I zaboravila sam reći da sam bebine pokrete savršeno osjetila sve do zadnje večeri. Tokom noći se beba umirila, zvala sam sestru, čule smo otkucaje srca i uvjerila me da beba spava.
I zaboravila sam reći da sam bebine pokrete savršeno osjetila sve do zadnje večeri. Tokom noći se beba umirila, zvala sam sestru, čule smo otkucaje srca i uvjerila me da beba spava.
2007 se nije puno toga znalo o heparinu, ja sam sama istraćivala po NSB-u o tome i naravno nisma mogla dobiti nikakvu uputnicu za ništaCitiraj:
nina70 prvotno napisa
Dr mi je rekla da po zakonu ja trebam izgubiti 3 trudnoće da bih imala pravo na preglede....
kad je ona mene povukla za jezik (ja sam inača tada bila odvjetnica)... svašta sam joj izgovorila i naravno zaprijetila i zlupotrijebila svoju struku, nazvala par na položaju u tadašnje vrijeme mojih studentskih kolega i zaprijetila.. ovo će sutra u dnevniku Nove TV ili 24 sata biti nečija sramota.. birajte moja ili vaša a obećajem da ću vam licencu uzeti - ja nisam imala ništa za izgubiti :(
šutke mi je samo rekla - koje pretrage želite? cca 45 pretraga sam joj dala na a4 i dala mi je 3 uputnice.. i tako je sve
krenulo...
PAI Homozigot
MTHFR heterozigot
ACE I/D
tada sam došla dr. Duiću u Zajčevu kojem nebih dala mačku da porodi a kamo li čovjeka i rekla a što je sa vašim odite na bebicu odmah? bilo mu je neugodno.
Malo po malo saznala sam da se time ntko ne bavi osim prof Đelmiša u petrovoj (2007), došla njemu sa svim nalaima a on kao dr. House.. izdvojio 2 i rekao... kakva bebica? tko vam je to rekao.. isto bi vam se dogodilo :(
i od + na testu ja na najvećoj dozi niskomolekularnog heparina sa Larom, i pod strogim nadzorom...
kakav termin.... mene porodili carskim u 38 tjednu (+ dobila sam 3 dexa u 30, 32 i 34 tjednu za razvoj pluća)
i cijelo babinje na niskomolekularnom heparinu svih 40 dana
u ovoj trudnoči ista priča... sad sam u 30 tjednu i rečeno mi je nećemo čekati dulje od 37 +5... i opet naravno carski...
ja ne mogu iznjeti trudnoće bez heparina,ja sa začećem nemam problema i ne smijem roditi vaginalno zbog naglih parametara u mojoj krvi koji se mijenjaju (ja sam dobila sepsu sa provom bebicom)
nekom naglo krene.. a nekom kao meni postepeno..Citiraj:
nina70 prvotno napisa
stim da sam ja zatrudnila u USA i po mišljenju hematologa aktivirala vožnjom prekooceanskim letom trombozu u sebi... (zato se trudnicama sa problemima u zgrušavanju ne preporuča uopće let avionom)
Kada čitam na MPO leta od splita do zagreba na transfere ili Praga ili gdje već idu... šutim ne komentiram ništa ali znam što je meni let avionom napravio u 8 tjednu... aktivirao je 'bug' koji je možda mogao proći super :(
Mačkulina, strašno što si sve morala prolaziti da bi došla do prave dijagnoze. Upravo sam to i ja pomislila da jednostavno nisam za vaginalno rađanje. Zato me i strah nove trudnoće jer ne znam koliko ću moći utjecati na način rađanja. Sada čekam nalaze krvi pa ću možda biti pametnija. Hvala što si podjelila svoje iskustvo :kiss:
Citiraj:
nina70 prvotno napisa
gle sa 41 godinu i pretpostavimo 42 na dan poroda... ja ne znam kakav bi to doktor trebao biti da forsira vaginalni porod.
Pa dogovoriš carski.
Upravo to me najviše i boli i ne mogu se pomiriti s gubitkom jer da mi nije isforsiran porod beba ne bi ostala bez zraka. Ako opet zatrudnim nema tog doktora koji će me natjerati na prirodni porod bez obzira na heparinsku terapiju.Citiraj:
mačkulina prvotno napisa
Evo drage moje, u skladu sa naslovom teme da napisem koju recenicu...nakon tri mjeseca ( koja mi se cine kao tri dana) meni je tesko i pomisliti na to ponovno biti trudna. Nisam ni fizicki ni psihicki spremna :( Iako ima puno razloga da se odlucim za trudnocu, ima ih tonu i za protiv...Nemojte me pogresno shvatiti, sto na to gledam kao za/protiv, ali poslije ovog sto je bilo, nizasto mi se vise nije lako odluciti ...Kako se vi borite protiv toga?Sto vas tjera ponovno se odluciti za trudnocu? Ili sto vam stvara problem?
Patik tri mjeseca su jaaaako malo. Poslje traume zeni treba vremena. Ma ne samo zeni, sigurno treba vremena i tvom dragom da dodje na sebe. Meni osobno trebalo je preko godinu dana. I tu fazu koju ti sad imas imala sam i ja, kao ja bih opet na bebu da budem trudna ali jako me strah i zapravo ma bas i ne bih.Ja bi u stvari da sam trudna i da ono sta se desilo nije stvarnost.
Nekako otprilike tako.
Moj savjet ti je: ako ti se place,samo placi,ako ti se prica o bebi koju si izgubila, samo pricaj,ako ti se masta,samo mastaj. Obavi preglede, pretrage,setanja, kave, muza, svekvu, poslove, ruckove, vecere, kina,ako ides u crkvu nedjeljne mise itd.
Ne stavljaj pred sebe rokove. Ti ipak prije nove trudnoce moras obaviti sve ono gore navedeno i jos puuuuuuno toga radi sebe, svog muza i sa svojim muzem jer i on je u svemu ovome.
Ta fiksacija na novu rudnocu ce se s vremenom ublaziti. Provjereno. S moje strane dva puta. A onda je kasnije puno lakse kad se skine teret protoka vrena. Kad se prestanes pitat dal sad? sad? mozda sad?
Citiraj:
Patik_moj <3 prvotno napisa
nakon prve... odlučiti se za drugu.... nisam mogla...
nisam o tome razmišljala...
nama se je druga samo dogodila... i popišala sam plus..
Iskreno... koliko god taj tren mi je to bilo super... tako kako je odmicala... sve više i više me je bilo strah...
tada su počele paranoje i strahovi...
Psiholog je rekao.. sasvim logično i jednostavno.. ja nissam odtugovala tugu i bol... u par mjeseci od gubitka (niti 5 mjeseci) ja sam spontano odmah zatrudnila...
i dogodilo mi se je ono što je loše... SVE ŠTO SVJESNO POTISKUJEŠ, PODSVJEST TI OKRUTNO VRATI
I vratila je.. na sred trudnoće sam postala tako anksiozna, preplašene i paranoična da sam išla na UZV svaki tjedan, nabavila baby watcher... po 20 puta na dan slušala otkucaje... ma sve je to graničilo sa dijagnozom u psihijatriji....
Užas... kada sam ju rodila u 38 tjednu... znam da sam pitala doktore.. jel normalna.. jel zdrava.... svi me pitali što mi je? ja sam samo govorila.. meni je umrlo dijete.. vi ne znate kako sam ja živjela u ovoj trudnoći :( :( i ridala i plakala i vrištala u šok sobi...
tada se sjećam žene sa zelenom maskom koja mi je milovala obraz i brisala suze i rekla... mama, napokon možete odahnuti.. vaši demoni su nestali.. rodili ste žensko dijete zdravo i živo apgara 10/10...
A tada... tada je iz mene prolomio urlik... ali sreće olakšanja... plakala sam još više i vrištala, uhvatila sam ju za ruku i ljubila.... imala sam osjećaj da sam lagana kao pero.... čudan neki osjećaj me obuzeo...
Draga Optimisticna, ovdje uveliko imas pravo i svjesna sam jako sto vec nakon tri mjeseca od sebe trazim. Ja sam sigurna da ce jos dosta mjeseci proci dok ne zatrudnim, nesto mi iznutra govori da ce biti tako,vjerojatno strah, samo bih ja jako voljela da mogu reci, e sada do kraja godine cemo cekati i cuvati se, pa onda...a ne ovako, sad bih pa ne bih i tako :D ako me kuzis, a sigurna sam da jesi! Mislim da bi bilo lakse kad bih sama svoje misli sredila i cinila onako kako mi savjest govori da je najbolje, a to je cekati jos...A ono sto mi otezava to cekanje (mozda ce vam zvucati glupo, al Boze, sta cu, moram napisati) su neke osobe do kojih mi je jako stalo i koji nisu vise u najboljim godinama i najboljeg zdravlja, a jako bih voljela da mogu upoznati nasu djecu...ili barem jedno...Citiraj:
Patik tri mjeseca su jaaaako malo. Poslje traume zeni treba vremena.
Draga mackulina, sigurna sam da bi me i samu cekao takav scenarij ako bih uskoro zatrudnila...iako sam se ja pokusavala na sve nacine konfrontirati sa svojom sudbinom i Patrickovom smrcu i recimo na "pravilan" nacin (uz pomoc odlicnog psihoterapeuta) se nosila sa svime, mislim da bih svejedno strahovi bili preveliki...Uveliko bi otezalo i to sto ja ponovno zelim roditi prirodno...i znam da cu do samoga kraja strepiti dok ne dobijem svoje dijete u ruke, i da cu na svaku i najmanju nepravilnost ctg-a se slamati...Eto, vidjet cemo kako ce sve na kraju ispasti...Ali hvala ti sto si podijelila svoju pricu sa mnom.SIgurna sam da ce i drugim mamama biti od velike pomoci, koje su mozda uvjerene da ih samo nova trudnoca moze izbaviti iz tuge, a na kraju ih doceka pakao dug 9 mjeseci...
U nasem braku se u posljednje vrijeme prica dosta o posvajanju jedne male bebice. Ne zelimo, niposto, da ta bebica bude zamjena nasem Patricku, ali jednostavno mislim da bih bila jako sretna ako bismo kao obitelj mogli usreciti i jednu bebicu koja nema mogucnosti zivjeti u toplom domu punom ljubavi. Vidjet cemo dokle cemo dogurati. Obzirom da se jako dugo ceka i sam proces jako dugo traje, probat cemo sto ranije krenuti sa tim... Saljem vam puno pusa i cuvajte mi se, mamice moje!
optimisticna tu si ti :)
sta bi onda rekli za mene , ja poslije mj. dana jako jako zelim trudnocu, da smijem odmah bi pokusali ali moram cekat bar 5mj
to mi jako tesko pada, tih 5mj .. jel mislite da je to normalno ?
Crvenkapica...:)
Mislim i to je normalno. Nismo sve iste. Bitno je u novu bitku uci ciste glave. Ali poslusaj doktore.:love2:
Draga crvenkapice, neces vjerovati, ali ja sam vec u bolnici bila nosena idejom da sto prije zatrudnim. Valjda mi je Bog tako dao, da izguram one najteze trenutke, kroz koje majka moze proci. Sjecam se da sam pitala i ja isto jednu doktoricu, da li je to normalno. Ona je rekla, u ovakvim situacijama ne postoji nista normalno ili nenormalno, dobro ili lose, postoji samo ono sto vama pase. Pa i ako su to snovi o novoj trudnoci koji ce te izvuci iz ove krize, onda samo sanjaj. Vremenom ces shvatiti sto ti je i kako ciniti. I stvarno je bilo tako...Ali evo sada ne zelim novu trudnocu ili barem moj razum, srce bi odmah, ali samo Patricka, a to nije dobra podloga za novu trudnocu. I sam ginic mi je rekao, da sto se tice tijela je ono sasvim spremno, samo se on brine zbog psihe. :(
Da mi bude lakse, dala sam si zadatak, da skinem kile koje sam imala pred trudnocu, to je jos nekih 4...za sada pali, kad pomislim na novu trudnocu, mislim pa neces biti lijepa mama ako udjes u trudnocu sa viskom :D Koji sam ja monstrum jel da? Heheh, al eto imam svoje male trikove, koji me izvlace naprijed.Ljubim vas puno!
Lijep pozdrav drage moje!
Evo ja Vas pratim već dugo vremena, ali danas odlučih da se i ja javim na ovu temu.
Ja sam rodila blizance u 27 tt. Trudnoća je bila kao iz knjige.Ali jedne subote u 2 ujutro pukao mi vodenjak, i Nedjelju u 22 h sam rodila dva prekrasna dječaka.
Dominik je živo 3 dana, Domagoj 8 dana.Sve šta sam proživjela tih dana, nemoram Vam govorit.Žalosno, ali znate o čemu pričam.
Rodila sam 14.10, a već oko Božiča te iste godine bila sam "ponovno" trudna.Od 9 mjeseci trudnoće 7 mj. sam bila ležala u bolnici. Straha, žalosti, ma svega je bilo.
Ali hvala Bogu rodila sam zdravu djevojčicu.
Ja sam Vam htjela reći: Ja otkad sam rodila blizance, i desilo se šta se desilo, jedina misao mi je bila ponovno trudnoća. To je jedino bilo šta me je držalo na životu.
Danas nakon 10 god. imam djevojčicu od 9 g i dječaka od 3 god.
Nema dana da se ja ne sjetim i svojih dječaka, ali je malo lakše jer imam ovih dvoje koji traže jako puno pažnje, ljubavi...
Evo sam napisala baš zbog Patik_moj da ne misliš da to nije normalno razmišljanje.
Pozz.
crvenkapice normalno je da se tako osjećaš. Još je sve friško, prolazit ćeš kroz faze kad ćeš istog trenutka htjeti ostati trudna, i faze kad misliš da to ne želiš opet prolaziti. Zato je potrebno vrijeme da se psihički uspijemo koliko toliko oporaviti. Meni je isto tako želja još jedna bebica, ali to vrijeme koje mi treba za fizički i psihički oporavak uzela sam si da saznam uzrok mojim nesrecama. Bitno je da nađeš nešto što će te tjerati dalje ovih par mjeseci. Meni uvelike pomaže moj psiholog, i mislim da svakom od nas u tim trenucima ne može škoditi. Nemoj se pre brzo zaletit u novu trudnoću ako psihički još nisi spremna. Doci će vrijeme i za to.
Bigbigmam, jako, jaaaakooo hrabro od tebe! Skidam kapu do poda...mogu zamisliti kako ti je tesko bilo...27.tjedan?Pa to je skoro pa kraj trudnoce za bliznice?Zar im nije bilo spasa?Ja sam cula da su i ranije rodjeni, pa prezivjeli!Sudbino, sudbino :(...Moram te pitati nesto...Kako si se osjecala kad si cula da ce biti curica?Jel ti bilo olaksanje ili jos samo teze? Ja sam na pocetku cesto sanjala da zelim ponovno decka, ali vremenom nekako mislim, da bi uz curicu svi strahovi bili manji i da bi to znacilo za sve opet jedan novi pocetak...Naravno, napisi, ako mozes, ako ne, opet sve pet ;)
Tvoja sjena, koliko vi morate jos cekati? :*
Nemam nikakav datum, mjesec ni termin. Mi smo odlučili čekati dok ne saznamo bar otprilike u čemu bi mogao biti problem i da mi daju kakav savjet kako spriječiti prijevremeni porod u budućoj trudnoći. Sada radim razne testove i obilazim doktore makar do sada još neznam ništa. Prošlo je 2 mj. Znam da ću sljedeću trudnoću trebati cijelu odležati, vjerojatno u bolnici. Najbitnije je da se otkri uzrok jer to nije slučajno, već su dvije trudnoće završile prijevremena, jedna sretnije, jedna tragično.
Ja se nadam da bi negdje u 9.-10. mj mogli opet pokušati. Za sad se samo možemo nadati.
I nama su trebala otprilike dva mjeseca da bismo dobili rezultate obdukcije. I vjeruj mi, sa olaksanjem sam otisla sa zadnjeg razgovora iz bolnice, koji je bio prije dva tjedna...jer sam nekako znala, to je to, sto je bilo, bilo je...Ne zelim vise nista istrazivati, nikakve geneticare posjecivati jer mi puno pomoci ne mogu. Ako je sudjeno da se opet desi, bit ce opet, ako nije, uzivat cemo i mi jednoga dana sa nasom bebicom...A zasto sam osjetila olaksanje? Zato sto je svaki razgovor, svaki poziv iz bolnice veliko posjecanje sto je bilo...sada otkako se to lagano zamirilo, mogu gledati naprijed i nadati se boljem.
Danas sam bila kod svoje sveki...Objesila je Patrickovu sliku iznad kreveta i kaze da cesto razgovara s njim...:( Tako mu se radovala...Vise od svega bih voljela da doceka jedno nase dijete...:cry:
cure koje ste se borite sa neplodnoscu moze pomoc !!
ja sam prije trudnoce imala dijagnozu sterilitet , vadila nalaze pod sifrom 69 , bili i ja i mm oslobođeni participacije ,
sad kazu 6tj poslije poroda imam jos pravo biti oslobođena i onda da kao izvadim sebi dopunsko inace sve moram placati
u šoku sam i nije mi nista jasno ....kakva su to pravila ? ostala trudna teskom mukom izgubila bebu i sad nemam vise prava na tu sifru ,
i dalje je mm neplodan tj. dijagnoza mu je sterilitet nije nestala preko noci
moram raditi jos pretraga , 6tj je isteklo, da sad placam dopunsko? , pa i na njega moram cekat mjesec dana ...luda sam
crvenkapice, trebaš pitati svog obiteljskog liječnika ili ginekologa. Oni će ti najbolje objasniti razloge promjena šifre.
Pravno gledano, ti nisi više neplodna. Bila si trudna.
Vjerojatno će ginekolog morati napisati ponovnu dijagnozu da bi opet dobila šifru 69. Ali, HZZO često mijenja pravila, pa me uopće ne čudi što ti se to događa i što, osim svega kroz što prolaziš, moraš i birokrate ganjati.
Nadam se da ćeš taj problem brzo riješiti.
Nismo sve iste,svaka od nas zna sta je za nju najbolje.Ja sam kao i ti zelela odmah drugu trudnocu i tri meseca posle porodjaja poceli raditi na tome.To me je guralo napred,samo sam tako mogla da funkcionisem,to je bio moj cilj kome sam isla i nisam imala snage da ga odlozim bez obzira sto bi iz nekog razloga to bilo bolje za mene.Ostala sam trudna tek posle godinu dana od porodjaja i jako tesko psihicki podnela trudnocu iz koje imam zivog i zdravog sina.On nije zamena za moju andjelicu a cini mi se da sam prvih meseci posle gubitka deteta upravo trazila zamenu.On mi je pomogao da nastavim da zivim a drugi sin mi je najzad pruzio mir i spokoj posle svega.Citiraj:
crvenkapica77 prvotno napisa
Sasvim je normalno plasiti se kad dozivis najgore,secam se kako je tesko kad ponovo osetis pokrete malenog bica u sebi a plasis se da mu se radujes,strah te je da ga ne izgubis jer isto tako je lupkala njegova sestra.Najvaznije je sacuvati pamet,razum,biti jak za svoje dete kako za ono koje smo izgubile tako i za ono koje cemo roditi zivo i zdravo.
Patrik:(
D i D su imali izljev krvi u mozak. Neznam dal se tako piše. Ležali su na Kantridi.Uglavnom mi rekla doktorica da su bili cure preživjele bi bez problema.
Kad mi je doktorica rekla da nosim curu, nije mi bilo( nazovimo to tako) "krivo". Jedino moje pitanje svih 9 mjeseci je bilo jeli sve u redu? To mi je jedino bilo bitno. Da je sve ok. Spol mi i nije bio bitan, već je mm htio "znati". A i kad sad malo razmislim u onom trenutku mi je bilo lakše da je cura baš zbog one izjave doktorice sa Kantride. Također u našoj obitelji (od muža) nije bilo 3 generacije ženske djece, tako da nam je i zbog toga bilo drago da je cura.
Kad sam rodila svoju djevojčicu ( zločestu do neba, 4 mjeseca dan i noć DOSLOVNO je spavala na rukama(i to samo u hodajećem stavu mame i tate je spavala), rekla sam ja sam svoje "odrađala".stvarno sam mislila da više nikad neću si dozvolit tu strah trudnoće, ...ufff
I nakon 5,5 godina od rođenja male, ja ostanem trudna.Ljudi moji 2 mjeseca sam vagala osjećaje( rodit ili ne). Tek tada me ulovio pravi strah.Tad su mi sijede počele izlazit ko lude.I odlučih ja rodit(Hvala Bogu da jesam).Ova trudnoća ne da je bila kao po p.s nego još i bolja. Jedino po čemu sam znala da sam trudna je bio trbuh. Od kontrole do kontrole, stvarno je sve bilo super. Prenašala sam 18 dana, to je bilo za izludit. Zadnjeg dana kontrole, ctg, je nastala panika. Gubili su se otkucaji. Svaka 2 sata ctg. U noći se probudila, otišla na wc.Vraćam se u sobu, prođe plodna voda i za rok od sata rodim Sina.(zaboravih Vam napisati Medikol Rijeka, Petrova Zgb i naša opća bolnica- tri doktora rekli da ću rodit curu!!!!)
Tako da, drage moje, onaj gore ima plan za svakog od Nas. Držte se!
(malo napisano sbrda zdola- sory)
kako beti nismo neplodni mm i dalje ima los spermiogram i ja ne mogu ,niti jesam ostala prirodno trudna nego ivf , nije valjda da sad moram cekat onih godinu dana da prođe da bi dobili dijagnozu sterilitet :roll:Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
a zakona u p. m :evil:
Ja sam odmah nakon rođenja svog anđelića željela odmah ostati trudna jer se nisam mogla pomiriti s gubitkom. Još uvijek se ne mirim.
Odlučila sam na jesen pokušati ponovo. Nisam spremna, ali nisam u poziciji praviti dugu pauzu. Bit ću prestara. Imam užasan strah od neuspjeha, a ako i uspijem znam da će to biti trudnoća jedne luđakinje. Ne budem li mogla imati djecu...ne znam kako ću dalje. Znam da je užasno teško ženama koje nisu nikad ostale trudne, ali ja bih se tada lakše nosila s mogućnošću da neću nikad imati dijete. Nakon poroda to mi je neprihvatljivo!!!
Znam da mi mog dečkića nitko ne može zamjeniti ali bi mi druga bebica uljepšala život i umanjila bol.
Draga nina, ja mogu reci da sam se lagano pomirila sa svime sto se desilo...Jos uvijek placem, jos uvijek sam tuzna, ali mogu reci da sam se pomirila sa nasom sudbinom. Neki razlog je morao biti, nesto ipak stoji iza ovoliko boli...nesto...to nesto cu moci mozda tek vremenom shvatiti, ali sada sam prihvatila da sam majka andjela...Nas brak se lagano vraca na staro, volimo se jos uvijek, mozda cak i vise...lagano se vracamo u zivot bez misli na djecu. Mozda je to ipak samo strah od ponovnog neuspjeha, a mozda i uspjeh mog psihica,..ne znam :/ Mi jako puno razgovaramo o Patricku, pricam sa svima o njemu, zelim da zivi vjecno u nasim mislima i dok je tako, imam osjecaj da ce mi iduca trudnoca ipak biti "trudnoca sa drugom bebom", a ne ona prva, ona koju sam na pocetku htjela vratiti, jer nisam prihvacala da Patricka nema...Velis probat cete ponovno na jesen? Mozda budemo zajedno otkrile svoj novi plusic ;) Tko zna? Nadam se da cu do tada biti spremna...i ja i ti i nasi muzici i da ce sve proteci u najboljem redu ;) Pusa
Patik, daješ mi nadu da ću i ja za mjesec dana biti bolje. Evo ja ti i sad plačem čitajući tvoj post, a na poslu sam (srećom nema nikog oko mene). Najgore je što mene i na ulici uhvati napad plača (pogled na trudnicu, na malu bebu, na velikog dečka, park kraj kojeg sam trudna šetala...........sve me podsjeća na to malo biće koje nisam ni zagrlila). Ponekad mi se čini da gradom šetaju samo mame i trudnice...
Ja ću definitivno na jesen u postupak. Nadam se da ćemo se tada dopisivati na nekom veselijem pdf-u :kiss::kiss:
Nina:cry: tako mi je zao...Znam da si mozda tu pricu vjerojatno cula, ali da li si mozda razmisljala o razgovoru sa jednom strucnom osobom? Mislim da bi to uveliko pomoglo...bas zbog takvih situacija, gdje svako malo nanovo nailazis na izazove, koji ti svakodnevicu otezavaju. Meni je jako puno pomoglo sto sam se sa svime konfrontirala na pocetku, isla sam vidjeti malu djecu, dirala trudnici trbuh, pricala o porodu...prvih puta je bilo tesko, a onda svaki put sve lakse. Bilo bi jako steta da se lomis pod ovim krizem koji nosis, da gutas svoje strahove u sebe a da se oni ponovno nemilosrdno pojave kroz iducu trudnocu...Ja sam svom muzu rekkla, ako se vec moram boriti, ako moram iz ovog pakla, a znam da moram, onda zelim to na pravi nacin ciniti...i trazila sam strucnu pomoc, koja mi je bila od velike pomoci. Mozda ce ti zvucati glupo, ali pokusaj uraditi nesto za sebe...ili za bebicu..organiziraj male rituale da obiljezis dolazak tog malog bica na ovaj svijet, ali isto tako da budes spremna ga pustiti i ponovno naci smisao svog zivota.
Meni je velika motivacija bila da izidjem iz ovog pakla sama pomisao sto bih ako bi i iduci put bilo nesto?Ili jednostavno da izgubim bebu na pocetku trudnoce?Sto se danas tako cesto dogadja? Sto bih onda...znam da to sa svjezim ranama ne bih prebrodila...zato sam odlucila krenuti pravim putem...I danas osjecam olaksanje, zato sto znam da imam predivnog muza koji ce uvijek biti uz mene i jednog malog Andjela, koji je uvijek tu uz mene.Pusa
Ja sam prebrodila. Nakon poroda ( na termin) i gubitka naše curice, prevelika je bila moja želja za djetetom. Ginekologica je rekla da mogu probati odmah. i zatrudnila sam nakon dva mjeseca i dva mjeseca kasnije-spontani. Pa su rekli da čekamo 6 mjeseci. Pa smo čekali i- opet spontani. A ja sam tonula i tonula...Pa smo čekali godinu dana, dok nisam shvatila da opet vidim da sunce sija, dok nisam shvatila da mi se i duša oporavila.
Nekome uspije odmah, a nekome treba puno više vremena. Možda ne treba previše očekivati od sebe. Polako je možda sigurnije.
Na kraju je bio happy end. Puno duže čekan, ali i dočekan. To što je sin bio i u roza robici koja je bila spremna za bebu prije, nije bilo ni najmanje važno.
Joj, beti, uzas, ne mogu ni zamisliti kako bi mi bilo da iduce dvije trudnoce poslije Patricka izgubim...al eto, mislim da se nekako spremam i na to. Nisam vise onako naivna kao prije, da mislim da se to samo drugima dogadja...Hvala Bogu da mozes reci da je za tebe bio happy end, jako mi je drago :*
Ljudi, jel zna netko sto je sa renchy?? Ne javlja se vec danima? Ima netko da je u kontaktu s njom? Nadam se da je dobro :(
Beti divim ti se što si bila toliko jaka da preživiš sve ovo. Znam da ti je sigurno bilo preteško, sve to je jednostavno pre okrutno. I drago mi je da si uspjela dobiti bebicu koju možeš grliti i ljubiti. Mene je strah da mi se kao i tebi ovo ne ponovi po treci put jer mislim da jednostavno nisam dovoljno jaka da bi se uspjela psihički izvuči iz takve situacije. Žao mi je i to što znam da nikad neću moci uživati u trudnoci, paradirati sa ogromnim trbuhom po gradu i uživati svih 9 mj. Znam da cu morati preležati od prvog do zadnjeg dana. I znam da je to samo mala žrtva u usporedbi sa onim što ću dobiti ali jednostavno ne mogu da ne budem ljubomorna na sve trudnice koje bezbrižno secu gradom znajući da ja to nikad neću.
Patik, ja sam potražila stručnu pomoć, ali ne mogu reći da se osjećam bolje jedino što sam se tamo mogla na miru isplakati. I ja mislim da bih se trebala suočiti s malom bebicom ili trudnicom, ali nikako da se odlučim na taj korak.
Kad ću prestati plakati svaki dan? Svi misle da sam dobro, ali nisam. Stvarno se trudim prihvatiti situaciju i nastaviti dalje, ali teško je. Možda bih se trebala malo maknuti s foruma jer tek tu stalno plačem? Izgleda da sam ja neki beznadni slučaj. Sve cure govore da nalaze utjehu na forumu, a ja ovdje samo produbljujem rane čitajući vaše tužne priče :-(
Draga nina, jako mi je zao zbog tebe :(...Meni je terapija sa suprugom puno pomogla...ti ides sama? Jel mozes definirati sto stoji iza tvoje tuge...da li je to samo tuga, ocaj ili postoji neki strah ili griznja savjesti. Mislim da je jako vazno da covjek rascisti sam sa sobom, da ono sto je bilo, bilo je, beba koja lezi u grobu nece nikad biti u nasem narucju, i tu nazalost ne mozemo nista :( Ako se vec nisi usudila sresti sa trudnicom ili malom bebom, probaj sa manjim stvarima na pocetku. Da li je tvoja beba sahranjena? Meni su odlasci na Patrickov grob puno pomogli, na pocetku sam samo stajala i gledala u kriz, zatim je dosla faza kad sam plakala i jecala na grobu, a sada vec idem s njim samo da bih razgovarala i rekla mu da ga beskrajno volim. Naravno pustim i danas suzu, ali suzu bez gorcine...Da li imas razumjevanje svoje okoline? Da li imas priliku razgovarati sa njima? Ako ne, inzistiraj na tome da pricate o tvojoj trudnoci, porodu, tvojim osjecajima...i ono sto ja stvarno svakoj mami preporucujuem je, organizirati male rituale vezane za bebicu. Upali svjecu za njeg, pusti neku pjesmu koja te posjeca na trudnocu, placi...Napravi neki album sa slikama ultrazvuka...Meni su jako pomogle Patrickove slike koje sam dobila u bolnici...posebno one na cd-u koje sam mogla zoomirati i pregledati svaki cm njegovog lica, okice, rukice...i tako si ga mogu zivog predociti kad mislim o njemu.Od slika sam cak napravila jedan video , gdje sam uzela slike za vrijeme trudnoce, uredjivanja njegove sobice, a zatim poroda i sahrane... Ja sam jako dugo na pocetku znala sjediti u njegovoj sobici, zagrliti medu kojeg mu je baka kupila i plakati, i plakati...Zatim sam se organizirala tako da skoro svaki tjedan imam nekog u posjeti, nekog za koga znam, da Patrick nije bio samo Beba koja je umrla, vec moje dijete, moj maleni covjek...Te posjete su mi jako znacile...kad vidim suze u ocima drugih ljudi, vidim da mnogi pate uz mene...
Oprosti sto sam te bombardirala sa ovolikim tekstom, ali bih ti jako rado pomogla, pa stoga sva ova pitanja. Pisala si da si pocela raditi...ako vidis da ne ide, uzmi opet dva tjedna bolovanja i iskoristi ih za sebe...Meni su mnogi govorili da ce s vremenom biti bolje...vjeruj mi, nije istina...bolje moze samo biti ako se ti budes borila za to...jer vrijeme samo od sebe ne lijeci rane, ono ih mozda olaksa, ali sigurno ne lijeci. One koje ih zalijeciti moraju su nase obitelji i mi same...Zelim ti jedan prelijepi dan! :*
Draga Nina od tvog gubitka su prosla tek 2, 3 mjeseca , to je jos jako sviježe i nemoj od sebe ocekivati da ces osjetiti ogromne pomake u tako kratkom vremenu, daj sebi vremena , tuguj sad je pravo vrijeme.ja sam isto bila loše i mozda tek nakon pola godine od gubitka su dolazili dani kad nisam prečesto plakala...a dugoooo nakon smrti dijece nisam isla gledati druge bebe, izbjegavala sam u širokom krugu sve bebe od mojih prijateljica i poznanica koje su rodjene kad i moji anđeli....i jedino sto sam mislila u tim trenutncima je da smo muz i ja najvazniji sada i da nam treba vremena a ako netko to nemoze razumjeti onda nam nije pravi prijatelj. evo danas godinu i pol nakon gubitka sam vidjela jednu curicu rođenu kad i moji anđeli i odmah su mi se vratili osjećaji, pomislila sam da su i oni sada trebali biti toliki, tesko je i dan danas i to je normalno. i znaj da nisi jedina kojoj je tesko dolaziti na forum, nismo svi isti , nekima paše a nekima ne, meni su isto dolazili trenutci kad bi mi bilo jos gore jer sam se na forumu svačega načitala i sama rastužila.a neke cure su zbog toga i prestale dolaziti na forum.... moj ti je savjet da sad gledas na sebe i radi samo ono sto ti pase, nemoj se prisiljavati na nista, vrijeme čini svoje....samo polako , dan po dan....:love2:
Draga Nina,ja ti ne mogu reci nista novo osim onoga sto su ti vec rekle devojke a to je da je malo vremena proslo i da nismo svi isti.Svako nadje nacin pre ili kasnije kako da se izbori sa svojom tugom.Patik je eto uspela da svoju tugu vec sada kanalise i da uci da zivi sa njom,neko ne moze na taj nacin ni pre ni kasnije.Verovatno je puno faktora koji uticu na to.
Vreme,pre svega je potrebno vreme draga Nina.Ja ni dan danas ne mogu da pricam o svojoj devojcici.Sve je to u meni,ona je na posebnom mestu ususkana u mom srcu.Ne zelim da se silim i nisam se silila da radim to a dosta je vremena proslo.To ne znaci da ne mislim na nju i da sam je zaboravila.Jednostavno to je moj nacin da se borim sa tugom sto je nemam.Prihvatila sam cinjenicu da sam je izgubila,tugovala do besvesti ali trazila razlog da nastavim dalje sa zivotom.
Jesen se blizi draga Nina,do tada probaj da svoje telo bar fizicki pripremis za postupak i trudnocu.Psihicki nece biti lako kao sto znas ali jaca si nego sto mislis da jesi i izdrzaces.
Ja sam tek danas svesna koliko sam u stvari jaka i koliko sam prethodnih godina bila jaka i hrabra.Ranije sam uvek mislila da sam slaba,da ce me neko malo vece iskusenje u zivotu slomiti i da nisam sposobna da se nosim sa teskocama koje zivot nosi.Na zalost shvatila sam na najgori nacin koliko sam jaka i tek tad upoznala sebe do kraja.Uf,rano je a ja budna od 5 i koristim priliku dok spavaju bebe da pisem pa sam mozda malo nepovezana ali nemam vremena da se povezujem :) pa se nadam da se razumemo.
Cesto sam ovde,citam vas kad nemam vremena da pisem i iskreno se nadam da ce posle talasa losih vesti i priliva novih mama andjela najzad krenuti da stizu lepe vesti.
Drage moje,malo sam brzinski pročitala vaše priče, naravno da je gorje onima koje su izgubile bebu u većem stupnju trudnoće, ali mislim da je bol ista u bilo kojem tjednu kad trudnoće više nema. Eto ja sam bila na kiretaži prije 2 dana, bila sam trudna 9+1/7.
Ne mogu prestati plakati, osječam kao da je dio mene umro, nestao. Ovo mi je bio peti pokušaj IVF-a, peti dobitni, ali i gubitni.
Najgore u cijeloj priči je, što se stalno pitam gdje sam pogriješila? Otkako sam bila na Et ležala sam konstantno, imala sam hematom na maternici i strogo sam mirovala, znači nisam nikakvu fizičku aktivnost prakticirala, stvarno sam se pazila na sve moguče načine. Kad sam išla na kontrolni uzv srce više nije kucalo.
I sad je u glavi kaos, stalno vrtim pitanje ZAŠTO? Najgorje od svega je i to, što me moja obitelj, okolina ne shvaća nimalo, već naprotiv, ubijaju me u pojam i više nego što sam mogla zamislit. Dan kad sam došla sa kiretaže, moja mama meni kaže" da bi bilo bolje da se uzme moja j.s. i mužev spermij i da mi sestra iznese trudnoću kad ja već nisam sposobna"...sa mamom sam prekinula sve odnose. Od svekrve sam čula, "ko zna što si ti radila da si izgubila bebu"...odvrtanooooo.
Više nikada nitko neće znat, ako ću ići na trudnoću da sam trudna, jer ljudi oko mene su pre zli da bi to trebali znati...:cry:
Draga djerekica (sorry, nemam hrvatsku tastaturu ;) )
jako mi je zao sto si nam se pridruzila. Nas Patrick je umro kratko nakon poroda, ali ne bih nikad mogla reci, da je moja bol veca od tvoje, posebno kad vidim tvoj potpis:cry: Jako, jako tuzno...a najtuznije to sto nemas podrsku tvoje okoline. I potpuno razumijem da si sa starom zavrsila sve odnose, ja da sam na tvom mjestu bih ju mozda i sa "zemljom sravnila". Ne znam sto napisati na takve izjave, osim da ako vidis da ti pase pisati na ovom forumu, pisi, mi cemo uvijek imati razumjevanja za tebe...
Ja sam jutros sama doma, docentica bolesna pa otkazala predavanja...a tako sam se radovala da necu na ovako tuzan i tmuran dan morati biti sama, cak bi i fax bio spas...vikendom su svi sa obiteljima i ne zelim nikog uznemiravati,a mm isto nije doma :( i odem na taj vrazji fejs jutros i vidim slike jedne zene koja je sa mnom isla na kurs pred porod i njene prelijepe bebice. Njoj je to druga beba...svakoj mami na tom kurs je to bila druga trudnoca, samo sam ja bila po prvi put trudna. I sve su na kraju rodile zdrave bebe...samo ja ne...
Jucer me jedan kolega na faxu jako iznenadio. Inace dosta povucen, zatajan, nismo se nikad upoznali...napise mi na ceduljici-"Cuo sam da si izgubila sina. Vidim da si jako tuzna. Saljem ti puno snage." Ne moram vam ni reci da mi je vecer bila i ne tako lijepa, plakala sam i zaspala tuzna...kako mm ovih dana ima jako puno za odraditi na faxu i poslu, osjecam se malo zapostavljeno, ali to je valjda samo jos jedna moja losa faza.Nadam se da ce uskoro proci.
@Luna, ti tvoji decki su jako zlocesti sto su nam te ukrali :D Salim se, neka, neka, barem neka neke mame andjela nadju svoj spokoj!Ljubim vas sve i zelim vam jedan lijepi i veseli vikend!
đerkica žao mi je zbog vašeg gubitka, :cry:...istina je da se bol ne moze mjeriti,svaku od nas boli gubitak ili smrt dijeteta jednako, nebitno kad su nas napustili...zao mi je sto nemas podrsku obitelji, ja sam se odavno pomirila da onaj tko nije doživio gubitak dijeteta ne moze razumjeti, čak se više i neljutim na glupe izjave, na početku su me puno više bolile...
upravo tako,slabo ko razumije nasu bola ako nije dozivio isto,zao mi je sto si nam se morala pridruziti u ovoj boli,i znam koliko te bole rijeci bliznjih ali nedaj da te povrijedjuju odmakni se od svega sto ti donosi dodatnu bol,jer ti je sada potrebno razumjevanje i mir,drzi se draga i pisi ovdje jer ce ti biti lakse kad mozes da podjelis sve svoje strahove i svu svoju bol....Citiraj:
latika prvotno napisa
Latika kako si nam ti?