti.
Ina33 obzirom na broj postova koji je poslala na ovomo forumu ispunja roditeljsku ulogu ali to čini u virtualnom svijetu.Tako da smo na kraju kada se sve zbroji ipak svi isti a to je da svi želimo dati drugome sebe i na taj način ispuniti svoju roditeljsku ulogu.

iza mene je još jedan neuspjeli pokušaj, 6 godina borbe i ništa, već smo bili i odustali i onda opet ajmo još jednom, još jednom ćemo i probati, više mi nije bitno biti biološki roditelj, mi smo prije jedno 2,5 godine predali i za posvojenje, ne mora biti beba, ne nadam se tome, neko dijete predškolske dobi i ništa, kao da nam jednostavno nije suđeno, čak smo bili rekli ako nas pozovu za posvojenje, nećemo više ni ići na oplodnju, svako se bori na svoj način i na žalost ima nas puno

Citiraj:

---

TeddyBearz prvotno napisa

Ja pišem. Jesam čudna zbog toga? :mrgreen:

---

:kiss: :rock:

ina33, majalina :love2:

Uf , ja sam se osjećala kao ispljuvak nakon odbijanja s obzirom da sam navršila 42., bila sam užasno ljuta, razočarana ,povrijeđena, jadna, jednom riječju propao mi cijeli svijet.A zbog čega , hm vrlo jednostavno.Ganjala sam karijeru koja je na kraju krajeva propala, hvala Bogu:lol: jer inače ni sa 41 ne bih krenula u te vode.Zašto???Zato jer sam se osjećala mlado , zdravo, poletno i znala sam do tada da nije u ''meni problem'', osim naravno u mojoj glavi jer i nisam bila spremna jer sam dodatno na sve to prije 17 godina izgubila bebu sa navršenih dva mjeseca . Kad sam došla na prvu konzultaciju bio je prvi šok, nisam mogla vjerovati da su me već tada prekrižili i tako par prirodnjaka i jedan stimulirani nije donio nikakave rezultate a ja sam mislila kak to ide ono legneš si na stol dr. ti uštrca spermije i problem riješen:lol:O da znam da neke od vas sada svašta misle o meni, no ubrzo sam polovila konce stvarnosti ni u godinu dana, te shvatila da je moja bajka zaista bajka.Zapravo bajka neznanja.
Na sve to sam i vrlo emotivna osoba pa me i samo ponašanje medicinskog osoblja dovelo u sadašnje stanje u kojem se nalazim a to je da sam osjetila da lebdim od olakšanja da ne moram više gledat bijele kute.
Sada me čekaju još jedne konzultacije i lagano mi se bljucka od same pomisli da moram ići.
Ne znam kako bih to objasnila, nije da ne želim još jednom pokušati ali voljela bih da ne moram , ne znam da li me razumijete?
Zapravo voljela bih da znam da me na tim konzultacijama čeka normalna osoba, dobar dijagnostičar a ne sve ovo kaj sam do sada proživjela.
Ne bih sve ovo skupa nazvala odustajanjem jer opet ne odustajem, nego sagledavajući stvari koje su se dogodile u tako kratkom vremenu prije bih to nazvala puna kapa svega.
Naravno nisam odustala od toga da jednog dana postanem majkom, dapaće to bi me pomladilo barem još 10-ak godina, a gdje bi mi onda bio kraj:lol:
Ne znam, možda se neka od vas nađe u mojim razmišljanjima.
Zapravo ja nikada ne odustajem nego se volim maknuti od onoga kaj mi stvara dodatni pritisak (sve gledano kroz novac), do sada sam živjela bez djece ali vjerujte mi oko sebe nalazim toliku dijecu koju mogu voljeti čak i onu odraslu, a i sebe volim jer sam i ja dijete i nikada to neću prestati biti.
Volim vas sve skupa jer smo snažne:trep:

masal :yes: :kiss:

Masal, jako mi je žao zbog gubitka bebice. Super si opisala svoje osjećaje, sjećam se točno sebe i osjećaja "I konje ubijaju zar ne" i osjećaja užasnog opterećenja da mi ljudi u bijelom kroje život (a nije bilo vezano ni sa kakvom parom, više s tadašnjem "mantrom VV-a" "svi ćete vi uspjeti, nije bitno kada" (a meni je bilo bitno i činilo mi se da ću najproduktivnije godine života ostavit tamo u tom hodniku, a svaki dan mi se činio kao Dan svizsca - ono.... zarobljena u vremenu, uvijek isto, beskrajne folikulometrije, beskrajne žene, beskrajni postupci). I isto sam... na kraju dana, razvila neku ljubav prema sebi... Moje osobno rješenje bilo je maknut se sVV-a jer me taj hodnik totalno komirao, u mom slučaju je to značilo plaćanje i to da mogu prilagoditi postupak svom životu, a ne stalno držat život "na laganoj vatrici" ovisno o tome hoće li dr. reći "dođite mi idući mjeseci, ili dođite mi za 2". Dugo mi je uopće trebalo, sigurno i preko 5 godina, da se mogu provozat Petrovom i približit VV-u čisto slučajno, a bez automatskog grča u želucu, osjećaj mi je bio bijega iz zatvora... ko što mi je dolazak na drugu kliniku bio osjećaj dolaska doma. Ti moraš naći svoj put, ma gdje te god odveo, a nekako mi se iz tvog posta čini da nije nužno vezan za MPO. Sretno!

Cure, slučajno sam našla knjigu koja bi mogla biti korisna http://freepsychotherapybooks.org/pr...ver-a-lifetime
Free download.
Nisam čitala, ne znam detalje...

Mislim da nisam dosada pisala ovdje no eto i ja polako razrađujem našu strategiju izlaska.

Nakon zadnjeg postupka razumijem što znači kada ti više ništa nije važno, kada ne gledaš na druge, razumijem da nekada nađemo izlaz ili u ludilu ili u smrti.
Prvo sam plakala, tihim dugim suzama. Kada sam se smirila psihički, slomilo me tijelo. Prvo sam imala napad panike a nakon toga skoro da nema kosti na tijelu koje me ne bole. No dobro da je tako, malo sam imala vremena ušutiti. Nisu me više sumanuto salijetale misli "o zašto, zašto..." već kako udahnuti, kako se pomaknuti, kako spavati. Vratila sam se osnovama i osjećam se kao pacijent koji nakon moždanog uči sve iznova.

S mužem sam dogovorila da ćemo ozbiljno porazgovarati o granicama do kojih idemo, otići ćemo na neki izlet daleko od grada i odlučiti. A onda ću izbrisati potpis, jer ne želim gledati više sve te postupke, brojati ih koliko ih je, i od kada, gdje i kako! A za početak pročitati ovu temu i virtualno zagrliti sve kojima je ovo tema od osobnog interesa.

Citiraj:

---

TeddyBearz prvotno napisa

Ja pišem. Jesam čudna zbog toga? :mrgreen:

---

Teddy, nisi čudna, ali ja valjda jesam. Nisam odustala, a za postupak nemam snage. Godine ne smijem više spomenuti :D...i još tu i tamo nešto napišem na forumu što baš nikome nije od koristi.

Draga linalena, sad vidim u tvom potpisu da je postupak iza tebe. Tako dobri zameci i ništa :(. Jako mi je žao. Želim ti brzi oporavak, pazi na sebe... I nadam se da ćete tm i ti uspjeti nešto dogovoriti jer poslije bude lakše.

Linalena, zagrljaj!

linalena, tiki_a :love2:

evo mene opet.... sad stvarno mogu stalno biti ovdje... a ne mogu reći da se nisam nadala, koliko me bilo strah neuspjeha, toliko sam negdje u dnu srca molila i Boga i doktora da uspijemo....ali propao je i zadnji pokušaj na VV.... sad me jedino može spasiti to što nemamo nikakvu dijagnozu pa da se čudo dogodi i pogodi nas prirodna trudnoća :lol:

Citiraj:

---

Sandra1971 prvotno napisa

evo mene opet.... sad stvarno mogu stalno biti ovdje... a ne mogu reći da se nisam nadala, koliko me bilo strah neuspjeha, toliko sam negdje u dnu srca molila i Boga i doktora da uspijemo....ali propao je i zadnji pokušaj na VV.... sad me jedino može spasiti to što nemamo nikakvu dijagnozu pa da se čudo dogodi i pogodi nas prirodna trudnoća :lol:

---

Draga Sandra želim ti to od srca:heart:

Čvrsto odlučim da neću pokušati opet i još čvršće uvidim da nema šanse da je jače od mene.Iako imamo L sad me opet toliko da pokušam ali moram sve pretrage ponovo jer su prosle stare

Laky....pa nema te 10000 g!! Ajde daj, moraš ti malo ostaviti svoju pistolu i L podariti još bracu ili seku :)

Citiraj:

---

zelimo_bebu prvotno napisa

Laky....pa nema te 10000 g!! Ajde daj, moraš ti malo ostaviti svoju pistolu i L podariti još bracu ili seku :)

---

puno se tog izdogađalo lošeg tako da skupljam snagu

Citiraj:

---

The Margot prvotno napisa

Čitam sve ovo i apsolutno sve razumijem. Sada smo opet u postupku koji sam jako dugo odgađala jer se više nisam osjećala za to. Sve me to iritira, da sam mjesec dana out za sve mimo toga; za fizičke aktivnosti, da ne mogu nigdje otići jer su mi svaki drugi dan folikulometrije u 100 km udaljenom gradu, da loše reagiram na terapiju (ne u smislu folikula i oocita, već to što ne spavam kad sam pod lijekovima, što me užasno boli glava TJEDNIMA, što mi je mučno, što me boli trbuh, što sam sva napuhnuta i mrzovoljna). A da ne pričam o tome da nisam mijenjala posao 7 (SEDAM) godina jer sam čekala da se desi beba, da pregrmim još samo ovaj ili onaj postupak da odem na bolovanje jer sada kad imam stalan posao, to je to, ne? Mora se desiti...Sada sve više mislim da je bila greška što sam uopće išla i u ovaj postupak i od srca se nadam da će biti posljednji. Bez ikakve goričine, bad feelings ili patetike.
Dosta mi je. I to ne kažem zato da mi netko razuvjerava "ma joj, sad kad se najmanje nadaš, vidjet ćeš..." Boli me briga za takve komentare i ne želim ih slušati jer su mi smiješni i nepotrebni.
Najžešći komentar koji sam dobila od jedne prijateljice je (kada me pitala kakvi su nam planovi za dalje i koja je i sama sve to isto prošla): "Ja bih se ubila da nemam djece." E pa stara moja, hvala!

Kada sam joj rekla da imamo određeni broj pokušaja koji ćemo proći i da ne namjeravamo posvajati, bila je jako neugodno iznenađena. Kvarim joj prosjek, njen savršen život iz kataloga gdje svaki par imam barem dvoje. Osuđuje me i - osjećam u zadnje vrijeme - izbjegava.
Žena je ženi - vučica.
MAlo sam zabrijala, ali eto, neka smo mi zdrave i živjele mi sve vi!

---

Potpisujem i samo bi nadoldala da mi je drago da postoje isti ljudi s istim osječajem za život,iako ja sa godinama mogu još barem 9 godina ne želim svoj život provest na ginekološkom stolu...jer postoji i drugi svijet tamo vani!

Citiraj:

---

TeddyBearz prvotno napisa

Mi imamo dvosoban stan i godinama smo koristili samo jednu sobu. Ta je bila i dnevna i spavaća, a druga je stajala prazna jer će ona, kao, jednom biti dječja soba, pa nema ni smisla da se prebacimo tamo, jer ćemo opet sve morati mijenjati poslije.

Prije mjesec dana smo je napokon pretvorili u spavaću i sad imamo osjećaj da nam je stan oooooooogroman. A nije uopće. :mrgreen:

Auto kupljen pred skoro 8 godina stvarno je ogroman - monovolumen za sedmero ljudi :facepalm: - jer imat ćemo dijete, treba nam veliki auto (a sigurno uopće ne treba). Skroz blesava investicija, koja još i poprilično košta kad se pokvari. :drama: Gluplje od toga su bile samo hrpe dječjih stvari koje sam pokupovala, a nikad nam nisu zatrebale. :psiholog:


I ništa, život ide dalje, samo nas dvoje (plus psi) u dvosobnom stanu i sa puno prevelikim autom. Pretpostavljam da smo mogli i gore proći. :-)

---

Tedi - ako sad nisam pala sa stolice na pod, nikad neću.
Nisam imala poima, kupovala sam stvarčice od tebe, nikad, ali nikad ne bih pomislila.
Grlim te jako draga, ni ne znaš kako si mi se sada urezala u dušu

Citiraj:

---

Sumskovoce prvotno napisa

Tedi - ako sad nisam pala sa stolice na pod, nikad neću.
Nisam imala poima, kupovala sam stvarčice od tebe, nikad, ali nikad ne bih pomislila.
Grlim te jako draga, ni ne znaš kako si mi se sada urezala u dušu

---

Ajme, baš si me sad raznježila. :heart: Meni je drago da su moje s ljubavlju kupovane stvarčice ipak našle svoje male vlasnike umjesto da sjede u mom ormaru. :love:

I mi čitamo tvoje slikovnice.
S ljubavlju.

I mi. :heart:

..a kod mene tvoje pelene još čekaju neku malu guzu
(i ja sam se malo preuranila :))

Thanks cure. :heart:

Majuška, držim fige da pelenice uskoro budu u upotrebi. :love:

Eto, sad kad bih mogla biti samo na ovoj temi... trebalo mi je vremena da ju uopće otvorim.... koliko god sam se pripremala na činjenicu da neće uspjeti i da postoji mogućnost da nikada nećemo biti roditelji i svaki dan se mirila s tim, hrabrila samu sebe, bila hladna i realna i "u glavi" već napustila MPO.... ne mogu se pomiriti s tim :cry:

jesi li razmisljala o tome da si mozda bila prehladne glave? za tako nesto potrebno je vremena da emocije odrade svoje, dopusti im. isplaci se, vristi, nalazi s onima koji razumiju (ima nas), razbij neki tanjur o zid...

:-( :cry: :neznam:

Sandra1971
što god da odlučila
podršku imaš
:love2:

Sandra možda jednostavno još nisi spremna za odustajanje, mislim da je lako govoriti dok još imaš opcija i ja sam puno puta tako govorila a da mi se stvarno desilo da jednostavno iz nekog razloga nemogu više pokušavati prije 2 god ne znam dal bih bila spremna na to.
Jeli postoji neka mogućnost da još probaš privatno možda?

Mislim da ne postoji više nikakva opcija...

Uvijek postoje druge opcije samo nisu svima prihvatljive iz nekog razloga.

Draga Sandra1971,

razumijem tvoju bol, i sama sam svjesna da druge opcije do izlaza nema, ali ne mogu se pomiriti s tim.

Znam da postoje opcije posvajanja i donacije, ali šta ako jedno od partnera ne prihvata te opcije?

sos15 donacija mi ne treba.... imam još svoje JS :lol: ali imam i 42 godine pa više ne mogu ići, osim privatno, a za to se nema "vremena" :roll:
posvajanje nam niti jednom nikada nije bila opcija i nismo za to...tako da je vrijeme oprostiti se sa svime, ali nekak to baš i ne prihvaćam....

E to je još gore nego u mom slučaju. Zbog glupih zakona ti više nemaš mogućnost da pokušaš, a mi nemamo s čim pokušati. Kad sam napisala za donaciju to se odnosilo na moj slučaj. To nam je jedina alternativa,pored posvajanja. Ali ...

Ne znam da li ćemo se ikad pomiriti s tim da nećemo biti roditelji :cry::cry:

Kako živjeti s tom boli?

ne znam... ja se ne znam i ne mogu s tim pomiriti - a moram....
da li vama zdravstveno ne pokriva ništa od toga da pokušaš s donacijom u Pragu?

Naše osiguranje pokriva samo dva postupka i to u samo jednoj klinici koja se ne navi muškim sterilitetom. Ako imaš baš jaku vezu refundiraće ti dva postupka u drugoj klinici ako se ne može postupak raditi ovdje, ali u iznosu koji ne bi pokrio ni pola troškova postupka s donacijom. O putnim troškovima i smještaju da ne pričam, to je naučna fantastika.

Imamo mi vremena što se tiče godina, mogli bi skupiti pare za postupak, ali problem je što se mm s donacijom ne miri. Pričali smo o tome ranije,ali on to ne prihvata, bar ne za sada. Da li će se to nekada promijeniti, ko zna...

i ja ga u potpunosti razumijem :-( kako god to zvučalo... mi smo se dogovorili - ili ćemo imati skroz svoje ili nećemo, donacija i posvajanje ne dolazi u obzir....

kad vidim kakav je kod tebe zakon, onda nemam pravo kukati kak je kod nas ograničen za 42+ mislim, to me ljuti, ali vidim da je vama daleko gore...